Palestinsko-jevrejska borba za Jeruzalem je autenticna, ukorijenjena i srcana. Taj se grad pokazao kao nerjesiv problem za pregovarace na nedavno okoncanim razgovorima u Camp Davidu. Da li ce Palestinci imati stvarni suverenitet nad istocnim dijelom grada, da li ce dijeliti suverenitet nad Maslinovom gorom sa Izraelom ili imati direktnu vezu sa tog teritorija sa suverenom palestinskom drzavom na Zapadnoj obali, bila su samo neka od pitanja za koja nije postignut kompromis.  Medjutim, ovo nije tekst o diplomatskom neuspjehu: ovo je prica o gradu starom tri milenija za kojih su ga napadali, osvajali i rusili brojni carevi, gradu u kojem djeca i danas uce aramejski – jezik Isusa Krista, gradu Maronita, Kopta, pravoslavaca, jevreja, muslimana koji na njega polazu ista prava

Muka dva naroda na jednoj zemlji, koja vuce korijene jos iz biblijskih vremena, nastavlja se. Mir izmedju Izraelaca i Palestinaca ponovo nije zakljucen zato sto nije postignut dogovor o “zlatnom gradu” Jeruzalemu. Svi bi ga htjeli za sebe, a sveti grad ne moze pripasti nikome cijeli i bez ostatka. On pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek mada se nikada nisu svi sa time pomirili. Bliski istok vijekovima je uzdrmavan dogadjanjima u cijim su temeljima sukobi religija, geostrateski interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Jeruzalema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civilizacija”, “kolijevkom covjekove duhovnosti”, “svetistem svih svetista”. Izvjesno je da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto na kojem je tolika koncentracija historije, legendi i mitologije po “kvadratnom centimetru” kao sto je to u gradu na cijoj je sudbini zapeo sporazum Izraelaca i Palestinaca.

Ekumenizam kiceraja
Prelistavanje stranica nebrojenih knjiga napisanih o Jeruzalemu, isto kao i setnje ulicama i trgovima unutar zidina ovog cudovisnog grada, otkrivaju podjednakom preciznoscu razloge zbog kojih je potpuno i jednostrano prisvajanje Jeruzalema nemoguce, kao sto objasnjava i zasto je ta zelja za prisvajanjem toliko velika. O Jeruzalemu se tesko moze razmisljati nepristrasno i hladne glave. Zato i razgovori o ovome gradu sa njegovim ziteljima razlicitog porijekla i vjere, kao i prelistavanje knjiga o gradu, otkrivaju nevjerovatnu nemoc ljudskog intelekta da se dosegne “objektivni” nivo na kojem moguce rjesenje postaje “posteno” i “razumno”, podjednako za sve. Svojevremeno mi je u tom gradu jedan krscanski svecenik izrekao pomalo bogohulnu recenicu: “Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdasnje vjerske i druge razlike…” Istovremeno, vijekovi su pokazali da ne postoji ni toliko ekskluzivne iskljucivosti koja bi dovela do stalnog kljucanja krvi. Svako je svakome tamo, ipak, morao da prizna da tri velike monoteisticke religije, judaizam, hriscanstvo i islam, cije su svetinje skoncentrisane na nekoliko kvadratnih kilometara unutar zidina Jeruzalema, imaju podjednaka prava koja su ravna podjednakim pretenzijama na grad i zemlju. Polovina covjecanstva, tako, Jeruzalem dozivljava kao zajednicku kapiju kroz koju valja proci na putu izmedju sadasnjosti i vjecnosti. Uporna nastojanja onih sto hoce da ta vrata pritvore za jedne a sire otskrinu za druge, propadat ce i dalje, ma koliko dnevna politika izgledala mocna i presudna iz perspektive obicnih smrtnika, zanemarivo malih u poredjenju sa besmrtnim Jeruzalemom.

