Bosanski barometar 2000

Ako ista nije trebalo trima institucijama koje reprezentiraju silu medjunarodne zajednice u Bosni, to je nepotrebno licitiranje sa "dovoljnim" brojem autobusa koji su trebali krenuti ka Potocarima, na manifestaciju obiljezavanja pet godina masakra nad Srebrenicanima. "Eksperti medjunarodne zajednice", kako ih je nazvao portparol OHR–a Oleg Milisic, mislili su da broj ucesnika komemoracije ne bi trebao prekoraciti 15 autobusa, nazvavsi ovaj broj "razumnim". I na ovom primjeru se pokazalo kako medjunarodna zajednica, odnosno birokratski aparat koji je ovdje predstavlja, ne moze u pravoj mjeri shvatiti sta je njihova uloga bila, a sta danas jeste u svemu sto se desilo Srebrenici. Ne treba zaboraviti, Srebrenica je bila zasticena zona jedne od tri institucije potpisane pod apel za razumnim brojem autobusa. Odgovornost za to sto se stravican zlocin uopce desio nikada nije uspostavljena niti za jednog medjunarodnog, odnosno UN zvanicnika. Ni jedan od njih nije optuzen za omogucavanje da vojska optuzenog ratnog zlocinca Ratka Mladica brutalno izmasakrira hiljade Bosnjaka. Pa prema tome, niti jedan od UN zvanicnika danas nema pravo odredjivati koliko majki i sestara ubijenih ce se vratiti na mjesto zlocina, tamo odakle su ih u autobusima (koje UN nije brojao) deportovali ka Tuzli. Naprotiv, valjda je zadatak i OHR–a i UN–a i OSCE–a da pomognu sto vecem broju tih prognanika da se vrate u svoje domove, da pomognu uspostavi vlasti u RS–u koja ce im omoguciti povratak njihovog vlasnistva i da se, konacno, prestane nazivati uspjehom to sto je nekoliko hiljada zena, pod prismotrom 700 policajaca, otplakalo sat vremena u Republici Srpskoj za svojim najmilijim, da bi se onda opet vratile u tegobnu stvarnost izbjeglickog zivota.

Kako ne vjerovati analiticarima zbivanja u Republici Srpskoj koji iznose procjene o ideoloskoj monolitnosti svih politickih faktora sa srpskim predznakom, bez obzira da li se radi o ekstremnim nacionalistima koji vladaju Skupstinom ili nesto umjerenijim nacionalistima koje predstavlja skupina okupljena oko Milorada Dodika? Milioni maraka ulozeni su u RS otkako je Dodik preuzeo kormilo vlasti, ali ni za jotu se nije promijenio odnos prema proslosti koji karakterizira potpuna ignorancija cinjenice o izvrsenim ratnim zlocinima u ime srpstva. Srebrenicom, ali i cijelom Republikom Srpskom, i danas odzvanjaju rijeci ratnog zlocinca Ratka Mladica po ulasku u, od Bosnjaka, oslobodjeni grad: "Posle bune protiv dahija, doslo je vrijeme da se osvetimo Turcima." Ta mitomanska fascinacija osvetom i zanemarivanje genocida koji se desio u Srebrenici rezultirali su odsustvom sve i jednog srpskog politicara na komemoraciji zrtvama u Potocarima. Cak ni oni koji, po definiciji, predstavljaju sve stanovnike BiH a dolaze iz RS–a (poput Tusevljaka ili Radisica), nisu mogli prevazici taj prag primitivne odanosti zlocinackoj tradiciji koja je svoje "zvjezdane trenutke" dostigla upravo u Srebrenici. Sve je pocelo zluradim komentarima i saopcenjima iz stabova pojedinih parlamentarnih stranaka kako se komemoracija u Srebrenici "politizira", a zavrsilo apsolutnom sutnjom zbog odvratne cinjenice da su jedini nacin na koji su Srbi reagirali na komemoraciju u Srebrenici bile psovka i uvreda. I na kraju zasto ne reci i ovo: u grad u kome je srpska vojska ubila preko 10.000 ljudi Srbi se gotovo svakodnevno vracaju, niko im ne odredjuje broj autobusa u kojima smiju doci, ne cuvaju ih stotine policajaca jer ih niko ne vrijedja, ne sikanira i ne gadja kamenjem i niko to ne naziva "politiziranjem", nego, jednostavno – provodjenjem Sarajevske deklaracije.

