DANI: Gospodine Surroi, cijela novija prica o zbivanjima na Kosovu i u vezi sa Kosovom moze se, na izvjestan nacin, podijeliti na dogadjanja do Rambouilleta i dogadjanja poslije tih propalih pregovora. Sta je prije ovih pariskih dana za vas bilo moguce, a danas vise nije? Na sta ste bili spremni u Rambouilletu, a danas to vise ne bi proslo? Sta je nakon svega ostalo kao rjesenje za Kosovo, prihvatljivo za vas?

SURROI: Ono sto je bilo moguce tada kao kompromisno rjesenje za Kosovo jeste da odredjeni dio ingerencija Srbije na Kosovu ostane za neko odredjeno vrijeme. To je, naravno, znacilo i da bi snage bezbjednosti Srbije tu ostale do nekog odredjenog vremena, znaci dvanaest mjeseci, a onda bi se postepeno povlacili. Isto tako smo bili spremni na neku vrstu komunikacije sa jugoslovenskom federacijom i Beogradom kao federalnim centrom, mada je bilo rijeci o veoma, veoma labavoj komunikaciji. Sve je to palo u vodu, i moram da naglasim - nepovratno palo u vodu, tako da se to nece moci ponoviti. U biti, dogovor u Rambouilletu je ostavljao mogucnost Srbiji da nesto postigne. Mi smo cak bili primorani, apsolutno protiv nase volje, da prihvatimo i dinar kao platezno sredstvo, da zajedno radimo na pitanjima carine itd. i to je bilo u srzi kompromisa jer su nas pritiskivali da po svaku cijenu dodjemo do rjesenja. Mi smo, zato, punom parom isli u tom pravcu mada je to, da ponovim, bilo i protiv nasih interesa i protiv nase volje. U nekim aspektima globalne slike koja se nazirala, to je izgledalo cak i bolje nego sto se ocekivalo.

DANI: Da li ste tada mogli da obezbijedite podrsku naroda na Kosovu za ta rjesenja o kojima sada govorite?

SURROI: Mi smo tu podrsku tada, zapravo, vec obezbijedili. Da podsjetim, ja sam potpisao dogovor u Rambouilletu, i onda smo imali dvije nedjelje pauze da bismo nakon toga isli u Pariz. Te dvije nedjelje smo iskoristili za medjusobne konsultacije, UCK je konsultovao svoj stab i pojedinacno komandante po zonama, a politicke partije su, zapravo, proklamovale svoju poziciju. Mi smo saglasnost, znaci, imali.

DANI: Kao sto je poznato, jugoslavenska delegacija je tada odbila da potpise sporazum, znaci da je odbila i ono na sta ste vi, pod prisilom, pristali. Sta je bio minimum onoga sto su oni bili spremni da potpisu.

SURROI: Oni nisu bili spremni ni na sta. Sama cinjenica da Milosevic nije dosao da pregovara vec je poslao delegaciju, bila je takticki potez odugovlacenja do beskonacnosti u stvaranju jedinstvenog stava o onome o cemu smo pregovarali. On je imao perfektne informacije iznutra o razvoju situacije na pregovorima, njegove sluzbe su odlicno funkcionisale, imao je stalnu telefonsku komunikaciju sa Rambouilletom i znao je svaku pojedinost. On je, medjutim, znao i svaki detalj o tome sta se dogadja na Kosovu, pa je pretpostavljao da Kosovari nikada nece doci do jedinstvenog stava, da ce medjunarodna zajednica biti frustrirana Kosovarima i stvar onda premjestiti na nekakav drugi ili treci kolosijek. Posebno je racunao sa cinjenicom da se pregovori desavaju u Francuskoj te da bi, u neku ruku, ovakav razvoj situacije bio cak i Amerikancima u interesu.

DANI: Da li ste u vrijeme pregovora u Francuskoj slutili da ce se situacija dalje razvijati u onako krvavom pravcu u kojem se nedugo poslije propalih pregovora pocela razvijati? Da li ste imali informacije o tome, da li ste ocekivali takav nastavak?

SURROI: Ocekivali smo sve to. Mozda nisu svi, ali neki od nas jesu. To je za mene bilo realno ocekivanje. Moram reci da su neki od nas imali i odredjene konkretne informacije od nekih diplomata da ce to biti krvavo i da ce cak na prvoj listi za odstrel biti upravo clanovi nase delegacije iz Rambouilleta. Medjutim, to je nesto kao kalkulisani rizik u cijelom poslu.