Kako je, zasto i pod kojim okolnostima Jeruzalem postao sveti grad tri religije, pitanja su na koja odgovori cesto podlijezu vizuri onoga ko te odgovore daje. Pa ipak, ukrstanje raznih izvora o proslosti svetog grada u kojem se cak i okorjeli ateista osjeca kao vjernik i hodocasnik, omogucava prilicno jasnu sliku o nastajanju grada svih gradova na svijetu. Knjige kazu: Prostore danasnjeg Jeruzalema prvi su naselili Kanaanci, tri milenijuma prije nase ere. Dolina je bila pogodna, okruzena brdima, a bilo je i vode i sume. Pleme koje se tu naselilo, kazu stari zapisi, zvalo se Dzebusiti pa su tako nazvali i svoje naselje - Dzebus. U kasnijim egipatskim, asirskim i vavilonskim tekstovima naselje se spominje kao Urusalimu. U Starom Zavjetu grad se naziva Shalim. Imperator Konstantin vratio mu je ime Urshalim. Nakon kasnijih arapsko-muslimanskih osvajanja tada  vec cuveni grad dobio je naziv koji za islamski svijet vazi i  danas – Al Quds. Na terenu historiografije svaki od ovih perioda obojen je razlicitim nijansama koje se danas produbljuju ali cesto i brisu u bizarnim detaljima svakodnevnog zivota. Kako je to svojevremno konstatovao izraelski hronicar, “jedino mjesto na kojem je u Jeruzalemu ekumenizam doista ostvaren jesu prodavnice suvenira u kojima su jevrejski, muslimanski i hriscanski kic nudi s podjednakim entuzijazmom”.

Drevni grad ispunjen je poboznoscu jos prije tri hiljade godina. Tada je legendarni jevrejski vladar David u Jeruzalem donio “Kovceg zavjeta” kojeg su prema predanju Jevreji pronijeli sa sobom tragajuci, od Tanisa u Egiptu, preko Sinaja, za “obecanom zemljom”. Davidov sin, princ Solomon podigao je na brdu u Jeruzalemu veleljepni Hram za pomenuti Kovceg. Gradilo ga je na hiljade Jevreja koji su kedrovo drvo za gradjevinu dovlacili iz Libana. Grad se sirio, a nikli su i snazni bedemi oko njega. Bilo je to vrijeme procvata Jeruzalema u kojem Solomon nije ratovao sa vladarima okolnih zemalja, vec se zenio njihovim kcerima. Imao je, kako Biblija kaze, sedam stotina zena i tri stotine “suloznica”. Ipak, 587. godine Nabukodonosor je osvojio i razorio Jeruzalem, zajedno sa Hramom. Njegove stanovnike je kao roblje preselio u Babilon. Pedeset godina kasnije persijski car Kir oslobodio je Izraelite koji su ponovo izgradili mnogo manji Hram. 

Izmedju Pompeja i Allenbyja
Okupacija Jeruzalema od strane Rimske imperije pocinje 63. godine prije nase ere. Grad ponovo cvjeta. Kao osvajaci se smjenjuju Pompej, Hirkanus II i Herod koji je na vlast dosao 37. godine. Sa njim se zavrsava period gradjenja, uspona i velicanstvene raskosi. Pod surovom opsadom vojskovodje Tita sjaj Herodovog doba je izbrisan. Hadrijan je osnovao rimsku koloniju Elija Kapitolinu 135. godine nase ere. Zidine oko Starog grada, ovakve kakve danas poznajemo, sagradio je ponovo kasnije otomanski vladar Sulejman Velicanstveni.

Hriscanska zajednica u Jeruzalemu svoj uzlet dozivljava kasnije. Car Konstantin je sagradio kuce na Kalvariji, i veoma lijepu baziliku na Maslinovom brdu. Carica Evdokija i patrijarh Juvenal u petom, a Justinijan u sestom vijeku, dovrsili su veleljepni grad koji je postao meka za vjernike iz cijelog hriscanskog svijeta. Blagostanje je, kako to cesto biva, kratko potrajalo. Persijanci su 614. godine napali grad, protjerali stanovnistvo i za sobom ostavili rusevine i zgarista. Poslije njih, Jeruzalem napada i osvaja 638. godine kalifa Omar. Pocelo je zlatno doba islamske kulture i civilizacije u svetom gradu.

