|
Koncentracioni logori sto su tokom 1992. godine nicali
sirom istocne i zapadne Bosne i zlocini koji su u njima pocinjeni, danas se
smatraju najmracnijim dijelom price o posljednjem bosanskom ratu. Postojanje
tih logora i onoga sto se u njima desavalo nitko ozbiljan vise ne dovodi u
ptanje. Haski branitelji bivsih upravitelja i strazara u tim logorima nisu se
nikada pred Tribunalom usudili osporiti njihovo postojanje ni zlocine koji su u
njima izvrseni. No, u ljeto 1992. unatoc vec rasplamsalom ratu, price o
logorima, o sistematskim mucenjima i izgladnjivanju, o silovanjima i
pogubljenjima, zvucale su gotovo nestvarno. Sjecanje na predratni rahatluk jos
je bilo jako, a stvarni obim zlocina sto se organizirano provodio dalje od
opsjednutog Sarajeva jos se nije dao naslutiti.
Pocetkom ovog mjeseca navrsit ce se tacno osam godina otkako su se pojavili
prvi i potpuno vjerodostojni novinski izvjestaji o srpskim koncentracionim
logorima u Bosni. O tim mjestima i strahotama sto su se u njima dogadjale do
tada su govorili samo oni sto su ih uspjeli prezivjeti. Americki dnevnik Newsday
od 2. augusta 1992. poceo je objavljivati seriju tekstova sto ih
je o srpskim logorima u Bosanskoj krajini napisao reporter tog lista Roy Gutman.
Za ratne izvjestaje iz BiH Gutman je 1993. dobio Pulitzerovu nagradu za
novinarstvo. Njegovi su tekstovi prvi put ozbiljno alarmirali americku javnost
i skrenuli paznju na dogadjaje u Bosni. Iz tih je istih tekstova i dobar dio
Bosanaca doznao sta se desavalo u njihovom susjedstvu. U intervjuu za Dane
Gutman govori o tom vremenu, ali i o dalekoseznim poukama koje bi se iz njega
trebale izvuci.
DANI:
Vasa prica o srpskim koncentracionim logorima prvi put se pojavila pocetkom
augusta 1992. Kako ste do nje dosli?
GUTMAN: U to sam vrijeme radio kao europski dopisnik Newsdaya
i bio sam jako zabrinut zbog cinjenice da nitko od nas, ni u Sjedinjenim
Drzavama ni u Europi, nije uspio na pravi nacin izvijestiti o dogadjajima u
Bosni koji su se postupno pretvarali u pravu katastrofu. Uspio sam uvjeriti
svoje urednike da moram provesti vise vremena u Bosni - ne samo u Sarajevu,
nego i u drugim dijelovima zemlje. Zatekao sam se u Beogradu kada je prvi put
otvoren koridor za Banju Luku, a kao rezultat napora srpske vojske da poveze
osvojene teritorije u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Tako se dogodilo da sam bio
prvi strani reporter koji je usao u Banju Luku. Odlucio sam tamo poci iz vrlo
odredjenog razloga. Naime, cuo sam preko nekih ljudi da se u tom dijelu Bosne
dogadjaju zastrasujuce stvari, da je u toku etnicko ciscenje. Pozvao sam
telefonom neke tamosnje politicare, Bosnjake i Hrvate koji su mi kazali kako se
ljudi silom odvode, trpaju u stocne vagone i deportiraju vlakovima koji svake
noci prolaze kroz Banju Luku. Tada nisu pominjali logore, za njih sam cuo tek
kasnije kada sam stigao u taj grad. Razgovarao sam s ljudima, cuo sam svakakve
price i pokusavao sam ih provjeriti kroz svoje kontakte s vlastima i s obicnim
gradjanima. Tada sam prvi put cuo i price o logorima. Trebalo mi je nekoliko
sedmica da razgovarajuci sa svjedocima i prezivjelima napisem prvi tekst o
srpskim logorima koji je 2.
augusta 1992. godine objavljen u Newsdayu.
