U sveukupnoj, sedam stoljeca dugoj, povijesti Franjevacke provincije Bosne Srebrene, obiljezenoj vise nevoljama i potresima nego franciskanskim nacelom mira i dobra, jedan od najtezih mandata provincijala zapao je upravo fra Petra Andjelovica. Na stolicu franjevackog prelata Andjelovic je izabran 1991. godine, kada je ona postala najtvrdja i najneudobnija. Vrijeme u kojemu je protekla njegova sluzba je zadnje desetljece, desetljece rata i krvave podjele Bosne i Hercegovine, kad su njegova zemlja i njegova pastva bile dovedene u iskusenje nestanka i potpune propasti. Ovaj Posavac (rodj. 1937. u Bocu kod Brckoga, studij teologije zavrsio u Sarajevu, a publicistike u Münsteru ) sve to uzasno ratno vrijeme isticao se vjernoscu svojoj domovini, koju on objasnjava nacelima vjere. ("Ne moze vjerovati u Boga onaj tko ne vjeruje u covjeka", "Nece nas Bog pitati tko nam je sunarodnjak, vec jesmo li svakom covjeku cinili dobro".) Zbog svojih ovakvih uvjerenja, velecasnog Andjelovica pratile su brojne osude hrvatskih velikodrzavnih nacionalista, kao i nerazumijevanja u samoj Crkvi. Sa tadasnjim predsjednikom drzavnog predsjednistva Alijom Izetbegovicem isao je u posjet Papi, trazeci potporu za cjelovitu Bosnu, ali, isto tako, otvoreno i energicno je trazio od Izetbegovica da se kazne zlocinci i zlocini nad franjevcima i vandali sto su skrnavili katolicke bogomolje. U vrijeme planskog iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u njihovu "maticnu domovinu", on se suprotstavio rijecju i djelovanjem. (Vidi knjigu Mi ostajemo, Zagreb, 1995.) Najvise ga je, istice, u proteklom razdoblju potresla tragedija Srebrenice, tog, kako on kaze, "prezimena bosanskih franjevaca". Za svoj humani i pastoralni rad Andjelovic je dobio vise domacih i medjunarodnih priznanja, medju njima i uglednu njemacku nagradu za ljudska prava "Friedrich Ebert". Najvece priznanje mu je, istice Andjelovic, "povjerenje svih bosanskih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju", koje osjeca posvuda oko sebe.

Sa fra Petrom Andjelovicem, sad vec ex-provincijalom, razgovarali smo u nedjelju, 9. srpnja, u prostorijama Franjevackog provincijalata Bosne Srebrene u Sarajevu, dva dana nakon sto mu je istekao i drugi i posljednji mandat. Nije htio odgovoriti na novinarsko pitanje o tome da li ga je hrvatski predsjednik Mesic imenovao za savjetnika za vjerska pitanja, niti je htio komentirati slicne glasine o navodnoj hadezeovskoj orijentaciji svoga nasljednika. Djelovao je prilicno umorno, ali spokojno i na momente andricevski mudro.

DANI: Zavrsio se Vas drugi mandat na mjestu provincijala Bosne Srebrene. Kako osobno procjenjujete Vasu ulogu u ovim teskim vremenima, u kojima je i Vasa zajednica bila izvrgnuta najvecim kusnjama i izazovima?

