Nekada jako bogato bosnjacko selo u Semberiji, proljeca 1992. postalo je srpska varos. Ljeta, osam godina kasnije, u istom mjestu su preostali Bosnjaci prezivjeli noci teze od svih ratnih. Zbog izvjesnog Krste, caffea Srbija, jednog kamena ili lose politike, tri je dana trajao cetnicki pir nakon kojeg je cetrnaestogodisnji djecak, bjezeci po prvi puta iz Janje, zapisao kako “boga nema”

Veliki, u maskirne boje ofarbani, oklopni transporter ruske vojske doimao se napustenim. Tek je frisko razrezana lubenica na njegovoj kupoli bila znak da bi se neko uskoro mogao vratiti i zajedno s bostanom odvuci vojno vozilo parkirano kraj uskog i zacudjujuce dobrog seoskog druma. Samo nekoliko metara nize, jos jedan neocekivan prizor: ulaz u kasarnu Vojske Republike Srpske oivicen cahurama tenkovskih granata kalibra 125 milimetara napunjenim suhim cvijecem. Skoro idilicna slika epidemije pacifizma u kojoj iz oruzja i municije rastu lijepe biljke a iz oklopa umjesto razornih zrna ispadaju tek kospice semberskih lubenica. Aha!

Jos bi se zaista moglo pronaci barem neke simbolike u ovim prizorima da se mjesto radnje ne zove Janja, da nije ponedjeljak 31. juli – tek sedam dana od pocetka protesta lokalnih Srba u kojima je osteceno 58, a zapaljene jos tri bosnjacke kuce; da nije primjetno kako u mjestu ima vise policije nego obicno; da se ne prica kako ce te noci biti uveden policijski sat; i da nisu najavljene nove delozacije srpskih izbjeglica, procesa za koji niko sa sigurnoscu ne moze reci kako ce okoncati.

 Malo mjesto za veliki teror
Janja je, kako u Bijeljini vole reci – velika varos. Do 1992. iskljucivo bosnjacka i jako bogata. Od 1992. srpska. Kako je susjedna Bijeljina veca i kako se u njoj, a ne u Janji, Biljana Plavsic ljubila sa vodjom semberskih ratnih operacije Zeljkom Raznatovicem Arkanom, ova je mala carsija uvijek ostajala van medijske i svake druge paznje - skoro cijelu deceniju. A onda je trebalo nastaviti delozacije i osloboditi kucu za bosnjacku povratnicku porodicu. Bio je, takodjer ponedjeljak, 24. juli 2000. i oko 250 Srba (prema policijskim izvorima) je zapocelo trodnevnu cetnicku orgiju kamenovanja i spaljivanja. Klanje je, ovoga puta, izostalo. Prijetnje, naravno, nisu.

Sva ta tri dana centar uzasa bila je tek jedna ulica, prva sa desne strane nakon ulaska u mjesto. Nekada se zvala brace Lazica, danas nosi ime Zmaj Jove i da na njenom pocetku nema skromnog luna-parka dovezenog iz Uzica, tesko bi bilo reci da nije napustena. Pored razbijenih prozora i oborenih ograda rijetko ko prolazi. Iza njih se, pak, niko i ne vidi i ne cuje. Za sresti bilo koga, valja uci u dvoriste.

Na broju 14, kao i svugdje, polupana stakla, sada zamijenjena  najlonom. Ulaz sa druge strane zakljucan. Nakon zvona, na vratima se, ali susjedne, nesto skrivenije kuce, pojavila mlada, crnokosa djevojka:

- Ovdje ne zivi niko?

- Mi tu zivimo.

Tek tada, iz dvorista, dovoljno sakrivenog zidovima i cvijecem, dodjose jos dvije zene – starije. To je valjda zenski dio obitelji: nana, majka i unuka. Na molbu da opisu ono sto su prezivjele, sve tri su ponovile kako, eto, sve vidimo i dodale da su bile u kuci i samo cule galamu i zvuk pucanja stakala. Najstarija je, tek, pokusala reci kako im sada treba pomoc jer sa najlonima na prozorima ne mogu nastaviti zivjeti i zaplakala. Njena je kcer posjetu zakljucila, ne prestajuci govoriti tiho: “Sta da vam kazem...” Na odlasku, najmladja od njih jos kaze kako su tu bile i tokom rata: “Ovo sad je bilo gore”.

Zamj Jovina ulica jos je u ratu prozvana “balijskom”. Tu je, naime, ostalo zivjeti najvise muslimanskih porodica, i tu se najvise njih treba vratiti. Rat je i mir u Janji provela i familija Alihodzic. Kako, mozda dovoljno govori i to sto su se medjusobno oslovljavali pravim imenima samo u kuci. Za vanjsku su komunikaciju koristili srpska. Najmladji od Alihodzica, cetrnaestogodisnji Adin, bio je, ni manje ni vise – Seselj. Iz tog mu je vakta ostao i nadimak – Sesko. Od roditelja je, prvi puta, odvojen kada su pocele demonstracije. Djecak, kojem je ocito pisanje drago, bjezeci prema Tuzli zabiljezio je: “Kaze narod ima boga, al’ to je pusta zelja naroda – da postoji bog. Boga nema, pravde nema... U Janji sam pojam musliman je provokacija”.

