U proslom broju Dana, u rubrici "Barometar", objavili smo kraci komentar povodom neocekivanog izbora Muhidina Hamamdzica na funkciju novog gradonacelnika Sarajeva. Tom prilikom izrazili smo cudjenje, jer su lideri Socijaldemokratske partije javnosti i svojim glasacima obecavali izbor mladog covjeka, cije ce ime biti prijeko potrebni, prepoznatljiv simbol Sarajeva i u zemlji i u svijetu. No, umjesto toga, i najinformiraniji novinari i javnost su se susreli sa pitanjem: "Ko je Muhidin Hamamdzic?"

Trazeci odgovor na ovo pitanje, razgovarao sam i sa vise istaknutih celnika SDP-a, koji nisu krili svoju razocaranost odstupanjem od javno proklamiranih kriterija dugo najavljivane stranacke kadrovske politike. Sustina njihovih objasnjenja svela se na razocaranost cinjenicom da je potpunu kontrolu nad stranackom kadrovskom kombinatorikom preuzeo predsjednik stranke Zlatko Lagumdzija. Njen osnovni princip, potvrdjen izborom Hamamdzica, jeste Lagumdzijina prvenstvena briga da stranka ne posluzi kao odskocna daska za bilo kojeg kandidata cija bi vec postojeca reputacija u javnosti mogla ugroziti Lagumdzijinu lidersku karizmaticnost.

Na razlicitim medjunarodnim skupovima i u zemlji i u svijetu, nekoliko puta sam bio u prilici da se uvjerim da Bosna i Hercegovina nema boljeg politickog izvoznog proizvoda od Socijaldemokratske partije i njenog predsjednika. No, znajuci da se Lagumdzija nekoliko puta vracao u red kada je Bog dijelio narcisoidnost, slavoljublje i prepotentnost, cesto sam sa strahom od razocarenja razmisljao kako ce se on ponasati kada Socijaldemokratska partija zasluzeno dodje na vlast.

Za odgovor na ovo pitanje, nazalost, nisam morao cekati novembarske izbore. Vec dan nakon izlaska iz stampe proslog broja naseg magazina, iz inostranstva me nazvao Lagumdzija, sipajuci mi u uho pregrst najprimitivnijih uvreda i ljutnji povodom pomenutog osvrta u "Barometru". Ostao sam zapanjen, kako visinom tona, tako i njegovom bojom, potpuno razlicitom od one kojom bi Lagumdzija komentirao ceste, zasluzene pohvale njemu i SDP-u sa stranica ovog magazina.

Osim sto vlast kvari ljude, njen ih cak i nagovjestaj i mijenja. Sjecam se da su i Aliji Izetbegovicu i Dzemaludinu Laticu po izlasku iz zatvora bila puna usta hvale za nezavisne, hrabre novinare kada sam se izborio da moji intervjui, njihovi prvi javni nastupi, budu i emitirani. Do Lagumdzijinog poziva sam vjerovao da su komunisticki maniri zavrsili u historiji sa pobjedom nacionalista u Bosni, a da slican odnos vlasti prema medijima nepovratno odlazi sa njihovim neminovnim odlaskom sa scene. No, koliko sam se prevario, svjedoce umivene Lagumdzijine rijeci, ovaj put pretocene u navodno reagiranje Gradskog odbora SDP-a, koje objavljujemo u ovom broju.

Bilo kako bilo, ocito je da borba ovdasnjih medija za pravo na kritican odnos prema vlasti nece prestati nakon predstojecih izbora, bez obzira na njihov ishod. Slobodni i profesionalni mediji nece mijenjati svoje uredjivacke politike sa svakim nagovjestajem promjene vlasti, mijenjat ce se samo njihovi protivnici. Ko zna, mozda jos i zazalimo za nacionalnim usreciteljima kada ih zamijene jedini, najpametniji, najljepsi, najbolji.

Senad PECANIN