Blizi se najtuznija godisnjica u historiji Bosnjaka: 11. jula 1995. godine dva tenka i jedan transporter pod direktnom komandom Ratka Mladica usli su u Srebrenicu. Bio je to pocetak tragicnog kraja za vise od deset hiljada ljudi, za cijim se kostima i danas traga. Enklava pod okriljem Rezolucije Ujedinjenih naroda bespostedno je pregazena nakon trogodisnje opsade, demilitarizacije i necuvenog deala sa savjescu koji su sebi priustili najvisi predstavnici medjunarodne zajednice. U tragediji poput srebrenicke samo su zrtve nevine - domaca Armija i njezini komandanti svako malo izlaze sa dijelovima istine za koju su i sami odgovorni: krivaca zvanicno nema, sto nimalo ne amnestira krivicu. Pet godina kasnije niti jedan sustinski problem nije rijesen - iako Carla Del Ponte najavljuje skoro hapsenje Radovana Karadzica i Ratka Mladica i njihovo suocavanje sa Medjunarodnim sudom u Haagu, i jedan i drugi su jos uvijek tek likovi sa potjernica; iako Drzavna komisija za nestale iz godine u godinu obecava identifikaciju do sada iskopanih leseva, u Visokom i u Tuzli su brojne kese neidentificiranih tijela; iako aktuelna vlast u Bosnjaka najavljuje stratesku brigu o zrtvovanim porodicama, sjete ih se tek negdje sredinom jula javnim najavama svoga dolaska na mjesto zlocina. Autor ovog teksta je rat proveo u Srebrenici

APRIL 1993: Cinilo se da je dosao kraj. Moj komsija, inace plasljiv covjek, stajao je na vratima, nabrzinu odjeven, s nekom cudnom subarom na glavi, cvrsto stezuci karabin i slusajuci huk pucnjave koja se sa obliznjih brda slijegala u grad, udarajuci u susjedna brda i vracajuci se natrag sve dok ne bi iscezla. A onda bi naisao sljedeci talas. Imao sam nesto vise od 17 godina, sjedio u podrumu i citao Machiavellijevog Vladara. Granate su zasipale grad, ali sam cvrsto vjerovao da nikad necu morati upotrijebiti ruksak sa hranom i odjecom koje je nena spremila za slucaj da zivot budem morao spasavati bjezeci pred cetnicima "preko sume". Bio je 16. april i na Pribicevcu, brdu iznad Srebrenice, vodile su se odsudne borbe za grad, ovaj put doslovce. Kasnije ce se saznati da je tog dana grad odbranila nekolicina mladica, neki od njih tek nesto stariji od mene, preostalih od par hiljada onih koji su se prethodnu noc okupili i skoro svi se razbjezali pred srpskim tenkovima. Srebrenica tog dana nija pala.

Sljedeceg dana stigao je ne tako veliki konvoj, koji ce zauvijek promijeniti historiju ovog gradica. Nekoliko desetina zelenih kamiona i bijelih transportera sa kojih su se vijorile kanadske zastave parkirali su se jedan iza drugog u glavnoj gradskoj ulici. Stanovnistvu su bili bar onoliko zanimljivi kao i ovi njima, oko njih su se okupile hiljade ljudi i svaki je htio dodirnuti nekog u vrecastoj uniformi, sa plavim sljemom na glavi, vjerujuci da se radi o spasiteljima. Bio je to bolno logican kraj nelogicnog opstanka jedne od tri enklave.

Kraj je poceo te zime 1993. Oriceve snage su na pravoslavni Bozic, uz velike gubitke, oslobodile Kravicu, ranije je oslobodjena skoro cijela dolina Drine i Bratunac je bio prazan. No, umjesto da Srbima zada posljednji udarac, Oric na nagovor svojih savjetnika odlucuje promijeniti pravac i okrece se prema jugu enklave: Jezero. Veliko podrucje na samoj granici sa Srbijom, u kojem se nalazi i HE Bajina Basta. Zrtve su bile jos vece, izginuli su najbolji vojnici, dobici u municiji i oruzju nisu bili vrijedni toliko zrtava. Nekoliko granata je palo u Srbiju, sto je bio dovoljan povod da se pokrene Uzicki korpus. Za manje od dvije sedmice Srbi su povratili izgubljenu teritoriju, uskoro je krenula i njihova zimska ofanziva, padali su zaredom Cerska i Konjevic Polje, pala je i Kravica, Srbi su sve cvrsce stezali obruc oko Srebrenice i bili sve blize samom gradu. Kada su odbijeni i njihovi posljednji napadi u aprilu 1993, povrsina ostatka slobodne teritorije je bila negdje oko 140 kvadratnih kilometara.

Fikret C. je tog dana sjedio u svom bunkeru i promatrao srpske polozaje na Zalazju. Odjeknula je eksplozija i on je odmah pomislio da se radi o jos jednom srpskom napadu. Kada se primaknuo barikadi, drvetu oborenom nasred puta i nekoliko pazljivo skrivenih protivoklopnih mina, vidio je bijeli transporter koji se pusio. U drugom transporteru u koloni nalazio se tadasnji glavnokomandujuci UNPROFOR-a, general Philipe Morillon. Nasrecu, nije bilo zrtava. Barikada je rasciscena i general je mogao krenuti u grad, koji se nalazio desetak kilometara dalje.