DANI: Sta mislite zasto medjunarodna zajednica i prije svega Amerikanci, ako se znalo sta se sprema, nisu ucinili vise da preduprijede zlocin koji se pripremao?

SURROI: Cime?

DANI: Pa, evo, da i to pretocimo u pitanje. Da li su pasivno gledali cijelu stvar jer tada nisu imali mehanizme i osnova za intervenciju ili zato - kako danas tvrde neki analiticari - sto je radikalizacija bila potrebna da bi se mehanizmi pronasli i pokrenuli?

SURROI: Ipak mislim da nije bilo cime intervenisati. To je ista stvar kao kada smo se vratili sa pregovora iz Pariza i kada je komanda Vojske Jugoslavije rekla da avion francuskog vojnog vazduhoplovstva kojim smo dosli ne moze da sleti na pristinski aerodrom jer se priblizava rat. Uprkos tome, neki su clanovi nase delegacije insistirali da ovaj avion po svaku cijenu mora sletjeti u Pristinu. Oni nisu shvatili da je to vec momenat gdje ingerencije ne postoje. Isto je bilo i nesto kasnije kada su postavili pitanje Amerikancima: "Zasto niste spasili clanove delegacije koji su bili u Pristini?" Ljudi ne shvataju da je to stanje u kojem se ovakve stvari mogu izvoditi jedino nekakvim specijalnim operacijama, a ne tako sto americki diplomata moze sjesti u auto, provozati se Pristinom i pokupiti koga hoce. Ukratko, da se vratim na pitanje, nije bilo mehanizama.

DANI: Do nas su u to vrijeme dopirali razni glasovi o sudbini pojedinih albanskih lidera sa Kosova. Neke su se crne vijesti pokazale tacnim, a neke, na svu srecu, nisu. Kakva je bila Vasa licna prica iz tih dana lova na ljude po Kosovu? Kada Vam je bilo najteze?

SURROI: Mi smo svi bili odlucili da se vratimo iz Pariza kuci. Ja sam imao za to vise motiva. Morao sam se vratiti ne samo na posao u redakciju vec i zbog ljudi koji su tamo ostali a koje sam, na neki nacin, ja izgradio, koje sam trenirao da bi usli u novinarstvo i sada, naravno, nisam mogao da ih ostavim. Morao sam biti sa njima i sa novinama. Drugi je motiv bio sto sam ja potpisao sporazum u Rambouilletu i posto sam znao konsekvence svega sto taj potpis nosi, postojala je moralna obaveza da tu budem. Naravno da je cio taj period bio tezak i da je od prvog dana bombardovanja do posljednjeg, do odlaska jugoslovenske vojske, policije i tajnih sluzbi sa Kosova, bilo rizicno. Ipak, dva su momenta za mene bila posebna i bitna. Jedan je da sam ja ostao iz nekakvog smisla solidarnosti i osjecaja da eventualno nesto mogu uraditi, da nesto mogu pomoci. Vrlo brzo, nakon dva dana, shvatio sam ne samo da ne mogu pomoci vec da i meni treba pomoc, da me drugi trebaju skrivati, hraniti itd. Drugi tezak momenat je bilo, zapravo, saznanje do kojeg sam dosao skrivajuci se u jednoj kuci sa jos cetiri porodice, da svojim prisustvom ugrozavam druge. Ako bi me vojska ili policija nasli u toj kuci, zrtve bi bili i svi ostali koje bi tu nasli. To su bili veoma teski trenuci za mene.

DANI: Kada je prestala istinska opasnost u Pristini - odmah po prihvatanju ultimatuma NATO-a ili kasnije, tek kada su i definitivno jugoslovenska vojska i policija napustili Kosovo?

