DUNJA BLAZEVIC, POVJESNICARKA UMJETNOSTI

DANI: Gospodjo Blazevic, koliko u nekom sirem kontekstu vrijedi bosanskohercegovacka savremena umjetnost?

BLAZEVIC: Svaka umjetnost vrijedi onoliko koliko govori autenticnim, vlastitim jezikom, onim koji nije samo lokalni. Istina, ako s tom umjetnoscu nema ko ozbiljno da se bavi, jer umjetnik sam ne moze da obavi sve, ako ne postoji sistem umjetnosti, onda ne mozemo ni ocekivati rezultate. A pod sistemom se podrazumijeva drzava i njena kulturna politika; nacini finansiranja, trziste, institucije, muzeji, galerije, cijela infrastruktura koja prati umjetnost. Mi imamo samo produkciju, samo ono sto umjetnici rade. Nemamo onog okolo sto cini sistem umjetnosti ili to postoji samo fragmentarno.

DANI: Vi ste se, ipak, nametnuli kao siva eminencija jedne mladje generacije umjetnika koji van ove sredine postizu rezultate.

BLAZEVIC: Ne bih se slozila da sam siva eminencija. Mislim da u svakom drustvu u kojem postoji razvijena umjetnicka situacija postoje i izdiferencirani trendovi u umjetnosti, i da se ljudi udruzuju po estetskim afinitetima. Mislim takodjer da takva situacija u Sarajevu postoji i da se tu moze naci kvalitet s kojim se moze ici dalje iz Sarajeva i iz BiH. Kad ljudi pitaju: a zasto su dobri radovi Kurta i Plaste?, naprimjer, mora postojati valorizacija. Napisala sam nekoliko tekstova o generaciji kojoj i oni pripadaju, pokusavam to pratiti, staviti u sire relacije. Kad sam dosla 1996. u Sarajevo, shvatila sam cega sve nema i sta sve nedostaje. Situacija je bila ocajna, ali bilo je vidljivo da ljudi rade i osjecala se velika energija. Najdisciplinovanije su, naravno, radili stariji umjetnici koji su tu ostali, s materijalom koji su imali na raspolaganju, pa su ipak mogli nastaviti svoj rad. S druge strane, pojavila se mlada generacija koja je zeljela nesto da radi. Taj mladi svijet koji je zivio tu za vrijeme rata, ne mogavsi izaci na ulicu, skupio se oko Centra i vidjelo se odmah cemu treba dati podrsku. Zeljeli su opet osvojiti grad. To nisu bili tradicionalni oblici umjetnosti, bile su to neke trenutne akcije, intervencije u prostoru, upotreba novih materijala, zelja da se kamerom zabiljezi nesto. Trebalo je vidjeti sta je to, artikulisati, dati materijalnu podrsku i zajednicki okvir u kojem ce se to pojaviti kao neka vrsta nove produkcije. U posljednjih godinu-dvije izdvojilo se nekoliko umjetnika, izmedju ostalih Sejla Kameric, koja pripada najmladjoj generaciji, zatim Maja Bajevic i Danica Dakic, koje godinama zive u inostranstvu, a sada su ponovo jednom nogom u Sarajevu. Izuzet cu Nebojsu Serica Sobu, koji je krenuo nesto brze, intenzivnije od ostalih. Zanimljiv fenomen je da se tu pojavljuje veliki broj autora - zena. To su radovi koji imaju neku dodatnu energiju.

DANI: Moze li se reci da je nasa umjetnicka scena podijeljena na najmanje dva glavna tabora: na jednoj strani skupina oko vodjstva ULUBiH-a, a na drugoj ljudi oko Centra za savremenu umjetnost?