Na samom ulazu, na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane zurno sakupljene u vrece prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu je osvanuo transparent koji se, napisan na kartonu, nadvijao u svojevrsnom luku: Welcome to the biggest concentration camp in the world.

Morillon se sastao sa predsjednikom opcine, njegovim zamjenikom, nacelnikom staba. Spavao je u zgradi Poste, na podu, zavijen u vrecu za spavanje, a sa Sarajevom je komunicirao obicnom, radioamaterskom vezom. Koliko je planirao ostati u gradu, znao je samo on. Medjutim, tih dana je dao gomilu obecanja i svi smo osjecali kako se blizi cas kada ce sijedi general napustiti grad. Tada bi to bila osuda na smrt za sve nas.

Bilo je previse rano tog jutra da bi u kancelariji tadasnjeg predsjednika opcinskog Izvrsnog vijeca, Hamdije Fejzica, zazvonio poljski telefon (u gradu je funkcionisala telefonska mreza postavljena za najvaznije ustanove - bolnicu, stab i opcinu) sluteci na dobro. S druge strane je bio jedan od postanskih radnika, koji je uspaniceno javljao da su vojnici iz generalove pratnje upalili transportere i da se kolona sprema na odlazak. Masa koja je prethodnu noc spavala na ulici vec se znatizeljno pocela sakupljati oko zgrade. Fejzic se brzo bacio na posao, organizirajuci "spontane" demonstracije koje ce Morillona zadrzati u gradu, pozivajuci narod da boravkom pred Postom sprijeci odlazak grupice ljudi od cijeg je prisustva, bar je takvo misljenje vladalo, zavisila sudbina grada. Generalova reakcija je bila neocekivana: popeo se na krov zgrade i izvjesio plavu zastavu Ujedinjenih nacija. Neispavana, umorna, prljava i najvecim dijelom neuka publika tesko da je mogla slutiti da se pred njihovim ocima odvija historija. Morillon ce kasnije napustiti grad, ovaj put sporazumno, ostavljajuci iza sebe vojnu pratnju i jedan tim promatraca, obecavajuci da ce se vratiti u Srebrenicu. Kanadski promatrac je kasnije u svijet poslao jednu od najvaznijih vijesti cijelog rata: avioni koji su polijetali iz Srbije sa aerodroma na Tari, bombardovali su Srebrenicu.

Nije to bio kraj muka, srpski napadi nisu jenjavali, oko stotinu ljudi poginulo je na skolskom igralistu u Srebrenici u samo jednom od artiljerijskih napada na grad, a iz transportera zbunjenih i prepadnutih kanadskih vojnika, dok su ranjenike izlomljenih udova vozili u bolnicu, putem se cijedila krv. Pojavio se i prvi strani novinar, freelancer iz Njemacke, koji je u grad dosao pjesice iz Tuzle, kroz sume pod srpskom kontrolom i snjezne smetove. Doveo ga je rahmetli Senad Alic, prethodno ga ubijedivsi da u Srebrenici i Zepi ima pojava kanibalizma?! Jednog od narednih dana, Senad je, pomalo uparadjen, ispod zelene beretke i iza Ray Ban naocala, odjeven u besprijekorno cistu uniformu americke vojske, stajao u dvoristu Poste razgledajuci okolinu. Jedan od mladica iz mase, redovno naseljene oko zgrade, htijuci isprobati svoje znanje engleskog, dozvao ga je preko bodljikave zice i mucajuci upitao:

- Excuse me, where are you from?

- From Srebrenica, odgovorio je Senad hladnokrvno.

- Nemoj zajebavat!, iznenadjeno je odvratio njegov sugovornik, koji ce kasnije i sam postati prevodilac snaga UN-a u enklavi.

Kada je zaustavljen i posljednji srpski napad, a moj komsija svoj neupotrijebljen, cist i od glancanja sjajan karabin ponovo zamotao u krpe i vratio u podrum, pocelo je novo poglavlje u zivotu grada. Ono nece trajati dugo i obiljezit ce ga prezivljavanje. Desetine hiljada ljudi su narednih nesto vise od dvije godine opstali izmedju rijetkih i sve slabijih isporuka humanitarne pomoci na jednoj, i sverca sa UN-ovim snagama u Zepi i Srbima iz okruzenja na drugoj strani, izmedju svakodnevne opasnosti koja je prijetila sa okolnih brda i borbi za vlast vodjenih u samom gradu, u obrucu koji je ipak nudio sigurnost na izvjesno vrijeme. A vrijeme je isticalo.

OTAC: "Premda nevoljko, ispricat cu kako je izgledao moj posljednji susret s ocem. Ne zato sto je bio jedinstven po necemu, ne zato sto smo jedan drugom rekli rijeci koje ce neko drugi pamtiti zbog njihove mudrosti ili znacaja, nego upravo zato sto je samo jedan od stotina hiljada takvih susreta oceva i sinova u tim godinama i sto smo jedan drugom kazali ono sto bi svaki otac kazao svakom sinu, ne znajuci, ali se plaseci, da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Ustvari, nas dvojica se nikad nismo oprostili: jedanput sam ga pratio u borbu iz koje se vratio, drugi put sam kroz prozor gledao kako odlazi da se ne vrati.