DANI: Da
li Vam je na pocetku bilo tesko povjerovati u price o logorima u kojima se
dogadjaju strahote koje su u Europi posljednji put vidjene za vrijeme Drugog
svjetskog rata i da li Vam je kasnije bilo tesko i druge uvjeriti u njihovu
istinitost?
GUTMAN: Od trenutka kada sam stigao u Banju Luku i prvi put cuo
price o tome sta se navodno dogadjalo u Omarskoj, imao sam osjecaj da u njima
ima istine. No, da bih i druge mogao uvjeriti u istinitost tih navoda, morao
sam prikupiti dovoljno dokaza. U protivnom ono sto bih napisao bilo bi odbaceno
kao besmislica. Trebalo je prikupiti dokaze koji ce pricu, kada bude
objavljena, uciniti vjerodostojnom. Nakon sto sam u Zagrebu pronasao prezivjele
svjedoke iz Omarske i Luke (u Brckom) cija su me svjedocenja potpuno uvjerila u
istinitost price, dogodila se cudna stvar. Pokusao sam, naime, dodatno
potvrditi njenu vjerodostojnost obracajuci se tamosnjim predstavnicima
medjunarodnih organizacija. Medjunarodni komitet Crvenog
kriza potvrdio mi je da od ranije sumnja kako se “nesto dogadja” i kako je moguce
da “logori smrti” zbilja postoje. Ambasadori zemalja Europske unije kazali su
mi da slobodno objavim pricu jer je vjerodostojna. Visoko povjerenstvo
Ujedinjenih naroda za izbjeglice mi je nagovijestilo kako postoje vrlo jasne
indicije koje potvrdjuju navode o logorima. U americkoj
ambasadi u Beogradu mi je receno kako postoji mreza koncentracionih logora koje
su po Bosni otvorili tamosnji Srbi. Bila je to zbilja cudno. Proveo sam
nekoliko sedmica razgovarajuci sa svjedocima i prezivjelima kako bih prikupio
dovoljno vjerodostojnih podataka o logorima, a trebalo mi je samo nekoliko dana
da od medjunarodnih organizacija i zapadnih vlada dobijem
neformalnu potvrdu o njihovom postojanju.
DANI:
Neki od ljudi koji su Vas svojevremeno uvjeravali da su price o logorima
zapravo obicne izmisljotine, danas u pritvoru Haskog tribunala cekaju na
pocetak sudjenja za zlodjela koja su pocinili u tim istim logorima. U cemu
vidite najveci znacaj procesa koji se vode u Haagu?
GUTMAN: Mislim da ce sustina poimanja pravde i odgovornosti postati
najvaznija posljedica nedavnih tragicnih dogadjaja na Balkanu i posebno u BiH.
Ne mislim time samo na uspostavu nekog na pravu utemeljenog balansa izmedju
zlocina i kazne, nego na cinjenicu da ce procesi u Haagu pomoci utvrdjivanju
istine. Nemojte zaboraviti da istina o tome sta se u BiH i u Jugoslaviji
dogadjalo tokom Drugog svjetskog rata nije nikada potpuno ustanovljena. Nakon
tog rata nitko nije mogao utvrditi stvarne cinjenice o tome sta se sve i kako
desilo. Umjesto toga, imali ste s jedne strane ideologiziranu predstavu
povijesti, a s druge, mitove i legende na kojima su se odrzavali i na kraju
ozivjeli ekstremni nacionalni pokreti. Utvrdjivanje istine o tome sta se
dogodilo tokom posljednjeg rata u BiH nije nephodno zbog same povijesti, nego
prije svega zbog zrtava zlocina. Zato je od presudne vaznosti da odgovornost
pocinitelja tih zlocina bude utvrdjena po najvisim medjunarodno priznatim pravnim
standardima. Uspostava tih standarda vazna je i za ostatak svijeta jer se
primjerom mora pokazati da ce zlocini na kraju ipak biti kaznjeni. Na taj bi se
nacin i drugdje moglo sprijeciti ponavljanje bosanskog scenarija.