BLAZEVIC: Normalno je da svuda postoje udruzenja koja prvenstveno sluze za zastitu socijalnih prava umjetnika i zato se ne mogu sloziti s tom podjelom, pogotovo zato sto u posljednje vrijeme vidim da ULUBiH radi dobro i dize svoj glas protiv umjetnika koji su svoj renome stekli putem politicke podobnosti. Dobro je da se ljudi okupljaju oko razlicitih estetskih afiniteta. Ono sto nije dobro jeste zatvaranje, vjestacka hijerarhija vrijednosti, koja je apsolutno nistavna kad se izadje iz jedne opcine ili grada. Nije dobro nemati uvid niti se zeljeti uporediti sa onim sto je izvan te sredine. Postoji lokalna scena, ali to postoji svuda. Kad sam koleginicu koja je kustos u Dia Centru u New Yorku zamolila da odrzi predavanje kod nas o njujorskoj sceni, pitala me je: o kojoj sceni hoces da govorim, lokalnoj ili internacionalnoj? U New Yorku postoji carsija kao i ovdje. U Parizu isto postoji carsija, postoje lokalni umjetnici, njihove lokalne grupe i mjesta koja apsolutno nemaju nista sa onim sto je internacionalni Pariz, ili sto je internacionalni New York. Prema tome, nema nista cudno sto ovdje postoji carsija i sto postoje razlicite tendencije, no i ovdje trebamo razviti tu internacionalnu scenu. Ali i na lokalnoj sceni, gdje se umjetnici sluze tradicionalnijim oblicima umjetnosti, treba jasno razlikovati sta je sta. Radovi Salima Obralica, Mustafe Skopljaka, Ede Numankadica, Nusreta Pasica, Gordane Andjelic-Galic lako se ukljucuju u razne medjunarodne izlozbe. To su umjetnici koji evoluiraju, koji se razvijaju, koji imaju svoj autentican jezik. Prema tome, tu treba biti vrlo pazljiv. Svuda postoje klanovi, centri moci, ali za procjenjivanje jedne umjetnicke scene ne smije se upadati u jednostavnu podjelu - e, ovaj slika, to ne valja. Medjutim, kad politicari pocinju da proizvode vrijednosti i proglasavaju velike drzavne slikare, to je tragedija. Mislim da bi se s tim u vezi prvi trebali javiti mi iz struke.

DANI: Imena?

BLAZEVIC: U nasoj struci su dvije kustosice Umjetnicke galerije BiH, na prvom mjestu iskusna i starija Meliha Husedzinovic i mlada Ivana Jevdjevic. Iskustvo i znanje u muzejskom i galerijskom poslu imaju Azra Begic, Vefik Hadzismajlovic i Ibrahim Krzovic - jedini profesor doktor historije umjetnosti, koji, na nesrecu, mora na svim akademijama i skolama predavati historiju umjetnosti od prahistorije do danas pa jedva stigne do 50-ih godina. Gospodin Muhamed Karamehmedovic je vec u godinama kad mu treba i odmora i koncentracije da svo svoje iskustvo sabere negdje u knjigama. Ne mogu da zaobidjem Izetu Gradjevic i jednog iskusnog kustosa koji se ne bavi kritikom - rijec je o Fuadu Hadzihalilovicu, za kojeg kod nas nema zamjene. Zalosno je sto je tako, ali jeste: osim Ivane Jevdjevic to su uglavnom ljudi iznad 50 godina starosti. Tu ima i esteticara i filozofa - tu su svakako najvredniji Sadudin Musabegovic i Ugo Vlaisavljevic, ali dalje od toga nema gotovo nikog. Ali, ovo ovako ne ide. Struka se gasi, katedre za historiju umjetnosti nema.

DANI: Ali, ima ARS AEVI. Slazete li se da je nedavna ceremonija otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti cist postmodernizam: lokalni politicari, vise nalik muzejskim primjercima nego vodjstvu ozbiljne drzave, stoje i fotografiraju se medju eksponatima, umjetnicima i gostima iz svijeta i zaklanjaju ljude koji od ociju javnosti kriju budzet projekta?

