Prije 10 godina Predrag Matvejevic je po Beogradu trazio novinsku redakciju spremnu da objavi njegovo otvoreno pismo Slobodanu Milosevicu, u kojem ga je upozoravao da ce, ako ne podnese ostavku, imati jos samo jednu mogucnost - samoubojstvo. Pismo je izaslo, Milosevic nije poslusao, a Matvejevic je u emigraciji dopisao jos jednu recenicu: "Sad vise ni samoubojstvo nije dovoljno." Deceniju kasnije, Predrag Matvejevic, rodjeni Mostarac, rimski profesor slavistike, jedan od najznacajnijih i najprevodjenijih knjizevnika iz ex SFRJ, ponovo je posjetio Srbiju, mjesta sjecanja, predjele oslikane ocajem uokvirenim zlom Miloseviceve vladavine. Pisac koji se cijeli zivot borio protiv takozvanih "crnih lista", koje su propisivale ko nije "politicki podoban" a ko jest, koga se smije objaviti a koga ne, dosao je ovaj put, priznaje, s jednom takvom listom u sebi: kome moze pruziti ruku, a kome ne

Opet vidim svoga "pratioca". Pojavljuje se potajice iza ugla, ulazi u knjizaru, lista. Vjerojatno se pita sto to zapisujem. Najradije bih mu prisao i rekao sto radim - ali se pribojavam da ni on ni oni koji ga salju ne bi to razumjeli. Ponasam se kao da ga nema.

Otisao sam u talijansku ambasadu, koja ima dva ulaza, u dvije ulice. Po dogovoru s otpravnikom poslova usao sam na prvi i, nakon izvjesnog vremena, izisao na drugi ulaz, pravo u taksi koji je pozvala sekretarica. Odvezao sam se neopazeno do Panceva. Vidio sam zgariste na mjestu gdje je bio petrokemijski kombinat. Susreo sam ljude koji se jos boje "gasova" sto su, kako kazu, trajno zatrovali prirodu. I ovdje i u Beogradu rusevine su posve drukcije od onih u Sarajevu. Tamo se gadjalo nasumice i hametice, po kucama i ljudima, gdje i kako se stiglo. Ovdje se mnogo preciznije navodilo raketne bombe na ciljeve, grijesilo se "kolateralno".

Ciganskim malisanima koji su unaokolo trckarali podijelio sam sitnis koji sam imao po dzepovima, kupio im po sladoled. I vratio se u Beograd, utucen.

Kaporova Dzingis proza
Cijeli zivot sam se borio protiv takozvanih "crnih lista", koje su propisivale tko nije "politicki podoban" a tko jest, koga se smije objaviti a koga ne. Dosao sam ovaj put, moram to priznati, s jednom takvom listom u sebi: kome mogu pruziti ruku, a kome ne. Ne zelim razgovarati s onima koji su se nedostojno ponijeli u ovim godinama kusnji. Zaobici cu ih ako ih sretnem, okrenut cu glavu. Nije malo takvih.

Danas je, po broju objavljenih knjiga i izdanja, vjerojatno najpopularniji Momo Kapor. Dugo se poznajemo, jos iz Sarajeva, s pocetka pedesetih godina. Kad je uoci ovoga rata bio napadnut zato sto je negdje u Kanadi potpisivao svoje knjige na cetnickom pikniku, branio sam ga - objavio sam ironican tekst pod naslovom Momo Kapor, cetnik-pocetnik. Susreli smo se nakon toga u Beogradu, dobro se sjecam, stajali smo na trotoaru u Francuskoj ulici, zahvalio mi je i dodao: "Znas, ne mislim ja dobro o ovom narodu." Zatim je zapoceo "ceniti jednog coveka koji je pruzio ovoj zemlji novu nadu" - Slobodana Milosevica (Danas, 27.VI 1989). Kad su krenuli napadi na Bosnu, cuo sam da je stao dusom i tijelom uz Karadzica, da ga hvali i slavi. Dosla mi je u ruke Momina proza o posljednjem letu jednog srpskog pilota u Sarajevo - junak mu je isao od avlije do avlije i gledao posvuda dervise kako plesu i vrte se u krugu s isukanim handzarima. Kapor nije vidio nista drugo u svom rodnom gradu, opsjednutom 1.350 dana, izranjavanom.