Mnogi historicari se danas slazu da su muslimani i hriscani zivjeli u Jeruzalemu uglavnom slozno sve dok ekspedicija vizantijskih krstaskih osvajaca nije svojim haranjima probudila krajnji revolt i osvetoljubivost muslimana sto je kulminiralo hiljadite godine kada je fatimidski kalifa Hakim porusio sveti grob i mnoga sveta mjesta. Krstasi su, ipak, zauzeli Jeruzalem 15. jula 1099. godine, da bi ih odatle protjerao cuveni arapski vojskovodja Salahuddin. Razaranja su nakon toga lijecena entuzijazmom franackih arhitekata. Postavljen im je zadatak da ponovo podignu sveti grad. Kada su grad zauzeli Turci 1244. godine, pocela je nova, duga borba za dominaciju nad Jeruzalemom. Gospodari su se smjenjivali sve do kraja Krimskog rata, kada je Pariskim sporazumom 1856. dogovoreno da o njegovoj sudbini ravnopravno odlucuju Rusija, Francuska, Njemacka i Velika Britanija. Nova era nastupila je decembra 1917. godine kada su Britanci u Jeruzalem usli sa svojom vojskom koju je predvodio legendarni general Allenby. Time je prestala turska vladavina, a tri godine kasnije Jeruzalem je postao glavni grad Palestine, ali pod britanskim mandatom.

Vrijeme, historija i zivot ucinili su da svaki kamen u Jeruzalemu postane dragocjen, svet i po mnogo cemu sudbonosan. Razlicita osjecanja i razmisljanja o Palestini i Jeruzalemu dizana su na nivo prava i, jos vise, sudbine. Tamosnji nebrojeni spomenici ne postuju se samo kao relikvije. Oni imaju i sasvim druge dimenzije. Zato neki, mozda s pravom, jos odavno postavljaju pitanje da li ce Jeruzalem imati snage da se suoci sa sopstvenom historijom i da li ce u sudaru sa tom historijom uopce  moci da opstane.  

Bez obzira na to kako se u proslosti zvao i kome je formalno pripadao, Jeruzalem je u dugoj historiji gotovo uvijek uzivao poseban tretman. Tako je i njegov znacaj danas, u sklopu postojece krize na Bliskom istoku, izuzetan. Zanimljivo je da Jeruzalem od razaranja Solomonovog carstva, nikada nije bio formalno glavni grad neke drzave osim svoje, “jeruzalemske”. Uvijek je bio autohtono administrativno sjediste, znacajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Vlast onih koji su upravljali iz Jeruzalema protezala se na grad i njegovu okolinu, i obuhvatala uglavnom cijelu teritoriju Palestine, cesto cak i vise od nje, ali sve to nije bilo obiljezavano drzavnim ili nacionalnim granicama. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, kada su dobili mandat da upravljaju Palestinom, preciznije su odredili granice zemlje. Jeruzalem je postao administrativni centar, a granice Palestine, tada odredjene, ostat ce i racunat ce se i u savremenoj historiji i politici.