SURROI: Opasnost je trajala do posljednjeg trenutka. Jos dok je teklo povlacenje bilo je ubijanja, paljenja, odvodjenja. I te noci dok je vojska NATO-a ulazila u Pristinu, jos je bilo ubijanja i likvidacija. Znam za takav slucaj u jednoj kuci koja mi je dobro poznata. Postojao je plan u posljednjih nekoliko dana, o njemu su Albancima govorili Srbi koji su ostali, da vojska i policija zapale jedan dio grada i stvarno je posljednjih dana doslo do paljenja mnogih kuca ne samo u Pristini. Veliki broj ljudi je proveo nekoliko posljednjih noci u kucama bez sna, ne samo da ne bi bili likvidirani vec i da ne bi zivi izgorjeli ukoliko im kuce budu zapaljene. Ipak, srpske snage su bile na neki nacin osamucene i zatecene citavim ishodom situacije. Znam da sam po povratku u svoj stan - prije mene je tamo bila srpska policija - pronasao sve lijepo upakovano i uvezano za transport, u kesama i kutijama, ukljucujuci cak i sitnice kao sto su pribor za jelo itd. Sve je bilo kao kad se ljudi sele. Cekao se samo neki kamion koji, eto, nije stigao da dodje.

DANI: Koliko danas ima i da li uopce ima Srba u Pristini?

SURROI: Mislim da ih, zapravo, nema. I ako ima, ima ih manje od hiljadu u samome gradu.

DANI: Nakon svega toga sto se desilo, sta danas ostaje kao moguca, realna i prihvatljiva opcija za Kosovo i tamosnje stanovnike?

SURROI: Ono sto je nepobitno to je da Beograd nikad vise nece moci upravljati Kosovom. Ono sto je takodje nepobitno jeste da se ovakvo stanje neodredjenosti ne moze odrzati jos dugo vremena. Ovo jeste jedan normalan period tranzicije, ali i on ima svoj rok trajanja. Poslije toga morat ce doci do uspostave novih odnosa. Sta je realno? To je da ce u najvecoj mogucoj mjeri dosadasnji unutrasnji odnosi uticati na ukupni status Kosova. To znaci da ce morati biti respektovana volja gradjana Kosova. Medjutim, isto je tako realno da volja gradjana sama po sebi nece stvoriti taj status i da je rijec i o bilateralnom i o multilateralnom pitanju i da ce se sve to morati rjesavati uz veliku podrsku medjunarodne zajednice.

DANI: Vi ste, kao sto je i logicno nakon svega, direktno "unutra" u ovoj stvari, svakodnevno ste u vezi sa ljudima koji se u svijetu bave pitanjem i perspektivom Kosova. Njihovo vidjenje problema cesto je bitno drugacije od onoga sto misle i vide stanovnici Kosova. Sta, po Vasem iskustvu, medjunarodna zajednica dovoljno "ne razumije" u vezi sa ovim?

SURROI: Oni jos uvijek bas i nemaju sasvim precizan odgovor na mnoga pitanja u vezi sa Kosovom, ali to je tako jer je i situacija u vezi sa Kosovom veoma fluidna. Ono sto se zna o svim zemljama koje predstavljaju medjunarodne centre moci, ukljucujuci i one drzave koje tradicionalno bas i nisu bile, da tako kazem, "prokosovske", neke od njih cak i vidno protiv Kosova, jeste da one shvacaju da Beograd vise nece moci preuzeti Kosovo. Samim tim moraju se stvoriti odnosi u kojima ce dvije, tri, cetiri, pet drzava u okolini morati uspostaviti medjudrzavne odnose sa Kosovom. E sad, koji ce nivo tih medjudrzavnih odnosa biti, to je vec druga stvar. Sta medjunarodna zajednica ne shvata i nece da shvati u vezi sa svim ovim? Pa jedna je stvar ta zabluda da Jugoslavija jos postoji. To je nesto sto ovdje pogorsava situaciju. To nije samo u slucaju Kosova. To je bilo i u bosanskoj krizi i u hrvatskoj. Ostala je ta uspomena na vremena kada je Jugoslavija odigrala pozitivnu ulogu u hladnoratovskoj situaciji i to se jos uvijek vuce i danas. Nekako se ne moze shvatiti da i zemlje prestaju postojati. Socijalisticka Jugoslavija je prestala postojati i ovo sto se sada zove Jugoslavija, to ne postoji. To je jedna fikcija. Postoji samo jedna autokratska Srbija, jedna prodemokratska Crna Gora, jedan protektorat na Kosovu. To su tri razlicita politicka i ekonomska sistema koji ne mogu zajednicki zivjeti. Ne moze se to rjesavati nekakvim kineskim formulama - jedna zemlja, tri sistema. Druga stvar je nerazumijevanje da su to, ustvari, istorijski procesi. Jednoga dana kada procesi dezintegracije budu zavrseni, pocet ce procesi normalnog komuniciranja.