Adin je, i u vrijeme nase posjete, bio u Tuzli. Ostatak porodice je i dalje u Janji, iza lima stavljenog medju prozorske okvire. Fatima Alihodzic, koja ne krije kako se najvise brinula za najstarijeg sina oboljelog od epilepsije, invalida prikovanog za kolica, sjeca se prve od noci uzasa: “Sjedili smo tu, u dvoristu, kada smo culi buku i jednu komsinicu kako trazi pomoc. Razbijali su i prijetili do pola pet ujutru. Mom su djeveru bacili molotovljev koktel u kucu i sreca da je on bio tu pa je mogao ugasiti. Sve su nas zvali po imenu, prijetili....”

Tri srpska policajca, a Bosnjaci
Fatima je, zapravo, primjer bosnjackog polozaja u Janji. Rat je provela u svojoj kuci – sto je moguce neprimjetnije. Na njegovom kraju, decembra 1995, izbacena je iz vlastitog doma kojeg je dvije godine koristila nekakva specijalna (para)policijska jedinica. Sve to vrijeme Alihodzici su zivjeli u svojoj, obliznjoj radionici, koja je ovoga puta trebala biti opljackana. “Poceli su iznositi stvari, ali se jedan od njih posjekao, pa su prekinuli”, kaze Fatima, dok njena kcer Aida dodaje da je samo tri dana prije oprala sve prozore: “Mislila sam, sad ce se nas narod poceti vracati, pa da ne kazu – vidi kako im je prljavo. Kad ono, sve polupase”.

Nasi domacini u Janji tvrde da su od tamosnjih Srba dvije sedmice prije cetnickog pira culi kako se sprema incident za nezaborav, ali su se nadali da je to samo jedna od redovnih prijetnji. Kao sto je u Janji uobicajeno, barem za Bosnjake, dobiti kamen u ledja pri odlasku po hljeb ili cuti dobacivanja, poput najnovijih: “Stavljajte najlone, majku vam jebem tursku. Opet cete goriti!”

Ovu je obitelj spasila cinjenica koja se u svoj ovoj prici doima ironicnom. U njihovoj su kuci naime zivjela tri policajca MUP-a Republike Srpske na pripravnickom radu u Semberiji. Sva trojica bosnjacke nacionalnosti, sto vecina demonstranata nije znala, jer ih je mogla vidjeti tek u uniformi s dvoglavim orlom na ramenu – znakom za nediranje. Dok nam Fatima pokazuje njihove sobe i krevete prekrivene krhotinama stakla i ciglama, saginje se i s poda podize oveci kamen: “Otkud im kamenje s Drine, pa nisu isli na rijeku po njega?!”

Svjedoci dogadjaja u Janji tvrde kako je medju demonstrantima, uglavnom izbjeglicama iz podozrenskih sela (Potpec, Smoluca, Tinja...) ili srednje Bosne (okolina Zenice i Bugojna), bilo i policajaca u civilu, cije su se uniformirane kolege prilicno hladno odnosile prema razularenoj masi, tjeseci ugrozene: “Budite sigurni da nece zapaliti, ali za kamenje...” Ipak, tri su kuce izgorjele, a vatrogasci su pusteni da rade – iako je njihov Dom na pocetku ulice Zmaj Jove - tek kada se vise nije imalo sta gasiti.

Prezivjeli i istraumirani Janjarci imaju dvije verzije uzroka demonstracija. Prema jednoj, izvjesnijoj, sve je pocelo zbog kuce ciji se vlasnik Mehmed Hrustambegovic pozelio vratiti. Nju, medjutim, vec godinama koristi izvjesni Krsto Vojinovic, nekadasnji pripadnik jedne od ratnih srpskih specijalnih jedinica i ne pada mu napamet da se iseli, iako uopce nije izbjeglica vec doseljenik sa Sokoca, gdje mu i dalje zivi rodbina. Druga verzija, pak, glasi kako je sve krenulo zbog Srbije, zapravo caffea Srbija, ciji je vlasnik lokal otvorio u tudjoj kuci i nikako mu se ne seli.

Zbog Krste ili Srbije, svejedno, nakon tri obavljene, delozacije u Janji su prestale. Nastavak se, uz sve cesce policijske patrole i primjetnu, skoro kosovsku napetost – ocekuje. Bosnjaci, prilicno smuseno ponavljaju kako iz Janje ne misle ici uz objasnjenje: “Pa, cijeli rat smo bili tu.” Ostatak stanovnistva nastavlja zivjeti normalno okupljajuci se tek na improviziranoj pijaci u centru mjesta ili u posti, gdje su i prostorije Mjesne zajednice - cvrsto zakljucane.

