Zbog pogubnih posljedica zakasnjelih i stoga bitno retardiranih politickih ideja i procesa, nije vise moguce da se sve prikriva terminima i ideologijama slobode, pa cak ni one nacionalne, koja danas ima sasvim drugaciji smisao

Ako je ista jasno a tice se bosanske politike, onda je to cinjenica da je zavrsena faza ili epoha, ako hocete, politike vodjene pod auspicijom nacija i nacionalnih interesa kao supreme reasona cjelokupnog postojanja i djelovanja ljudi na ovom nasem prostoru. Tu ideju, da su nacionalnopoliticki procesi glavni povijesni, civilizacijski, kulturni i politicki procesi na Balkanu, a osobito u njegovom centralnom dijelu, formulirao je jos prije tridesetak godina Milorad Ekmecic tvrdnjom da su srpski seljaci glavni tvorci povijesti na nasim prostorima. Znacajno je da je ta ideja, na ovaj ili onaj nacin, pa cak i unutar forme socijalisticke izgradnje i preobrazaja naseg drustva, igrala glavnu ulogu u svim proslim politickim zbivanjima. Do njene kulminacije doslo je upravo sa padom komunizma, kada su izvanjske ograde i stege, nastale zbog ideoloske dominacije koncepta o drustvenoj dominaciji radnicke klase, pale u vodu i kada su se stvarni drustveni procesi i njihova unutrasnja sadrzina mogli slobodno iskazati. A iskazalo se zapravo i samo to da nasim prostorima dominira seljacka politicka, civilizacijska i kulturna paradigma, a to je otimanje za zemlju, pljacka, paljevine i vjerska i nacionalna netrpeljivost, kao spoljasnja i ideoloska forma i opravdanje za sav barbarizam stvarnog ponasanja. Sve sto se zbivalo kod nas, a osobito zadnjih deset godina, kada su sve prikrivene i zapretene teznje dosle do slobodnog izraza, dade se svesti na jednu seljacku revoluciju iz XVIII stoljeca, dakle na zakasnjeli i neadekvatni ulazak seljastva u povijest i u gradjanstvo. Zbog pogubnih posljedica ovih zakasnjelih i stoga bitno retardiranih politickih ideja i procesa, nije vise moguce da se sve to prikriva terminima i ideologijama slobode, pa cak ni one nacionalne, koja danas ima sasvim drugaciji smisao. Kratko receno, nije vise opravdano, kada se misli racionalno i odgovorno, mada je u nekom smislu moguce, voditi nacionalisticku, pa cak ni nacionalnu politiku u politickom prostoru Bosne i Hercegovine. Sa takvom politikom, kao racionalnom brigom o pitanjima opceg dobra i napretka ove zemlje i njenih gradjana, zavrseno je. Ona je izgubila svaki smisao i opravdanje - politicko, moralno, kulturno i civilizacijsko podjednako. Ne samo zbog toga sto su rezultati tako vodjene politike uzasavajuci, sto su donijeli samo ogromnu i u svakom smislu nezasluzenu patnju velikom broju ljudi u nasoj zemlji, i to ljudi svih nacija, vjera i kultura, nego i zbog toga sto su sve mogucnosti takve politike vec odavno iscrpljene i politicki, tj. sa stajalista spremnosti ljudi da ih podrzavaju i mogucnosti da donesu neki stvarni pozitivan rezultat, i sa moralnog stajalista, zbog ogromne odgovornosti koja proizlazi iz primjene nacionalnih politickih kodova na nasu bosanskohercegovacku stvarnost, i psiholoski, tj. ljudi su vec totalno iscrpljeni zbog toga sto ih se goni da zive jedan apsolutno kontradiktoran sadrzaj zivota, tj. moraju da zive zajedno sa drugim ljudima i tu cinjenicu nikako ne mogu izmijeniti, ali im se stalno sugerira da su ti drugi neprijatelji, da su oni pakao, kako rece Sartre. Svima je, naime, vise dodijao govor o patnjama "mojega naroda" ili "nasega naroda", zbog kojih obavezno treba kriviti druge narode i zatim mrziti predstavnike tih naroda, jer je u tome jedini spas za nas narod. Taj obrazac misljenja je iscrpio, ako je ikada i imao, svaki racionalni smisao, ali je, sto je u ovom momentu najvaznije, iscrpio i sav svoj psiholoski potencijal, odnosno izgubio je snagu da proizvodi odredjeno stanje misljenja i osjecanja ljudi, te se pretvara upravo u suprotnost onoga sto zeli postici. Ljudi, zasiceni jednim, traze drugo, suprotno. Mrznja ustupa sve vise mjesto, u ljudskim osjecanjima, potrebi za nekim razumijevanjem i, konacno, ako ne za ljubavlju, a ono barem za sposobnoscu da se drugi izdrzi u njegovoj drugosti i razumijevanjem. Svi ljudi savrseno dobro znaju sta im se je dogodilo, ali vec odbijaju da smatraju da su za sve to krivi neki drugi ljudi, neka druga nacija i neki drugi interesi, te pocinju racionalno i logicno i u nama samima, tj. u politici onih koji su nam obecali selamet, a donijeli samo tragediju neslucenih razmjera, da traze i vide razlog onoga svega sto je bilo i sto je, sudeci prema svim raspolozivim mjerilima, zlo, i to zlo u apsolutnom smislu te rijeci. Temeljna paradigma ovog stanja i njegov izvor je paradigma nacionalnih politickih interesa i politike vodjene na temelju supremacije tih interesa nad svakim drugim oblikom ili izrazom ljudskih potreba i nacina odnosa medju njima. Ako je sve ovo bilo, u smislu jednog kritickog i racionalnog promisljanja nase situacije, jasno i neupitno, ako je u odnosu na mogucnost jednostavnog sabiranja rezultata takve politike vodjene u ime naroda postalo jasno svakom obicnom covjeku, ako je svima, dakle, i na razne nacine, dostupno i jasno da nacionalna paradigma i njena dominacija u politickom zivotu jeste donijela samo opcu nesrecu, proizvela jedan strasan rat, zakrvila i omrazila medju sobom ljude koji su do jucer zivjeli zajedno i u relativnoj slozi, donijela stotine tisuca mrtvih i stvorila razloge za dugotrajno osjecanje netrpeljivosti i medjusobnog duga medju ljudima koji do jucer jedni drugima nisu nista dugovali, nije to ipak jasno politickim ljudima, onima koji su sve polozili na tu paradigmu nacionalnog i na njoj ostvarili zavidne, oni misle povijesne, ali, za sada je izvjesno, samo licne materijalne i prestizne rezultate. Svi oni koji su se borili za "svoj narod" svome su narodu donijeli, ako uopce jesu, sasvim sumnjive povijesne rezultate, jer su oni nastali na zlu, na ubijanju, otimacini i progonima drugih, uzurpaciji tudje zemlje, kuca i imovine, te su u svakom slucaju kratkotrajni i upitni. Jedino sto je sigurno u cijeloj ovoj stvari jeste cinjenica da su svi ovi nacionalni lideri sami sebi osigurali zavidna materijalna bogatstva, da su postali mocnici koji svoju moc shvacaju sasvim pragmaticno, u smislu davne izreke: "imas onoliko slobode koliko imas moci i novaca". Oni su sebi osigurali i jedno i drugo, i moc i imanje, a narodu su ostavili tudju imovinu, osjecanje krivnje za pocinjeno i neizvjesnu buducnost. Jer ne treba nikako zaboraviti da na kraju krajeva ipak vrijedi ona stara: "sto je sa sejtanom doslo, sa njim ce i otici".