DANI: U kojoj su vezi svi ovi procesi sa novim projektom juznoevropskog povezivanja?

SURROI: Posebna je stvar da se ni jedna od ovih nasih kriza ne moze rijesiti bez direktnog ukljucivanja u evropsku zajednicu. Negativno je razmisljanje da se zemlje kao sto su ove, nase, mogu naprosto ostaviti po strani. Ili razmisljanje da se ni jedna zemlja ovdje ne smije previse osnaziti jer ce predstavljati opasnost po druge. Problem, medjutim, nije u snazi balkanskih drzava, vec u njihovoj unutrasnjoj slabosti. Sve su zemlje ovdje, izuzev Slovenije, koja i ne pripada u klasicnom smislu Balkanu, iznutra veoma slabe. One se prvo moraju osnaziti da bi se mogle povezivati i da bi mogle dalje ici ka stabilizaciji.

DANI: Rekli ste da za Vas i za ljude na Kosovu nikakva Jugoslavija vise ne postoji. Da li to znaci da biste u slucaju formulisanja "nove realnosti Kosova" postavljali i pitanje novih granica u odnosu na sadasnje, ili bi se rjesenje trazilo striktno unutar postojecih granica Kosova?

SURROI: Ne, ne. Pitanje granica se uopste ne moze otvoriti, niti pitanje nekakvih etnickih kompenzacija itd. To sam slusao od Mihajla Markovica kada mi je ispricao na veoma lezeran nacin kako bi on "razmjenom populacije" rijesio pitanje u Bosni. To je, zapravo, strasno gadljivo i to smo vidjeli kako izgleda na bosanskom primjeru. Ponavljam, to pitanje uopste ne treba tretirati, u principu.

DANI: A granice sa Albanijom? Da li doista postoji plan ujedinjenja Kosova sa Albanijom ili je to, kako mi je nedavno ponavljano na najvisim mjestima u Albaniji, samo "plan u glavama ljudi u Beogradu"?

SURROI: Da, mislim da tu postoji realizam i sa jedne i sa druge strane granice. Ta opcija nema politicku podrsku nikog ozbiljnog, cak ni nekakve politicki bitne manjine ni na jednoj ni na drugoj strani. Te neke negativne projekcije su u necijim glavama godinama stvarane i odrzavane. Jedna od njih je, recimo, ova sa "velikom Albanijom", a druga je da bi svaka politicka opcija u kojoj Beograd ne kontrolise Kosovo bila pogubna za stabilnost u regionu. Mi smo, medjutim, po prvi put nedavno u Pristini imali sastanak sa premijerom Makedonije, sa zamjenikom premijera i ministrom inostranih poslova Crne Gore, sa predsjednikom parlamenta Albanije. Po prvi put se, jednostavno, razgovaralo u normalnim okolnostima o tome kako poboljsati komunikaciju, kako otvoriti te granicne prelaze, kako Kosovo moze posluziti kao koridor za makedonsku robu u Crnu Goru, i obrnuto, kako Bar moze posluziti kao alternativna luka za Makedoniju itd. Sve to pokazuje ne samo da ne dolazi do destabilizacije vec ovo povezivanje utice na poboljsanje stabilnosti u regionu.

DANI: Kako rijesiti u ovom kontekstu pitanje odnosa Kosova i Beograda? Kako stvari stoje sa danasnjom opozicijom u Srbiji, nema mnogo garancija za radikalnu promjenu tamosnje politike prema Kosovu ni kada Milosevic ode sa scene.