Kupio sam jutros njegovu knjigu Smrt ne boli. Spominje vise puta "legendarnog Bozu Vucurevica" - taj primitivni kamiondzija, koji je davao naredjenja da se bombardira Dubrovnik, po njemu je "legendaran". Malo dalje pise: "Turci su opet ovde", tj. nasi bosanski muslimani; "Dzihad ponovo jase." Za jednu zenu kaze: "Mislim da je pripadala cuvenom udruzenju 'Majke u crnom', koje nisu nikada ni imale dece." Upravo mu je izisla jos jedna knjiga, i ta s nekrofilskim naslovom: Lepi dan za umiranje. Listam je: "Orgija smrti izaziva u meni neku cudnu vrstu euforije - potrebu da je proslavim kao retku svecanost." Tolike smrti u Bosni koje su posijale cetnicke bulumente pobudjuju u njemu euforiju. Pisac koji se izdavao za slobodoumnog artista koji mrzi vlast i vojsku poje himne ratnom zlocincu Karadzicu. Njegova Jeans-proza (tako su je zvali nevjeze) postaje tako Dzingis--prozom. Nikad vise necu pruziti ruku Momi Kaporu.

Necu ni manje poznatom srpskom knjizevniku Vuku Krnjevicu, takodjer Sarajliji po rodjenju. Bio sam mu zahvalan sto je u casopisu koji mu je povjerila knjizevna vlast objavljivao moja "otvorena pisma", koja se tada nitko drugi nije usudjivao stampati. Ali za vrijeme ovoga rata isao je oklopnim kolima s mora, iz Tivta, do Trebinja, do staba vec spomenutog Vucurevica, da predstavi njegovu knjigu nadripjesama i najede se jagnjetine s raznja. Ne znam je li i tada njegov domacin jos izdavao naredjenja da se gadja Dubrovnik, ali Vuk je to morao znati. Krnjevic se takodjer proslavio predstavljanjem ratoborne knjige predsjednikove supruge i savjetnice Mire Markovic. I tom su prilikom njegove pobude bile iskljucivo knjizevne naravi! Kao sto ni prije nije uzivao podrsku ljudi na vlasti, tako je ni sad nije prizeljkivao. O privatnoj strani gojaznoga pisca ne kanim govoriti: poznato je kako su tridesetih godina nacisti u Njemackoj ostavljali zene Zidovke. Tko bi takvima dao ruku!

Micin original
Procitah u danasnjim novinama da romanopisac i pjesnik Milovan Danojlic, zvani Mica, ulazi u Srpsku akademiju. S njim me upoznao Danilo Kis, prije nego sto su raskinuli prijateljstvo, zbog neke aluzije na Danilovo "nesrpsko" ponasanje (valjda zidovsko). Dopisivali smo se nekada. Predstavio sam u Zagrebu Danojlicevu knjigu o "Dobrislavu koji je protrcao kroz Jugoslaviju". On je vec u to vrijeme pokazivao izrazite antipatije prema ljevici, ali je mene, ne znam zasto, izuzimao. Cudio se kako sam uspio objaviti knjigu Te vjetrenjace. 1968. godine, pokazivao je simpatije prema studentskim protestima. Po prilici u to isto vrijeme bio je neobicno privrzen beskompromisnom komunisti i vrsnu pjesniku Oskaru Davicu. Javljao se najcesce u sluzbenom glasilu Socijalistickog saveza Borba. Sjecam se jednog njegovog teksta pisanog za Titov rodjendan: "Pozdrav sto ga vetar donosi po ptici, san sto za budjenje isporucuje danu… Ne odajemo li, mozda, postu samoj zemlji koja je rodila heroja dostojnog njene buducnosti? DRUZE TITO, SRECNO I DUGO" (velika slova na kraju nalaze se i u Micinu originalu, vidi NIN, 26.V 1963).

