Federalni premijer Edhem Bicakcic izgubio je prvu bitku u ratu sa Fahrudinom Radoncicem, vlasnikom i direktorom "Avaza". Poreski inspektori napustili su prostorije ove novinske kuce, a njihov revnosni sef Ramiz Dzaferovic donio je odluku da se inspekcijski nadzor "Avaza" za poslovnu 1998, 1999, i 2000. godinu nastavi 30. novembra 2000. godine. Radoncic moze makar za neko vrijeme odahnuti i rezimirati efekte ponavljanja price po kojoj je upad poreskih inspektora u njegovo carstvo zapravo najradikalniji obracun vrha SDA sa neistomisljenicima. Uprkos cinjenici da se ovakav zakljucak ne moze izvuci iz inspekcijskih nalaza za poslovnu 1997. godinu, kada su Avaz i Bicakcic stajali na istoj strani, a ekipe poreskih inspektora nisu prilazile ni blizu tada omiljenoj novini predsjednika Izetbegovica.

U izvjestaju Poreske uprave se kaze kako je "'Avaz' d.o.o Sarajevo u 1997. godini manje prikazao - evidentirao prihod od prodaje stampe u iznosu od 1.751.038 KM, prihod po osnovu objavljenih osmrtnica i sjecanja u iznosu od 112.622 KM, prekoracio rezervisanja za iznos 559.784,16 KM, prekoracio dozvoljeni iznos za humanitarne, kulturne i obrazovne potrebe u iznosu od 154.987,21 KM, sto ukupno iznosi 2.578.431,37 KM. Navedeni iznosi uslovili su korigovanje pozicije dobiti za 1997. godinu u iznosu od 1.879.436 KM, sto se imalo odraziti na visinu oporezive dobiti sa iznosa 15.776 na iznos 2.594.207,37 KM, i kada se na taj iznos primijeni stopa poreza na dobit od 36 posto, proizilazi obaveza za placanje poreza na dobit sa iznosa 5.679 KM na iznos 928.927,65 KM".

Rukovodstvo i novinari Avaza, kako se kaze u saopcenju uredjivackog kolegija ovog lista, potpuno odbacuju sve tacke Dzaferoviceve "optuznice" koju nazivaju "monstruoznim poreskim podmetanjem". Kolegij istice kako je izmisljena poreska obaveza od oko 500.000 KM, kako je "'Avaz' za humanitarne svrhe 1997. godine uplatio iznos od 192.072 KM" i naglasavaju da "politicki poreznici ne zele da kazu kako je 180.000 KM od donirane svote otislo u Fond za stipendiranje posebno nadarenih ucenika i studenata SDA, a sada na cijelu donaciju treba uplatiti 137.256 KM poreza". U Avazu najpodmuklijom smatraju "podvalu gdje se 'Avazu' imputira da nije iskazao stampu u vrijednosti 1.751.038 KM", a zapravo se, po tvrdnjama kolegija Avaza, "po toj stavci 'Avazu' nazidalo jos skoro 1.550.000 KM nove nepostojece poreske obaveze". Istice se kako "i novinarski pocetnici, a kamoli poreski inspektori, znaju da nema novine u svijetu koja moze prodati kompletno odstampani tiraz, a ekonomski opravdane remitende se krecu izmedju 15 i 40 posto", te kako su "tendenciozni inspektori zaboravili da je 1997. godine Dnevni avaz kostao 0,5 KM (50 BHD), a te je godine 133.000 kilograma starog papira zapisnicki prodato, sto je cinilo remitendu dnevne novine koja se tada stampala samo na 24, odnosno 32 strane".

Sve u svemu, iako je Dzaferovic pronasao kako je "Avaz" izbjegao placanje oko 2,5 miliona maraka obaveza, sto na prvi pogled izgleda kao definitivno stezanje omce oko Radoncicevog vrata, ipak, za precizni odgovor na pitanje ko ce kome u sudaru medijskog magnata i bahatog drzavnog mocnika stegnuti omcu oko vrata, treba sacekati novembar. I to ne trideseti, kada je obecan nastavak inspekcije, nego jedanaesti, kada su zakazani opci izbori.

