POLITICKA EGZEKUCIJA NIJAZA DURAKOVICA, POSLJEDNJI CIN USTOLICENJA NOVOG VODJE

Kada je pokojni Fuad Muhic vec 1987. godine u zagrebackom Danasu objavio svoj antologijski tekst o autoritarnoj prirodi vodje i kreatora antibirokratske revolucije u Srbiji Slobodana Milosevica, portretirajuci pri tom njegovu suprugu kao Elenu Causesku, na njega se svom zestinom obrusio srpski nacionalisticki blok tadasnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bilo je tuzno gledati kako dobro organizirana partijska masinerija, isturajuci notorne dogmatske populisticke tipove poput Darinke Djuraskovic i Miomire Tausan, melje usamljene ocajnicke pokusaje racionalne argumentacije vodeceg partijskog erudite da kolegama ukaze na pogubnost politike koja se radja pod novim vodjom u okrilju SANU i Saveza komunista Srbije. Nazalost, ili na njegovu srecu, Muhic nije docekao i da se osobno uvjeri u svu dalekovidnost svojih upozorenja.

Proslonedjeljna sjednica Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH, na kojoj je prinosenjem glave Nijaza Durakovica obavljen zadnji cin ustolicenja jos jednog apsolutnog lidera Partije, umnogome je podsjecala na vec vidjene sjednice CK SK Srbije i CK SK BiH. Na njoj je Zlatko Lagumdzija – Vodja demonstrirao da vrijeme koje je potrosio kao clan nekadasnjeg Centralnog komiteta, izabran na prijedlog Osnovne organizacije Radne zajednice CK SK BiH, nije bilo uzaludno: koliko god su politicki softveri za egzekuciju onih koji se usude oponirati Vodji zastarjeli, toliko oni mogu biti i korisno upotrijebljeni pod sinjelom informaticki pismenih lidera.

Vodjin apetit i clanovi “a la Gojer”
Uzaludno je bilo odbijanje Glavnog odbora Vodjinoj nakani da se prvo sudi Durakovicu zbog njegovog teksta objavljenog u Danima; uzaludno je bilo i Durakovicevo odbijanje da se nadje na celu liste za drzavni parlament, razumno argumentirano da to mjesto pripada predsjedniku stranke; uzaludna je bila i Durakoviceva spremnost da se nadje na bilo kojoj izbornoj listi koju Glavni odbor smatra shodnom; uzaludna je bila i ponuda Nijaza Skenderagica da svoje mjesto na listi ustupi Durakovicu; uzaludna su bila i upozorenja Vodji da njegova ucjena “ili on ili ja” pripada reliktu roberspjerovsko- boljsevickih vremena. Ne, apetit Vodje, uz brizljivo pripremljenu plastelinsku vecinu clanova Glavnog odbora “a la Gojer”, mogao je biti zadovoljen samo Nijazovom glavom. Sta su prijedlozi zabrinutih za partijski gubitak najbritkijeg, najprepoznatljivijeg, najharizmaticnijeg i najhrabrijeg predstavnika SDP- a u borbama protiv prije svega SDA- ovskih lopova, primitivaca i diletanata pri poredjenju sa vec odstampanim naslovom na naslovnoj stranici Dnevnog avaza!

Ne treba biti previse vispren analiticar da bi se zakljucilo da je SDP BiH najveci gubitnik ovakvog raspleta sjednice svog Glavnog odbora i paranoicnog straha od zavjere i nemjerljive sujete stranackog predsjednika. I SDP-u i Bosni i Hercegovini su u ovom trenutku prijeko potrebni oba - i Lagumdzija i Durakovic. Nemjerljive su zasluge prvog za odbijanje pritisaka medjunarodne zajednice za pravljenjem “bosnjackog SDP-a” i utoliko imaju puno argumenata svi koji se ne slazu sa Durakovicevom ocjenom o “nacionalnoj presoljenosti” povodom izbora dvojice nebosnjaka za SDP-ove nacelnike opcina. No, snaga SDP-a je pocivala koliko na Lagumdzijinom modernom nastupu prema medjunarodnoj zajednici, toliko i na Durakovicevom beskompromisnim, javnim i parlamentarnim, nimalo njeznim okrsajima sa SDA-ovcima najteze kategorije: od Izetbegovica, brace Latica, preko reisa Cerica do Edhema Bicakcica. Nespreman da primi na sebe bolne udarce iz najzescih okrsaja, Lagumdzija je za sebe birao predstavnike muha kategorije vladajuce bosnjacke stranke (“Moj protivnik nije Alija Izetbegovic, nego Ejup Ganic” - Lagumdzija).

Da je razmisljao o interesima svoje partije na predstojecim izborima, Vodja ne bi eliminirao Durakovica i iz jos jednog vrlo bitnog razloga: prvi predsjednik SDP-a je svojim nepobitnim nacionalnim backgroundom vise nego uspjesno kompenzirao vrlo rasirene primjedbe na nedostatak istog kod drugog. Za veliki dio Bosnjaka koji definitivno ili napokon vise nece glasati za SDA, Durakovicevo djelo Prokletstvo Muslimana je jos uvijek puno interesantnije stivo od Lagumdzijinog Prirucnika za koristenje PC-ija. Zahvaljujuci Durakovicevoj sudbini, “citalacka sklonost” nacionalno najbrojnije populacije u zemlji bez sumnje ce dobar dio glasova na koje je mogao racunati SDP odnijeti Silajdzicevoj, Halilovicevoj i Kadicevoj stranci.