Te zime 1992. godine smo, radi hrane i municije, jedinih nasih vojnih ciljeva, oslobadjali sela oko Bratunca. I Bratunac, ispod glasa smo se molili. A u Srebrenici, na ulicama se svasta i nista vec znalo o velikoj akciji koja je predstojala - osloboditi predgradja Bratunca, dolinu Drine, sve do rudnika olova i cinka u Sasama, naoko neosvojivog utvrdjenja. Naser je odlucio da ih ne napadne, stedeci vojsku, nego da ih naprosto zaobidje. Prekinuli bismo im snabdijevanja, ukinuli veze sa Bratuncem. Ostavili samo jedan izlaz iz obruca.

Ujutro 13. decembra, tacno pola godine nakon sto je i posljednji Bosnjak pred srpskim bajonetima napustio dolinu Drine, Srebrenica je vrvjela vojnicima. Najveci dio njih bio je pod oruzjem, neki su se setkali gradom, sepureci se, drugi sjedili ispred ulaza u zgrade i zabrinuto brojali metke. Mada bez oruzja, medju njima je tog jutra bio i moj otac. Ponavljao je da ne moze dopustiti da tudja djeca ginu za njegov prag. Pratio sam ga od kuce u kojoj smo stanovali do centra grada, gdje su se vojnici trebali okupiti prije polaska. Razgovarali smo i rekao mi je nesto kao 'ti si pametan momak, uci, jednog dana ces trebati ovoj drzavi' i dodao: 'Slusaj majku ako se meni nesto dogodi.' Nekoliko dana kasnije vratio se prljav i umoran, ali ziv i sretan. Kod kuce je ostao svega tri dana, morao je natrag, na liniju, obecavsi da ce Novu godinu provesti s nama. Pamtim da je bio utorak i pamtim kako sam kroz zamagljeni prozor, niz koji bi povremeno pala poneka kap, gledao kako zamice putem iza kuce i spusta se niz brdasce, iduci ka gradu. Od onog sto je obiljezilo njegovu smrt, za koju sam doznao dva dana kasnije flertujuci prvi put u zivotu, siguran sam da je samo jedno istina. U trenutku kada je metar od njega pala raketa VBR-a, ispaljena iz Srbije, sa Nijemica, na sebi nije imao nista svoje. Zakopan je u plitkom grobu, iskopanom nabrzinu, u vocnjaku kuce u kojoj je odrastao. Njegovi prijatelji su sacuvali i donijeli mi njegov sat kupljen prije rata za stotinu njemackih maraka, u Istanbulu. Dan potom, neobiljezeni mezar su pregazili Srbi."

GLAD: Do jula 1992. glad je vec postala prisutna u zivotu svakog stanovnika enklave. Jelo se jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajuci bez odredjenog cilja. Predvecer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i burno raspravljali, uglavnom o onom sto su culi na vijestima. Onda bi odlazili u kuce.

Dorucak, rucak i vecera bile su vojnicke privilegije, ali ne svih, vec komandira, komandanata i pokojeg snalazljivijeg diverzanta koji bi iz akcije povukao tovar hrane umjesto municije. Obican svijet je gladovao: jelo su jednom - prije podne, i taj obrok zvan je ruckom, a drugi put kasno navecer, sto je moguce kasnije, stavljan je pokoji zalogaj u usta da glad ne bi budila tokom noci. Dani su s ljetom postajali sve duzi, a zalazak sunca se cekao kao poziv na mrsavu veceru. Najteze je bilo poslijepodne: glad se pretvarala u bol u stomaku od koje se moralo pobjeci na neki nacin. Svi su se pretvarali da ne primjecuju kako se svaki naredni dan srecu mrsaviji nego prethodnog. Bili su tamniji, sa lica se gubila prirodna boja i naprosto su svi postajali isti, beskrvni i gotovo bezlicni.

Rijetka corba ili posljednje rezerve graha bili su najcesci menu; ponekad bi neko samo spomenuo krompirusu, dok je meso bilo "privilegija bogatih", bolje receno, besprizornog sloja ratnih profitera koji se vec formirao u enklavi. Dok je izbjeglice u gradu glad morila, seljani iz okoline Srebrenice nisu je uopce osjecali. Nastavili su obradjivati njive ne obaziruci se na novopridosle, osiromasene, izgladnjele ljude koji su preko noci ostali bez svega za sto su radili cijeli zivot. Usput su im jos dobacivali: "Sto se niste branili!" Kada je glad postala neizdrziva i kada su oni koji su bili njene najvece zrtve iz dobro skrivenih zavezljaja poceli izvlaciti posljednje davno ustedjene njemacke marke i porodicni nakit da kupe hranu, seljani su to koristili da zarade. "Dao sam vjencani prsten za nekoliko kilograma paprike", kazao mi je jedan stariji poznanik. Nije bio jedini koji je posljednje sto je imao zalozio za malo brasna ili nekoliko jaja i mrvu sira. Armija njemu slicnih je vec krstarila selima: neki su prosili, drugi trgovali ostacima svojih zivota. Ubrzo je uspostavljena specificna vrsta trzista na kojem se najcesce mijenjala roba za robu jer niko vise nije vjerovao u novac.