Kasnije je dosao na red "prvi predsednik obnovljene srpske drzave, koji je isplivao na cistinu bez cinjenja zla" - Slobodan Milosevic. "Najdublja ceznja srpskog naroda sadrzana je u potresnom kriku Slobo - Slobodo" (Knjizevne novine, l5. XII 1989). Kupih posljednju Danojlicevu. Naslov joj je izazovan: Oslobodioci i izdajnici. Listajuci je uvidjeh da je autor i ovaj put blizak jednom prevladavajucem trendu - onima koji ne vole Engleze, napose Churchilla, zato sto je ostavio na cjedilu Drazu Mihailovica i srpsko cetnistvo: "Celog sam zivota smisljao kakvu bih pakost mogao naciniti Vinstonu Cercilu", povjerava nam autor, a njegov dvojnik dodaje: "Da smo saradjivali sa Hitlerom ne bi nas izdao ovako kako nas izdade Cercil" (str. 260. i 287). Nisam vjerovao svojim ocima da je to napisao isti covjek koji je onako - vidjeli ste kako - hvalio Tita i onoliko se njime ponosio. Ovaj narod doista brzo zaboravlja, nacionalna kultura lako prasta. "Srecno i dugo, akademice!" Oprostite, pisem malim slovima.

Nisu svi ipak isli tako daleko. Proslavljeni pisac Hazardskog recnika, Hrvat po ocu, nije doduse pustao suze nad srpskim rusenjem Vukovara: obecao je da ce se na tom mjestu izgraditi novi Vukovar, u "srpsko-vizantijskom" stilu za kakav ni cuveni arhitekt i esejist Bogdan Bogdanovic nikad nije cuo. Medjutim, u razgovorima o "obnovi vizantijskog romana", Pavic nije propustio da objavi svoje opredjeljenje: "Srbija je u najodsudnijim trenucima umela da iznedri najbolje svoje ljude. Tako je i danas" - to je, naravno Milosevic. Ali od vremena kad je izisla knjiga u kojoj se nalazi ta izjava, pisac je, kazu, promijenio misljenje. Evala mu! Zaboravilo se.

I Dobrica Cosic je slavio Tita i hvalio Milosevica. Ovog posljednjeg je proglasio, na pocetku njegova vratolomnog uspjeha, "najvecim srpskim politicarem u poslednjih sedamdeset godina" - dakle odmah do Nikole Pasica. Mangupi su sastavili cijelu antologiju njegovih proturjecnih citata. U modi je da ga svatko tko stigne opatrne, zato ga ja ostavljam na miru. Imao je priliku, kad ga je Milosevic grubo odgurnuo s polozaja predsjednika zemlje, da se obrati srpskom narodu (on se radije obraca "narodu" nego gradjanima), da mu kaze tko je taj covjek i na koji nacin vlada. Nije to ucinio. Ostavimo historiji da sudi o tom propustu. Cosiceva zelja da bude nekom vrstom svjetovnog patrijarha nije, cini se, primjerena njegovoj kulturi.

