Jos za vrijeme rata zapocele su spekulacije oko broja "ubijenih" Srba u Sarajevu. Nakon rata, pocetna brojka od tri hiljade narasla je na vrtoglavih osam. A onda je doslo vrijeme kada je Komisija za trazenje nestalih osoba Republike Srpske pocela otvarati "masovne grobnice" po Sarajevu. Sada je broj nestalih Srba spao na dvije hiljade, ali, i pored skice na kojoj su ucrtane navodne masovne grobnice, one nisu nadjene. Ustvari, od kraja rata pa naovamo, ukljucujuci Kakanj i Visoko, ekshumirano je 400 Srba, poginulih ili umrlih tokom rata. Medju tih 400 ekshumiranih Srba izvjestan broj je onih koji su umrli prirodnom smrcu i sahranjeni u posmrtnoj odori, onih koje su ubile granate sa srpskih polozaja, pa cak i ruski placenici!

U maju prosle godine, prilikom iskopavanja u sarajevskom naselju Dobrinja, otvoren je jedan od obiljezenih grobova u Parku Emila Zole, i ostaci su, pronadjeni u improvizovanom kovcegu od sperploce, prebaceni u Lukavicu. Sumnjalo se da se radi o skeletu zrtve zlocina pocinjenog nad srpskim civilima u Sarajevu i pored toga sto je ocigledno bio pokopan u posmrtnoj odori. Nekoliko dana kasnije, na vrata Mjesne zajednice Dobrinja pokucala je zena, van sebe od bijesa. Grob njenog pokojnog svekra, Bogdana Kotize, bio je oskrnavljen, a ostaci su netragom nestali. Njegova snaha Ankica je, trazeci bilo kakav trag, tu saznala da je Komisija za trazenje nestalih osoba RS, vrseci iskopavanje, njenog svekra, koji je od prirodne smrti umro tokom opsade, svrstala medju nestale osobe, iskopala bez njenog znanja i prenijela u Lukavicu. Proci ce jos pola godine prije nego sto ona, uz mnoge probleme, uspije njegove ostatke vratiti u Federaciju i iznova sahraniti, ovaj put u porodicnu grobnicu na Barama.

Bozo Djorem, njegova supruga Hena i petogodisnja kcerka Magdalena su poginuli pocetkom jula posljednje ratne godine na Trgu Rade Koncara, na Alipasinom Polju. Sve troje su poginuli od iste granate, koja je eksplodirala na ulazu u zgradu. Bili su clanovi zajednice Jehovinih svjedoka, a Bozo je jednu godinu cak proveo i u zatvoru, odbivsi da nosi oruzje jer su mu to zabranjivali vjerski propisi. Ipak, nije pristao na ponudjenu razmjenu i ostao je u gradu. Nakon sto su poginuli, Halim Curi, predsjednik Jehovinih svjedoka u BiH, u ime te vjerske zajednice platio je troskove sahrane i odrzavanja njihovih grobova za narednih pet godina. Komisija za trazenje nestalih osoba RS je i njihove ostatke prosle godine, po zahtjevu familije, prenijela sa groblja "Lav", svrstavajuci ih medju "nestale".

Cetrdesetogodisnji C.T. je nestao u septembru 1996, da bi u junu prosle godine bio pronadjen u Reljevu kod Vogosce. Ostaci nadjeni na povrsini, u stanju raspada, prenijeti su u Lukavicu, gdje je forenzicar Komisije za nestale RS, dr. Zeljko Karan, utvrdio da je "smrt nasilna", naglasavajuci uz to u dijagnozi da se radi o "zrtvi rata"! Rata koji je zavrsen skoro godinu dana ranije. Medju zrtve rata, odnosno nestale, svrstana je i Slavojka Buha, pokopana na groblju u Buca Potoku 1992, kada je i umrla. Radnici komisije RS su u septembru prosle godine cekicima razvalili mermerni nadgrobni spomenik da bi dosli do njenih ostataka, a zatim ih i odnijeli.

