Evo, slike jedne civilizacije koja duhovno egzistira u pokretu; dakle, u bijegu

Sjedeci na klupi, pred Glasom Amerike, danas sam spazio saobracajnu tablicu s natpisom VOA NEWS. Auto je mercury, s kraja osamdesetih.

Sto se tih tablica na americkim autima tice, to trazi objasnjenje: osim standardnih, koje se s kupovinom automobila dobijaju, postoje i ove koje se mogu specijalno naruciti, s natpisom koji narucilac zahtijeva. I buduci da to nije neki veliki materijalni izdatak, na cesti su ti - subjektivni - natpisi cesti. Njima vlasnici saopcavaju neku poruku; sve u svemu - tablice izrazavaju potrebu za komunikacijom. S tim natpisom, na cesti prestajes biti bezimeni upravljac volanom, a time se auto zeli personalizirati, jer ga sadrzaj tablice priblizava duhu vlasnika. Natpisi su rijetko inventivni, a cesto su obicno licno ime ili toponim. U sustini, to je isti poriv kao i ispisivanje imena i poruka na zidovima javnih klozeta; teznja anonimnih koji svijetu nagonski zele nesto saopciti.

Natpisi na americkim saobracajnim tablicama, moze se reci, predstavljaju pretecu interneta. A na ovu neobavezujucu usporedbu nagovara me sljedeca sarajevska definicija. U ono vrijeme kad je naglo internet preplavio svijet - neko se sa zdravim zanimanjem pitao: a sta je to, ustvari, i nakon sto je dobio strucan odgovor, rekao: pa, onda, internet je ustvari isto sto i javni ve-ce na zeljeznickoj stanici u Capljini; ko god u njega udje, nesto na zidu napise! Nasa kultura, bez sumnje, ima svakolikih obiljezja, o tome cu jednom mozda nasiroko pisati, a ovdje se zadrzavam na tragu nacete teme. I mogu reci da, unatoc bilingvalnoj hermeticnosti, balkanski duh na americkoj cesti pristojno reprezentira ford mustang na cijoj saobracajnoj tablici pise KONJ.

U ono vrijeme dok sam radio u nocnoj smjeni, vracajuci se kuci, cestom 66, u nekoliko navrata sreo sam se sa tablicom na kojoj pise MIS EURO. Kako se u preticanju moglo primijetiti, misica ima plavu kosu i moze se reci da je - lijepa. A onda, vracajuci se iza ponoci, uz Potomac, prisustvovao sam sljedecem dogadjaju: vozilo virdzinijskih trupera se, ugasenih svjetala, primicalo autu parkiranom na ispustu uz rijeku. Cesta je prazna, i vidjevsi da se nesto zanimljivo sprema, smanjujem brzinu - gledam. Kad su policajci jakim reflektorima obasjali auto, iz mrklog mraka su izronila dva naga tijela, od cega je jedno pripadalo onoj koja se na cesti potpisuje kao MIS EURO. Kad je u soku - vidio sam - nago tijelo je liseno eroticnosti. Potopljena u vodu, tako i macka gubi fluidnost, postaje nelijepo tijelo koje kao da macijoj vrsti i ne pripada.

Tada sam samo produzio, a sad razmisljam o toj potrebi za predstavljanjem sebe i svog vozila. U tom cinu ima nepristojnosti koju iskupljuje brzina, pokret u prostoru. Jer da nije tako, ljudi bi i na kucama vjesali table s natpisima nekog licnog, predstavljajuceg sadrzaja. U kucnom, staticnom stanju, medjutim, sklanjaju vlastito ime sa vrata, i nastoje sakriti broj telefona. Eto, slike jedne civilizacije koja duhovno egzistira u pokretu; dakle, u bijegu.

Brzina je ta koja oslobadja straha. Ko je ono rekao da se vozac, prikovan za trenutak svoje jurnjave, vezuje za djelic vremena izvan proslosti i buducnosti. Oslobodjen je straha jer je izvor straha u buducnosti, a ko je lisen buducnosti - nema se cega plasiti. Znam da je zbog te, ili neke druge metafizicke veze, Barthes automobil usporedio s katedralom. Volim neobicne usporedbe, ali sam prema njima, istovremeno, i nepovjerljiv. Jer sjedim pred Glasom Amerike, gledam u stari mercury s tablicom na kojoj pise VOA NEWS, a, kao ljubitelj ocitoga, katedralu mogu zamisliti samo kao sarajevsku katedralu, u ulici Ferhadija.

_Ali, i ja, sada, dok ovo pisem - u istoj sam potrebi za komunikacijom kao i onaj koji svoj tekst ispisuje na saobracajnu tablicu. I nakon svega, moram priznati da sam pomalo fasciniran tom zahtjevnom formom: da se izrazi, da se ukaze vanjskom svijetu u formi ogranicenoj na sedam slova. Rijeci koje mi padaju na um, razmisljajuci o tome sto bih sam na tablici ispisao, niposto me ne zadovoljavaju. Tako otkrivam da nisam dorastao toj na sedam slova limitiranoj formi, za koju i haiku ima veliku retoriku raspojasanosti. I osjecam da je za tu, kratku formu, zapravo, potrebna veca brzina od one kojom sam raspolazem.

Jos uvijek sjedim na klupi i gledam u stari mercury i vidim ono sto znam: natpis sa tablice na cesti pouzdano ni s kim ne komunicira; dakle, nista ne znaci onome ko ga procita. Na cesti, o vozacu on nista ne govori, osim mozda neke mutne predodzbe o mentalnoj slici onoga koji sebe ili svoj auto identificira sa dnevnim vijestima. Na americkoj cesti, rijetki mogu naslutiti da je vozac sebe ili svoj auto identificirao sa radnim mjestom. Dakle, toliko odsustvo invencije u imenovanju moglo bi navesti na sasvim pogresan zakljucak: da postoje vozaci koji duhovno ne nadrastaju aute. Ali to nije tako. Zato sto natpis VOA NEWS komunicira s parkingom; skoro bi se moglo reci da se parkingu i obraca. Boraveci na ovom parkingu, tablice potvrdjuju da je vozilo na pravom mjestu. Parking je njegovo prirodno okruzenje, a ne cesta: i, eto, tako je iznevjerena sustina auta - njegov pokret i brzina. I tu ga treba ostaviti, taj mercury; pred klupom.