Ubice na cesti i jos jedan dragi lik otisao je tamo odakle povratka nema. U Konjicu, na pjesackom prelazu, smrt je razmotala teski crni pokrov i povela u svoje sumorne odaje Bajru Isakovica, mog druga. Rodjen je prije 52 godine u Stocu. Usred Stoca, kule svoje, zavrsio je gimanziju, a onda se zaputio u Sarajevo, gdje zavrsava Elektrotehnicki fakultet, energetski smjer i zaposljava se u Elektroprivredi BiH, rodnom mjestu svoje profesionalne srece i beskrajne ljudske tuge. Gotovo sav radni vijek proveo je u toj velikoj kompaniji, radeci godinama u Elektroprenosu, da bi, kada je bilo najteze, preuzeo zahtjevnu funkciju ratnog direktora firme ciji su radnici herojskim naporima, u svakodnevnom ruletu, dovlacili struju u Grad, kada je ona bila Sunce, kada je bila Voda, kada je bila Zivot. Bajro Isakovic nalazio se na celu kolone majstora svjetla koji su trcali preko piste, provlacili se kroz znani sarajevski tunel i tamo, s druge strane obruca, trazili nacine da Struja udje u Sarajevo. I evo: Grad svijetli, kandila i svijece pripadaju povijesti, a njega vise nema.

Sa sobom je ponio svoju neispricanu pricu o Elektroprivredi, koju je morao napustiti nakon svega sto je dao Kompaniji i ljudima. Bajro Isakovic je bio clan SDP-a, a to je bilo dovoljno SDA mocnicima da ga smijene sa celnog mjesta Elektroprenosa. Bio je crven od glave do pete i, kao takav, uklonjen je iz ambijenta u kome se snalazio kao riba u vodi. Ali, Bajro Isakovic je imao snage i znanja da pokrene vlastitu firmu, da svoj intelekt upotrijebi za otkrivanje novih prostranstava profesije i novih predjela ljudske slobode.

Evo, u noci u kojoj ga meleci nose u svoju nebesku zemlju, pisem ovo sjecanje i ne mogu prezaliti sto nismo realizirali nas usmeni dogovor: da zabiljezim njegovu licnu ispovijest o politickom mraku koji je svojim hladnim sjenama gospodario Elektroprivredom, cineci je u potpunosti zavisnom od SDA nomenklature.

Nazalost, smrt je bila brza. Ostale su neispricane sve nase price, koje smo zapoceli dalekih ratnih dana, u onim sumornim nocima kada nas je u kafani kod Ceske jedino grijala prica o kosarci, koju smo voljeli svim svojim bicem. Desetine utakmica, Sarajevo, Zenica, Kakanj…, i zal sto sarajevska kosarka, nakon svih ovih godina, kukavicki propada. Nije docekao svoj sportski san - da Bosna bude velika, pa da gledamo strasne evropske klubove u nasoj carsiji. Hocu da vjerujem da ga Armin nece iznevjeriti: ni u zivotu ni na parketu, i da ce ga gore negdje s neba grijati veliki Bajrin osmijeh. (N.C.)

Bivsi istocni blok, precizirao je njemacki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer na medjunarodnoj konferenciji posvecenoj godisnjici potpisivanja Pakta o stabilnosti za jugoistocnu Evropu, a odrzanoj u utorak u Zakladi "Friedrich Ebert" u Berlinu, nije srusen od ideologije kapitalizma; njega su srusili trzisna ekonomija, medijske slobode, vladavina ljudskih prava. Kad postignu te uvjete, sve balkanske zemlje bit ce dobrodosle u ujedinjenu Evropu, naglasio je Fischer isticuci da je smisao Pakta preventivan - da se vise nikad ne dogodi konflikt, ali da se od njega ne ocekuje previse, odnosno da ce svoje zemlje ipak morati obnavljati sami njihovi stanovnici, a ne Zapad.

U znaku ove Fischerove po(r)uke odvijala se berlinska konferencija o evropskom jugoistoku. Bodo Hombach, posebni koordinator Pakta, odmah je u uvodu istakao da je implementacija mira samo SR Njemacku kostala preko 20 milijardi maraka. Rory O'Sullivan, specijalni predstavnik Svjetske banke za rekonstrukciju jugoistocne Evrope sa sjedistem u Bruxellesu, istakao je kako region oskudijeva dobrim financijskim strucnjacima, ali i objasnio: "Osim toga, mi se na svakom koraku suocavamo sa organiziranim finansijskim kriminalom i korupcijom, tako da se nas novac vrlo cesto ne upotrebljava za stvaranje novih i dinamicnih, nego za odrzavanje starih i neprofitabilnih struktura."