Komisija za nestale kao pogrebno drustvo
Razlika izmedju broja Srba nestalih u Sarajevu, registriranih u Medjunarodnom komitetu Crvenog kriza, s jedne, i broja zrtava koji navodi Komisija za trazenje nestalih osoba u RS-u, s druge strane, jako je visoka. Prema prvom izvoru, 46 srpskih familija trazi svoje clanove koji su na podrucju glavnog grada nestali kao vojnici ili oficiri VRS, dok su, prema istoj evidenciji, nestala 222 civila. Komisija za trazenje nestalih RS, navodno na svojim spiskovima ima izmedju 1.500 i 2.000 ljudi, premda clan Komisije s kojim su Dani razgovarali, Slobodan Avlijas, nije zelio pokazati spomenutu listu. Doduse, od kraja rata njegovi radnici su na sirem podrucju glavnog grada, ukljucujuci i Visoko i Kakanj, ekshumirali oko 400 Srba. Ali, to je jos uvijek daleko od dvije hiljade, koliko se spominje. Avlijas, donekle u zavjerenickom tonu, tvrdi da svi zahtjevi za trazenje koji su tokom rata spremljeni iz Crvenog krsta RS sa Pala u sjediste MKCK za bivsu Jugoslaviju u Zagrebu, nisu dosli na odrediste. Razlog navedenog nesrazmjera bi mogao biti i taj sto on nestalim, a to automatski znaci i zrtvom zlocina, smatra svakog "ko nije sahranjen u prisustvu familije"! Time se otvara prostor za manipuliranje ljudima koji su umrli prirodnom smrcu ili su poginuli od granata i snajperskih metaka, odnosno za namicanje "potrebnog" broja mrtvih.

Broj Srba, zrtava zlocina pocinjenih u opsjednutom gradu, tokom i poslije rata bio je predmetom brojnih sporova. Na sastanku komisija za razmjenu odrzanom na Aerodromu 1992, tadasnji predsjednik srpske komisije za nestale, Dragan Bulajic, kazao je kako je broj ubijenih Srba (ubijenih od strane pripadnika ARBiH) tri hiljade. Taj se broj u medjuvremenu mijenjao, penjao na pet, odnosno osam, da bi sada spao na dvije hiljade. Ali i on je ocevidno upitan.

"Ne znam iz cega on crpi tu kvalifikaciju, kojih to medjunarodnih konvencija ili odredbi medjunarodnog prava", kaze Amor Masovic, sef Drzavne komisije za trazenje nestalih osoba, iskreno iznenadjen kriterijima svojih kolega iz drugog bh. entiteta. Tesko ih optuzujuci za instrumentalizaciju, on nastavlja govoreci da je "njihov jedini cilj naci sto veci broj Srba u Sarajevu, kod kojih je smrt nastupila u periodu 1992 - 1995." "Mene politika ne zanima, ne zanima me ako je neko poginuo od granata, snajpera ili neceg drugog, nego da li je na sahrani prisustvovala familija", odgovara Avlijas zucno na te tvrdnje. Cinjenica da su ti kriteriji bez presedana, nije i jedino sto je sporno u broju srpskih zrtava u Sarajevu. Mnoge od njih su ubili sunarodnjaci iz obruca oko grada, granate koje su u hiljadama padale po gradu nisu birale nacionalnost ili konfesiju. Karadzic i Mladic, koji ce, ako nekad budu uhapseni, odgovarati i za opsadu Sarajeva, odgovorni su i za smrt, izmedju ostalog, oko 1.500 Srba ubijenih tokom rata. Uklanjanje njihovih zrtava iz sarajevskih grobalja je i svojevrsno unistavanje dokaza o prirodi, obimu i intenzitetu opsade koju su prezivjeli svi stanovnici Sarajeva.

Na isti nacin, i ljudi umrli prirodnom smrcu preko noci postaju "zrtve muslimanskih zlocina", kao, primjerice, Koviljka Tesan, koja je umrla u augustu 1992. Potvrda o smrti iz tog doba, s potpisom "Frenjo dr. A.", kao uzrok smrti navodi "insuffitientio cardio-respiratoria", uz napomenu da se radi o osobi sklonoj samoubojstvu. Sahranjena je na "Lavu", a porodica je po zavrsetku rata bila obavijestena o njenoj smrti i mjestu sahrane. I pored toga sto je jasno da se radi o prirodnoj smrti, komisija iz Banje Luke skoro godinu dana iznova i iznova trazi njenu ekshumaciju. Dani su u telefonskom razgovoru sa kcerkom Milkom Zimonjic, koja sada zivi u "Srpskom Sarajevu", odnosno Dobrinji I, pokusali saznati prave razloge za to. "Ne znam jesu li nju muslimani ubili ili je ona umrla od infarkta, porodica nije bila tamo kada je ona sahranjena i zato trazim njenu ekshumaciju", ponovila je skoro do u rijec ono sto je u ranijem razgovoru kazao Avlijas. "Ako oni zele premjestati grobove ili cijela groblja, kao sto su uradili u Vlakovu, neka to urade preko pogrebnog drustva, a ne preko Komisije za trazenje nestalih. Adresa je pogresna i stvara se pogresan utisak da je rijec o zrtvama zlocina", komentira Masovic ovaj i slicne zahtjeve.