Godisnjice pada Srebrenice i smrti Mate Bobana gotovo nemoguce je dovesti u bilo kakvu vezu. Mozda jedino kroz termine "genocid" ili "ratni zlocin". Ali uspostavljanje veze izmedju ova dva dogadjaja na nacin na koji je to uradio Ante Jelavic svakako zavredjuje paznju hronicara bescasca i cinizma kojima je hrvatski clan Predsjednistva sklon od kada je, valjda, njegova nesretna pojava registrovana na bh. politickoj sceni. U samo nekoliko dana Jelavic se nasao skrusen pred grobom bivseg lidera HDZ–a koga je samo smrt spasila od sudbine Mladena Naletilica, Tihomira Blaskica i inih hrvatskih kandidata za haski zatvor, a potom i, u prvom redu, medju zvanicama koje su posjetile kljucno mjesto masakra nad Srebrenicanima – Potocare. Ubijedjen, vjerovatno, kako ta dva cina apsolutno nisu u koliziji i kako ce time pomiriti dva pola svoje licnosti i dvije uloge koje vrijedno igra: balansera izmedju tvrde i meke linije HDZ–a i protokolarnog clana najviseg drzavnog tijela. Jelavicu svakako nije moglo pasti na pamet ili mu nije bilo vazno to sto se ideologija koju reprezentira Mate Boban i ona koja je odredila obim zlocina u Srebrenici razlikuju jedino po tehnologiji i krajnjim ciljevima. Sustina – a to je etnicko ciscenje podrucja zarad hrvatskog (srpskog) sna o hrvatskoj (srpskoj) zemlji bez Bosnjaka, koji su bili strano tijelo – definitivno je ista. Zato je nemoguce biti na obje strane. Jelavicu takva vrsta dvolicnosti ocigledno ne smeta: on je jos ranije dokazao kako moze biti, makar formalno, prvi covjek jedne drzave, a istovremeno aktivno raditi na njenom rasparcavanju tj. unistavanju.

Nije sto je ambasador SAD–a, ali Thomas Miller svojom je pojavom poceo ozbiljno ugrozavati popularnost onih profesionalnih diplomata koji su se do sada u Bosni bavili svojim poslom u korist ove drzave, a ne u korist vlastitih dzepova. Takvu ocjenu jos jednom je potvrdio neposredno pred odrzavanje komemoracije u Srebrenici, kada se donosila vazna odluka unutar inih medjunarodnih institucija koje su smjestene u Sarajevu: ici ili ne ici u Potocare. Naime, prema pricama iz kuloara, pojedini zvanicnici OHR–a i UN–a imali su vrlo ozbiljnih rezervi spram puta na mjesto najveceg zlocina u evropskoj historiji nakon Drugog svjetskog rata. Nekom je razlog bio moguci kvar auta na losem putu, nekom bi put pokvario planirani odmor, nekom se, vjerovatno iz politickih razloga, nije islo tamo gdje nece biti zastupljeni predstavnici svih konstitutivnih naroda... Izgovore, zapravo, i nije trebalo traziti jer je ravnodusnost svijeta Srebrenica vec jednom osjetila i nikakve protokolarne posjete zvanicnika ne mogu oprati ljagu sa lica organizacija i drzava koje su ucestvovale u prodaji Srebrenicana optuzenom ratnom zlocincu Ratku Mladicu i njegovim koljacima. Miller nije dozvolio dileme: on je vrlo javno naglasio kako sigurno ide u Srebrenicu i kako ga ne interesira da li ce to biti uz pratnju medjunarodne svite ili u solo aranzmanu. Za Millera je, ocito, Srebrenica ne samo pitanje podrske i aktivnog ucesca u kaznjavanju zlocinaca nego i pitanje morala u politici, one kategorije za koju mnogi medjunarodni ali i domaci cimbenici nikada nisu culi.