Da postoje takvi ljudi, oni koji jos uvijek zastupaju jednu sasvim otrcanu i propalu formulu politike, tj. formulu nacionalnog politickog programa kao jedne paradigme politicke prakse i odnosa, dokazala je najnovija rasprava u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Ako nisu zeljeli politicari, a karakteristicno je da su upravo neki od onih nacionalnih politicara koji su imali moc i snagu da odluce, a sutjeli su dvije godine i nisu poduzimali nista da bi se dokinuo, barem u Ustavu Federacije, apsurdni stav koji je Srbe u nasoj drzavici lisavao politickih prava, sada prvi potrcali da pozdrave odluku Ustavnog suda, te ako jos uvijek postoje trabanti politike koji se predstavljaju kao pravnici, svijest o povijesnom politickom momentu pokazale su odgovorne sudije Ustavnog suda (treba zapamtiti koji su to bili ljudi) koje drze do smisla prava i do onoga sto je danas opce mjesto i standard pravnog misljenja u Europi i svijetu. Oni su pokazali da nije moguce misliti unutar bilo kojeg normalnog i racionalnog pravnog principa, osobito ako se ima u vidu da je upravo pravo ono polje koje u prvome redu ima zadatak da ujednaci polje prava i omoguci svim mogucim konzumentima bilo kakvih prava da ih koriste neposredno i bez ikakve diskriminacije, a da se ne priznaju jednaka prava na politicki individualitet i identitet svim ljudima koji zive u jednoj zemlji i koji su gradjani te zemlje. Rezervacija takvih prava samo za neke ljude je direktni barbarizam, bez obzira koliko je to neka pravna formula necije pravne svijesti i bez obzira na kakav je ona nacin ostvarena. A mi svi dobro znademo da je iznudjena krvlju nevinih i zlocinima koje ce povijest pamtiti. Ova odluka Ustavnog suda je pocetak pravnog, istina, ali time i moralnog i svakog drugog rusenja jednog nacina misljenja koje je apsurdno. Ona je End of the Game nacionalizma i od danas svaki nacionalizam mora da ide u muzej i to ruznih stvari.

Svakako da ce se jedni osjecati ucviljeni, dok ce drugi, malo pametniji i koji brze dolaze do svijesti o promjeni i to bitnoj promjeni ili barem pocetku radikalne i neotklonjive promjene u misljenju nasih ljudi, da se mimikrijski prikriju i da nadju formule koje ce nekako njihov izvorni nacionalizam pomiriti sa onim sto vrijeme sa sobom nosi. Ali takva rabota ne moze uspjeti. Jedina mogucnost da se u tome uspije sastoji se u stvarnoj promjeni misljenja i politickog djelovanja, a to znaci i pretpostavlja radikalnu samokritiku onih koji su do jucer bili protagonisti nacionalne politicke paradigme. To nikako ne znaci da jedna moderna politicka drzava, jedna pravna drzava, osobito ona koja se bude temeljila na civilnom drustvu i razvijenosti njegovih institucija, ne treba i ne mora strogo voditi racuna o nacionalnoj ravnopravnosti. Ali svaka ravnopravnost, i nacionalna medju ostalim, moze da se ostvaruje samo ako se temelji na univerzalnom nacelu da su svi ljudi jednaki i da im pripadaju jednaka prava, pogotovo na teritoriji na kojoj povijesno zive i gdje ostvaruju sve aspekte svojih ljudskih interesa i prava. Konacno je dosao cas istine za nasu politiku. Nisam siguran da ce ga ona znati podnijeti, ali druge joj nema.