ANDjELOVIC: Ocjenu o mom upravljanju Franjevackom provincijom Bosnom Srebrenom kroz devet dugih godina trebaju izreci drugi i siguran sam da ce to i uciniti. Meni bi bilo najlakse kada bih se, zapecativsi sva svoja sjecanja, povukao u sutnju i anonimnost, no nisam siguran da bi to bilo najpostenije rjesenje. Covjek mora, i nakon prestanka neke duznosti, stajati iza onoga sto je radio, potrebno je polagati racune, pa i siroj javnosti. Kad mislim unatrag, sve se vise vidim kao nekog skretnicara, cijim se signalima mnogi vlakovi nisu pokoravali, s njima su upravljali neki cudni vlakovodje. Vidim se i kao protupozarca. Mnoge su vatre prijetile da progutaju i nasu zemlju i tisuce njezinih zitelja. Krvavo je bilo boriti se protiv podmetaca pozara, onih iznutra i onih izvana, najcesce mi je preostajalo da gasim vatru, da pogorjelcima pomazem da ustanu na svoje noge. Kusao sam razumjeti one koji su bjezali od vatrene stihije. Iz ovih nevolja nije izasla ni nasa Zajednica neozlijedjena. Ubijena su nam cetvorica franjevaca, neki su bili ranjeni, neki prognani, mnogo je toga poruseno i popaljeno. Kad o svemu ovom razmisljam, cini mi se da sam imao jednu dobru osobinu: nisam, naime, vjerovao u neku svoju snagu i moc pa sam bio u stanju povjeravati vazne uloge nasim fratrima sposobnijima od mene, znajuci da generali dobivaju bitke. Citav je niz takvih: Fra Mirko Majdandzic, fra Luka Markesic i fra Perica Vidic u Sarajevu, fra Stjepan Radic u Zenici, fra Petar Matanovic u Tuzli, fra Mijo Dzolan u Rami, fra Duje Ljevar u Banjoj Luci, fra Marko Gelo u Livnu, da spomenem samo neke. Oni, i njima slicni, zasluzni su za dobro koje smo cinili. Ako mi je dopusteno, zelim kao svoju zaslugu vidjeti i svoju strpljivost, da slusajuci pustim politicare da, dok meni govore, sami sebe cuju i na neki nacin uvide kamo ih moze odvesti njihovo pogresno razmisljanje. Mislim da sam nekima na taj nacin pomogao. Zla se, naime, najprije dogadjaju u glavama ljudi, u njihovim dusama. Zao mi je sto nisam mogao uciniti vise, no utjehu sam nasao u rijecima jednog velikog umjetnika i drzavnika, Vaclava Havela, kad on kaze: "Polako ucim postovati to da se izvjesne stvari krecu same po sebi, da ne mogu na sve utjecati", a ja uz to jos vjerujem da Bog zna pisati i po krivim linijama.

DANI: Jeste li kao covjek spokojni? Kad biste ponovo morali proci sve sto ste prosli, biste li nesto uradili drukcije?

ANDjELOVIC: Dozivio sam da su mi mnogi ljudi stisnuli ruku i rekli hvala, posebice oni koji su morali najvise trpjeti. To covjeka cini spokojnim, osjeti da nije uzalud zivio. Kada bih morao proci kroz sve sto sam prosao?! Ni pomisliti ne smijem da se sto takvo dogodi, no kada bi se ponovilo, zasigurno bih vise, a, nadam se, i pametnije, sve cinio da do sukoba ne dodje, jer kad sukobi pocnu, tesko ih je ustaviti. Prije izbijanja sukoba treba ljude uciti ljestvici vrednota, treba ih nauciti da je covjek prije svega: i prije nacije, i prije bogatstva, i prije drzavnih granica. Mimo njega ne mozes ni Boga postivati, on je vise u covjeku nego u crkvama, dzamijama, prostenistima.

DANI: Nisu li to godine u kojima je cijela katolicka zajednica Bosne i Hercegovine bila dovedena pred svrsen cin unistenja i nestanka?

ANDjELOVIC: Covjek u praksi gotovo nikada nije sam, on nastaje, on se razvija i skoncava u okvirima neke zajednice i nije mu svejedno sto se dogadja s tom zajednicom. U tom sam smislu i ja dozivljavao svu tragediju katolika. Nisu stradavali zato sto su katolici, stradavali su sto su, pod necijim pritiskom, mozda i zavedeni, previsoko uzdizali hrvatske zastave. U tom se smislu mi bosanski franjevci ne osjecamo krivima, nije nam hrvatstvo bilo iznad svega, no tuzni smo sto je u tolikoj mjeri stradala katolicka zajednica, naravno i druge vjerske zajednice.

DANI: Koji je Vas najljepsi, a koji najruzniji dogadjaj u proteklih deset godina?

