Srbima je Bog u utorak koji dolazi poslao dvije sanse. Ukoliko pomen zrtvama Srebrenice prodje sa bilo kakvim incidentom sa srpske strane, nece biti vazna reakcija stranaca i Bosnjaka. Bit ce to najstrasniji znak Srbima da je dosao kraj svijeta i da se zlocin moze ponoviti. Ukoliko bar jedan srebrenicki Srbin u utorak bude, suteci i kajuci se, gledao onu majku koja prebire po kostima, bit ce to znak da ima neke nade. Samo jedan dovoljan je za oboje

Kad bih barem znala da su tu, ne bih ni izisla odavde", kaze zena u kadru dokumentarnog filma U ime humanosti francuske rediteljke Edine Ajrulovske. Dok izgovara tu recenicu, zena u jednom tunelu u Tuzli, gdje se cuvaju ostaci dvije hiljade neidentifikovanih Srebrenicana, otvara velike najlonske kese sa kostima pobijenih. Uzalud trazi muza i sina. U septembru 1992. bio sam ocevidac slicne scene u Milicima, gdje jedna majka od ugljenisane hrpe ubijenog pa zatim spaljenog covjeka prepoznaje svog sina. "Znam ja kako se on majci smijao", govorila je, nadnijeta nad ostatak iskezene vilice, jedinog sto je podsjecalo da je to nekad bio covjek. Njihovi sinovi bili su na razlicitim stranama rata u dijelu Bosne gdje je posijano najvise mrznje tokom posljednjeg rata.

Ali najstrasnije se jos nije desilo, a desit ce se ako pet godina kasnije budu suprotstavljene njihove majke. Prvo je na srpskoj strani nikao spomenik zrtvama koje su vojnici Nasera Orica pobili '92. i '93. godine. Spomenika na drugoj strani jos nema: cak je osporen najavljeni komemorativni skup Bosnjaka, planiran za 11. juli, na petogodisnjicu kada su srpske snage usle u tu varos.

Tri srpska odgovora
Kada danas govorite sa Srbima u Srebrenici, avetinjskom gradu gdje, pet godina poslije zlocina nad Bosnjacima, uz gotovo 90 odsto izbjeglica, kao da vise nema nikoga ko bi tamo zivio po sopstvenom izboru, oni imaju odgovor: "Ubijani su Oricevi zlocinci, koji su prije toga pobili nekoliko stotina Srba." Oni koji najvece srpsko moralno pitanje cijelog ovog vijeka ne mogu da pokriju prethodnom racionalizacijom, pokusavaju sa jos uopstenijom: "Jebi ga, bio je rat, mi njih, oni nas." Ali tek kada nekoga od Srba Srebrenicana uhvatite samog, pa jos ako se to dogodi van Srebrenice, cujete i ovakav odgovor: "Uradili smo strasne stvari. Ne prestajem da mislim o tome." Zasto? Kada su ljudi pobijeni, grad je vec bio zauzet. Ali ni tada objasnjenja nema.

Tokom rata u BiH Srebrenica je i u politickom, i u vojnom, i u civilnom smislu bila najveca srpska frustracija. Odgovor na pitanje zasto, lezi vec pri samom pogledu na tadasnju vojnu kartu. Srebrenica, Zepa i Gorazde bile su tri enklave u Podrinju, kasnije ce se ispostaviti, jedinom stvarnom teritorijalnom cilju Slobodana Milosevica. Cak i medju tim enklavama Srebrenica je zauzimala posebno mjesto. Gorazde se u krugovima oko Radovana Karadzica i Ratka Mladica smatralo ozbiljnim vojnim utvrdjenjem da, osim velike srpske ofanzive u aprilu 1994, poslije septembra '92. i nije bilo zaista ozbiljnih nastojanja da se ono zauzme. Zepa je bila tretirana kao skup fanaticno disciplinovanih divljaka, u ciju nedodjiju ni Nijemci u onom ratu nisu zalazili. Cak se vjerovalo da zepacki gorstaci i nisu bili bosanski muslimani, vec direktni potomci Turaka protjeranih u Prvom srpskom ustanku iz srbijanskih varosi.

"Ne mogu da shvatim da ste tako nesposobni da ne mozete da zauzmete tu Srebrenicu", poluprovjerene price govore da je bila recenica kojom je Milosevic '92. znao u svom kabinetu docekati Karadzica i Momcila Krajisnika.

