Pet godina poslije pokolja u Srebrenici svijet je minulog utorka prisustvovao manifestaciji nevidjenog cinizma: bezmalo svi oni koji su, ovako ili onako, odgovorni za srebrenicku tragediju okupili su se na mjestu zlocina da navodno oplacu nevine zrtve. Okupili su se, zapravo, da pokusaju oprati necistu savjest. Skup je, tako, postao trijumf te neciste savjesti jer poslije ovoga je svima njima mnogo lakse. A ko su to "oni": Politicari iz svijeta koji su slagali i izdali Srebrenicane, politicari iz zemlje koji su ucinili to isto prije pet godina, komandanti domace vojske koja tada nije ucinila nista da zaustavi tragediju, te komandanti iz svijeta koji su nevine ljude otvorenih ociju predali koljacima u ruke. Lijepo drustvo. U Srebrenici nije bilo samo jos glavnih krivaca, Karadzica i Mladica, mada je njihov duh lebdio nad stratistem. Oni su svoj i tudji posao zavrsili i sada se kriju po kojekakvim zabitima vjerujuci obecanjima koja su im, najvjerovatnije, svojevremeno data - u velikoj igri njihove su uloge srazmjerno male, naprosto zato sto se znacaj tih velikih igara ne mjeri ljudskim zivotima a egzekutori "prljavog posla" nebitni su.

Tesko je sjetiti se bilo koje druge komemoracije ovolikim zrtvama kao sada u Srebrenici, bilo gdje na zemaljskoj kugli, gdje nije bilo ni tijela zrtava, ali ni prezivjelih boraca bitaka koje se poslije slave. Sjecate se onih postrojenih kolona veterana, zastava borbenih jedinica itd. Zasto ih nema? Zrtve Srebrenice su za ovdasnje vlasti jos uvijek i zvanicno nekako "hipoteticke". U najvecem broju one se i dalje vode kao nestale, neidentifikovane, nepostojece, neutvrdjene. Zato su u Srebrenici bili politicki i vojni lideri koji preko tih zrtava, tako tek "pretpostavljenih", danas prave sebi spomenik. Minulog utorka bili su listom u Srebrenici da cusnu pod tepih, pa valjda i u zaborav, cinjenicu da su prije pet godina morali znati sta ce se desiti a nisu ucinili nista da to sprijece. Tada je komandant vojske general Delic govorio svojim politickim sefovima da nema potrebe uzbudjivati se i da ne treba ciniti nista, "jer u Srebrenici ima vise naoruzanja i municije nego u protekle tri godine…", te da su informacije o "ulasku neprijatelja u Srebrenicu neprovjerene, a nisu ni moguce…". Danas pred TV kamerama kazuje kako "se, zapravo, onda nije moglo uciniti nista". Isto kao sto je Izetbegovic jos tada ponavljao kako se, eto, "Bosna ne moze odbraniti, pa valja braniti narod…". Na toj je tadasnjoj izjavi zdusno, uz pomoc mnogih koji su mu danas k'o biva opozicija, zapocinjao dijeljenje izgubljene drzave i sazivanje nekakvog sabora koji tu podjelu treba da verifikuje. Istorija je, medjutim, bila neumitna. Izetbegovicu je ostalo samo da u Srebrenici kupi dzemper kao uspomenu na izgubljeni srebrenicki narod kojeg nije branio. Ako misli da ce ga on ugrijati od zebnje koja se mora kad-tad stisnuti i oko njegove savjesti "narodnog lidera", ljuto se vara.

Minulih dana dok su se bezmalo sve marionete drzave Bosne i malkice Hercegovine trudile da se nekako udjenu u protokol pranja savjesti u Srebrenici i uhvate prikljucak sa obiljezavanjem golgote (iz Ganicevog kabineta cak je izdato zvanicno saopstenje kojim se zabrinuta javnost obavjestava kako ce - mozete mislit' - I ON svakako stici u Srebrenicu), jedna je unesrecena Srebrenicanka na dramaticno precizan nacin definisala poziciju pateticno tronutih srebrenickih gostiju. Poruka se odnosila i na one iz Sarajeva kao i na druge iz raznih svjetskih prijestonica: "Nisu nam jos zvanicno potvrdili sta je sa nasima kojih nema, nisu uhapsili Karadzica i Mladica, nisu nam omogucili da se vratimo kucama, pa cak ni da ih obidjemo bez policijske pratnje…" Nisu im, zapravo, omogucili nista sem da i dalje tumaraju kroz lavirinte neispunjenih obecanja, kroz arhive zaborava i birokracijsku mrzovolju, od neidentifikovanih ekshumiranih tijela do neotkopanih grobnica, od lazi do potpune ignorancije.

Ako je iko na zemaljskoj kugli shvatio bolnu i razarajucu tezinu ignorancije, onda je to zemlja Bosna. Na politickim traktatima osude svjetske indolencije, nase politicke "zvijezde" pocetkom minule decenije uzdizale su se do nebesa. Ti isti nasi zvjezdoljupci danas bezdusno ignorisu Srebrenicu praveci od nje tek spektakularna mjesta glamurozne autobuske vikend-tuge. Tako sad i tako sve do sljedeceg 11. jula, dana kada je prije pet godina na sjednici Izvrsnog odbora SDA o Srebrenici bilo rijeci tacno pet minuta. Pricali su o alkoholu, Ganicu i Bicakcicu. Mozda je, eto zbog te sjednice, taj dan zabiljezen kao dan kada se obecavaju izgradnje monumentalnih spomenika i kupuju dzemperi i prekrivaci, ne bi li se prekrilo sto se prekriti ne da.

Srebrenica je zajednicki jauk svih onih kojima je do covjeka, ma gdje bio i ma kako se zvao. U njemu, tom jauku, nemaju prava da sudjeluju oni kojima nije do covjeka, sem do sebe i svojte. Oni cak nemaju pravo ni spomenike Srebrenicanima da obecavaju. Makar dok ne ispune one zahtjeve sto ih je precizno definisala pomenuta Srebrenicanka. Oni to, naravno, mogu. Kad bi htjeli. A zasto nece? Sa savjescu to nema veze. To je mnogo gore.