Karadzicev prijatelj iz mladosti
Sretoh pjesnika Rajka Petrova Nogu. Nisam ga odmah prepoznao, tako da sam mu uzvratio pozdrav. Svojedobno sam ga branio kad je napadan u Sarajevu kao srpski nacionalist te navukao na sebe grdne optuzbe bosanskoga rukovodstva, nesklona razlici u misljenjima (optuzise me, medju inim, da sam naklonjen velikosrpstvu). Rajko je tada zelio da ga smatramo lijevim ili naprednim piscem: "Omajakovskio sam se", "Okrlezio sam se", pjevao je mladac. Bio si na Palama, rekoh mu, pomagao si Karadzicu. Ja sam za vrijeme njegove opsade bio u Sarajevu. Mogli ste me pogoditi. Rekoh mu nesto slicno. "Karadzic je moj prijatelj od mladosti." Nekako tako je zapoceo nas razgovor, sav rastrzan. Moje napomene o ubojstvima u Srebrenici, Prijedoru, Foci, docekivao je uopcenom isprikom - da su svi krivi, sve strane koje su se zaratile. A ostalo je "balkanski mrak". Iskru su zapalili drugi. Kaze da je negdje pisao o tome kako je Amerika godinama prije ovoga rata izracunala uz pomoc svojih brojnih racunala koliko krvi (naravno, srpske) treba biti proliveno da bi se dobila odredjena kolicina benzina ili nafte. Posrijedi je, eto, svjetska zavjera. Uvidjevsi valjda da takve price smatram suludim, promijenio je temu. Pozalio se na zdravlje, svoje i svojih najblizih. Obojici bi bilo draze da se nismo sreli. Nadam se da vise i necemo.

Ustvrdi li netko da na ovaj nacin nekoga "prozivam", odgovorit cu mu da se radi o osobama koje su uz vlast - pokazujem njihovu privrzenost vlasti. To je posve suprotno od "prozivke" onih koje vlast progoni ili onemogucava.

Nadam se da necu susresti rezisera Ljubisu Ristica, pobocnika u takozvanoj Jugoslavenskoj levici - JUL-u Mire Markovic. Upoznao sam ga kao radikalnog ljevicara, pomalo bijesnog sezdesetosmasa, uvjerenog antinacionalistu, zagovornika jugoslavenskog zajednistva i zajednickog jugoslavenskog teatra. Molio sam Krlezu da ga primi, da mu prepusti razne rezije i adaptacije svojih tekstova. Sad se toga stidim.

I publicist Milorad Vucelic, koji je do nebesa uzdizao ideje u mojoj knjizi Jugoslavenstvu danas, postade velikim Srbinom, mocnim sefom Miloseviceve televizije u vrijeme kad je ona skrivala krv u Bosni. Kazu mi da ga je vozd dva ili tri puta odbacivao i da su ga, izgleda, zanemarili oni koji sastavljaju popise za sud u Haagu. Ne znam je li istina da je zaradio dosta para na Kusturicinim filmovima te otisao u Svicarsku. Kusto, Kusto, kako si mogao s njim. Tada su bombardirali tvoje Sarajevo. Ti si ipak nesto drugo.

U potrazi za istinom
Jos uvijek ne mogu sebi objasniti sto se desilo nekim "praksisovcima", s kojima sam se susretao na Korculanskoj skoli: Ljubo Tadic (ne onaj plemeniti glumac, nego bivsi filozof) oslijepio je u nacionalistickom mraku; Mihajlo Markovic je zapao u ideoloski delirij (on je, izgleda, bio i prije tome sklon) te postao Milosevicevim teoreticarem; Sveta Stojanovic se pokazao kao pravo "muvalo". Divim se ostalim drugarima s Korcule koji su, u ovakvim okolnostima, ucinili vise nego sto se moglo: Nebojsi Popovu, koji je napravio mnogo bolji list od one Republike kojoj sam bio osnivacem u Zagrebu (cuo sam mu glas preko telefona, uoci odlaska), Zagi Pesic-Golubovic, koja je ostala dostojna sebe same (poslala mi je po nekom pozdrav, hvala joj), pokojnom Miladinu Zivoticu, koji mi je napisao tuzno pismo uoci smrti.