Sarajevo je sve manje grad u kojem zive ljudi koji imaju morala i odgovornosti. Preciznije, obraza i savjesti. Akcija Fonda za zastitu i odrzavanje grobalja sehida i poginulih boraca to je jos jednom jasno pokazala. Sa 16 mezaristana sirom gradskog podrucja odvezeno je 120 kamiona smeca! Ova skandalozna cinjenica kao da nikom, osim ljudima iz Fonda i Organizacije porodica sehida i poginulih boraca, nije zasmetala, zaparala usi. U vrijeme kada je obiljezavana petogodisnjica stravicnog pokolja Bosnjaka u Srebrenici i kada se razmislja o izgradnji spomen–obiljezja za oko 10.000 nestalih Srebrenicana, usred Sarajeva, tu pored nas, gomile smeca zatrpavaju groblja ljudi koji su dali svoje zivote da Sarajevo ne bi dozivjelo sudbinu Srebrenice. Pritom, licemjerje politicke elite glavnog bh. grada nema granica jer se svi oni skupljaju na tim grobljima i mezarjima samo onda kada treba obiljeziti neku tuznu godisnjicu i slikati se pred kamerama. Nikog od njih niko i nikad nije uslikao na groblju kako se saginje da pokupi otpadak. Medjutim, tesko da se mogu kriviti samo politicari: groblja prekrivena gomilama smeca odraz su svijesti svakog prezivjelog stanovnika ovog grada. Brzi zaborav onoga sta smo prezivjeli ili, naprosto, nedostatak osnovne kulture, tek gradjani Sarajeva ne samo da ne brinu o izgledu mjesta gdje pocivaju oni koji su ih odbranili – oni su ta mjesta ucinili zaprljanim. Zbog njih ce, nakon ciscenja, Fond postaviti ograde i kapije kako bi mezaristani bili odbranjeni od sramotnog ponasnja zivih prema mrtvima.

U ponedjeljak je Vlada USK odrzala redovnu sjednicu. Novinari su poljubili vrata. A u srijedu je OHR u Holiday Innu predstavljao nacrt novog zakona o slobodi javnog informisanja. Navodno, na toj sjednici Vlade USK je usvojen Prijedlog zakona o finansiranju izgradnje stanova za porodice sehida, poginulih boraca i RVI putem pradrevne samoupravne institucije samodoprinosa. I poslije Tita – samodoprinos, i poslije Veladzica – samovolja. Nije uopce bitno da li se radi o zvanicnoj politici nove vlade USK ili o organizacijskom propustu sekretara i premijerovog kabineta: u svakom slucaju je nedopustivo da mediji o sjednicama Vlade saznaju naknadno, slucajno, usput ili nikako. Pogotovo ako se na sjednicama odlucuje o novcu, i to novcu gradjana. I dok se u novom zakonu "protektori" zalazu za to da svi gradjani, poglavito novinari, imaju pristup vecini (citaj: skoro svim) informacija koje ih se ticu, ili koje naprosto zele dobiti od predstavnika vlasti na svim nivoima, u oba entiteta, primjer iz USK–a pokazuje da ce i ta runda "implementacije" Petritschevih fermana morati da se vrlo brzo sudari sa zidovima losih navika okostale birokratije i bahate vlasti. Nacrt novog zakona bavi se i takvim detaljima kao sto je obaveza da gradjanima besplatno iskopira do 10 strana zahtijevanog materijala, ali izgleda da ce sve morati da pocne s daleko prozaicnijim "prijateljskim ubjedjivanjima". U Federaciji bilo bi dobro poceti bas od kantona: zna se ko krcmi najvise para. A i zasto.