SDP-ov pubertet
Najveca tragedija koja je Bosnu i Hercegovinu mogla zadesiti u posljednjoj deceniji jeste odlazeca vlast. Puno manja steta, ali daleko od beznacajne, dolazi sa cinjenicom da se tijelo najizglednije demokratske alternative postojece vlasti vec u povoju razvija sa glavom autoritarnog, narcisoidnog hidrocefalusa. Bit ce zanimljivo pratiti rast i razvoj SDP-ovog organizma. Obzirom da je u demokratskom pubertetu, glava u buducnosti i ne mora pretegnuti. Nadu budi otpor 14 najprominentnijih clanova partije Vodjinoj egzekuciji Durakovica: javno glasanje protiv i suzdrzanost Bogica Bogicevica, Sejfudina Tokica, Ive Komsica, Seada Avdica, Nijaza Skenderagica, Alije Behmena, Esada Zgodica…

Ljudski najtuzniji rasplet “posljednje sjednice CK” bio bi da Nijaz Durakovic krene stazama koje je politicka egzekucija utabala Fuadu Muhicu. Bosna je premala, a ovdasnja demokratija isuvise krhka, da bi u tako kratkom vremenu na oltar zrtve prinijela dva tako dragocjena lika.

Nijaz Durakovic: “NIje Lagumdzija SDP BiH”

“Vec su do mene doprle najfantasticnije glasine o mojim navodnim daljnim politickim planovima. Tako sam cuo da idem sa Harisom Silajdzicem, pa sa Seferom Halilovicem, pa sa Hasanom Cengicem… Iako svakog od pobrojanih na svoj nacin cijenim, to su obicne gluposti. Bas kao i pravljenje novih stranaka ili ulaska u kakve koalicije. Koliko god osobno, ljudski bio pogodjen staljinistickim manirom kojim je rezirana sjednica Glavnog odbora, toliko je to i premali razlog da bih napustio SDP BiH. Kako mogu napustiti stranku koju sam, zajedno sa kolegama koji su sada potisnuti u drugi plan, formirao 27.decembra 1992., na minus sesnaest stepeni, u zgradi sa slomljenim prozorima; kojoj sam napisao Program i Statut; kojoj sam nadjenuo ime, uz, vidi slucajnosti, jedini glas protiv gospodina Lagumdzije; kojoj sam otvorio vrata Socijalisticke internacionale, na cemu su mi javno odali priznanje i Mishel Rocar, Louis Ajala, Pier Moroa… Da mi je bilo do liderstva u Stranci nikada Lagumdzija ne bi mogao biti izabran za predsjednika, bas kao sto svojevremeno ne bi kao radnik CK SK BiH otisao na stipendiju u SAD, kao sto ne bi primao platu za to vrijeme, kao sto ne bi ni svojevremeno usao u CK SK BiH… Moje drage kolege i prijatelji, oni koji su postidjeni vlastitim drzanjem na sjednici Glavnog odbora, koji mi se nakon nje javljaju i izvinjavaju, uz objasnjenje da su izmanipulirani, nisu shvatili jednu stvar: meni apsolutno nije stalo ni do kakvog mjesta ni na kakvoj listi. Jednom su me nazvali prije toga i rekao sam im da me stave na koju god hoce listu, moze i najnizu, ako procjenjuju da im trebam. Nisu shvatili da mogu ne biti ni na jednoj listi, da mogu biti na najnizem mjestu na najnizoj listi, ali da necu dozvoliti jednu stvar: da mi se sudi zbog mog stava, zbog iskazanog misljenja. Pa nije Zlatko Lagumdzija SDP BiH!”

Falsifikat dostojan “Osme sjednice” i “Politike”

O kako se brizljivo i u detaljima organiziranoj Lagumdzijinoj reziji za eliminaciju Nijaza Durakovica radi, najbolje svjedoci i laz o toku i ishodu posljednje sjednice Glavnog odbora SDP-a BiH koju je novi Vodja plasirao preko naslovne stranice vazda profesionalnog i nezavisnog Dnevnog avaza. Naime, i pored cinjenica da je Durakovic odbio kandidaturu za drzavnu listu i da nikakvog glasanja o izboru izmedju Lagumdzije i Durakovica nije bilo, Dnevni avaz je na naslovnu stranicu plasirao potpuno izmisljenu “informaciju” da je “tajnim glasanjem za nosioca liste za Zastupnicki dom Parlamenta BiH Lagumdzija dobio 51, a Durakovic tri glasa”. Ocito, ni beogradska Politika iz najcuvenijih dana Zike Minovica se ne bi postidjela ovakve podrske Vodji. No, ovo je jos dobro: pravi test za Avazovu profesionalnost nastat ce tek kada se Vodji prohtije plasiranje informacije da je na izborima dobio podrsku 104 procenta glasaca: kad moze Uzor, sto ne bi mogao i Sljedbenik..

Svojevrsnu medijsku pripremu za realizaciju Lagumdzijinog scenarija uoci sjednice Glavnog odbora (ne)svjesno je pruzio i sarajevski nedjeljnik Slobodna Bosna. U tekstu povodom Durakoviceve analize SDP-a i Lagumdzijinog upravljanja strankom, ponudjen je i “pravi razlog” Durakoviceve kritike. Po autoru, radi se o problemima koje Durakovicev zet i punac imaju u vezi sa posjedovanjem poslovnog i stambenog prostora u Sarajevu. Tvrdnja Slobodne Bosne je tacna vjerovatno koliko je tacno i objasnjenje Lagumdzijinog motiva u eliminiranju Durakovica - strah od razotkrivanja detalja o Lagumdzijinom predratnom stanu u sarajevskom naselju Soping (u koji se nije vratio), problematicnom stanu u Ulici Danijela Ozme koji jos uvijek cuva njegov tjelohranitelj, stambenom kreditu koji je dobio za najnoviji stan…