Nisu posrijedi, gospodo, samo osobe kojima ne pruzam ruku u Beogradu. Prosle sam jeseni, prilikom kratkog boravka u Zagrebu, setao Bogovicevom ulicom. Istim plocnikom nailazio je stari Ranko Marinkovic. Prije nego sto smo se sreli, presao sam na drugu stranu. O Marinkovicu sam pisao u Italiji kao o "mediteranskom Cehovu". Nisam ga mogao zamisliti kao hadezeovca, u lozi s Franjom Tudjmanom (ajme!), u Skupstini grada Zagreba s nacionalistickim mediokritetima. Stovise, predlagao je da se promijeni ime Masarykove ulice u centru Zagreba, jer je taj veliki evropski politicar bio zagovornikom cesko-slovackog ujedinjenja - dakle necega slicnog "jugounitarizmu". Autor Kiklopa utjelovio se u lica koja je sam stvorio. Izbjegao sam da mu pruzim ruku.

Onima koje ce zasmetati ova beogradska lista neka i to uzmu u obzir. Ne pomisljam, naravno, ni na kakva iskljucenja, ometanja u radu, zabrane objavljivanja i sl. Daleka mi je ideja o nekom "Sudu casti", kakav je bio osnovan odmah nakon II. svjetskog rata. Valjalo bi svejedno iz ovakvih slucajeva izvuci stanovite zakljucke, potaknuti javnost na jedno drukcije pamcenje - na vrednovanje onoga sto se upamtilo. A netko od onih koji su svojim promjenama bacili sami na sebe ljagu, mogli bi potraziti nacina da je speru. Ne mislim pri tome ni na "samokritiku" niti na kajanje. Ima boljih metoda u knjizevnosti koja traga za istinom.

Izazov u Klubu knjizevnika
Imao sam mnogo prijatelja u Beogradu. Nisam ih sve izgubio. Trazio sam ih. Nasao sam se s piscem Filozofije palanke Radomirom Konstantinovicem. Prvu recenziju o toj njegovoj snaznoj i tragicnoj knjizi napisao sam l972. godine. Krleza me upozorio na to djelo. "Pokusavaju ga presuteti", rekao mi je Davico. Kako se osjeca covjek cija se knjiga dogodi pod vlastitim prozorima? - upitah Radeta. "Sta mislis kako?" Odlucili smo prirediti mali izazov: da podjemo na veceru u Klub knjizevnika gdje se okupljaju crni nacionalisti. Gledaju nas kao da smo u zooloskom vrtu: je li moguce da pisac iz Beograda i njegov kolega iz Zagreba zajedno sjede, pricaju, piju, raduju se sto su zajedno. Sa strane proviruju znatizeljni pogledi kao da hoce provjeriti je li to moguce. S nama je Borka Pavicevic, pridruzio nam se i njezin suprug, advokat kojeg su fizicki napali batinasi potpredsjednika Seselja. I Seselja sam, oprostite, branio pod proslim rezimom. Tad nije bio cetnik. Osim toga, smatrao sam da "socijalizam s ljudskim licem", koji je bio i ostao mojim idealom, mora dopustiti i nacionalistima da se izraze. To sam tada negdje i zapisao, objavio, okajao.

Rade Konstantinovic govori na nacin koji ne da lako sazeti - sam sazima svoje misli. "Mentalitet naroda i rezim" u izravnom su odnosu. "Palanacki duh" izuzima sebe sama iz vremena. "Vreme je s druge strane brda, tamo gdje pocinje svetski haos ili haos opstanka otvorenog sveta." Palancanin nije licnost ili pojedinac, on je "jedno iskustvo, jedan stav, jedan stil". Ponavljam njegovu vlastitu recenicu koja se obistinila: "Vernost plemenskoj proslosti koja odlikuje palanacki duh nije i ne moze biti vernost istoriji…, on hoce proslost a ne istoriju." Vidjeli smo na djelu "duh kumstva". Te su ideje u samoj knjizi, one su jos uvijek u mislima Rade Konstantinovica. Sacuvao je svjezinu duha unatoc dobi i gubitku zene koju je duboko volio. Rastali smo se s nekom bojazni da se necemo uskoro susresti. Stalno sam ponavljao: hocemo, moramo.