ANDjELOVIC: Najteze sam dozivio masakr u Srebrenici ne shvacajuci dokle moze ici ljudska zloca. Jednako tesko sam, iako daleko od mjesta dogadjanja, dozivljavao ono sto se dogadjalo u Vukovaru. Ne samo zalost nad stradalnicima (oci su nam i duse bile jos nepomucene, slike s TV-ekrana su lako u njih ulazile), strah je bio jos jaci osjecaj, slutio sam: pozar je poceo! Poslije sam cistio krv s ranjenika, pokapao ubijene, no tad sam vec bio "otvrdnuo". Vukovar i Srebrenica, to dvoje, ostavili su najcrnje tragove u mom sjecanju. Tek su oni zacrnili moju, cesto idealiziranu, sliku o covjeku, a pitao sam se u tim trenucima gdje je Bog, nije li zaspao?! Dozivljaj majki, njihova briga za djecu, ulaganje zadnjeg atoma snage da ih izbave iz nevolje. To su prave velicine. Mnogo sam takvih slika dozivio i vidio, i uvijek sam se radovao, sto sam i sam mogao, na razlicite nacine, sudjelovati u toj gotovo zivotinjskoj borbi za zivot, upravo za zivot, znao sam, ako njega bude, bit ce i svega drugoga. Najradije sam njima pomagao.

DANI: Politika HDZ-a i Franje Tudjmana mrzovoljno je primala orijentaciju bosanskih franjevaca i bosanskih svecenika uopce u borbi za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu kao svoj dom i zavicaj. Vi ste se vise puta i osobno suprotstavljali Tudjmanu?

ANDjELOVIC: Od samih pocetaka. Kao covjek koji je dosta vremena zivio u okrilju demokracije u Njemackoj, bio sam naucio postovati volju gradjana, pa tako i volju Hrvata da u svojoj drzavi imaju predsjednika imenom Franjo Tudjman. No, to me nije smetalo da od pocetka ustanem da se borim protiv njegovog mijesanja u nasu sudbinu, u sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je bio uzrok mnogih mojih nevolja i nevolja mnogih svecenika u BiH: nasi nas vjernici nisu razumjeli, posli su za laznim prorocima, a mi smo vidjeli da ih oni vode u propast. Tesko je bilo podnijeti tu nemoc. No, danas, kad su mnoge stvari jasnije, ima u nama nesto sto se naziva "cista savjest", nastojali smo, mnogi ne samo da su govorili nego su vikali, a zao mi je onih koji nisu bili na nasoj strani: Ne bih zelio zaviriti im u dusu, samo bih volio da praznim, ali jos uvijek opasnim pricama ne opravdavaju svoje postupke.

DANI: Imate li podatke koliko je katolika iselilo, a koliko ostalo u zemlji?

ANDjELOVIC: O broju iseljenih katolika ne postoje sasvim sigurne informacije. Brojka se, navodno, krece izmedju trecine i polovine predratnog broja.

DANI: Iako je hrvatski zivalj u Bosni i Hercegovini prepolovljen, cini se da nikad vise nije bio podijeljen: franjevci - dijacezanci, bosanski franjevci - hercegovacki franjevci, biskup Peric - hercegovacki franjevci, samo su najglavnije odrednice tih podjela?

ANDjELOVIC: U mirnim vremenima, kada se ljudi bave normalnim stvarima, strasti miruju. Kada pak najvece vrijednosti budu dovedene u pitanje kao, naprimjer, u ratu, obicno narastaju i unutarnji sukobi, oni mu cak cesto i prethode. Ove podjele, koje vi navodite, mozda su, na neki nacin, dobar znak da se ljudi u Katolickoj crkvi nisu homogenizirali, pa ni kao Hrvati. Reklo bi se da traze svoj put do istine, sto je dobro, pa i kad se radi o crkvenim ljudima. Nazalost, nije uvijek istina u pitanju, nekad su i materijalna dobra ili jednostavno prestiz, no kako zabraniti i njima da budu mali, zemljani ljudi?!

DANI: Zasto su bosanski franjevci, koji su uglavnom bili protiv politike HDZ-a, prvi zatrazili oprost od drugih naroda u ime svih onih zloca koja je ta politika prouzrocila?