Trgovci su uglavnom mijenjali cigarete i sibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brasno. Sa bijelog brasna se ubrzo preslo na crno, zatim kukuruzno, da bi na red dosla zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim sto je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i kocanje, lijeska. Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon dosao u Srebrenicu, ponudjen mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od cega Srebrenicani prezivljavaju. Nakon sto je okusio komad hljeba, samo je kazao da je "zdrav, dobar za probavu".

Do zime 1993, sve se na takvom trzistu izmijenilo. Cetnici su nadirali, i u grad su sa svim sto imaju ili sto su stigli ponijeti poceli pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zavezljajima na ledjima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodeci sa sobom i stoku s kojom nisu znali niti imali kuda. Ostali su bez zemlje i bez zetve, a stoku koju su poveli su poslije nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj trznici zamijeniti za zito. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom i svakim spaljenim bosnjackim selom, padala je cijena mesu. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili cetiri kilograma mesa.

Cigarete su do tada vec dostigle nevjerovatnih 150 pa cak i 200 njemackih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala cudom preostala kutija "bijele", sarajevske "Drine". Jedan, mozda i jedini preostali izvor cigareta je prije srpske zimske ofanzive bila kuca izvjesnog trgovca iz Gostilja, sela na putu izmedju Srebrenice i Potocara. Nakupci su svaki put morali pod granatama ici do njegove kuce, obicno cekajuci da padne mrak kako bi se usudili poci na taj put. Vracali su se kasno navecer ili sljedeceg jutra sa nekoliko paklica koje su zatim prodavali na pijaci. Oni koji nisu imali novce su se na razne nacine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga sijali u saksijama i drzali na balkonima, svakog jutra pazljivo beruci liske duhana odozdo prema vrhu, suseci ih na platama sporeta, a zatim rukama mrvili u novinski papir. Oni koji nisu mogli sebi priustiti ni to, pusili su lisce dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.

HRANA: "Idemo u hranu", govorilo se prvih mjeseci rata. Mislilo se na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do neopljackanih salasa i podruma u potrazi za preostalim mrvicama hrane. Oni koji poznaju tamosnju geografiju, znaju i kako izgleda put iz Srebrenice u Podloznik, selo na samoj granici izmedju bratunacke i srebrenicke opcine. Tu se svake noci, nakon predjenih desetina kilometara, uglavnom sumskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje. Put je vodio doslovno izmedju srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogli proci neopazeno. Po hranu su kretale cijele porodice: ocevi su vodili sinove, muzevi supruge, u nadi da ce prezivjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih postedi jos jednog slicnog putovanja. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve cesce i uzimale sve veci danak. Srbi su ih obicno pustali da dodju do svog cilja, zatim, onako izmorene od puta i od tereta koji su nosili, docekivali blizu linije razgranicenja. Dovoljno blizu da se cuje u okolnim selima, ali predaleko da bi im vojnici na strazi mogli ili se usudili priteci u pomoc. U noci su se, ispod zaglusujuce buke mitraljeza, rucnih bacaca i zolja, mogli cuti i posljednji urlici izgladnjelih ocajnika. Obicno medju njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoruzanim civilima, medju njima je bilo i zena, a ponekad i djece. Neki od njih sa sobom jesu nosili pistolj ili rucnu bombu, za slucaj da "padnu u sake", sto je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.

Dugo se prepricavala prica o izvjesnom Seadu kojeg su Srbi zarobili, a zatim, navodno, drogiranog i sa velikim krstom oko vrata, kao trofej vozali po Bratuncu, povremeno ga dovodeci na liniju razgranicenja i, dovikujuci preko, pokazivali ga vojnicima u rovovima s druge strane. Tacno je da je Sead zarobljen u jednom od pohoda za hranom, ali se ne zna da li je, kao vecina, odmah ubijen ili ga je zaista zadesila ovako okrutna sudbina. Medjutim, ova prica, sa svakim novim detaljem koji je dobijala sireci se medju stanovnicima enklave, ilustrirala je ponajbolje u narodnoj uobrazilji svu okrutnost na koju su imali racunati ako pomisle na predaju.

Taj, duzi put koristen je do jula 1992, kada je oslobodjeno Zalazje. Seoce od nekoliko kuca, rastrkanih izmedju dva brda, pretvoreno je u vojnu utvrdu i nalazilo se na znatno kracoj ruti izmedju Srebrenice i sela koja su predstavljala izvor hrane. Osim toga, bilo je toliko blizu gradu da su ga Srbi odatle minobacacima skoro svaki dan gadjali, ubijajuci ljude dok prelaze ulicu ili cekaju u redu za vodu.

Novi i kraci put je imao svoje prednosti: ljudi su odlazili i vracali se za jednu noc, umjesto prethodnih dva dana, mogli su ponijeti vise i mogli su se vracati po vise puta u toku jedne noci. Nakon nekoliko novih zasjeda, konacno su dobili vojnu pratnju, koja bi prvo rascistila mine na putu, i pruzila im kakvu-takvu sigurnost dok su nabrzinu sakupljali hranu. Zauzvrat su nesto od svog plijena ostavljali vojnicima. To je potrajalo sve do zime te godine, kada je skoro cijeli kraj oslobodjen, ali je vec bilo kasno: sve zalihe hrane su bile iscrpljene, podrumi ispraznjeni, usjevi od prethodnog proljeca istruhli.