Proizvodnja zrtava
Ceste najave ili vijesti o iskopavanju masovnih grobnica u i oko Sarajeva pospjesuju utisak o kojem je rijec. Medjutim, u svojoj posljednjoj ekshumaciji u Dobrinji, Komisija za trazenje nestalih RS je, umjesto najavljivane masovne grobnice i najmanje 15 zrtava, iskopala njih pet. Od njih su cetvorica pronadjena u zajednickoj grobnici i jedan u posebnoj, dok se masovnom grobnicom smatra "raka, jama ili grob u koji je sahranjeno najmanje pet ljudi". Tako je bilo i prije dvije godine kada je vrsena ekshumacija na "Lavu", kada je i Alexandra Stieglmayer kazala kako se radi o masovnoj grobnici u kojoj se nalaze hiljade ljudi, a na kraju je pronadjeno 38 posmrtnih ostataka. Avlijas, medjutim, tvrdi da je Dobrinja "ociscena": "Ja sam nasao dokaze na Dobrinji V. Nasao sam kosti, pantalone, dijelove odjece, garderobe, hirurske rukavice... Na Dobrinji je, prema podacima zPokopa', sahranjeno 700-800 ljudi, i mi te ljude trazimo." Izvlaceci iz ladice radnog stola skicu Dobrinje, na njoj pokazuje kvadratice koji predstavljaju grobnice, po njemu premjestene u medjuvremenu, od kraja rata naovamo. "Da, mi smo ih premjestali i bili smo toliko glupi da ostavimo tragove koje ce on naci", cinican je Masovic. Direktor "Pokopa" Vlado Raguz nije mogao reci koliko je tacno ljudi sahranjeno u Dobrinji, ali je kazao da je 1.150 osoba sahranjeno van groblja, u gradskim parkovima i dvoristima. "Vecina njih su Bosnjaci, ali ima i Srba i Hrvata", rekao je on.

Medjutim, neosporno je da su neke grobnice ili grobovi u medjuvremenu premjesteni, kao sto se desilo u slucaju Slobodana Samardzica. On je naime ubijen u maju 1992. na Vojnickom Polju, u blizini PTT Inzinjeringa, a policija je izvrsila uvidjaj i fotografirala les. Tijelo je, kao i policijski spis, misteriozno nestalo, a fotografije sa uvidjaja sada posjeduje Komisija za trazenje nestalih RS. Supruga i sin su Samardzica prepoznali na fotografiji, ali tijela jos uvijek nema. Cinjenica je da su u Sarajevu tokom rata neki ljudi ubijani samo zato sto su Srbi. Njih najmanje nekoliko stotina, poput Miodraga Djordjevica, koji je zadnji put vidjen na Dobrinji, ili Nenada Lojovica, ubijenog u podrumu hotela "Evropa", i dalje se vode kao nestali. I to je neosporno.

Sve zlocine pocinjene u Sarajevu, one koji su otkriveni ili one koji ce to tek mozda biti, prevazilazi zlocin na Kazanima. Da li zbog njegove prirode, broja zrtava ili farsicnog sudjenja, on prijeti da baci sumnju na borbu koju su stotine hiljada ljudi vodile vise od tri godine da bi prezivjeli. Sve ono sto su izdrzali ce postati nevazno zahvaljujuci ovdasnjim vlastima koje nisu imale hrabrosti ni mudrosti da Kazane proglase onim sto jesu: ratnim zlocinom. Oreol zrtve koji su s pravom imali Bosnjaci, njihove vlasti su tek tako prodale.

Naime, komisija iz RS-a je vec ispitala spilje u Kazanima uz pomoc srbijanskih speleologa i navodno ustanovila da je doslo do "neprirodnog urusavanja"; nadjeni su tragovi pucnjave i eksplozija, te cahure, a jedan dio jame je zatvoren drvecem i kamenjem. Tokom augusta i ova ce grobnica biti otvorena, i to poglavlje - jedno od najruznijih u historiji Sarajeva - zatvoreno. Da li su Kazani mogli biti strozije kaznjeni? Svakako, ali pravo pitanje jeste: da li su Kazani mogli biti sprijeceni? Tesko, ali je cinjenica da je trebalo predugo da se egzekucije zaustave nakon sto se za njih saznalo.

Proizvodnja zrtava koja se trenutno odvija i predstavlja najgoru vrstu manipulacije, nije samo srpska stvar. Da li ce medju zrtve zlocina u Sarajevu biti svrstani i ruski placenici premjesteni iz Vlakova u Miljevice je vazno ne samo iz razloga koji se ticu povijesti. To je mnogo bitnije zbog svih onih ljudi koji su samo branili svoje porodice i svoje zivote, a sada bi se toga mogli stidjeti. Ne svojom krivicom, naravno, nego zato sto je vlast propustila ili nije htjela Kazane nazvati ratnim zlocinom. Ali, krivce obicno i nije sramota. Ustanoviti tacan broj srpskih zrtava u Sarajevu, Bosnjacima je iz jos jednog razloga vazno skoro isto kao i Srbima: kad god se ovi drugi zabune u brojanju, oni prvi plate.