“Izraelizacija” Jeruzalema
Zeleci da opere ruke od Palestine, Britanija je poslije Drugog svjetskog rata tek osnovanoj svjetskoj organizaciji vratila mandat, poslije cega je generalna skupstina OUN donijela odluku o podjeli Palestine. Jevreji su dobili pola od onoga cemu su se nadali vijekovima, a Palestincima su uzete tri cetvrtine onoga sto im je pripadalo vijekovima. Za Jeruzalem je predvidjen i poseban status, njegova internacionalizacija. Bio je to pokusaj stvaranja svojevrsnog Vatikana na palestinskom tlu, ali se planovi nisu odvijali kako je zamisljeno. U razbuktalom arapsko-izraelskom sukobu obje strane vodile su najteze borbe upravo radi zadobijanja pozicija u svetom gradu. Arapi su u pocetku drzali cijeli Jeruzalem i krvavo su branili svaki njegov kamen. Za njih, gubitak Jeruzalema znacio je gubitak rata. Za Jevreje, osvajanje Jeruzalema je bilo pitanje zivota i smrti, pitanje ispunjenja dvije hiljade godina starog zavjeta. Uprkos svemu, ni jedna od zaracenih strana nije mogla do kraja da vlada cijelim gradom. Jevrejima je pripao zapadni dio grada, dok su Arapi zadrzali njegovu istocnu polovinu u kojoj se uglavnom nalaze svi spomenici triju religija: hriscanstva, islama i judaizma. Ostaci Solomonovog hrama poznati kao Zid placa nasli su se na demarkacionoj liniji koja je odvajala arapski od jevrejskog dijela. Tako je ostalo punih devetnaest godina, sve do junskog rata 1967. kada su izraelske snage okupirale citavu teritoriju Jeruzalema i Palestine. Od tada, Izrael je cinio sve kako bi izmijenio karakter Jeruzalema i zauvijek ga zadrzao pod svojom kontrolom.

Pola vijeka arapsko-izraelskog spora pokazalo je da se dvije strane ne mogu sporazumjeti o mnogo cemu, ali da ce problem Jeruzalema ostati najtezi. Izraelci su na grub nacin rekli sta o tome misle, posebno kada su usvojili zakon kojim se Jeruzalem proglasava nedjeljivom prijestonicom njihove drzave, ali su tako isprovocirali snazno ujedinjenje Arapa. Arapska i islamska neslaganja postoje u mnogo cemu, ali ona nestaju pred pomenom Jeruzalema. Sudbina Jeruzalema jeste svakako sastavni dio izralesko-palestinskog sukoba, ali znatno prevazilazi okvire tog sukoba, pa i samo bliskoistocne okvire.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski preduzimao mjere koje su imale za cilj da ojacaju njegove pozicije na okupiranom dijelu Palestine, posebno u svetom gradu. Jeruzalem je dobio jednog predsjednika gradske uprave. Ubrzo je pocelo “uredjenje” grada koje nije znacilo nista drugo do rusenje i uklanjanje citavih arapskih naselja iz pojedinih dijelova grada koji su zatim posluzili za podizanje jevrejskih naselja ili su pretvarani u trgove kao sto je onaj u neposrednoj blizini Zida placa, ili su sluzili za podizanje spomenika. Nezakonito je vrsena eksproprijacija arapske zemlje, a poslije najmanjeg bunta, arapske kuce su dinamitom dizane u vazduh i stanovnistvo protjerivano. Buldozerima su “ciscena” citava podrucja na kojima su se nalazile arapske kuce.  Izraelske vlasti su prisvojile imanja koja su ranije pripadala arapskoj jeruzalemskoj opcini, kao i vjerske posjede. Sve je to vrseno pod izgovorom ujedinjavanja grada, ali nije znacilo nista drugo do plansku i sistematsku aneksiju Jeruzalema i njegovo pretvaranje u sasvim nov, pretezno jevrejski grad.

Tacni zvanicni podaci o broju i strukturi stanovnistva u Izraelu i posebno Jeruzalemu tesko se mogu naci, ali se danas barata cifrom od oko sest miliona  Jevreja i milion Palestinaca u Izraelu, od kojih je u Jeruzalemu oko 200 hiljada Palestinaca. Oni su formalno drzavljani Izraela, imaju izraelske licne karte, ali ne i pasose, niti imaju prava glasa osim na lokalnim izborima. Poreze drzavi, naravno, placaju. Ocito je da je ravnoteza potpuno poremecena u korist jevrejskog zivlja. Veoma bitan datum u prici o ovom inzinjeringu bio je 30. juli 1980. godine kada je u Knesetu (izraelski Parlament) usvojen tzv. “osnovni zakon” kojim se proglasava suverenitet nad Jeruzalemom kao “nedjeljivom prijestonicom” Izraela. Zakon je usvojen sa 69 protiv 15 glasova, dok je jedan broj poslanika prije glasanja napustio salu ne zeleci da se izjasni. Kneset, inace, broji 120 poslanika.