Nije dovoljno srusiti sam vrh piramide - nista se ne dobiva ako ostane postolje. Dusan Makavejev vidi sve u slikama. I on je jedna od mojih "musterija" - trazio sam da se skine zabrana s filma Misterij orga(ni)zma koji je sve do potkraj osamdesetih godina trunuo u nekom podrumu u Novom Sadu. Mak i njegova sarmantna supruga dosli su "iz sveta". I oni izbjegli. Sastavila nas je Djidja Dizdarevic, koja se upravo vratila iz Bosne (kaze da "nije ugodno kad ti gledaju pasos na granici i vide da u njemu pise Hatidza"). Duga ugodna vecera, vise smo se smijali nego jadali. Makavejev se vratio iz Amerike najvise zbog Motovunskog festivala - "clan sam Saveta", kaze seretski, to je vazno onom tko uglavnom mrzi institucije. Na svako pitanje koje sam htio ili pokusao postaviti, odgovara tolikom dozom ironije i cinizma da mu ne mozes odoljeti. Na momente ne govori, smjeska se s nekim sumom zubi, usta, usana. Hi-hu-ha. Spusta li se "noc dugih nozeva" na zemlju jututunsku? Ha-hi-hu. Zazalio sam sto nas "dijalog" nije snimljen. Ali mozda ipak jest - ali to jos ne znamo. Namucit ce se dok ga desifriraju. To treba da ostane tako kako jest. Shvatio sam da i bez rijeci razgovor moze biti "konstruktivan" (vidi mene, sta rekoh). Hvala ti, Mace - tako ga zezam, u vokativu. Nadam se da cemo se vidjeti ove godine u Istri. U Motovunu.

Latinku Perovic nikad prije nisam susreo. Procitao sam nekoliko njezinih inteligentnih clanaka i posjetio je. Stanuje u relativno skromnoj novogradnji, na petom katu, u Garasaninovoj ulici - ne u nekoj od vila na Dedinju, kao bivsi ili sadasnji rukovodioci. Cijelo jutro radi, svakoga dana, u Nacionalnoj biblioteci i ne dopusta da je vrijeme pregazi. Zapoceli smo razgovor o Krlezi. On mi je ispricao kako je, nakon Deklaracije, otisao do Latinke Perovic i zamolio je da ne bude hajke na njega po Srbiji. Ona je ucinila sve sto je mogla da to zaustavi. "Nedostaje nam danas Krleza." Nitko ne vidi izlaz iz danasnje situacije - postoji li izlaz uopce: "Mozda kao haos, ali sta nakon haosa." Svasta moze izbiti na povrsinu. Gradjanski rat jer nezamisliv: "ne postoji sukob izmedju jednog dijela naroda i drugoga, nego izmedju naroda i vlasti". To nije obiljezje gradjanskoga rata.

Dnevnik Zike Pavlovica
Uzdrzana i odmjerena u govoru, Latinka Perovic razmislja o "propadanju u onim finim drustvenim strukturama, za cije su stvaranje srpskom narodu bile potrebne citave decenije, pa i vise od toga… To produbljuje nasu obolelost… Ljudi koji se suprotstavljaju tekucem stanju stvari grese sto otvoreno ne kazu da ce, cak i kad dodje do promene rezima, pred nama stajati ogromne teskoce… Ja, nacelno, delim misljenje o odgovornosti elite, ali ne bih bila spremna da prihvatim stanoviste da i na elitu treba gledati kao na nekakav monolit."

