RADJANJE NOVE DRZAVE (I)

Samo nekoliko sedmica, dva-tri mjeseca, ili cijelo jedno - stoljece? Pitanje je nesvakidasnje i, za one o cijoj je subini rijec, zivotno. Palestinski narod je najmanje dugih 50 godina cekao na ostvarenje svog sna o sopstvenoj drzavi i, sada vec sasvim pouzdano, dozivjet ce njegovo ispunjenje vrlo skoro. U pitanju vise nisu godine, cak ni brojni mjeseci.

Ako se to dogodi do zadatog roka, 14. septembra, pa i do kraja godine, jos uvijek ce to biti u 20. stoljecu. U stoljecu u kojem je ovaj narod dozivio najveca stradanja, patnje i razocarenja. Bila bi to puna satisfakcija za veliku tragediju. Ali, igrom kalendara i sudbine, koja se toliko puta poigrala sa Palestincima, nije iskljuceno da se to dogodi i, recimo, u januaru ili februaru iduce godine. Cak i mjesec-dva kasnije? U narednom stoljecu, dakle.

Ma sta bilo, ono sto je za taj narod najvaznije - palestinska drzava - vise nije u pitanju. Ni za koga, prakticno. Cak nije u pitanju ni za njihove prve susjede i dosadasnje i sadasnje okupatore. Za Izrael. Iako se, s te strane, tu i tamo i danas cuju povremena gundjanja, to je ipak tek sastavni dio uobicajenog politickog i pregovarackog scenarija. Nije manje vazno sto palestinska drzava nije u pitanju ni za SAD, koje su mocni zastitnik Izraela. Palestina se radja upravo sada i to svi znaju. Jedino ne znaju dan kada ce to biti.

Redovno vanredno stanje
Ne trebate dolaziti u Gazu da biste znali kako se danas zivi u ovom najvecem palestinskom gradu u osvit proglasenja drzave. Ne trebate, naime, ukoliko ste u Sarajevu stekli bar dio ratnog iskustva pod opsadom.

U Gazi se, naravno, danas ne puca, kao sto se pucalo prije samo nekoliko godina, dok su izraelski vojnici i policija patrolirali njenim ulicama. U Gazi ne padaju granate i ne odjekuju topovi. To je gotovo jedina bitna razlika u odnosu prema ratnom Sarajevu. Sve drugo je manje-vise jednako ili slicno.

U Gazi ima vode, ali kao da je i nema. Nema je dovoljno i nije za pice. Ali, oni koji sebi ne mogu priustiti kupovinu flasirane vode, a takvih je neuporedivo najvise, piju ovu koja im je jedino dostupna. Piju i po cijenu bolesti bubrega za koju znaju da ce ih neminovno stici.

U pojasu Gaze postoje najveci izvori vode, ali i danas ta voda odlazi u vodovode Izraela i ni kap s tog najboljeg izvora pitke vode ne ostaje Palestincima. Hrane ne manjka u Gazi. Ali, cijene vecine roba su, osim onih proizvedenih nadomak ovog prenaseljenog grada, na nivou cijena u Izraelu. Uzme li se u obzir zivotni standard Palestinca u Gazi (zvanicno, oko 1.600 $ po stanovniku, vise nego u Bosni danas!) i Izraelaca (18.000 $), te cijene izgledaju kao cijene mesa, krompira ili cigareta u Sarajevu z93. ili z94. godine.

Mene je na Sarajevo iz ratnog vremena, ipak, najvise potakao osjecaj tjeskobe. Osjecaj opsade, ako hocete, kojeg se nisam mogao osloboditi. Nije pri tome presudno sto sam ja i sam imao takav osjecaj, jer da bih dosao do Gaze - usput da kazem, na zajednicki americko--palestinski poziv - morao sam imati izraelsku vizu i prakticno dva puta proci njenu granicnu kontrolu u istom danu. Prvu u Tel Avivu, a drugu na vratima Gaze. Vaznije je sto taj osjecaj danas imaju svi stanovnici ovog pojasa koji povezuje Izrael i Egipat, Aziju i Afriku.

Na 365 kvadratnih kilometara ovog pojasa, dugog 46 km i sirokog, kako gdje, od sest do deset kilometara, zivi vise od jednog miliona stanovnika. Gotovo tri hiljade ljudi po bijednom kvadratnom kilometru. Polovina ima ispod 15 godina.

Niko od njih ne moze odavde izaci - bez izraelske dozvole. Malobrojni radnici koji rade u Izraelu imaju dnevnu dozvolu. Ujutro rano odlaze na posao, pred vecer se vracaju kucama. Svi drugi trebaju dozvole za jednokratnu upotrebu. I ljudi u biznisu, i ljudi u politici. I za privatne posjete, recimo, familiji na Zapadnoj obali. Kad se sve sabere, ispada da u prosjeku tek nekoliko stotina Palestinca dnevno moze uci i izaci iz Gaze.

Ovo pravilo ima izuzetak koji se odnosi na najvise palestinske duznosnike - na ministre i njihove pomocnike, koji posjeduju specijalne VIP iskaznice. Za njih nema ogranicenja. Bas kao sto ih nije bilo ni u Sarajevu za sve koji su imali razne medjunarodne akreditacije. Propusnice i akreditacije su, ipak, samo znak vanrednog stanja koje je i ovdje, u Gazi, redovno.