BLAZEVIC: Zanimljivo je da u svim polemikama oko ARS AEVIJA ima svega osim ljudi iz struke. Uglavnom, istina je da svi mi kojima je stalo do savremene umjetnosti podrzavamo taj projekt, ali tu su se protokol i reprezentacija pojavili kao glavni kriterij. Nema spora da je ta kolekcija vrlo vrijedna. Zasluge Envera Hadziomerspahica za ideju i za napredovanje tog projekta, za koji se zaista zna u Evropi, velike su. Projekt u prvom redu podrzavaju njegovi osnivaci. To su predstavnici i direktori muzeja, koji su do sada sakupljali kolekciju i kojima je do nje stalo. S druge strane su ljudi koji to ovdje podrzavaju, a druga je stvar kako i zasto oni to rade. Koliko sam vidjela, projekt je dobio apsolutnu podrsku vlasti. Cudi me da su predstavnici aktuelne vlasti podrzali citavu stvar, jer to su oni isti koji su skidali zastave Nebojse Serica Sobe na nasoj drugoj godisnjoj izlozbi Iza ogledala. To me neodoljivo podsjeca na nedavno otvaranje radova na zenickom autoputu. Ne vidim razlog za davanje takve politicke vaznosti tom projektu i mislim da umjetnost treba odvojiti od politike. Naravno, treba naci realnu ekonomsku podlogu tog projekta imajuci u vidu stvarno stanje i kontekst. Kad sam u Becu na inauguraciji zbirke koju je becki muzej sakupio javno iznijela svoje primjedbe, one su bile lose prihvacene od ljudi iz Sarajeva koji su predstavljali projekt. Receno mi je "da se kriticke primjedbe trebaju iznositi u familiji, a ne napolju". Onda sam ja rekla da familije nemam, jedino znam za familiju Tudjman, Milosevic i Izetbegovic, uza sve razlike, i da u tom smislu na mene kao familiju ne mogu racunati. Jos nesto, moram reci da je to u BiH, na prostoru bivse Jugoslavije, pa i istocne Evrope, jedna od najkoherentnijih, najozbiljnijih zbirki internacionalne umjetnosti. Njena vrijednost je u tome sto su je, iz solidarnosti, inicirali i prikupljali strucni ljudi. To su neosporne cinjenice. Ali ako govorimo o izboru radova iz 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka, tu ima rupa. One se, naravno, mogu popuniti. Kolekcija je stvar oko koje se strucna javnost treba okupiti, sjesti i vidjeti sta imamo, sta nedostaje. Ali, kod nas se brkaju pojmovi kolekcije i muzeja. Kolekcija je samo uslov za muzej. Ali, s ARS AEVIJEM mi se u posljednje vrijeme dogodilo nesto sto nikad ranije nije: na pozivnici za izlozbe koje su pratile posljednji centralni dogadjaj - otvaranje depoa ARS AEVI - izmedju ostalih bila je navedena i izlozba grupe Maxumim. Pisalo je da sam ja kustos, sto je neistina. Nikad ranije na taj nacin moje ime nije bilo (zlo)upotrebljeno. Bila sam u Sloveniji i nisam imala nikakve veze s tim. Maxumim jeste grupa umjetnika koju centar koji vodim podrzava, ali svoj potpis nikad nisam stavila na nesto sto nisam vidjela bez obzira bilo to dobro ili ne.

DANI: Kad smo vec kod familija, Vi ste kci Jakova Blazevica, jedinog Hrvata koji je bio ekskomuniciran iz Katolicke crkve zbog ucestvovanja u procesu Alojziju Stepincu. Koliko Vas je ta biografska cinjenica odredila u estetskom smislu - u osamdesetim ste radili kultni tv-magazin Petkom u 22 i bili izvan glavnog toka, nekako protiv mainstreama, a i danas ste u slicnoj poziciji?