Boraveci u svim dijelovima bivse Jugoslavije i, napose, sad u Srbiji, imao sam prilike uvjeriti se u ispravnost toga suda. Ni u Srpskoj akademiji ne postoji monolit kakav se zamislja ili prikazuje izvana. U toku je obracun s tvrdom linijom "jastrebova" (poput Vasilija Krestica, predvodnika hrvatozdera). Oni su dugo vremena zloupotrebljavali ugled kulturne ustanove. "Srbi moraju da shvate kako je na kraju XX stoleca srpski narod doziveo teske poraze. Poraz svoje drzavotvorne ideje, svoga pijemontskog nacionalnog programa i jugoslovenskog ideala, poraz srpskog domacina, zajednicke svesti i patrijarhalnog morala; poraz srpskih napora da se ukljuce u tokove evropske i svetske saradnje, razmene dobara, znanja, i stvaralastva…, gubitak svoje prirodne prednosti - da Srbija bude spona medju velikim civilizacijama koje su se srele na Balkanu i Sredozemlju." Te rijeci akademika Predraga Palavestre "jastrebovi" dozivljavaju kao izdaju ili uvredu.

Sve susrete necu stici opisati. Obisao sam mjesta gdje sam se nalazio s prijateljima koji su umrli. Sveta Lukic je naprosto presvisnuo. Posljednjih dana pred smrt dozivao je nas koji smo mu bili bliski - gdje ste, Vlado (Gotovac), Taras (Kermauner) - mene je zvao Pedja. Ispricao sam njegovoj supruzi Liki kako sam ih uzalud nazivao - u opcem osiromasenju promijenili su i stan i telefon. Nije mi nitko odgovarao. "Ubilo ga je ono sto se dogadjalo oko njega", kaze mi Lika, blijeda i jos uvijek lijepa. Sama.

I reziser Zivojin Pavlovic, kao ni Sveta, nije mogao podnijeti raspad Jugoslavije. Dobio sam nekoliko stranica iz njegova neobjavljenog dnevnika: "Ponizena i obrukana Srbijo, otrezni se" (13. 1. 1992)… "Danas se Crna Gora i Srbija ujedinjuju u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Serbedzija s gorcinom kaze da bi novoj drzavi bolje prilicio naziv Crna Srbija" (11. 6. 1992). "Danas sam napunio 60 godina zivota. Trenutak da zavrsim Dnevnik. Prestajem da postojim. Kraj" (15. 4. 1993).

I Sveta i Zika Pavlovic naucili su slovenski i makedonski jezik, voljeli su sve dijelove Jugoslavije. Imali su prijatelja i na Kosovu. Toliko nasi sunarodnjaci osudjuju svako jugoslavenstvo kao unitarizam: nisu bili u stanju shvatiti da postoji duh zajednistva koji ne oduzima i ne osporava, nego pruza i priznaje. Nismo imali dovoljno kulture da izgradimo multikulturalnost, ostali smo zatocenici uskogrudnosti nasih nacionalnih kultura. Zato je sve tako propalo.

Mirjana Miocinovic pozvala je na veceru, u stan u kojem vise nema Danila, gdje je ona sama, mog starog skolskog druga Miroslava Karaulca. Tesko je obolio, nema novaca za lijekove, tesko se krece. Posljednji put smo se nasli u Strasbourgu prije pet-sest godina, na sastanku "Parlamenta pisaca". Fotografirali su nas zagrljene - da pokazu u novinama kako srpski i hrvatski pisac ne ujedaju jedan drugog. S nama je Jelena Tripkovic, supruga pokojnog Milana Miskovica, "srbo-hrvata" iz Dubrovnika kojeg je ubila granata ispaljena s broda Jugoslavenske mornarice. Predrag Cudic, kojeg ja jos uvijek zovem mladim piscem premda je osijedio, ceka da mu opet zabrane neku knjigu. Jednu sam mu, davno, uspio spasiti od suda.