Sa druge strane, za razliku od Gorazda, Srebrenica se vojnicki ponasala potpuno nesrazmjerno svojoj vojnoj snazi i polozaju. Dok se strahovalo da Oric ne uspostavi koridor na sjeveroistoku sa Tuzlom, koji mu je obezbjedjivao logistiku i prezivljavanje, on je radije izvodio diverzantske akcije. Kada je na Bozic '93. zauzeo srpsko selo Kravicu, napravivisi pokolj stanovnistva koje se nije sklonilo, nije mogao da se zaustavi. Udario je i na jug, na Skelane, naspram kojih je Bajina Basta sa Milosevicevom hidrocentralom. A ovome je za citav rat jedan Murat Sabanovic bio vec sasvim dovoljan.

Drzavni interes i divljastvo
Paralelno sa pripremama za zauzimanje Srebrenice u proljece '93, Karadzic je pregovarao sa Alijom Izetbegovicem o zamjeni drinskih enklava za sarajevska predgradja pod srpskom kontrolom. Iako ga je Sarajevo u to vrijeme nepovratno politicki i vojno kompromitovalo, ideja o razmjeni nije bila Karadziceva, vec Miloseviceva. Jer, Karadzic i Krajisnik su u Srpskom Sarajevu vidjeli svoju politicku bazu, a o Srebrenici, racunali su, ionako treba da brine Milosevic.

Proljecna srpska ofanziva '93. na Srebrenicu zaustavljena je njenim proglasenjem za zasticenu zonu UN, doduse sa dosta smanjenom teritorijom. Na Palama se od tada o vojnom zauzimanju Srebrenice ne razmislja. Jedni su mislili da je to gotova stvar i da ce stanovnistvo da iscuri. Imao sam priliku da razgovaram sa srpskim vojnicima koji su obezbjedjivali jedan od tih "divljih koridora" od Srebrenice prema Kladnju. Tvrdili su da imaju naredjenje da ne pucaju kada vide kolonu civila. Ali nepune dvije godine kasnije disciplinovano su pucali. Zasto?

Teza glasi: mnogo prije nego sto je general Mladic usetao u jedva branjenu Srebrenicu, Milosevic je s njom racunao kao sa svojom, a Izetbegovic kao sa tudjom. Bosnjackom ratnom lideru, medjutim, odgovaralo je da u pozadini neprijatelja sto je duze moguce ima diverzantski vod od 40-50 hiljada ljudi. "Stanovnistvo Srebrenice bilo je zrtva drzavnog interesa jer, kada sam uspio (z93) da evakuisem zene i djecu, imao sam sredstva da evakuisem sve stanovnistvo, ali vlasti u Sarajevu su nas tada optuzile za etnicko ciscenje i stanovnici su morali da ostanu", kaze pet godina kasnije francuski general Philipe Morillon, za koga se vjeruje da je te godine odbranio Srebrenicu. "Drzavni interes" stajao je i sa srpske strane, ali pomijesan sa nevjerovatnim divljastvom.

Peglanje granica
Ulazak u posljednju ratnu godinu bio je obiljezen i konacnom diskvalifikacijom Karadzica kao pregovaraca. Cijelu prethodnu jesen americki diplomati verali su se dzipovima po Palama, dok je Karadzic isijavao nevjerovatnim optimizmom, zasjenjen paznjom koju mu posvecuju uprkos izolaciji, gdje ga je prethodnog ljeta strpao Milosevic. Sa druge strane, politicari SDS-a tog ljeta su se zalili kako generali, zajedno sa Beogradom, crtaju nekakve karte, kakvih u opticaju do tada jos nije bilo. Sklonost teoriji zavjere ili zakasnjela pamet - neka citalac sudi - tek na tim kartama tadasnje Kninske krajine nije bilo, srpski dijelovi Sarajeva bili su obojeni u zeleno, a Srebrenica i Zepa u plavo. General Mladic je te sezone bio Milosevicev ljubimac sa lijeve strane Drine, jer mu je, pokazace se kasnije, od neodlucnog Karadzica i tvrdog Krajisnika vise trebao pouzdan vojnik.