Orijentacija Izraela da se po svaku cijenu dokopa Jeruzalema postojala je neprekidno, od prvih dana stvaranja drzave. Prvi izraelski premijer Ben Gurion izjavio je 1950. godine da je “jos kralj David hiljadu godina prije nase ere ucinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Time je samo potkrijepljeno biblijsko pravo Izraela na Palestinu i na Jeruzalem kao glavni grad”. Svi kasniji dogadjaji vodili su cilju koji je postavio Ben Gurion i cionisticki pokret.

Mir bez politike
Religija je, naravno, kamen temeljac Jeruzalema kakav je danas i kakav je oduvijek bio. Jevreji sirom svijeta mole se u smijeru Zida placa, tog drevnog ostatka velicanstvenog Hrama kojeg je podigao Solomon. Puni sjaj i velicanstvenost Hramu kojeg je porusio Nabukodonosor vratio je Herod koji je vladao pet stotina godina poslije Solomona, u vrijeme kada je rodjen Isus. Zapadni zid, poznatiji kao Zid placa nastao je, zapravo, u vrijeme Herodove obnove Hrama. Prema jevrejskoj tradiciji, bozanski duh je ostao nad tim mjestom i poslije unistenja samog hrama. U gotovo svako doba dana ili noci, tokom svakog godisnjeg doba, mogu se vidjeti muskarci i zene koji se mole pred Zidom ili pak jednostavno stoje i cute. Pukotine i prorezi izmedju kamenja u zidu su ispunjeni presavijenim papiricima sa molitvama vjernika. Da bi bilo mjesta za nove poruke, vjerske vlasti povremeno sakupljaju papirice i sahranjuju ih na obliznjem groblju, kao sto se postupa sa starim molitvenicima i svetim knjigama. Uoci sabata i tokom praznika hiljade Jevreja preplavi setaliste ispred Zida placa. Brojni skupovi vjernika mole se istovremeno u toj velikoj sinagogi pod vedrim nebom – iracki, marokanski, istocnoevropski. Mjesavina njihovih razlicitih liturgija odrazava bogatu raznolikost jevrejske dijaspore.

Brojnost hriscanskih vjeroispovjesti u svetom gradu jos je uocljivija. Neki noviji podaci kazu da se samo u Jeruzalemu ispovijedaju 32 razlicite hriscanske vjeroispovjesti. Setajuci ulicama starog grada srescete, mada vjerovatno tesko razlikujuci, razne pripadnike raznolikog hriscanskog bogostovanja u svetoj zemlji - grcke pravoslavne svestenike sa visokim kapama, Jermene sa crnim kapuljacama, pripadnike raznih rimokatolickih redova u raznobojnim odezdama, Etiopljane, Kopte iz Egipta, pripadnike Sirijske pravoslavne crkve cija djeca uce aramejski - jezik kojim je Isus govorio. Nama, kojima je u znacajnoj mjeri u mladosti uskraceno obrazovanje iz historije religija, tesko je bez dobrog vodica prepoznati pripadnike mnogih crkava i njihove predstavnike u masi prolaznika - Maronite, Kaldejce, Melkite. Svi oni, razumljivo, polazu manje ili vise prava na kamen kojim hode po Jeruzalemu. Tokom vijekova dolazilo je i do zestokih sukoba  izmedju raznih vjeroispovjesti zbog posjedovanja prava nad uzvisenim svetim mjestima. U crkvi Svetog groba, najsvetijeg mjesta hriscanstva, tokom takvih rasprava, svestenici su se tukli, pa cak i ubijali jedni druge.  Rjesenja za probleme su se nalazila na razne nacine. Recimo, vec generacijama se kljuc crkve Svetog groba nalazi u posjedu jedne muslimanske porodice koja svakog jutra otvara glavna crkvena vrata, pa je tako izbjegnuta velika rasprava izmedju hriscana o tome ko bi trebalo da se stara o kljucu. I pored svega, pripadnici razlicitih krscanskih vjeroispovjesti ujedinjeni su u danima kada ih kalendar dovodi na put kojim je kroz Jeruzalem koracao Isus na svoj posljednji Pesah. Maslinova gora, Via Dolorosa,  Golgota, crkva Svetog groba, Isusovo raspece, sve su to mjesta koja za njih imaju neponovljivo znacenje i smisao.