Uoci odlaska
Priblizava se kraj mojeg boravka a cini mi se da "ono pravo" tek treba zapoceti. Nekoliko sati uoci odlaska napisao sam na staroj, zahrdjaloj masini koju sam posudio u hotelu, pismo Vrhovnom sudu Srbije. Zatrazio sam da se oslobodi Flora Brovina, Albanka s Kosova, lijecnica i pjesnikinja, borac za ljudska prava - napose za prava zena. Zatvorena je prosle godine, osudjena na dvanaest godina zatvora. Sacuvao sam i ovaj put postanski recepis, jedini dokaz koji ostaje naivnim posiljaocima ovakvih pisama. Primalac ih najcesce nastoji skriti ili unistiti.

Predsjednistvu Vrhovnoga suda S.R. Srbije

Beograd, juna 2000.

Obracam vam se u povodu slucaja Flore Brovine s Kosova. Osudjena je na dvanaest godina zatvora. Za vrijeme svoga boravka u Srbiji nisam je uspio posjetiti. Kaznu izdrzava u Pozarevcu, rodnome gradu Slobodana Milosevica. Prikupio sam, usprkos raznim teskocama, podatke o njezinu procesu, koji je samo prividno bio javan: u tijesnu aulu sudnice mogao je uci mali broj odabranih.

Takav odnos prema javnosti sudjenja odavno nam je poznat.

Nakon tolikih sramotnih procesa protiv Albanaca s Kosova, od osamdesetih godina do danas, posrijedi je jos jedan primjer bezakonja. Cemu to sluzi? Srbija je zbog toga izgubila velik dio svoga ugleda u svijetu. Gubi Kosovo.

Flora Brovina je kao lijecnik-pedijatar prikupljala lijekove za bolesne Albance. Zar to nije dio njezina posla? Nije li prirodno da lijeci svoje sunarodnjake i njihovu djecu? Nema nikakva dokaza da je uskratila lijecnicku pomoc ijednu bolesniku druge nacionalnosti.

Zar kazna od dvanaest godina nije neprimjerena i nepravedna, okrutna?

Iz podataka do kojih sam mogao doci razabire se da je Flora Brovina bila angazirana u feministickom pokretu, povezana s albanskim i srpskim zenama. Zar se i to moze smatrati prijestupom? U zajednici u kojoj o svemu odlucuju muskarci i u kojoj su zene najcesce potcinjene muzevima, biti feministkinjom je plemenito, rekao bih cak revolucionarno. Valjda necete i to proglasiti terorizmom?

Mnogobrojne prethodne osude, pogotovo one sto su pogodile Albance koji nisu bili protiv opstanka Jugoslavije, pogorsavale su iz godine u godinu situaciju na Kosovu. Ona ne moze biti gora nego sto jest. Zar tragediji koju danas prozivljava i srpski i albanski narod treba dodati jos jedan montirani proces?!

Molim vas da ponovno razmotrite slucaj Flore Brovine i da je oslobodite kazne koje je neprimjerena i nepravedna, okrutna.

Odlazim iz Beograda, grada u koji sam ponovno dosao s bratskim osjecajem, nadajuci se da ce napokon razum prevladati bezumlje - i da se blizi cas kad Srbija vise nece biti izgnana iz zajednice naroda.

I vasa odluka moze tome pridonijeti.

Predrag Matvejevic

(P.S. Nekoliko dana nakon sto sam se vratio u Rim, prijatelj mi je poslao obavijest novinske agencije Hina da je "Vrhovni sud Srbije ponistio presudu Flori Brovini i vratio predmet na ponovni postupak, u opcinski sud. Beogradski odvjetnik optuzene izrazio je nadu da ce Brovina biti oslobodjena.")

Trazim u sjecanju Matoseve rijeci kojima se oprastao od Beograda. Govorio je o janjcima koji mogu sisati dvije matere. Ispovijedao se: proveo je tu teskih dana, ali i najljepsih u svome zivotu. Rasplakao se odlazeci.

Odlazim suznih ociju nakon svega sto sam cuo i vidio. Ja jednako volim ove ljude i ovu zemlju kao prije. Osjecam koliko trpe. Htio bih podijeliti i nadu s njima.n

(Kraj)