Pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u toku je spor izmedju arhitekta Ivana Strausa i investitora rekonstrukcije Unisovog poslovnog centra, UNITIC-a. Prvi se bori za zastitu svojih autorskih prava, a drugi za spas projekta vrijednog nekoliko desetina miliona maraka. A sve to zbog boje stakla

Kada su prije nekoliko godina bogati Kuvajcani poceli da, u sve vecem broju, pristizu u Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da ovdje ulazu pozamasne svote dolara, "bacili su oko" i na sarajevski poslovni centar Unis, u narodu poznatiji pod imenom "Momo i Uzeir". Tako je u Sarajevu, kao posljedica kuvajtskih finansijskih interesa, u augustu 1998. godine nastala firma UNITIC (Ujedinjena investiciona i trgovacka kompanija), ciji su osnivaci Unis-holding i Kuwait Consulting & Investment Co. (KCIC). Pri tome je bosanskohercegovacki partner u novonastalu firmu unio ono sto je u tom trenutku imao - devastirane nebodere, koji su, cak i kao takvi, procijenjeni na 28,8 miliona maraka, dok su Kuvajcani svoj doprinos dali u novcanoj sumi koja odgovara vrijednosti Unis-centra. No, iza citavog projekta, ustvari, stoji KIA, jedna od najvecih investicionih kuca u svijetu, a upuceniji tvrde da godisnji kapital ove firme iznosi vise nego dobit citavog Kuvajta na ime poslova s naftom. I tako je sve krenulo kako se samo pozeljeti moze. Nije falilo ni novca ni volje. Sve dok na red nije dosao izbor stakla...

Spor boje stakla Idejni tvorac Unisovog poslovnog centra je cuveni sarajevski i bh. arhitekt Ivan Straus. Prema Zakonu o autorskom pravu koji izricito naglasava da jedino "autor ima iskljucivo pravo da daje dozvolu za prilagodjavanje, obradjivanje ili druga preinacavanja svog djela", gospodin Straus je bio jedan od glavnih konsultanata pri sanaciji nebodera na Marindvoru. Da li zbog nerazumijevanja finansijera za umjetnicke vizije uvazenog arhitekta ili razlicitih pogleda na vanjski izgled jednog poslovnog centra, ili zbog neceg sasvim treceg, tek citav slucaj je dospio do suda i pretvorio se u spor u kome obje strane tvrde da su u pravu i da im je nanijeta ogromna materijalna i moralna steta. "Niko ne moze da mijenja autorsko djelo, niko ne moze da dopise tri stranice izgorene knjige ili da domaze Berberovu sliku samo zato sto je bila ostecena. To moze da ucini samo autor ili da za to da saglasnost. Ne samo dok je ziv nego i pedeset godina nakon smrti. Ako bismo mi sada dozvolili nekome da izvrsi promjenu autorskog djela, sta bismo onda tih pedest godina stitili? Ono sto je bilo izvorno djelo ili promjenu koja je nastala? Dakle, otvorilo bi se niz pitanja na koja pravo uopste ne bi moglo da odgovori. Pravo je rijesilo da stiti autora i iz tih razloga mi smo ustali sa tuzbom, smatrajuci da su autorska prava povrijedjena time sto je neko treci, bez saglasnosti autora, donio odluku o izmjeni njegovog djela", kategoricna je Edina Residovic, advokat arhitekta Strausa.

Medjutim, tuzeni misle drugacije i tvrde da s njihove strane nikada nisu osporavana prava autora, te: "Mi smo s nasim konsultantom, Unis-inzinjeringom, koji radi projekt rekonstrukcije i sanacije, dogovorili i listu saradnika za odredjene poslove. Gospodin Straus je prvi na toj listi i mi nikada nismo ni dovodili u pitanje njegovo autorstvo", objasnjava Erol Dzebo, generalni direktor UNITIC-a, a potom precizira da je problem nastao pri izboru vrste i boje stakla: "Mi smo nastojali da, prilikom obnove, staklo bude priblizno onom koje je postavljeno prije dvadeset i vise godina i trazili smo od gospodina Strausa prijedlog za to. Ali, ono sto je on predlozio u septembru prosle godine, Upravni odbor firme je odbio. Bilo je to staklo u cetiri boje, spiralno poredane. Ja moram da kazem, iako nisam arhitekt, da nikad nisam vidio sarenu poslovnu zgradu. Moguce je da su sada trendovi drugaciji, no nije samo sarenilo bilo razlog odbijanja. Izbor stakla u vise boja kostao bi nas tridesetak posto skuplje, sto nije neka simbolicna cifra. Naime, ova vrsta stakla, koja mora da zadovolji i odredjen stepen termo-zastite, zastite od zracenja, kao i mnoge druge uslove, kosta oko 3,5 miliona maraka. Trideset posto vise znacilo bi i do milion maraka skuplje staklo, a ovaj projekt je vec prevazisao sumu koju je Unis ulozio u njega i stoga nije zgodno da raskosno trosimo novac i zaduzujemo se preko mjere."