Andew Lewi, glasnogovornik Bode Hombacha, govorio je o perspektivama prijema balkanskih drzava u evropske integracije, izrazivsi optimisticke prognoze da bi sve one, pojedinacno ili skupno, mogle za jedno desetljece postati dio evropskoga doma. Veleposlanik Makedonije misljenja je da su prve na redu Makedonija, Rumunija i Bugarska, dok albanski predstavnik kao najznacajnije kandidate vidi Albaniju i Hrvatsku. O Bosni i Hercegovini na konferenciji nije govorio niko, jer je ambasadorica Bisera Turkovic morala otkazati najavljeno sudjelovanje na skupu zbog, kako je receno, "vaznih drzavnickih poslova".

Pravu buru reagiranja u inace miran tok sjednice unijelo je izlaganje bivseg austrijskog vicekancelara Erharda Buseka, koordinatora SECI-ja (Evropske kooperacijske inicijative) iz Beca, koji je ustvrdio da integracijama balkanskih zemalja na putu u Evropu stoje jos silne politicke i gospodarske prepreke. Evropa je danas kao jedan luksuzni vlak, slikovito je zakljucio on, kompozicija koja nema vremena usporavati voznju zbog tehnicke nepripremljenosti usputnih postaja. Oni koji nemaju izgradjenu svu potrebnu pratecu infrastrukturu: sigurne sine, moderne vagone, ciste i svijetle stanicne zgrade, kao i najnovije digitalne navigacijske uredjaje, nemaju sanse ni da se prikljuce. Busek nije rekao sto ce biti s onima koji, poput nas, jos nemaju ni zeljeznice.

Vlada Hrvatske je, evo, spremna pustiti Bosance u Hrvatsku samo s osobnom, makar ih u ovom trenutku imali u vise verzija. No, svjesna rizika od bosanskih "poroznih granica", Hrvatska je od BiH zatrazila da prije usaglasavanja Izjave o olaksanom prelasku iz jedne drzave u drugu, Vijece ministara BiH i Vlada Hrvatske potpisu Sporazum o predaji i prijemu osoba ciji je boravak ilegalan. Ovaj ugovor se Interpolovim jezikom zove Sporazum o readmisiji i BiH ga je vec potpisala sa Slovenijom.

Da bi obezbijedilo preduvjet za prelazak svih bosansko-hrvatskih granica s licnom kartom, Ministarstvo za civilne poslove Vijeca ministara BiH sacinilo je Nacrt sporazuma o predaji i prijemu osoba koje protivpravno borave na teritoriji drzava potpisnica, pri cemu se, kako napominje pomocnik ministra za civilne poslove Sead Hodzic, Sporazum ne moze po automatizmu primjenjivati na izbjeglice i prognanike iz BiH. O ovom Nacrtu delegacija BiH ce, dan nakon zakljucenja ovog broja, pregovarati u Zagrebu.

S obzirom da ljetni dani isticu, nije nebitno kada ce ovaj rezim profunkcionirati. Sto se zakona tice, prema Ustavu BiH medjunarodne ugovore ratificira Predsjednistvo BiH, a odobrava Parlamentarna skupstina, ali u ovom slucaju se ne bi moralo ici tim putem jer je i dosad bilo nekih medjunarodnih ugovora cija je primjena pocinjala danom potpisivanja, ali bi i ovaj detalj morao biti usaglasen.

"Prema hrvatskom prijedlogu, u Izjavi o olaksanom prelasku stoji da ovaj rezim treba da vrijedi od 1. jula do 30. septembra ove godine, no smatram da takav rezim treba uspostaviti kao trajnu kategoriju. Naravno, pod odredjenim uvjetima unifikacije licnih dokumenata", kaze Hodzic i njegovo misljenje nece biti daleko od realizacije ako se stvari budu odvijale prema procjenama ambasadora Zorica: "O nekom novom aranzmanu izmedju nase dvije zemlje moglo bi se govoriti tek u septembru, kada sam dobio uvjeravanja da ce Bosna imati jedinstvene osobne karte."