Ljudi iz Karadziceve okoline tvrde - a to ce kasnije u knjizi Hag protiv Karadzica, koja se smatra neformalnim nacrtom njegove odbrane u Haagu, pokazati beogradski profesor prava Kosta Cavoski - da je bivsi predsjednik RS-a bio iznenadjen premjestanjem snaga sa sarajevskog ratista na Srebrenicu. Jer, vec dvadesetak dana trajala je velika ofanziva Armije BiH na spoljnji prsten oko Sarajeva. Karadzic tada ima velikih problema na Sarajevu, a kasnije ce reci da su dijelove grada pod srpskom kontrolom tada spasile velike greske Armije BiH, nizi srpski oficirski kadar i lokalne vojne jedinice od kojih je Glavni stab na celu sa Mladicem "digao ruke". Postojale su cak i price kako je srpske generale jedino zanimalo da izmjeste magacine iz fabrike Pretis u Vogosci, koja je ratnih godina proizvodila artiljerijsku municiju. A bez tih rezervi odbrana srpskih dijelova grada nije se mogla zamisliti.

Zato se moze pretpostaviti da je Srebrenicom pocelo preddejtonsko peglanje granica, a sto se isto nije dogodilo i u Sarajevu, zasluga je pripala raskolu izmedju vrha Vojske i SDS-a. Iako su na Srebrenicu bile prebacene nesrazmjerno velike snage Vojske RS, tamo nikakve ozbiljne vojne operacije nije bilo. Ali, uprkos brojnim publikacijama na obje strane, ostaje neobjasnjeno pitanje zlocina. Kako se to moglo dogoditi u vrijeme vec vise nego ozbiljne prismotre i velikog pritiska medjunarodne zajednice na Srbe. Jer do z95. najveci zlocini na obje strane vec su se dogodili i uveliko je trajao period kakvog-takvog suzdrzavanja.

Cetiri teze o zlocinu
Jedna od cesto pominjanih teza jeste da se radilo o osveti lokalnih Srba zbog zlocina koje su pocinili Bosnjaci. Ta teza moze samo djelimicno biti uvazena jer egzekucije su - sudeci prema raspolozivim iskazima sa obje strane i nalazima nezavisnih posmatraca - bile organizovane i u nekima od njih ucestvovale su elitne jedinice bespogovorno odane generalu Mladicu. Tako pedantnog ubijanja kao u Srebrenici, u proteklom ratu nije bilo, a osveta je obicno daleko od pedanterije.

Druga teza, o kojoj vrijedi razmisljati, jeste najjednostavnija: Vojsci RS stiglo je naredjenje (Beograd, Pale?) da srebrenicki pojas vo vjeki vjekova ociste od Bosnjaka. Nije iskljuceno, ali zasto isto nije bilo primijenjeno '92. u Prijedoru, Visegradu, Foci, gdje je bilo strasnih zlocina, ali ne kao u Srebrenici. Ako je iza toga stajao Milosevic, zasto isto nije uradio na Kosovu prosle godine?

Treca teza, koju ne bih odbacivao, jeste reakcija samog generala Mladica, koji se tih dana suocava sa slabljenjem morala i efektivne moci svojih snaga. Srpska vojska pod njegovom komandom biljezila je neuspjehe sve od djelimicno uspjesne ofanzive na Bihac s kraja prethodne godine. Ostaje pitanje da li su masovne egzekucije bile izraz Mladiceve nemoci i iracionalne potrebe da Bosnjacima plati za sve ono sto se pola godine prije dogadjalo na frontu. Ali, naravno, ni ta psihologisticka teza nema ambiciju da bude sveobuhvatna.

Cetvrta teza o mogucim motivima mozda je i najspektakularnija. Iako to nikada nije bilo u javnom opticaju, ne treba odbaciti da je i Beogradu, i Sarajevu, i nekome iz svijeta bila potrebna potpuna kompromitacija rukovodstva RS-a i ubrzavanje mirovnih pregovora. Ako se ima u vidu da su Karadzic i Krajisnik poslije toga i avgustovske izgibije na Markalama zaista i bili iskljuceni iz pregovora, ni tu tezu ne treba prerano odbaciti.

Kako god bilo, Srbima je Bog u utorak koji dolazi poslao dvije sanse. Ukoliko pomen zrtvama prodje sa bilo kakvim incidentom sa srpske strane, nece biti vazna reakcija stranaca i Bosnjaka. Bice to najstrasniji znak Srbima da je dosao kraj svijeta i da se zlocin moze ponoviti. Ukoliko bar jedan srebrenicki Srbin u utorak bude, cuteci i kajuci se, gledao onu majku koja prebire po kostima i ako ne bude padao na koljena i javno se izvinjavao, jer tada cu znati da je to politicar, a oni se uvijek izvinjavaju u ime nekog drugog - bice to znak da ima neke nade. Samo jedan dovoljan je za oboje.