AKCIJA: Sve vrste borbenih djelovanja u Srebrenici su se zvale akcijom. Kada bi Srbi napali enklavu, onda se to, prirodno, zvalo napadom; medjutim, kada bi snage Armije RBiH, izlazeci iz enklave ili sireci njene granice, napadale srpska uporista ili oslobadjale nekada cisto muslimanska sela, to je bila akcija. Obicno se unaprijed znalo i kada ce koja akcija biti izvedena i koje ce snage u njoj ucestvovati i gdje ce se desavati, a na sijelima se sa velikom sigurnoscu moglo pretpostaviti i tacno vrijeme zbivanja. U gradu bi dan ili dva prije zavladala nekakva cudna uzurbanost, a vojnika je uvijek bilo vise nego obicno. Odlazili bi dan ranije, na otvorenim kamionima, pjevajuci Poljem se siri miris ljiljana, da se mnogi nikad i ne vrate.

Zene su, da li iz sujevjerja, prosipale vodu, zabrinuto ucile dovu za dovom iscekujuci vijesti, koje kao da su uvijek stizale prije nego sto bi ishod bitke zaista bio odlucen. Da je pojedina akcija uspjela znalo se po pucnjavi koja bi se priblizavala gradu: presretni i zivi vojnici su senlucili pucajuci u zrak, dok bi oni koji nisu ucestvovali u borbi, izlazeci na ulice da ih docekaju, sumnjicavo vrtili glavama i prigovarali sto trose municiju. Neuspjesi su u ljeto 1992. bili rijetki, ali i njih je, jednako pouzdano, najavljivala neprirodna tisina koja je obavijala grad. Mrtvi su sahranjivani na novim i brojnim grobljima uz tihi plac, ali je najteze ipak bilo ranjenicima. Bez lijekova, bez mogucnosti da budu izlijeceni, lezali su u bolnici, a doktori su se samo mogli moliti za njih. Nisu im mogli dati ni najobicniju infuziju. Prilikom jednog napada na "Zvijezdu", brdo koje je ime dobilo po tome sto ga je prije rata krasila ogromna crvena petokraka i Titov potpis, ocajni brat jednog od ranjenika je ispred bolnice, uplakan, nudio kravu za infuziju. Jedno pakovanje. Niko nije izgledao zainteresiran za takvu trgovinu.

Ne postoji pouzdana evidencija o broju akcija, jer su planovi za mnoge nastajali naglo, i izvedene su a da nikad nisu prethodno stavljene na papir. Takvo sto je cinjeno samo u slucaju velikih, za tamosnje pojmove "grandioznih" akcija koje su ukljucivale najvise po dvije hiljade vojnika. Srebrenicki komandni kadar je izbjegavao takve akcije, jer su one donosile velike zrtve i bar u prvim danima rata, koncentrirao se na mala, izolirana uporista koja su se mogla osloboditi bez prevelikih naprezanja, donoseci dragocjenu municiju i naoruzanje.

Velike akcije su dosle tek pocetkom zime, kada je trebalo prehraniti stanovnistvo, a tamo gdje je bilo puno srpskih vojnika, bilo je i hrane. Slobodna teritorija se sirila i bilo ju je sve teze pokrivati, a Srbi su s druge strane shvatili da gomila slabo naoruzanih i u dronjke odjevenih gerilaca prijeti da postane vojska. Odlucili su se Srebrenicom, a tada se slobodna teritorija protezala skoro od Zvornika do Rogatice, pozabaviti mnogo ozbiljnije.

CENTRALA: Skoro svako je na kraju imao svoju. U danima nakon demilitarizacije, struja je izmedju svih ostalih stvari bila najmanji problem. Ali, taj je problem prvi rijesen kada se jednog jutra na Crvenoj rijeci, koja je proticala kroz grad, pojavila mala improvizovana elektricna centrala. Bila je veoma jednostavna: mlinski tocak i elektromotor. Nekoliko stotina metara obicne zice vodilo je odatle do kuce njenog vlasnika. Zatim su se rasirile ne samo po gradu nego i selima, gdje ih je bilo jos lakse napraviti. Svaki seoski potocic je iskoristen i cijela enklava je uskoro ponovo sijala. Svjetlo je, naravno, treperilo, jer je napon cas padao, cas rastao, ali i to je bilo bolje od krpa umascenih lojem koje su uzasno smrdjele i slabo svijetlile.

Na pocetku su bile stvar potrebe, vremenom su postale stvar prestiza. Neke, one koje su pripadale prvim ljudima u gradu, imale su prave, klasicne vodozahvate, velike motore, mogli su cak gledati i TV, a sijalice u njihovim stanovima nisu zmirkale. Zice su bile isprepletene po cijelom gradu, visile sa svake bandere, ulicne svjetiljke, zgrade. Postalo je skoro opasno hodati po gradu, narocito kad bi kisilo, duvao vjetar ili padao snijeg, jer bi sijevajuci padale na ulice.

