Iz knjige Pionirska dolina

Prije 20 i kusur godina, Latic Prvi je dolazio u knjizevni klub "Tribina 08", gdje je citao svoje, i slusao tudje stihove, a ja stavljao, i prve i potonje, pod mikroskop i kazivao sta vidim. Jeste, pod mikroskop: posjedujem ono sto Valter Benjanim zove "mikrofiloloskim culom" bez koga prica o poeziji, ma koliko bila umna, ne moze ne biti praznjikava. Eh, daleko doba, kad mi je smrt izgledala kao neprovjerena glasina! I kad mi se cinilo da imam napretek vremena i za pisanje svojih, i za popravljanje stotina i stotina tudjih pjesama. Sad vidim ne samo da sam svoj zivot prosuo na zaludne stvari (sto je sasvim u redu, jer "zaludnost je dom covjekov pod zvijezdama") nego i da sam svoju pamet i talenat tracio na druge sa nekom vrstom mrznje spram sebe: kad bijah dijete, papljanski momci isli su na igranke daleke i po 3 sata hoda, pa bi cesto, iz stale ili sa livade, "pozajmljivali" tudje konje, na njima najcesce jahali po dvojica, i trudili se da ih sto temeljitije "udese". Zaprepastene gazde bi, izjutra, tu marvincad nalazili, u stali ili na livadi, posve satrvenu. Kao da je moj duh bio - jedan od tih konja, a ja - ona dvojica papljanskih dripaca koji su to blasce "jahali kao tudje"!

Jednom je Latic Prvi u klub donio pjesmu cijeg se pocetka jos sjecam: nekad sam imao jaku memoriju, pogotovo sam lako pamtio stihove. U ratu, pisuci tekst o Sarajevu kao konclogoru gdje su cigarete, kao u svakom konclogoru, najjaca moneta, sjetio sam se davnog stiha Seje Omeragica (koji je takodje dolazio u "Tribinu 08"), stiha o ljudima koji "idu ulicom drzeci se za cigaretu". Omeragicev stih mi je u ratu otkrio neslucenu dubinu: sarajevski pusaci su se, u opsadi, doslovno drzali za cigaretu, oslanjali se na nju kao na jedinu potporu i utjehu. Iz Laticeve pjesme pamtim, kako rekoh, prva dva stiha: "Neki kaum, na priliku Grci, / u nasoj se zemlji zakopiti", a kako je dalje isla, ne sjecam se vise, znam jedino da su na kraju ti Grci nestali. Pjesma mi se dopala: u njenom jeziku bilo je istinske snage. Seljacke, doduse, ali sta onda? Pjesnik mora odnekle dolaziti. Toj mladezi sam govorio ono u sta, skupa sa Eliotom, duboko vjerujem: da se u pjesmi mora osjecati - "odakle pjesnik dolazi". Ne bi valjalo da te zarobi svijet odakle dolazis. Ko dodje u grad da zivi, posteno bi bilo da odmah - razduzi opanke. Ali jedino ako ne zaboravis odakle si dosao, moci ces razabrati i kamo (duhovno) ides.

I proslo ne znam koliko, kad jednog dana Latic mi dolazi s pjesmom o "kaumu", to jest narodu, "na priliku grckom", koji je iscezao, i moli me da je opet procitam. Napali su me, veli, da sam nacionalista. "Ima li, profesore, nacionalizma u mojoj pjesmi?" "Ja na takav nacin", velim, "ne umijem citati knjizevnost. Jedino mogu kazati: valja li pjesma ili ne. Rekao sam da valja. A ako hoces da znas moje misljenje ima li u njoj nacionalizma, nema ga! Ja ga ne vidim. A tudjim ocima ne umijem gledati."