Ko tebe kamenom, ti njega plamenom
Janjom se, zapravo, bave nesto dalje, u Bijeljini, posebno u tamosnjem Centru javne bezbjednosti, ciji je nacelnik Savo Cvijetinovic potpisao zvanicnu Informaciju o dogadjajima u Janji u periodu od 24. do 27. jula, gdje, izmedju ostalog, pise: “Zbog delozacija dvije izbjeglicke porodice, smjestene u bosnjackoj kuci, oko 250 gradjana bijeljinske mjesne zajednice Janja je 24.07.2000. godine u popodnevnim casovima blokiralo magistralni put Bijeljina-Zvornik. U cilju rjesavanja nastalih problema, u prostorijama Policijske stanice Janja, nacelnik opstine Bijeljina razgovarao je sa predstavnicima okupljenih gradjana i tom prilikom obecao da ce prije vanrednog skupstinskog zasjedanja primiti predstavnike ove mjesne zajednice. Nakon odlaska nacelnika opstine, gradjani su se poceli mirno razilaziti, a normalizovan je i saobracaj. Tom prilikom Cerim Hrustambegovic, u Zmaj Jovinoj ulici, bacio je kamenicu i pogodio Savu Borovcanin u predjelu glave, nanijevsi joj teze tjelesne povrede, a Snjezanu Milovanovic udario je motkom. Revoltirani time, okupljeni gradjani polupali su prozore, zapalili kucu Cerima Hrustambegovica i njegovo teretno motorno vozilo(...) I pored preduzimanja odgovarajucih mjera na sprjecavanju narusavanja javnog reda i mira, doslo je do incidentnih situacija. U ulici brace Lazica, oko 22:00 casa, nepoznato lice bacilo je rucnu bombu od cije eksplozije je tesko povrijedjen Dragan Stankovic (1985), a lakse Bojan Jovic (1986), Slaven Davidovic (1985), Rado Mihajlovic (1983) i Davor Jelic (1986). Dvadesetak minuta kasnije bacena je rucna bomba u dvoriste Velida Nurkica, u Ulici Marka Kraljevica, od koje je isti povrijedjen, a u 23:15 casova, u Kosovskoj ulici, u dvoriste Ibrahima Junuzovica. Takodje, u Ulici Milosa Crnjanskog, bacena je eksplozivna naprava na kucu Hasana Mehmedovica. U toku noci kamenovano je i 15 bosnjackih kuca. Protesti su nastavljeni i drugog dana (25.07.2000. godine) oko 12:00 casova koji su takodje bili praceni incidentima. Ponovo je zapaljena kuca Cerima Hrustambegovica u Zmaj Jovinoj ulici, koja je tom prilikom ostecena, a kuce Muhameda Godusevica i Muhidina Korajkica u Ulici brace Lazica su potpuno izgorjele...”

Za razliku od nacelnika koji, valjda, ne zna da su Ulica brace Lazica i Zmaj Jovina, zapravo tek jedan te isti sokak i kojem se nimalo ne cini cudnim teorija da jedan Bosnjak pokazuje silu pred 250 ljutih Srba usred Janje, zamjenik CJB-a Mitar Milic na cijeli problem gleda na zapravo jedini moguci nacin, demantirajuci informaciju da je medju demonstrantima bilo i policajaca u civilu: “Gdje god se dese incidenti zakuhala ih je politika i politicari koji prave nove, umjesto da na vrijeme rjesavaju stare probleme. Sve ovo je posljedica politickih i narocito ratnih zbivanja i u takvoj je situaciji tesko preventivno djelovati, mada mi cinimo sve da se incidenti ne nastave. Angazovali smo dodatne policijske snage, u Janji je i manja jedinica za specijalne namjene, i proces delozacija mora biti nastavljen. On, naravno, ne zavisi od nas, ali cemo mi pruziti pomoc. Moja je praksa da na takve zahtjeve pitam samo jednu jedinu stvar – koliko policajaca treba, tri, pet, 10...? Politicari su tim izbjeglicama obecavali dodjelu placeva, novac, kredite, sada to oni traze od policije, a mi smo samo tu da provodimo zakon, jer proces povratka ide i ne moze biti zaustavljen”.

Milic je jos na kraju razgovora rekao kako su price o uvodjenju policijskog sata od ponedjeljka u 22 tek produkt nagadjanja napetih mjestana. Kakva je, valjda, i Aida Alihodzic koja je, onako, za sebe, ali s primjetnom dozom ironije rekla: “Nama je svakako policijski i to od sedam navecer”.