Cini mi se da je na tom planu u posljednje vrijeme
nastupio izvjestan preokret. Prije osam godina postojala je potpuna nevoljkost
da se dogadjaji u BiH prepoznaju kao nesto ozbiljno i zabrinjavajuce. Uspostava
sistema koncentracionih logora, sistematsko, organizirano i masovno krsenje
svih medjunarodnih normi za zastitu ljudskih prava - sve je to docekano
zatvaranjem ociju i to od strane najvaznijih zemalja svijeta, kako Sjedinjenih
Drzava, tako i ostalih clanica NATO-a. Jedini koji su zbilja bili uznemireni i
pokusali alarmirati javnost bili su ljudi iz nevladinih organizacija, iz Human Rights
Watcha, Amnesty Internationala, Medjunarodnog
Crvenog kriza i ljudi iz medija. Danas je situacija potpuno obratna. Zapadne
vlade djeluju koordinirano i sudeci po izjavama njihovih duznosnika, zele da se
zadovolji pravda, dok mediji sada gotovo ne posvecuju paznju onome sto se
dogadja u sudnicama Haskog tribunala.
DANI: U
vrijeme kada ste, uz veliki osobni rizik, nastojali na terenu utvrditi
cinjenice o postojanju koncentracionih logora u BiH, americka je obavjestajna
zajednica vec raspolagala satelitskim fotografijama tih istih logora. Medjutim,
tada nije postojala politicka volja koja bi omogucila da se logori na tim
fotografijama prepoznaju kao ono sto su zbilja bili. Kako ste dozivjeli to
saznanje?
GUTMAN: Obavjestajna zajednica u Americi raspolaze ogromnim
tehnickim i tehnoloskim potencijalima, medjutim ako nema politickih uputa kojima
se nalaze njihovo koristenje za vrlo odredjenu namjenu, nitko se bas posebno ne
trudi istrazivati gomilu razlicitih podataka koji neprestano pristizu iz svih
krajeva svijeta. No, u osnovi, tvrdnja o materijalu iz BiH je tacna.
Jednom prilikom mi je receno kako je postojalo mnogo podataka, ali kako nije
bilo instrukcija po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo
je dakle puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i zrtvama, ali oni kroz cije
je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za unistenje.
Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na
kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni, mozda negdje kod Bijeljine ili kod
Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija mora vam
biti vrlo precizno receno na sta da obratite paznju, sta da na njima trazite.
Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu
graficku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti. Upravo na
tom mjestu u ovu pricu uskacu novinari. Po prirodi svoga posla, mi nastojimo
utvrditi sta se zbilja desava i ta saznanja nastojimo predstaviti u sirem
kontekstu, tako da javnost moze shvatiti smisao dogadjaja o kojima izvjestavamo. Nase vlade, medjutim,
ne razmisljaju na takav nacin. Sta vise, zapadne vlade, pocevsi od vlade
Sjedinjenih Drzava, kao da namjerno nisu zeljele znati sta se desavalo u Bosni.
Pa, NATO je u to vrijeme iskljucio dio svojih radara i dio sistema za
prikupljanje obavjestajnih podataka! Uporedo s takvim odnosom, imate novinare
koji rade na terenu, tragaju za prezivijelim logorasima i s njima razgovaraju.
Oni su bili glavni izvor informacija. Radeci u takvim okolnostima, svi smo se
suocavali s velikim profesionalnim rizikom. Sami smo morali sastaviti svoje
izvjestaje i nismo ih mogli potvrditi sluzeci se sredstvima obavjestajne
zajednice i vlade. A zasto je ono o cemu smo mi izvjestavali promaklo nasim
vladama? Zato sto su
one pred tim dogadjajima namjerno zatvarale oci! Ako se za takvo ponasanje, i to
s punim pravom, moze optuziti vladu Sjedinjenih Drzava, pa sta tek onda reci za
njene europske saveznike, osim da su se ponijeli jos gore. Bili su mnogo blizi
mjestu dogadjaja, hiljade bosanskih izbjeglica svakodnevno se slijevalo u
njihove zemlje, a oni nisu bili u stanju tim istim ljudima
postaviti najjednostavnije i najlogicnije pitanje: “Zasto ste postali
izbjeglice?” Oni to tada jednostavno nisu htjeli znati. Takav se odnos
promijenio kada su te iste vlade shvatile kako se ne moze dopustiti da se
masovna i sistematska krsenja medjunarodnog prava produze u nedogled jer se na
taj nacin dovodi u opasnost citav sistem na kojem danas pociva mir u svijetu.
