Da nisi bio skeptik i kukavica, ne bi bilo ni ovog tereta nostalgije. Uspjesni ljudi nisu nostalgicni, sjecanja su im visak i efikasni su taman onoliko koliko su pametni. A ti si uvijek bio pametniji nego uspjesniji, sumnjao si u nesumnjive cinjenice i plasio se vlastite sjene cak i nakon sto je nestajalo svjetla koje bi stvaralo ikakvu sjenu. Tako, recimo, u zimu 1991., nakon sto je na televiziji prikazan onaj film sa Spegeljom i madzarskim masinkama, sinuo ti je usred tvog straha i ocaja genijalan plan: Trebalo bi sad na kredit kupiti jedno dvadeset Jugo Florida, odmah ih prodati i zaraditi tako dvjestotinjak hiljada maraka, a kredite ionako neces otplacivati jer je izvjesno da zapocinje rat, tvornica Crvena zastava ostaje s druge strane fronta, na buducoj agresorskoj strani, pa ce svi nedovrseni novcani odnosi biti zauvijek suspendirani, a tvoj dug postat ce neka vrsta ratnoga plijena s kojim ces se hvaliti unucima. Da je ta ideja pala na pamet nekom prakticnijem, nekome tko nije kukavica, ona bi usla u antologiju najuspjesnijih i najpametnijih poteza u osvit apokalipse i bila bi zivo svjedocanstvo kako je sarajevski duh neunistiv i nitko nikad nece dohakati pametnoj djeci ovoga grada.

Ili jedna druga, mozda jos bolja ideja! Krajem osamdesetih su u modu usli proroci i prorocice, horoskobdzije, gatare i Kleo Patra, najpoznatiji tranvestit citac sudbine u povijesti Jugoslavije, a njihova popularnost zavisila je samo o hordama onih koji su zazarenih ociju svjedocili o tome sto su sve pogadjaci sudbine uspjeli pogoditi. U biti nista nam se nije ni dogodilo sto nasi proroci i prorocice nisu vidjeli na dnu fildzana, u klupku vunice, u razbacanom grahu ili u aurama iznad nasih glava.

U posjetu Sarajevu bila je dosla poznata zagrebacka glumica, zena opsjednuta prorostvima i horoskopima, sjedio si s njom u kaficu Akademije scenskih umjetnosti i nervirao se jer nije zatvarala usta sve hvaleci Milju Vujanovic koja je predvidjela dan, sat i mjesto raspada Saveza komunista. Pokusavao si zenu uvjeriti kako je tu stvar mogao predvidjeti bas svatko tko je malo pazljivije pratio partijske sjednice, ali nista nije pomagalo. Glumica je ocito bila spremna poloziti dusu na oltar nove religije i uloziti sebe u reklamiranje svakoga tko ce joj, onako ofrlje, reci koja ce nas nevolja zadesiti sutra. I tada ti je palo na pamet da joj se predstavis kao prorok nad prorocima, da je uhvatis za ruku i kazes joj - pazi sad, sve ovo bilo je nista, sve su to prazni pokusaji, soljenje mora, ciscenje Sahare od viska pijeska i sve je to dim pred onim sto cu ti sada reci. Sutra, draga moja, kad sjednes u voz za Zagreb, dogodit ce ti se nesto cega nisi svjesna, nesto sto samo ja vidim i ne pitaj me kako vidim jer ti to ne mogu reci. Dok voz bude prolazio pored Maglaja, tako si joj mislio reci, netko od saputnika u tvom kupeu ce tako strasno prdnuti, tako necujno, podlo i smrdljivo, da umalo neces pasti u nesvijest.

Znas, naravno, da bi se ona nasmijala i da ti ne bi povjerovala, ali nakon sto bi se njezin voz dokotrljao do Maglaja, ta zena bi u sveudiljnom smradu osjetila moc proroka nad prorocima. Od tog casa imao bi besplatnu reklamu i mogao bi za pare proricati sudbinu onih koji bi glumici povjerovali, a povjerovali bi svi jer je glumica poznata, i nitko ne bi primjecivao da se tvoja prorostva ne ostvaruju jer je vazno samo to da se ostvarilo ono prvo i najneobicnije. Tko bi jos uspio predvidjeti da ce bas kod Maglaja neko u kupeu pustiti tihomira?

Nikada te, dragi moj, ne bi otkrili jer se ocigledne prevare nikada ne vide. Oni koji nisu znali za Natronku iz Maglaja i za njezin vjecni smrad po kojemu je ova lijepa bosanska carsija bila poznata svima koji su cesto prolazili pokraj nje, takvi nece ni vjerovati u banalne i jednostavne istine. Nista oni ne znaju o nasoj industrijalizaciji, niti o tome da - iz bosanske perspektive - nema prosperiteta bez smrada. A kada se svi dimovi razidju, rasbistri se nebo iznad domovine, prolistaju grane koje nisu listale pedeset godina i zamirisi behar nad cijelom Bosnom, tada vise nema ni industrije, ni radnicke klase, ni sela i seoskih gazdinstava, a na sve strane siri se samo neutjesni cvjetni miris smrti.