ANDjELOVIC: Nikoga nema a da se ne bi trebao kajati, pitanje je samo kada ce osjetiti potrebu da to ucini. Ovisi to i o tankocutnosti duse. No, da ne bude nejasnoca, mi ne zelimo da nas netko mjeri po nasem odnosu prema jednoj ili drugoj stranci. Ni njihovi programi ni motivi njihova djelovanja nisu nasi. Mi nastojimo, koliko nam je moguce, nasljedovati Isusa Krista, sv. Franju i prijasnje bosanske franjevce, koji su znali da su duzni jednako ljubiti svakoga covjeka, i ako bi ga uvrijedili ili mu neku nepravdu ucinili, duzni su kajati se i moliti oprostenje. Duzni su kajati se ako su mu mogli uciniti nesto dobra, a nisu. Za zla djela onih koje je vodila HDZ ne smatramo se odgovornima, odgovornima se smatramo za svoja djela i donekle za djela onih koji su nas slijedili.

DANI: Simon Wiesenthal kaze: "Oprostiti, ali ne zaboraviti." Nisu li tu istu "formulu" ponavljali i velikosrpski politicari kad su posvecivali jame i stratista iz Drugog svjetskog rata, sto je bio samo uvod u novu klaonicu? Ima li oprosta bez zaborava?

ANDjELOVIC: Ima li oprosta bez zaborava?! Sjecanje je tesko, mozda je i nemoguce izbrisati, uciniti da ga nestane. Moguce je nesto drugo bez cega je oprost manjkav, moguce odluciti ne osvecivati se. Nije u pitanju proslost, nego buducnost. U pitanju je voljni moment: Ne, necu za zlo uzvracati zlom, i kad se to odluci, kad se to javno kaze i kad se po tom postupa, mir postaje moguc. Tako je medju bracnim drugovima, medju ljudima inace, medju zavadjenim narodima, sve ostalo je pusta prica. Oprost nije osjecaj, nego je odluka, cin svjesnih i zrelih ljudi, a oni i jesu u biti oni koji stvaraju mir. Bez njih nema pravoga mira.

DANI: Hadezeovski ekstremisti su Vas optuzivali da ste premalo nacionalni, da ste los Hrvat, da ste "Alijin Hrvat"?

ANDjELOVIC: Boze, gdje bih ja bio i tko bih ja bio da sam sve prigovore uvazavao i po njima se ponasao, iako moram priznati da mi je stalo sto misle moji prijatelji. Prema njihovim razmisljanjima mjerim i svoja, mnogi su od njih puno informiraniji i pametniji, no kad dodje ono "stani - pani", zadnju rijec kaze savjest formirana u krscanskom, franjevackom duhu. Kad je pak govor o naciji, nikada nisam podnosio deklamatore, dragi su mi bili oni ljudi koji su uvazavali cinjenicu da se, istina, dijelimo i po toj kategoriji, ali da ta kategorija nije metafizicka, nije od Boga, ljudi su je stvorili. Puno je toga sto je vaznije od nje. Naprimjer, biti covjek, uz to jos i dobar covjek! Uostalom, s hadezeovcima o tako suptilnim pitanjima nisam ni raspravljao niti sam dopustao da oni prosudjuju moje hrvatstvo.

DANI: Vjerujete li u tezu da je rat u Bosnu uvezen?

ANDjELOVIC: Vjerujem sve dotle dok se ne pocnemo smatrati neodgovornima za rat u Bosni i Hercegovini. Bez suradnje ljudi iz BiH nitko ne bi mogao rat u nju uvesti. Hocu reci da su i ljudi BiH takodjer odgovorni za ratne strahote, no ne treba presutjeti da su jednako, ako ne i vise, za rat odgovorni nasi susjedi, nazovimo ih pravim imenom: velikosrbi i velikohrvati. Mozda je teza da se ratom moze na Balkanu stosta rijesiti smisljena i u nekom drugom centru moci, tko to zna!? Vazno je da ga ne bude, vazno je da ga mi necemo!