Potpuno je jasno da je komsijska ljubaznost u ovom trenutku inicirana interesima i to finansijskim: ovo "prepoznavanje", naime, moglo bi preduprijediti da, posto je prijelaz u Doljanima neuslovan, a Hrvatska skuplja, Bosanci okrenu put Crne Gore.

No, sada je sve tek pitanje ekspeditivnosti i brzine koja ce odrediti kojeg ce se vikenda s licnom kartom ici na more.

Ako ne bude nepredvidjenih problema, a nema razloga da ih bude, kada ovaj broj Dana vec bude u rukama citalaca, Slobodan Milosevic bi mogao da krcka prvi dan svog jedanaestogodisnjeg mandata na celu SR Jugoslavije. Naime, za cetvrtak je, samo dan prije, zakazano zasjedanje Skupstine SRJ, na kojoj ce po (malo je reci) kratkom postupku doci do jos jedne promjene Ustava. Kako Dani saznaju, bit ce uvedene ustavne promjene u tackama o izboru poslanika u Vijece republika i predsjednika SRJ. Milosevic, kome tece posljednja godina cetverogodisnjeg mandata na celu SRJ (bez prava reizbora po aktuelnom ustavu), promijenit ce Ustav da bi vec krajem godine izasao na neposredne izbore za predsjednika u petogodisnjem mandatu koji jednom moze biti obnovljen. Kako Milosevic ima naviku da raspisuje samo one izbore na kojima pobjedjuje, to bi imalo znaciti da ce vladati do 2011. godine, kada ce valjda vec kao gotovo sedamdesetogodisnjak ponovo promijeniti Ustav, kojim ce biti regulisano da Srbijom i Jugoslavijom moze vladati s neba.

Predsjednik Srbije, dakle, ne samo da ima izgledne sanse da na mjestu predsjednika nadzivi svog najljuceg neprijatelja, americkog predsjednika Billa Clintona, vec jos dvojicu najljucih neprijatelja, sto ce reci Clintonovog nasljednika, kao i nasljednika njegovog nasljednika. Bar sto se zemne vladavine tice.

Crnogorci su na sve to otkacili, buduci da novi savezni Ustav predvidja da ako Milo Djukanovic sa svojima ne bude izasao na savezne izbore, kao sto nece, na iste moze izaci Momir Bulatovic i u saveznoj skupstini predstavljati Crnu Goru kao da se nista nije dogodilo.

Dani takodjer saznaju da su vlasti u Podgorici veoma blizu da donesu odluku o referendumu za otcjepljenje ukoliko promjene saveznog Ustava prodju. Kako tvrde tamo, i u Washingtonu su sve blagonakloniji prema otcjepljenju Crne Gore, i to za mandata Clintonove administracije, dakle vec do kraja godine. Sve to potpuno je obezglavilo Miloseviceve protivnike u Beogradu, koji se pitaju da li sve to znaci da je Clinton definitivno digao ruke od rusenja srbijanskog rezima. Sto se Slobinog ponovo probudjenog apetita tice - znaci.

Pred kraj prve ratne bosanske zime, 27. marta 1993. godine, u stanici Strpci na pruzi Beograd - Bar, na teritoriji Republike Srbije, "koja nije bila u ratu", iz voza su izvedeni i odvedeni u nepoznatom pravcu putnici. Desetak dana u javnosti se govorilo o "dva crnca, tri Kineza i nekoliko mudzahedina", potom se malo pricalo o teroristima koji su namjeravali da ruse mostove, da bi se mjesec dana kasnije ispostavilo kako su srpski teroristi iz Bosne kidnapovali ljude muslimanske vjeroispovijesti i zvjerski ih pobili na visegradskoj brani. Tada se saznalo i to da je voz iz koga su oteti bio prepun putnika i da je na njihove oci izvrsen zlocin otmice, medjutim, niko nije zelio da svjedoci.

Policijski organi Crne Gore naknadno su, nevoljno i povrsno, ispitali nekoliko svjedoka, i to je bilo sve. Ali, onda se neko iz vrha crnogorske vlasti dosjetio da i ovakve stvari mogu biti politicki profitabilne, nadleznim po ovom slucaju je proglasen Visi sud u Bijelom Polju, iako to sa pravom nema nikakve veze jer stanica Strpci ne samo da nije u bjelopoljskoj opcini nego nije ni u Crnoj Gori. Nije ovo bio jedini slucaj otmice i ubistva ljudi na teritoriji SRJ, Bosnjaci su otimani i ubijani i u Sjeverinu i u Bukovici, ali je slucaj Strpci medijski bio najatraktivniji. Desio se pred punim vozom ljudi, u po' bijela dana, stotine i stotine svjedoka mogu se saslusavati godinama. Pocela su da se zakazuju sudjenja, prvo pred parlamentarne izbore, potom pred predsjednicke, pa opet pred parlamentarne izbore u Crnoj Gori.