Sa otvaranjem prvih "kina" u gradu, centrale su dobile i svoj drustveni znacaj. Kina su ustvari bila vece ili manje prostorije, nekad podijeljene na dva dijela, sa jednim ili dva TV-a prikopcana na video. Filmovi su dolazili iz prijeratne ponude srebrenickih videoteka, a ulaz je kostao dvije cigarete ili dvije liske duhana. Najupecatljiviji film ikad prikazan bio je snimak smotre Sedme muslimanske brigade, donesen u enklavu prilikom jednog helikopterskog leta iz Tuzle, pocetkom 1995. Narednih dana i sedmica po gradu se pricalo samo o tome, a Srebrenicane je impresionirala artiljerija koja se mogla vidjeti na smotri. Kako ce kasnije saznati, oni ipak nisu bili dio istog plana, a topovske cijevi koje su vidjeli i o njima ushiceno razgovarali ce sutjeti dok grad bude padao.

HUMANITARNA POMOC: Prvi konvoj humanitarne pomoci u Srebrenicu je dosao jos u decembru 1992. u vojnoj pratnji. S konvojem je stiglo i nekoliko novinskih ekipa, a Srbi su im dali rok da do podneva napuste grad ili ce ga poceti granatirati. Kada se zaustavio na Ucinoj basci, pred velikom pekarom, masa radoznalih je pokusavala razgovarati ili ostvariti bilo kakav kontakt sa belgijskim vojnicima. Muskarac u svojim cetrdesetim je, prepoznajuci belgijska obiljezja, opreznom vojniku koji je stajao na transporteru doviknuo "Enzo Schiffo!", na sto se vojnik nasmijao i dobacio mu nekoliko cigareta. Ovaj je, sretan, odmah otisao odatle zadovoljno trljajuci ruke, a cigarete je vjerovatno popusio uz kafu od razi ili jecma.

U tom konvoju je bilo uglavnom brasno i velike konzerve pastete, koje su nekoliko dana kasnije podijeljene: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za akciju. Pogaca napravljena od bijelog brasna bila je novost za oci i nenaviknuti stomak, ali trajalo je vrlo kratko: tri ili cetiri dana. Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica je ponovo bila usamljena. Krvave borbe za grad su se i dalje vodile, ali konvoji su nekako prolazili kroz barikade. Dzakovi brasna su istovarani, kamioni su jednu noc ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili zene i djeca, koji su imali dovoljno srece (bar se tako mislilo) da sljedeci dan napuste grad. Sa proglasenjem sigurnosne zone, ustalio se i dotok humanitarne pomoci. Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmicno i s njima je stizalo sve, od brasna i soli, do soka u prahu i konzervi "Ikara", odjece, obuce, deterdzenata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.

Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost medju domace stanovnistvo i izvrsiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji nisu mogli proci njihove polozaje. Jednom takvom prilikom, nakon sto skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, usao konvoj od sest ruskih kamiona. Atmosfera u gradu je istog trenutka postala mnogo zivlja, a gomila ljudi koji su obicno promatrali istovar pred magacinom u "Robnoj kuci" postala veca nego inace. Sve dok nije otkriven njihov tovar: tone aluminijskog posudja.

Dobar dio pomoci bi vec sutradan zavrsio na gradskoj pijaci, standovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale s blagonaklonoscu. Ustvari, samo jednom je policija izvrsila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoci. Sef policije Hakija Meholjic je prijetio: "Sve ja pamtim, doci ce vrijeme i da progovorim!", ali su trgovci ubrzo pusteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Opcinom je izbio protest: ljudi su poimenicno optuzivali predsjednika opcine i njegove saradnike za kradju humanitarne pomoci, zbog cega su trpjeli oni. Istu noc, kolovodja je ubijen. Grad je zasutio. Praksa je nastavljena: dio pomoci bio je podijeljen stanovnistvu, drugi, kvalitetniji, zavrsio bi na pijaci ili u privatnim magacinima civilnih ili vojnih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali kolicinu i robu koja ih je zanimala.

Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili spijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitarni radnici, treci zeljeli pomoci, ali nisu znali kako. U proljece 1995. dvije radnice NPA (Norwegian People's Aid) su na redovnom sastanku medjunarodnih organizacija predocile sljedecu ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovnistva. One su bile spremne od svoje organizacije zatraziti posiljku od nekoliko hiljada kondoma.

Premda su se do jula 1995. pocele siriti glasine kako ljudi opet umiru od gladi, a nekoliko je staraca, navodno i umrlo, tek s padom enklave je postalo jasno da je i to bila laz gradskih vladara. Kada je situacija vec bila haoticna, narod je provalio magacine koji su bili puni?! Dok je vojska napustala grad, civili su upadali u magacine i u trku, sagnuti, iznosili vrece brasna i secera pod julskim suncem, misleci da ce im zatrebati.

MRE: Meals Ready To Eat. Ili Meals Rejected by Ethiopians. Poslije mjesec dana svi imaju isti okus i miris. U grad su dostavljani iz zraka, a narod ih je jednostavno zvao: paketi. Navece, kada bi se zaculi avioni koji ce ih izbaciti, islo se "u pakete". Kretalo se sat prije, ili jos ranije, jer se nikad nije znalo kada ce avioni naici, niti da li ce uopce naici. "Jebo mater, ode u Zepu", komentiralo bi se kada bi avioni samo prosli iznad ili kada je zvuk njihovih motora bio predaleko. Onda bi se svijet polako, pognute glave, razocaran, razilazio. Ali, takve noci nisu bile pretjerano ceste. Mnogo cesce su bile one kada bi avioni istresli svoju kisu.