DANI:
Vasi su izvjestaji alarmirali dio americke javnosti. Mozete li danas
procijeniti kakvog su odjeka imali u krugovima koji su tada kreirali americku
politiku prema Bosni?
GUTMAN: Reakcije na ono o cemu sam izvjestavao bile su razlicite.
Netko je u State
Departmentu cuo kada sam govorio za National Public Radio nakon
sto je bio objavljen moj tekst o bosanskim logorima. Na osnovu tog intervjua
sljedeceg su dana bile pripremljene instrukcije za istup glasnogovornika State
Departmenta. Tako je Richard Baucher izasao pred novinare i prvi
put od pocetka bosanskog rata kazao: “Da, raspolazemo informacijama koje ukazuju
na to da sirom Bosne i Hercegovine postoje koncentracioni logori”. I zbilja, u
to su vrijeme iz americke ambasade u Beogradu u State Department stizale
informacije koje su upucivale na takav zakljucak. Medjutim, Baucherov je istup
razjario novinare i dio javnosti i nametnuo vrlo jednostavno pitanje: “Ako
Sjedinjene Drzave - jedina svjetska supersila - zbilja raspolazu takvim
informacijama, zasto ih kriju, zasto ih ne objave i ne ucine dostupnim?!”
State
Department je bio zatecen, ali i zabrinut silinom reakcije, pa je
samo dva dana kasnije, pred uznemirenim clanovima Kongresa, drzavni podtajnik
izjavio kako su informacije koje je iznio glasnogovornik Baucher bile netacne i
kako zapravo ne moze potvrditi navode o logorima u Bosni. Ovakav istup koji je
licio na pokusaj prikrivanja stvarnog stanja, dodatno je uznemirio dio
kongresmena koji su zahtijevali pojasnjenja, a od Sredisnje obavjestajne
agencije (CIA) i od administracije da provedu istragu. Medjutim, najvaznije su
se stvari pocele dogadjati u nevladinim krugovima. Odjednom su se skupine
gradjana, vjerske udruge, organizacije za zastitu ljudskih prava i drugi, poceli
pitati: “Tko ovdje laze?” U to vrijeme nisam bio u Americi, ali su mi kolege iz
Newsdaya
pricale kako nikada nisu dozivjele takvu reakciju na jedan tekst objavljen u
toj novini. Sredinom augusta 1992. godine, Lawrence Eagleberger, koji je u to vrijeme
bio vrsitelj
duznosti drzavnog tajnika, izvijestio je Kongres kako na osnovu sluzbene
istrage koju je provela CIA, nije moguce pouzdano tvrditi da se u BiH dogadjaju
masovna i sistematska krsenja ljudskih prava. U tom se izvjestaju tvrdilo da
postoje pojedinacni slucajevi ubojstava, ali da nema potvrde navoda o genocidu
i zlocinima protiv covjecnosti. Bilo je to zbilja uznemirujuce svjedocenje jer
uopce nije bilo utemeljeno na cinjenicama. Ljudi koji su provodili tu istragu
nisu nikada razgovarali ni sa jednim izbjeglicom. Cak sta vise, sve do
septembra iste godine nisu poslali nekoga da razgovara s tim ljudima. Tek kada
su ljudi iz administracije otisli u Karlovac i sreli se s izbjeglicama iz BiH,
u svojim su izvjestajima naveli strahote koje su se tamo dogadjale i, zapravo,
potvrdili vec dva mjeseca stare novinske izvjestaje.
DANI: U
posljednjih nekoliko godina u Sjedinjenim Drzavama je objavljeno vise ozbiljnih
analiza u kojima se, pored ostalog, nastoji objasniti nevoljkost Amerike da
ranije i odlucnije intervenira u
bosanskom ratu. Kako ste shvatili ravnodusnost najvisih krugova administracije
prema dogadjajima kojima ste bili svjedok i o kojima ste pisali?