Na "mnogobrojne optuzbe pojedinih medija" ambasador BiH pri UN–u odgovorio je pismom koje namjerava uputiti maticnom ministarstvu. Neki su dijelovi vec procurili u dnevnu stampu, ali iz njih se tesko da protumaciti ono glavno: sta se zapravo zbilo. Sacirbey tvrdi da nije pocinio nikakvo nemoralno niti krivicno djelo. Zaboravlja, valjda savrseno svjesno, da je u svakom slucaju pocinio diplomatski faux pas. Takav gaf da "javno izvinjenje kockarnice u kojoj se incident dogodio" ne znaci apsolutno nista. Koja se to kockarnica ne bi uljudno izvinila na "neprijatnostima" musteriji za koju se ispostavi da je nosilac diplomatskog imuniteta? "Da li me optuzuju da sam varalica, ili da pijem alkohol, ili da sam playboy diplomata, ili da sam vise Amerikanac nego Bosanac, ili da sam savjetnik predsjedniku Izetbegovicu?", vajka se bivsi ministar vanjskih poslova Republike BiH. Kao da ne shvata da je rijec o tome da je sebi dozvolio da se uopce nadje u situaciji koja je, americki receno, bila incident "waiting to happen". Ili po bosanski: tuknula na belaj. Sacirbey tvrdi da je po New Yorku pricu proturala beogradska misija, zaboravljajuci da pojasni kako je sebi mogao dozvoliti da za tu pricu da povod. Ili uzrok? "Nazalost, Beograd nije jedini u nastojanjima i pokusaju nanosenja zla i sa zlim namjerama. Ima i medjunarodnih faktora koji opet imaju svoje razloge." Masoni su, Kominterna li je, Vatikan li je? Ili ipak cinjenica da iskusniji i protokolu vicniji diplomati, za pocetak, jako dobro paze kad, sta, gdje i s kim rade. Jer posao im je da stvaraju sliku svoje zemlje pred svijetom. A ne da je, i ovako losu, dalje kvare i unakazuju.

Nakon dvogodisnjeg istrazivanja, prikupljanja podataka, razgovora sa svjedocima zlocina i prezivjelim logorasima Heliodroma, Dretelja, Gabele, Vitine i ostalih mucilista na tlu Hercegovine, Drustvo za ugrozene narode za BiH nacinilo je jos jedan dokument o stradanju bosnjackog naroda – knjigu Potraga za pravdom. Na manje od 200 stranica sakupljeni su podaci i imena nestalih, odnosno ubijenih zitelja Mostara, Stoca, Capljine, Prozora, Livna, Trebinja, Nevesinja i Gacka te cinjenice o pociniteljima zlodjela u ovom dijelu BiH. "Ova knjiga je nasa podrska razvoju demokratskih procesa, kao baze za uspostavu multikulturalne zajednice u Hercegovini. Pravda je za nas hapsenje i kaznjavanje ratnih zlocinaca, jer u centru procesa ozdravljenja drustva ne stoji samo priznavanje zrtve nego i saznanje da sva krivnja ne lezi u jednom narodu ili jednoj naciji, vec da su najcesce odgovorni pojedinci sami", rekla je Fadila Memisevic, predsjednik DZUN–a za BiH. Potraga za pravdom rezultat je mukotrpnog traganja za istinom o zlocinu, jer, kako kaze prva zena Drustva, u nekim se hercegovackim gradovima, poput Livna ili Stoca, nisu ni mogla vrsiti istrazivanja, usljed nekooperativnosti lokalnih vlasti i onemogucavanja razgovora sa zrtvama tamosnjih konclogora. Ipak, knjiga se temelji na egzaktnim podacima, a koliki je njen znacaj svjedoci i podatak da je priznata od Evropske komisije za ljudska prava i demokratiju u Bruxellesu, da je stampana na engleskom, njemackom i bosanskom jeziku, dok je u pripremi i izdanje na talijanskom, te da predstavlja dragocjen dokument za Tribunal u Haagu, gdje je Drustvo za ugrozene narode do sada predalo oko 2.000 dokumentovanih stranica o zlocinima iz posljednjeg rata.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	OHR, OSCE, UN
	SKUPSTINA RS
	ANTE JELAVIC
	THOMAS MILLER
	SARAJEVO
	VLADA USK
	MUHAMED SACIRBEGOVIC
	DRUSTVO ZA UGROZENE NARODE