SURROI: To je vec mazohizam srpske politike koji traje cijelu deceniju. On je proizvod cinjenice da jedino u Srbiji nije doslo do ozbiljne transformacije u drustvu. Sada se vidi da iza te jedne pogubne ideologije nije stajala samo vlast vec i dobar dio opozicije, sa veoma casnim i hrabrim iznimkama kao sto su Vesna Pesic, Natasa Kandic i njihovo malo drustvo. To je cinjenica. E sada, ono sto je realnost jeste da na celo Srbije moze da dodje i Majka Tereza, Kosovari nece prihvatiti Beograd kao svoj glavni grad. To je stvar bez povratka. Ono sto je bitno za srpsku opoziciju i srpski narod jeste da shvate da nije bitno sta kontrolise Beograd, vec kako kontrolise Beograd. Da li ce njihovi zivoti biti poboljsani ili pogorsani time sto ce njihov teritorij biti malo veci ili malo manji. Da li se ista izmijenilo u srpskom politickom zivotu danas, ne samo na pitanju Kosova. Postojao je konsenzus u srpskom drustvu oko pitanja "velike Srbije". E taj je koncept razbijen, nasilu. Razbijen je u njegovim vanjskim oblicima ali - da li je razbijen u glavama, to je taj veliki problem.

DANI: Da li medju razlicitim politickim i vojnim strukturama na Kosovu postoji dovoljan stepen saglasnosti u vezi sa svim ovim, sta se moze, sta se mora, sta ne i u cemu je sustinska razlika izmedju, recimo, Rugove i Tacija?

SURROI: Mislim da ne postoje sustinske razlike, ni programske ni bitne druge. Ono sto je karakteristika sadasnjih politickih snaga i sadasnjih politickih lidera je dosta nizak nivo kreativnosti i dosta nizak nivo aktivnosti. A kada si neaktivan i nekreativan, onda to bas i ne ide naruku za politicki rad niti ukupnoj politickoj situaciji. A to je, nazalost, situacija kakva jeste.

DANI: Ovaj se razgovor tesko moze zavrsiti bez jednog pitanja u vezi sa Vasim nedavnim javnim gestom kritike svakog vida represije na Kosovu, u ime patnji koje je prezivio Vas narod. Upozorili ste tada, teskim rijecima, da ce vas osvete koje su tamo zapocele na izvjestan nacin poistovjetiti sa zlocincima, sto bi bilo pogubno po albanski narod. Kakve su bile reakcije na Kosovu na ovo Vase upozorenje koje je snazno odjeknulo u demokratskom svijetu?

SURROI: Pa ja sam reagovao u trenutku kada nije postojala neka osobita svijest o tome da se, zapravo, ide na kolektivno kaznjavanje Srba. Za mene je to bilo uzasno, vidjeti ne samo taj sam cin, dakle ono sto se radi protiv Srba, vec vidjeti i da postoji jedna opsta tolerancija prema svemu tome. Ja sam tom reakcijom pledirao na razum, a htio sam otvoriti i nekakvu debatu unutar nasega drustva oko toga zasto je sada bitno preci na odbranu manjina, na toleranciju i nase albansko oslobadjanje. Nasa sloboda ne moze biti naustrb nekoga drugoga. To je u suprotnosti sa cijelim konceptom oslobadjanja. I naravno da su konsekvence bile negativne u tom dijelu militarnog i totalitarnog mentaliteta. Zaprijetili su mi i smrcu i sta ja znam cime jos, sto je, je li, dosta realno na Kosovu u situaciji bezakonja. To je stvorilo, isto tako, odredjeni animozitet kod politickih lidera koji su na dosta neinteligentan nacin reagovali. Umjesto da preuzmu inicijativu u pravcu u kojem sam je ja preuzeo, oni su poceli veoma populisticki da se dodvoravaju narodu govoreci kako je albanski narod veoma dobar, kako nikad ne bi uradio nista lose protiv Srba, kako, eto, ima tu i tamo nekih izolovanih incidenata, ali je, uglavnom, sve kako treba. U medjuvremenu vidimo da Srba u Pristini vise nema. Taj nedostatak leadershipa na Kosovu je ocit i pokazuje da je to lekcija koju Albanci, valjda, moraju nauciti. Mora se shvatiti da ce se sve sto jeste ili nije ucinjeno prema manjinama, odraziti i na vecinu. Ako se pokazuje manjak pameti, mudrosti i pomenutog leadershipa prema manjinama kao sto se pokazalo u julu-avgustu prosle godine, onda ce se to pokazati i prema drugim kapitalnim pitanjima za nas, pitanjima privatizacije, izgradnje ustavnog sistema itd. Znaci, ako ljudima nedostaje koncept odbrane manjina, nedostajat ce im i koncept odbrane vecine i koncept demokratske vladavine. Ja cu ostati uvijek na tom stavu, bez obzira na posljedice koje sam spreman da prihvatim.