GUTMAN: Naknadna saznanja su svakako dragocjena kada pokusavate
objasniti takve pojave. Medjutim, nekoliko glavnih cinjenica koje su presudno
utjecale na americki odnos prema Bosni bile su vrlo jasne jos od samoga
pocetka. Tokom hladnoga rata, bivsa Jugoslavija je bila vazna jer su se
Sjedinjene Drzave i Sovjetski Savez nadmetali za stratesku prevlast na tom
prostoru. Kada se zavrsio hladni rat, to podrucje je jednostavno izgubilo
raniji znacaj. Osim toga, pravovremena i odlucna akcija u Bosni je izostala i
zbog uvjerenja koje je tada vladalo na Zapadu o tome kako ce Srbi, zbog ogromne
vojne premoci, vrlo brzo osvojiti sve sto zele i zavrsiti rat. Amerikanci su
nakon Vijetnama vrlo neskloni slati svoje vojnike u misije ciji cilj i izlazna
strategija nisu jasni. Ondasnji predsjednik George Bush u to je vrijeme
bio svjeze izasao kao pobjednik Zaljevskog rata u kojem su sudjelovale desetine
hiljada Amerikanaca. U izbornoj godini, kada je poceo rat u Bosni, nisu mu
trebali novi vojni izazovi, a najmanje rat cije uzroke ni sam nije dobro
razumio. Kada je Bush jednom prilikom zatrazio od vojske da napravi procjenu
obima moguce intervencije u Bosni, Colin Powell (tada zapovjednik Zdruzenog
stozera) mu je kazao: “Trebat ce nam 400,000 vojnika, 10 godina i nikada se
necemo izvuci odatle “. Bila je to vrlo losa procjena, nastala kao rezultat
gotovo svjesnog ignoriranja cinjenica.
DANI:
Mozete li danas, nakon osam godina, procijeniti koji je bio najvazniji
ucinak vasih izvjestaja iz Bosne?
GUTMAN: Ne znam da li zbog mojih izvjestaja ili zbog nekog drugog
razloga, ali ubrzo nakon sto su objavljeni tekstovi u Newsdayu, dio logora je bio
zatvoren. Vjerujem da su tako spaseni zivoti nekih ljudi i vjerujem kako je to
valjda najdragocjeniji ucinak sto ga jedan novinar moze prizeljkivati od svog
rada. S druge strane, mislim da je moj napor da temeljito, bez emocija
i na faktografskoj razini, istrazim i potvrdim svaki dio te price, doveo do
toga da moji izvjestaji o bosanskim logorima postanu toliko vjerodostojni da se
koriste u sudskim procesima protiv odgovornih. Kada kao profesionalac to
postignete, onda ucinak tekstova koje pisete izmice vasoj kontroli. Ljudi ih
citaju i pitaju se: “Hocemo li sjediti skrstenih ruku i slusati o tim
strahotama ili cemo nesto uciniti?” Mislim da su nekim osobama koje su bile
bliske vlastima, poput Richarda Holbrookea, takvi tekstovi mogli
pomoci i posluziti im kao oslonac za pritisak na te iste vlasti da nesto
poduzmu kako bi se zaustavila stradanja. Takva vrsta novinarstva moze navesti
vlade da
obrate paznju na konkretan problem i da nesto poduzmu. U slucaju Bosne,
reakcija americke vlade je bila uzasno zakasnjela i dosla je tek nakon tri
godine. No, sire gledajuci, cinjenica da su se nasi izvjestaji pokazali kao
potpuno tacni i vjerodostojni, navela je mnoge ljude da razmisle o tome kako
zaustaviti zlo i kako sprijeciti da se opet pojavi. Mislim da je svijest o
tome, uz uspostavu institucija poput Haskog tribunala i uz sve izrazeniju
sprenost mnogih vlada da sprijece masovna i organizirana krsenja humanitarnog
prava, zapravo najvazniji ucinak nasih ratnih izvjestaja iz Bosne.
|