BLAZEVIC: Umjetnost je jako ozbiljna stvar i misleca disciplina, i ono sto sam uvijek radila jeste prepoznavanje necega sto postoji, a jos se nije pojavilo na javnoj sceni ili naprosto nema podrsku. Mi smo to svojevremeno zvali "druga umjetnost", "paralelna umjetnost"... Od pocetka sam imala silnu potrebu da radim sa svijetom, a ne da radim u mojoj opcini. Kad su me pozvali na televiziju, ja sam tamo presla da radim nesto drugo i drugacije. I kad sam dosla u Sarajevo i bila zamoljena da preuzmem SCCA, shvatila sam da ostanak u Parizu nema, a ovo ima smisla. Sto se tice mog oca i njegovog slucaja s katolickim klerom, to je stvar koja se tice njega i historijske ocjene uloga aktera u procesu Stepincu. Papa Pio XII, cija se uloga u povijesti zna, licno je ekskomunicirao mog oca, bacio anatemu na njega i "sjeme njegovo" i to se utoliko tice i nase porodice. Bar po tome bili smo izuzetak. Prema tome, da se i hocu vratiti "majcici Crkvi" - ne mogu. To je bar za mene samo anegdota. Nesto sto je sigurno imalo u mladosti utjecaj na mene i moje opredjeljivanje za oblast koja nece imati nikakve veze sa politikom i gdje me niko nece gledati kao kcer toga i toga. Zato sam i ostala u Beogradu, jer tamo je bilo puno "Blazevica", a u Hrvatskoj samo jedan. U svom poslu napravila sam svoje ime, a sto se mojih politickih opredjeljenja tice, ja sam i dalje ljevicar i to uvijek otvoreno kazem. To je prije svega moj intelektualni i moralni izbor.

DANI: Sta razlikuje rad u umjetnosti od obicne dosjetke?

BLAZEVIC: Duchamp je usao u historiju, izmedju ostalog, igranjem saha sa golom zenom, ne bez razloga. Kada, naprimjer, umjetnik izlozi kofer u Collegiumu Artisticumu, to ima i simbolicki i metaforicki smisao: istina, to ovoga puta s Maxumimom, izgleda, nije bio slucaj. Njima tu nije mjesto. Tu predstavljaju samo ukras i scenografiju. S tim koferima se mogla emitovati ozbiljna poruka. A ona se ne emituje iz galerije Collegium Artisticum, nego s nekog drugog mjesta i nekim drugim povodom, a ne zbog gostiju, stranaca. Druga vrsta primjera: jedna interaktivna instalacija na drugoj godisnjoj izlozbi Iza ogledala, prije dvije godine, dobila je nagradu medjunarodnog zirija. To je rad Damira Niksica What am I doing here?, postavljen u prizemnoj prostoriji Likovne akademije. Zasavsi iza zgrade, nadjete se u corsokaku, i kad prekoracite jednu nevidljivu liniju, fotocelija aktivira u prostoriji svjetleci natpis - Sta ja radim ovdje? Na tom mjestu ove rijeci imaju slojevito znacenje. I ja se cesto pitam sta ja radim ovdje, kako sam se ovdje nasla. A s druge strane, to je tako univerzalno pitanje za milione ljudi koji se nadju raseljeni, odbaceni, koji svaki dan ponavljaju sebi to pitanje kad se probude. Ta jedna recenica pretvorena u vizuelni znak funkcionira apsolutno na svim nivoima. To je rad i to je umjetnost.

DANI: Sta Vi radite ovdje?

BLAZEVIC: Radim. Radim u Ljubljani, u Galeriji SKUC, jednu izlozbu koju potpisuje Lejla Hodzic. U centru izlozbe je spomenuti rad Damira Niksica koji ce sad funkcionirati u drugom kontekstu, usred galerije, isto tako ce se ukljucivati na fotoceliju, ali oko tog rada bit ce postavljeno pet radova drugih umjetnika koji svaki iz svog ugla postavljaju isto pitanje, pitanje identiteta, pitanje mjesta. To pitanje je zaista ono sto zaokuplja umjetnike i oni se na razne nacine time bave. I to je razlika izmedju dosjetke i rada, a to se prepoznaje. I tu dolazimo do formule: koliko svijeta kod nas, toliko nas u svijetu. Uradili smo i izlozbu Kinema Sarajevo u Celju, u prekrasnoj Galeriji savremene umjetnosti, na kojoj izlazu Maja Bajevic, Danica Dakic i Slaven Tolj iz Dubrovnika. Ovdje je stvorena nova scena, uradjeno je niz izlozbi, koncipiranih na nov, kriticki nacin, i s tim idemo dalje. Treba znati sta se hoce, znati svoj posao i posteno ga raditi.