Dotad vec okupljeni oko vatri iznad grada, ljudi su cekali sa ruksacima ili obicnim vrecama. Prvo se cuo fijuk ogromne palete i svi su bjezali pod drvece, da bi zatim, nakon niza tupih zvukova, koji su znacili da su se palete pocele prizemljivati, nastajao opci metez. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeci racuna da li su sve pale. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vise stotina kila teskih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupacnijim mjestima. Valjalo je sacuvati glavu bauljajuci nocu po urvinama, a onda pronaci put i izaci iz sume.

Bacali su ih i pojedinacno, valjda racunajuci da ce doci do vise ljudi, sto je bilo sasvim tacno. Medjutim, to je bio zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketica hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajuci ih, ne dizuci glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke su danima poslije hodali sumama i dugim stapovima prekopavali po snijegu trazeci one koji su bili preduboko ili na suvise skrovitim mjestima da bi ih neko pronasao odmah.

DEMILITARIZACIJA: Enklava je u proljece 1993. trebala biti demilitarizirana, sto je podrazumijevalo da svi vojnici "predaju oruzje ili napuste enklavu". U selima i u samom gradu kanadski vojnici su napravili nekoliko punktova, iz predostroznosti ih ogradili bodljikavom zicom i zapocela je predaja naoruzanja. Demilitarizacija je zavrsena neuspjesno: niko se nije htio odreci svoje puske. Predato je uglavnom staro, neupotrebljivo oruzje za koje nije bilo municije i relativno mnogo rucno napravljenih pusaka, koje je narod u Srebrenici zvao "pravljenicama". Radilo se o napravama sklopljenim od, recimo, komada vodovodne cijevi i obicno veceg mehanizma za okidanje, ciji korisnik nikad nije mogao biti siguran da ce i sam prezivjeti upotrebu. U rukama UN-a zavrsila su i dva tenka i jedna haubica kalibra 105 milimetara za koje nije bilo municije, transporter na koji su Srbi prije zarobljavanja montirali dva bestrzajna topa, za kojeg nije bilo ni goriva, ni municije; zatim ono sto je bilo poznato i kao "mali ve-be-er": helikopterski raketni bacac, kojeg su takodjer Srbi montirali na tockove i koristili kao artiljerijsko orudje, te nekoliko pokvarenih "osa". Kanadski vojnici su se cinicno smijesili, znajuci da to nije sve i da se "s tim oruzjem ne moze odbraniti enklava", ali su domaci zvanicnici iznova ponavljali da to predstavlja cjelokupan srebrenicki arsenal.

U posjedu srebrenickih jedinica ostalo je nekoliko protivavionskih topova, jedan brdski top i nekoliko minobacaca. Zadrzali su i nekoliko hiljada pusaka, mada se tacan broj nije znao (izmedju dvije i tri hiljade) iz sasvim razumljivih razloga, a vojne strukture su, nakon reorganizacije te godine, nastavile da funkcioniraju. I medjunarodne trupe su ih tretirale kao da jos uvijek postoje: s oficirima onog sto je prvo bilo 8. OG, a onda 28. divizija, odrzavali su redovne sastanke, trazili pomoc kad im je trebala, molili za ustupke, pretpostavljajuci da u enklavi jos uvijek ima vise nego dovoljno oruzja. Nazalost, pokazalo se da to ipak nije bila ni dovoljna, ni potrebna kolicina naoruzanja za uspjesniji otpor.

Jedina promjena u odnosu na rat bila je da se oruzje moralo skrivati od vojnika UN-a, koji bi ga, u protivnom, konfiskovali. Samo je policija imala pravo zadrzati naoruzanje, ali to se odnosilo na pistolje. "Duge cijevi" su bile van zakona. Vojnici su u pojedinim dijelovima "sigurne zone" (Suceska) i dalje odrzavali linije, bez oruzja sjedeci u rovovima, i kroz dvoglede promatrali srpske polozaje. Bar je to bilo ono sto su kanadske ili holandske patrole mogle vidjeti. Za svaki slucaj, oruzje je bilo skriveno negdje u blizini.

EVAKUACIJA: U martu 1993. hiljade ljudi su napustile grad u konvojima UNHCR-a. Natrpani u kamionske prikolice, jedni preko drugih, sa svom odjecom koju su posjedovali na sebi, uz nekoliko torbi u koje je trebao stati cio njihov zivot, kretali su na put od nekoliko stotina kilometara. Izlozeni vrijedjanju i psovci srpskih vojnika i civila, na otvorenim i prljavim kamionima su napustali grad ciji se kraj naprosto mogao opipati i iza sebe ostavljali svoje najblize. U kamione su mogli samo zene i djeca do 18 godina, mada su se rijetki usudili izazvati sudbinu i odrasl(ij)u djecu poslati iz grada na taj nacin. Srbi su pazljivo pregledali kamione, cesto natjerujuci sve da izadju, da bi ih nakon pregleda pustali da se ponovo ispenju na visoke prikolice. Civili su ih u prolazu gadjali kamenicama, dok se unutra vodila prava borba za opstanak: ljudi su bukvalno sjedili i lezali jedni na drugima, a nekoliko djece se do kraja puta ugusilo.