U UNITIC-u dalje navode da je Upravni odbor Strausu sugerirao da odabere, eventualno, dvije boje koje mogu ici jedna uz drugu, uz uslov da cijena stakla ne odskace znatno od uobicajene. Medjutim, vrijeme je prolazilo i ni nakon sedam mjeseci nije nadjeno zadovoljavajuce rjesenje. Autor je, kao krajnju varijantu, ponudio dvije opcije od po dvije boje koje su, prema njegovom misljenju, najblize odrazavale umjetnicki izraz Unisovog poslovnog centra kao prepoznatljivog arhitektonskog djela. Medjutim, Edina Residovic tvrdi da se tada ispostavilo kako je Upravni odbor UNITIC-a sve vrijeme radio mimo Strausovog znanja i da je stoga akademik i po drugi put odbijen. "Iz dokumentacije i pisama koje je UNITIC slao svojim saradnicima vidi se da je, jos u septembru prosle godine, Upravni odbor firme formirao tim koji je, bez znanja gospodina Strausa, trebalo da izvrsi odabir boje stakla. A po zakonu, niko osim autora ne moze dati saglasnost na neku trecu verziju boje, koja je, sto su potvrdili mnogi strucnjaci, izraz autorove likovne vizije jednog djela i ona se nesporno nalazi pod zastitom njegovog prava", potkrepljuje svoje tvrdnje Residoviceva.

Nemjerljiva steta Nasuprot tome, Dzebo naglasava da je za investitora bilo nedopustivo da autor djela odredjuje cak i fabriku u kojoj ce se odabrano staklo proizvesti, na cemu je Straus insistirao, i da to nema nikakve veze sa autorskim pravima. Tako se "spor oko stakla" otegao unedogled i gotovo zaustavio radove na sanaciji nebodera te je citav projekt vec sada doveden pod znak pitanja. "Nama prolazi gradjevinska sezona i pribojavamo se da necemo moci zavrsiti one faze poslova koje smo planirali za ovu godinu", kaze Dzebo i napominje da to ne znaci samo povecanje ukupnih troskova vec i opasnost za ovaj dio grada, jer: "Ova je zgrada, sa svoja 22 sprata, sa malom osnovom i velikom visinom, i nedovrsenim bocnim stranama, trenutno vrlo nestabilna. Tokom zime, usljed kise, snijega ili vjetra, moze doci do ostecenja kompletne sanacije koju smo do sada napravili. Znaci, 3,5 miliona maraka moze biti bacen novac, a ukoliko se rekonstrukcija na vrijeme ne zatvori, sa dovrsenom fasadom, moze doci i do obrusavanja citave zgrade."

Stoga su se u ovu zavrzlamu upetljali i "vlasnici novca", s nevjericom da spor oko autorskih prava moze zakociti projekt u koji su ulozene desetine miliona dolara. Vec sada se nazire i mogucnost povlacenja Kuvajcana, sto bi, prema sadasnjim proracunima, izazvalo stetu od preko 12.900.000 KM, mada u UNITIC-u smatraju da bi ona, na koncu, bila znatno veca. Predstavnici KCIC-a su, nakon podizanja tuzbe, spremni da pravdu tjeraju do kraja, cak i pred medjunarodnim institucijama. No, na drugoj strani ovakvi stavovi ni za trenutak nisu izazvali dilemu. "Onaj koji vrsi svoje pravo ne moze nikome nanijeti stetu", izricita je Edina Residovic, "a i ne znam da li su i iz kojih razloga stali radovi na Unisu. To UNITIC treba da vidi sa svojim izvodjacima. Ali, odgovorno tvrdim da zbog ovog spora poslovi nisu dovedeni u pitanje. Sem toga, svaka steta koja bi mogla iz toga proisteci prestaje onog trenutka kada UNITIC pristane da postuje autorsko pravo. To je on mogao da uradi u svakom trenutku, a moze to da uradi i danas. Akademik Straus nije mogao u ratu sprijeciti da se granatira i rusi njegovo djelo, necemo valjda to isto ponavljati i sada samo zato sto se neko inati i ima novac."

U medjuvremenu je slucaj dospio mnogo dalje od suda. Oglasile su se Akademija nauka BiH i Asocijacija arhitekata Sarajevo, dajuci "punu podrsku svom clanu". Said Jamakovic, direktor Zavoda za planiranje Kantona, takodjer je "podrzao autora-projektanta". Cak su i ministar privrede Kantona Sarajevo Zaim Backovic i premijer Beriz Belkic zauzeli stav da "autora treba i materijalno obestetiti". U UNITIC-u, pak, ovakve intervencije pojedinaca i institucija ocjenjuju spornim, jer su se pomenuti kontakti akademika Strausa odvijali mimo znanja investitora, sto je suprotno Ugovoru o konsultantskim uslugama za sanaciju i rekonstrukciju poslovnog centra Unis u Sarajevu. Takodjer, spornim se smatra i Ugovor o autorskom djelu koji je Unis-inzinjering potpisao sa Ivanom Strausom dva mjeseca prije potpisivanja ugovora sa investitorom. Naime, tacka 6.3. glavnog Ugovora izricito propisuje da "konsultant ne smije sklopiti podugovor sa trecom stranom za bilo koje usluge ili bilo koje njegove obaveze po ovom ugovoru, bez prethodnog pismenog pristanka investitora". Zastupnica akademika Strausa na to uzvraca: "Ali, taj ugovor ni nije osnov za zastitu autorskih prava, on je samo izraz svijesti ljudi u Unis-inzinjeringu da se to pravo mora stititi. A ono proizilazi iz samog Zakona..."

Sve je i dalje u rukama suda. Cija ce prevagnuti, jos uvijek je neizvjesno. Ali, jedno je jasno - "Momu i Uzeira" o svemu niko nista nije pit'o.