DANI: Kako, nakon svega, nakon tolikih uzasnih zlocina, ponovo zivjeti zajedno?

ANDjELOVIC: Bilo je teologa koji su govorili da nakon Auschwitza nije moguce u Boga vjerovati, a ljudi ipak vjeruju. Nema toga sto ljudi ne mogu, vazno je htjeti. Stoga smatram one koji stalno govore kako je zajednicki zivot nemoguc neprijateljima Bosne i svih nas u Bosni. Mozda bi ih trebalo ubrojiti u poratne zlocince! Umjesto da rjesavaju probleme, da otklanjaju zapreke zajednickom zivotu, oni, iz nekih samo njima znanih pobuda, propovijedaju nemogucnost, siju strah od novih sukoba i ratova. To ljude zbunjuje, cini ih nesigurnima, ponekad ih priprema na nove sukobe.

DANI: Nije li danas, dva tisucljeca nakon Kristova rodjenja, krscanstvo u jednoj od svojih najvecih kriza?

ANDjELOVIC: Kriza postoji, no nisam siguran da li je najveca. No, ni to nije najbitnije. Bitnije je od svega krizu ne gledati kao neprijatelja, kriza se moze, ako su ljudi pametni, pretvoriti u sansu. Cini mi da se to dogadja krscanstvu. U nekim dijelovima svijeta krscani su krizu pretvorili u katarzu, pri cemu odbacuju sve suvisno, sve sto se vjekovima natalozilo, sve sto nema nikakve veze s Kristom. Ako smijem prognozirati, broj krscana ce se smanjiti, no kvaliteta ce se poboljsati.

DANI: U zapadnom katolicanstvu vode se rasprave o ponizavajucoj ulozi zene u Crkvi. Vjerujete li da ce i kod katolika, kao kod protestanata, zene uskoro moci postati svecenici?

ANDjELOVIC: Rado se zalazem da zene pocnu preuzimati sve vaznije uloge u drustvu i u vjerskim zajednicama. U zapadnim drustvima, pa i u zapadnom krscanstvu, to je sve vidljivije. Zene su u usponu, stoga ne smatram toliko vaznim hoce li one uskoro moci biti svecenice, mada krscanstvo ne bi tim nista izgubilo, a nisam siguran ni da bi zene puno dobile. Ne bjezim ni od ovakvih pitanja, no njihova bizarnost ne bi nam smjela odvuci paznju od nesretnog i puno nesretnijeg polozaja zena u drugim drustvima i u drugim vjerskim zajednicama.

DANI: Vjerujete li u medjugorska Gospina ukazanja?

ANDjELOVIC: Vas list zasigurno nije mjesto za ispovijed vjere, no reci cu da tesko prihvacam sva ukazanja, cak ih ne smatram bitnim za vjerovanje ljudi, jer ima puno drugih nacina da se dodje do vjere. Isto vrijedi i za medjugorska ukazanja, meni ona nisu ni na kakav nacin potrebna za moju vjeru, a rado dopustam da drugi u tome "nesto" vide. Mogu tek reci da sam svjedokom da se mnogi drugi u Medjugorju ugodno, pobozno osjecaju.

DANI: Da ste pravoslavni svecenik, ili imam, sto biste danas, post festum, porucili svojim vjernicima?

ANDjELOVIC: Stalno bih im govorio da im oni drugi nisu neprijatelji zato sto su katolici, sto na drukciji nacin iskazuju svoje stovanje Boga. Nastojao bih ih uvjeriti da nema vise bogova, postoji samo jedan Bog, razliciti su tek putovi kojima se k njemu dolazi. Nece nas on pitati jesmo li cinili dobro ili zlo samo svojim sunarodnjacima ili istomisljenicima, nego jesmo li postivali covjeka kao covjeka, jesmo li svakom covjeku cinili dobro. Rekao bih im da se pred Boga ne dolazi vezivanjem zastava, niti ruku punih oruzja; pred Boga mogu doci oni cije su duse ciste, namjere postene, a cini humani. Jos bih im rekao da se rat ratom ne moze ponistiti, stoga treba misliti misli mira, traziti zajednicki put do sretnije buducnosti za sve.