Vladala je panika i svako je htio uci na svoje mjesto u prikolici. Da bi evakuacija tekla sto bolje, vlasti su to pokusale organizirati: svakom selu, odnosno dijelu grada "dodijeljen" je jedan broj kamiona i samo zene i djeca odatle su mogli dobiti mjesto u njima.

- Jesu l' ovo bratunacki kamioni?

- Nisu, ovi su Zulfini, bratunacki su kod skole!

Ovakvi i slicni dijalozi su se vodili svako jutro pred polazak kamiona. Guzva je bila neopisiva i niko nije mogao biti siguran da ce uspjeti porodicu "strpati" na kamion i na izvjestan nacin se osloboditi tereta, preteskog za ono doba. To je znacilo ostati sam i biti sretan zbog toga, znajuci da ste nekog svog sklonili na sigurno.

U sveopcem haosu, padale su i prve zrtve evakuacije: lokalni komandant je ubio zenu koja se greskom nasla na "njegovom" kamionu, bacajuci je sa prikolice na smrznuti beton. Prevodilac A.S. je uhapsen pod optuzbom da je primio mito da nekome "sredi utovaranje" na kamion. On je to poricao, ali policajac mu je, pretresajuci ga, nasao 200 maraka u dzepu. Tvrdio je da mu je neka zena naprosto gurnula taj novac u dzep, ali je bilo kasno. U pritvoru je dobio poseban tretman: drzali su ga u samici i nemilosrdno tukli. Nesto iz zavisti, nesto jer su njegov cin smatrali gnusnim.

Evakuacija je i pored toga nastavljena: bilo je sve manje reda, a bunovne svedske kamiondzije dodatno je zbunjivala i plasila naoruzana straza s kojom su se budili. Vojnici bi se prvo pobrinuli za svoje familije, zatim za familije njihovih rodjaka, prijatelja i poznanika. Jedni su zene i djecu podizali sa zemlje, a drugi ih prihvatali, sve dok vise ni sami nisu mogli stajati uspravno.

- Mevlo, mogu li moji?

- Mogu, nema problema, hajd' ih dovedi.

Mladic na kamion podize prvo majku, a zatim djevojku koja mu je, po svemu sudeci, sestra. One masu iz kamiona, on ih pogleda prije nego sto krene, zatim se nakon nekoliko sekundi osvrne da ih vidi posljednji put. Cerada je medjutim spustena i on odlazi kuci.

ENKLAVA: U neki drzavni teritorij ukljuceno manje podrucje tudje drzave; etnicka, jezicna ili kakva druga skupina odvojena od svoje glavnine; imanje odasvud okruzeno posjedom drugoga vlasnika. Definicija enklave data u svakom rjecniku stranih rijeci i pojmova ipak ne odgovara stvarnosti gradica pod trogodisnjom opsadom, kojeg se tako prozvalo jer geto ili koncentracioni logor zvuci suvise grubo za mekane usi zapadane publike. Istina, poredjenje sa getom takodjer ne stoji: iz geta se ponekad moglo izaci, bar u pocetku, postojala je mogucnost slobodnog kretanja i izvan zidina.

U enklavi nije bilo bodljikave zice, osmatracnica, naoruzanih strazara i pasa, gasnih komora, kao u koncentracionim logorima. Njena granica se stalno pomjerala, nije bila stalna ili stabilna, a strah u kosti utjerivalo je saznanje da se pomjera u korist onoga koji je u tom trenutku jaci. Opasnost nije bila tako vidljiva kao u logoru, gdje je utjelovljena u namrgodjenom strazaru u crnoj uniformi. Naprotiv, ljudi koje nismo mogli vidjeti, odlucivali su o tome ko ce zivjeti, ne zeleci znati ko su njihove zrtve, ne videci grimase na njihovim licima, ne dajuci im priliku da se pripreme.

Srpski topovi su bili predaleko od grada da bismo ih mogli vidjeti, ali dovoljno blizu da se plasimo, da u svakom trenutku - bilo da smo u krevetu, da jedemo, sjedimo, hodamo, smijemo se ili razgovaramo - mislimo na parajuci zvuk i smrt koju nose sa sobom brze nego sto mi mozemo misliti. Nije to bilo onako kao, naprimjer, u Sarajevu, gdje su granate satima znale padati svaki dan. Parale su nebo i padale u svom ritmu, onako kako, kada i gdje su one to htjele i kao da su dobile sopstvene navike, um i planove nezavisno od srpskih artiljeraca i njihovih cijevi. Upravo su iznenadnost s kojom su padale, nenaviknutost ili otpor faktu da su postale dio nasih zivota odnosile najveci broj zrtava. Na malom trgu u gradu, zalijepljeni za zidove obliznje zgrade i kioska, visili su ostaci zene ubijene pocetkom rata, dok se, s cekerom u ruci, vracala iz mrsave kupovine s pijace. Hiljade ljudi su svaki dan prolazile istim trgom, a na meso koje je vremenom istruhlilo niko se nije obazirao. Lakse smo se navikli na smrt nego na ono sto ju je donosilo.