Tesko je reci kako bi mi Laticeva pjesma izgledala danas: rast iskustva, citalackog i ljudskog, stalno mijenja nase knjizevne sudove: sto ti je prije 20 godina zvucalo mocno, danas ti izmamljuje sazalan smijesak nad tvojom negdasnjom lakovjernoscu neznalice. I obrnuto: pjesme kraj kojih si juce prolazio prilicno ravnodusno, danas ti duh osupnu ponornim brujem smislova za koje si ranije bio nagluv. Iz Laticeve pjesme pamtim tek dva stiha i, kad ih gledas izdvojene iz cjeline, ne zvuci posve bezazleno tvrdnja da su se ti Grci "u nasoj zemlji zakopitili"(pustili korijen) - stih u kojem su ondasnji "napadaci" valjda vidjeli tvrdnju da je Bosna iskljucivo muslimanska? No ne bih sudio o stihovima van konteksta, i mogu reci tek jedno: Latic danas jest otrovan nacionalist, ali njegovu pjesmu onda nisam citao kao autorski govor, kao procjenu svijeta iz njegovog licnog ugla, nego kao glas usmenog predanja: zvucala mi je kao parafraza legendi, kakvih ima svuda, vezanih za drevna groblja (u nas: za ilirska, grcka, rimska), koje objasnjavaju kako je ovaj ili onaj narod nestao. U Crnoj Gori postoji prica o Macurama, tajnovitom plemenu koje se - samoubilo! Kad se mi, djeca, potucemo, majka zgrabi motku i propisno nas nalema: "Bijete se izmedju se ko Macure!" Crnogorci su, ocito, istrijebili to starinacko pleme, a potom iznitili pricu kako su Macure sami sebe - granatirali! Hocu da kazem: svud na zemaljskoj kugli ima folklornih tvorevina koje zrcale istinu zapisanu jos kod rimskog pisca Plinija Mladjeg: "Tako da stranac i nije covjek za drugoga". Po tu istinu, uostalom, ne morate ici cak u drevni Rim: dovoljno je skoknuti do danasnjeg Stokholma ili Osla. Pariza ili Londona. Svud cete moci da cujete istu izbjeglicku pricu: Jeste, ova drzava nam je dala utociste kad nam je bilo najteze, i hvala joj do neba, ali mi za Svedjane (ili Norvezane ili Francuze ili Engleze) - niza smo rasa.

Danasnji Latic, koji kaze da sam "tudjin koji je sljegao u ovaj velicanstveni grad gdje je prosperirao" (Latic, naravno, ovdje nije "sljegao", sto dokazuje i rodna kuca koju je nedavno sazidao u ulici Kakoseonozove, niti je uspio da ovdje "prosperira", ali ko mu je kriv sto se ne umije snaci, i sto je za sebe najgori: prvo pusta nas "tudjine" da se namirimo, a njemu ako sta ostane!), da sam vajni "demokrata" koji "ne moze biti rahat pred tolikim 'bulama' u Sarajevu" (u kakvoj su vezi "bule" i demokratija?), da zbog toga sto "bazdim na krmetinu, rakiju i bijeli luk" ne mogu shvatiti njegove pjesme (vrstom hrane i pica koje uzimamo - sudbinski je odredjena nasa sposobnost razumijevanja knjizevnosti!), da moje studente treba prvo "cijepiti od bjesnila" pa ih tek onda pustiti k meni u ucionicu ("tudjin" kao nosilac zaraze!), taj i takav Latic tjera me da se u cudu pitam: kako je mogucno da se negdasnje vjernicki smjerno seljace iscahurilo u siledziju cija se filozofija islamske tolerancije (shvacene na gornjopridvoracki nacin!) temelji na uvjerenju da tudjin i dosljak i uopste insan s drukcijim jelovnikom od Laticevog - nije potpuno, vec djelimicno ljudsko bice!

Ali otkud Latic Prvi zna da nisam "rahat" dok sacujem "bule"? Mora da ima kljuc od mene? Ili salje povremeno AID-ove agente da mi prenoce u dusi i otud posalju izvjestaj Glavnom odboru SDA? Ili mi daje na znanje da, danas, u Sarajevu sve stvari, i van mene i u meni, stoje onako kako on kaze, te ako vlasnik Sarajeva smatra da nisam rahat, onda nisam rahat i tacka. Da je to rekao za Sidrana, pa hajde i nekako: Sidran zbilja nikad nije mogao "rahat" proci Sarajevom cijim ulicama "svoja tijela nose" tolike - "bule", ili ne, svejedno. Na cemu nikad necu prestati da mu zavidim: sta bih dao da mogu imati toliko osjetljiv prijemnik za zensku ljepotu. Koju Sidran, kako je priznao u jednoj pjesmi, dozivljava kao "bic" sto ga "presijeca". Prodje kraj nas zena za koju bi Jejts rekao da lici na "zalazak sunca, olujni zalazak sunca nad ladjama osudjenim na brodolom", a Sidran, "presjecen tim bicem", prvo se strese, pa mucenicki prevrne ocima k nebu kao da kaze Onom Gore:"Zar si je morao svojim daljincem navesti bas kraj mene, i to na drzavni praznik?" Umijem i ja kuziti Sarajke, "bule" ili "vlahinje", svejedno, ali kad god vidim na Sidranovu licu onaj brodolom izazvan prolaskom kakve "djavolje sceri", sto rekao fra-Marko Krneta, svaki put sebi zalicim na obicnog sahovskog kibicera! Ipak, priznam da mi nije mrsko vidjeti na ulici "lijep obraz", mozda i stoga sto sam u mladosti citao prekrasnu Simunovicevu pricu "Pojila" i upamtio njen (kur'anski?) moto: "Voda, zelenilo i lijep obraz pricinjavaju radost oku". A od radosti ne treba bjezati u ovoj zemlji oskudnoj radoscu, zemlji gdje se "dram radosti dusom placa", sto rece pisac cije ime nije preporucljivo pred Laticem Prvim pominjati.