Osamdeset osam mjeseci nakon zlocina pocinjenog nad 19 ljudi, 18 Bosnjaka i jednim Hrvatom, vec poznatog javnosti pod nazivom slucaj Strpci, opet je zakazano sudjenje jedinom optuzenom Nebojsi Ranisavljevicu. Javnost je pokazala podozrenje da se ne radi o "sticanju uslova da se nastavi glavni pretres", kako je saopcio predsjednik Viseg suda u Bijelom Polju Vukoman Golubovic, vec o politickomarketinskom potezu, jer slijedili su izbori u Podgorici i Herceg-Novom. Izbori u ova dva grada su zavrseni. Bosnjaci, koji se u Crnoj Gori izjasnjavaju i kao Muslimani, listom su glasali za "proreformsku" koaliciju "Da zivimo bolje - Milo Djukanovic". Sada, nakon izbora, komotno moze da se zaboravi izjava Vukomana Golubovica data 5. juna ove godine, uoci nastavka glavnog pretresa, koja je glasila: "Kako se najbitniji dokazi nalaze na teritoritoriji Republike Srpske, mi smo se njima tri puta obracali i trazili pruzanje medjunarodne pravne pomoci. Na te nase zahtjeve nije odgovarano sve do marta ove godine, kada nam je Okruzni sud iz Novog Sarajeva dostavio rjesenje kojim je dozvolio da Opstinski sud iz Visegrada izvrsi te istrazne radnje. Nakon toga su nam dostavili drugo rjesenje kojim ovlascuju nas da mi neposredno izvedemo te radnje na podrucju Republike Srpske." Petog jula, mjesec dana nakon "otpocinjanja pretresa", gospodin Golubovic, bez potrebe da bilo sta obrazlaze, jednostavno saopcava: "sudjenje se prekida na neodredjeno vrijeme".

Do sljedecih izbora ili barem najave dolaska kakvog od uglednijih predstavnika medjunarodne zajednice.

LICNOST U FOKUSU

Kada se Muhamed Sacirbegovic nakon iscrpljujuce diplomatske misije u kockarskim krugovima New Orleansa po prvi puta pojavio u Sarajevu, Mirza Hajric je mogao da odahne. Napokon ce Izetbegovic iz prve ruke doznati sta je to zapravo barbut! Sve je ostalo manje bitno: mladjahni bosanskohercegovacki diplomata u UN misiji ionako nije u stanju anulirati spektakularne poteze ovdasnjih vlasti u privatizacijskom procesu, domete u organiziranom kriminalu, poklon-pakete u obliku drzavljanstva i ine promidzbe u nedemokraciji u kojoj se domaci vladari naroda gotovo pa utrkuju.

A ni sam se puno ne razlikuje od njih: uostalom, ne tako davno je, naglo nadahnut inspiracijama ka filmskom umijecu, posegao za tako prepoznatljivom metodom utemeljenom u samoj prirodi vladanja Stranke demokratske akcije i u svoju mrezu isprepletenu korupcijom pokusao preko porodicnih veza uvuci i samog Wesleyja Clarka. Niko pouzdano ne zna da li se izvinio bivsem zapovjedniku NATO snaga, ali je zato ovdasnja javnost informirana kako se uprava njuorleanskog casina jos prije skoro tri mjeseca sastala da sroci sitno pismo izvinjenja bas njemu, Sacirbeyu. Problem je valjda sto pedantno poslovicni Amerikanci jos nisu uspjeli da to pismo izvinjenja napisu na cistom bosanskom jeziku (Senahid Halilovic uopce ne tretira rijec barbut u svom Pravopisu) pa zato to pismo nikako da stigne! Ili je nesto drugo u pitanju, tek Muhamed Sacirbegovic potrosi sebe pricajuci kako nije bilo to sto je bilo, vec je bilo nesto sto on nece kazati. E, ali on zna ko je za sve kriv: Dani!