Svetost Jeruzalema za islam vezana je za opis iz Kur’ana koji govori o cudesnom nocnom Muhamedovom putovanju iz Meke do najudaljenijeg mjesta bogostovanja, do Jeruzalema. Svako ce vam dijete u Jeruzalemu ispricati kako je “Muhameda probudio andjeo Gabrijel u Meki i odjahao sa njim do Jeruzalema na konju koji je imao covjeciju glavu”. Sa stijene na kojoj je bio unisteni jevrejski hram Muhamed se vinuo na nebo, gdje su mu otkrivene pouke islama.

Izuzetno blago koje su rani muslimanski vladari zavijestali Jeruzalemu jeste prelijepa dzamija Kupola nad pomenutom stijenom (Masjid Al Sakhara Al-Mucharrafa) koju je 691. godine, na mjestu srusenog jevrejskog Hrama, podigao kalifa Abd-al-Malik. Prije nje, na tom je mjestu osvajac Jeruzalema kalifa Omar  (638.god) prvo rascistio stare rusevine i naredio da se sve poprska ruzinom vodicom, a onda nalozio da se tu sagradi mala drvena dzamija. Prilikom ulaska u Jeruzalem, kako stoji u jevrejskim izvorima, velikodusni Kalif Omar je  posjetio i Crkvu Svetog groba. Dzamija Kupola, zlatnim plocicama pokriveno islamsko svetiliste, spada medju najljepse gradjevine na svijetu i predstavlja arhitektonski simbol i vizuelni ukras Jeruzalema. Na sjevernom kraju platoa nalazi se dzamija Al-Aqsa, jedan od najznacajnijih monumenata islamske civilizacije. U njenu prostranu unutrasnjost moze da stane pet hiljada vjernika, a jos desetak puta toliko vjernika moze da se moli na platou ispred.

Brdo Hrama, koje i Jevreji i muslimani smatraju svetim, najosjetljivija je tacka na Bliskom istoku. I za krscane je Jeruzalem, naravno, izuzetno vazan, ali se njihove crkve, ukljucujuci i Vatikan, godinama vec mudro drze teze da je za njih najvaznije imati slobodan pristuip svetim mjestima. Sve ostalo manje im je bitno. Izraelu ovo, naravno, odgovara. Za islam, to je trece mjesto po svetosti, poslije Meke i Medine i ono ne moze “pripasti” Izraelu. U svakom slucaju, grad sa svim svojim posebnostima ostaje cvor koji spaja, ali istovremeno i mrsi vijekovima odnose na tim prostorima. Ipak, historija vec dugo ne pamti u Jeruzalemu klasicni “sveti rat”.  Dugotrajni politicki sukobi nisu prerasli u vjerske sukobe. Uprkos napetosti izmedju hriscanskih sekti i napetosti izmedju Jevreja i muslimana, uprkos strastima upletenim u protivrjecna uzdizanja vjere na ovom religijskom izvoru, ipak je ovdje bio ostvaren kakav-takav nivo mira i harmonije. To sve, uostalom kao uvijek, sada moze temeljito da uzdrma samo – politika.