I novinari su neprijatelji
Saud Aburamadan je novinar za kojeg ne bih rekao da ima 46 godina i cetvero djece. Djeluje mnogo mladji. On je jedan od rijetkih palestinskih novinara koji vec nekoliko godina radi za americku agenciju UPI i svoje kolumne objavljuje u The Washington Postu. Saud je takodjer osudjen, kao i ostali stanovnici Gaze, na to malo parce palestinske zemlje. Na taj znatno manji dio buduce palestinske drzave, koji ce i tada biti odvojen od Zapadne obale (oko 5.800 kvadratnih kilometara povrsine). Ni on, kao ni drugi novinari, ne moze bez dozvole ni iz Gaze, ni u Gazu. A dozvolu, i kad je trazio, nije mogao dobiti.

Pitam Sauda da li je on i da li su drugi palestinski novinari ikada dobili podrsku kolega-novinara u samom Izraelu. Nekako mi izgleda prirodno da u jednoj zemlji - a oni su svi ipak, htjeli - ne htjeli, dosad zivjeli u istoj zemlji, u kojoj ocito nisu vrijedili isti zakoni za sve - bar medju novinarima postoji neki minimum profesionalne solidarnosti. Izraelski novinari, pa i stampa, inace, uzivaju visok ugled na Zapadu i zato ocekujem potvrdan odgovor. "Ma, ni govora", kaze mi Saud. "Nikad nismo dobili nikakvu podrsku, bar ja za nju ne znam."

Provjeram ovu tvrdnju sa istaknutim poljskim novinarom, jevrejskog porijekla, Konstantyom Gebertom, koji izvrsno poznaje izraelske novinare i izraelsko drustvo. On potvrdjuje Saudov odgovor, iako, kaze, "da budem precizan", postoji neka mala podrska.

"Novinari na izraelskoj ljevici s vremena na vrijeme su davali podrsku palestinskim novinarima, ali tacno je - ona nije bila izraz profesionalne solidarnosti, vec izraz njihovih politickih stavova i politicke borbe i od nje nije bilo bogzna kakve koristi." Zasto je to tako, ni Gebert ne zna pouzdano. Tek dodaje: "Valjda zato sto smatraju da su Palestinci nasi neprijatelji, a Gaza strana zemlja i nas se ne tice."

Gaza i Izrael su zaista dva odvojena svijeta, koja i danas jos zive pod zajednickim a ipak nezeljenim (obostrano nezeljenim!) krovom i - tesko se razdvajaju. Palestinci jedva cekaju dan kada ce Palestina za Izrael stvarno postati samo strana zemlja.

Okrnjeni suverenitet
Nesto od te simbolike okrnjenog drzavnog suvereniteta vidio sam pri kraju boravka kad je grupa stranih politicara, univerzitetskih profesora, publicista i civilnih aktivista - medju kojima sam ja bio jedini pozvani Bosanac - posljednje noci putovala iz Gaze u Ramallah, na Zapadnoj obali, na susret i veceru sa predsjednikom Jaserom Arafatom. Susret ove grupe sa Arafatom bio je ustvari predvidjen jos prvog dana medjunarodne konferencije u Gazi sto su je zajednicki organizovali nekolicina profesora i saradnika sa Univerziteta Harvard, okupljenih oko Projekta "Pravda u vrijeme tranzicije" (Project on Justice in Times of Transition), poznata po svojim programima i u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Palestincima. Dvodnevna konferencija bavila se temom koja bi se, ukratko, mogla definisati kao izgradnja temelja nacije, jacanje palestinskih organa vlasti i civilnog drustva. Ali, taj se susret nije dogodio u Gazi, jer je Arafat u tih dva-tri dana morao odletjeti na konsultacije u Tunis i u Kairo, a potom primiti i americkog drzavnog sekretara Madeleine Albright. Nuzda zakon mijenja, kako bismo mi rekli. Mirovni proces svakako ima prednost.

Susret i vecera u gradu udaljenom oko 70 kilometara trebalo je da budu u 21 sat. Grupa je krenula iz Gaze malo poslije 19 sati, sto je sasvim dovoljno za ovakav put. U dva-tri automobila, sa VIP propusnicama, i u jednom autobusu. Ali, vec na izlazu iz Gaze i na ulasku u Erez (Izrael), zadrzani smo znatno duze od predvidjenih pola sata. Svi smo mi, strani drzavljani, ipak bez problema prosli granicnu kontrolu; samo su Palestinci, u nasoj pratnji, morali pokazivati da imaju specijalna odobrenja. Niko nije zadrzan osim - autobusa. Nije imao odobrenje. Vecina je gostiju, naravno, nastavila put u iznajmljenim taksijima.

Novo nas je iznenadjenje, medjutim, cekalo na ulasku u Ramallah: za razliku od Gaze, ovdje nije bilo posebnih prelaza, osim jednog izraelskog punkta, bar pet-sest kilometera udaljenog, na kojem su dvojica vojnika, kako se cinilo, dokono sjedili i, na samom ulazu, palestinskog punkta na kojem nas je docekala i potom vodila palestinska policijska pratnja. "Arafatovo licno obezbjedjenje", kaze mi palestinski pratilac. Iako smo stigli gotovo pred ponoc, Arafat nas je licno docekao, sa svojim karakteristicnim osmijehom i uz izvinjenje sto smo mi kasnili i sto smo imali neprijatnosti na putu.

Nije mi dugo trebalo da odgonetnem kako Jaser Arafat putuje iz jednog dijela palestinske zemlje u drugi, iz Gaze na Zapadnu obalu i obratno: ispred njegove rezidencije u Ramallahu, dogradjene na temeljima nekadasnjeg britanskog pa potom izraelskog zatvora, na platou je stajao transportni helikopter.

Arafat nikad ne putuje u automobilu preko Izraela, osim u svega nekoliko navrata kad se sastajao sa izraelskim pregovaracima.

(Nastavit ce se)