Dani su se zapravo sve ove godine kockali sa sudbinom Bosnjaka, do podne misleci jedno a vec popodne nesto sasvim drugo; Dani su u Daytonu pravili i potpisivali sporazume koje danas ti isti Dani uopce ne provode; Dani su (a ko bi drugi) pokusali prevariti i Carlosa Westendorpa u vrijeme dok je bio Visoki predstavnik i htio zazmiriti na sedam hiljada rjesenja za stanove u Sarajevu i odmah zatim nastancali novih sedam hiljada rjesenja, da bi sva bila ponistena i da ne bi slucajno Dani dozvolili da se "nasi borci deloziraju zbog nekih baba"; Dani su jos u toku rata imali svoje Cele i Cace, svoje Kazane i Grabovice... Dani su cak i njemu, Muhamedu Sacirbegovicu, osobno priznali da im je cilj rusenje kriminizirane, korumpirane i nadasve beskrupulozne vladavine Stranke demokratske akcije. Jesu, ambasadore, za ovo posljednje Dani su zaista krivi!

RIJEC U FOKUSU

"Molim djecu da mi oproste sto sam ovu knjigu posvetio odrasloj osobi."

Tko se od nas jos ne sjeca ove posvete prijatelju (izvjesnome Leonu Werthu), odnosno njegovim djecackim danima. Taj pocetak bajke o malome princu Antoinea de Saint-Exuperyja uvijek nas iznova vraca u blazeno doba u kojem nikako nismo mogli shvatiti da je Zemlja okrugla i da je manja od Sunca. Le petit prince je knjiga napisana za nekog "tko zivi u Francuskoj, gdje je gladan i gdje mu je hladno", ali, iako miljama udaljeni od Francuske, mi jos uvijek vjerujemo da je napisana za nas. Valjda zbog hladnoce usred ljeta.

Stoti rodjendan tog velikog djecaka Antoinea ovih dana bi proslavljala sva djeca, kad djeca ne bi bila djeca i ne bi slijedila zivote knjizevnih junaka, umjesto njihovih autora. A Mali princ ugledao je svjetlo dana cetrdeset godina nakon svoga oca u izdavackoj kuci "Gallimard" u Parizu i brzo se nastanio u svim jezicima svijeta. Ova alegorijska prica, iako pisana po narudzbi, nadmasila je sva druga Exuperyjeva djela. Sam Exupery bijase cudan svat: antifasist, civilni pa vojni pilot, jahac na vjetru i prijatelj oblaka. Svoju ljubav za nebeskim visinama Exupery je platio zivotom kad se njegova brza letjelica survala u tamni zemljin ponor.

Nije onda nimalo cudno da njegov mali princ, krstareci svemirom prema cudnome planetu sto se zove Zemlja, nailazi na brojne prepreke. Tek iz svemirske udaljenosti, taj princ otkriva sve nelogicnosti i besmislice toga smijesnog planeta, a njegovo spustanje na Zemljinu povrsinu suocava ga sa ljudima - sa jalovoscu njihovih ciljeva, besmislom njihova rada i ispraznoscu njihovih vjerovanja. On shvaca da zapravo ljudi zive na razlicitim planetama, bez ljubavi i razumijevanja za one koji ih okruzuju.

Iz duhovne pustinje toga svijeta mali princ bjezi u Saharu. I u tom krajoliku bez ljudi on spoznaje da su ljubav, prijateljstvo i rad najvece vrijednosti za koje se isplati zivjeti. Ljubav darivanja a ne uzimanja, rad koristi a ne eksploatacije, prijateljstvo susreta a ne vlasnistva. Ljubav je ruza, skrivena u daljini na nekom asteroidu, koja maloga princa zove svojim opojnim mirisom.

Kad smo bili djeca, vjerovali smo da ce doci mali princ, da nam objasni, da nas utjesi. Danas, kad se sklopilo nebo nad nama, kad svijet probija bubne opne svojim nesnosljivim zvukom, nema vise nikoga da nam kaze: "Pogledajte nebo i upitajte se: Da li je ovca pojela ruzu, ili nije." Oprosti, mali prince. Nema vise mirisne ruze, ni ruke koja je prolazila kroz tvoju kustravu kosu. Daleko je bajka, jos dalje usta koja su je izgovarala. Laku noc.