U junu 1980. je u Oslobodjenju izisao konkurs za upis u srednje skole prve generacije ucenika koji ce se obrazovati po sasvim novom planu i programu i u skladu s najnovijim smjernicama u razvoju socijalistickog samoupravljanja, usvojenim tko zna kad i tko zna gdje, te s potrebnom da se izbjegne stvaranje nove armije mladih koja ce zavrsiti na birou za zaposljavanje jer su zavrsili neadekvatne srednje skole. Po novom, svaka ce skola stvarati strucnjake iz raznih domena, svaki ce ucenik nakon cetiri godine imati svoje zanimanje i svako zanimanje bit ce na odredjeni nacin proizvodno zanimanje. Pricalo se da je cijelu tu stvar izmislio Stipe Suvar, a s televizije smo saznali da se ona zove "usmjereno obrazovanje". Ko biva, usmjeri te da ne krades bogu dane i da ne zavrsis kao oni veterani s gimnazijama koji, evo, vec petnaest godina cekaju posao, a da nitko ne zna koji bi posao za njih uopce bio.

U tom konkursu bilo je nabrojano nekoliko stotina razlicitih zanimanja, a uz svako je zanimanje stajao broj sretnika koji ce biti primljeni - naravno, u skladu s uspjehom postignutim u osnovnom skolovanju. Gradska djeca, djeca iz Centra i iz finih porodica su, naravno, vec iz kuce bila usmjerena na ona zanimanja koja su najvise slicila na ukinute gimnazije i vec iz njihovih se imena moglo znati da s njima nikada nece naci posao, ali tko bi i trazio posao kad su ionako svi racunali da ce posvrsavati fakultete, postati doktori, inzinjeri i pravnici i popeti se na jos jednu stepenicu vise od one na koju su se ispeli njihovi roditelji. U to vrijeme zivot je bio strasno uredan, buducnost se cinila jako predvidljivom, a jedini uvjet za srecu bio je da si marljiv i poslusan, da se drzis dobrih obicaja i reda u drustvu i da ne cinis nista sto bi iznevjeravalo davno zamisljeni ritual drustvenog poretka.

Ali, naravno, drzava i vlast nisu bili bas jako zadovoljni sto se gradska djeca tako ponasaju i sto zaziru od proizvodnih zanimanja i rada koji stvara visak vrijednosti, pa su u startu pokusali razbiti instituciju elitnih sarajevskih skola, najprije Prve gimnazije, u kojoj se uz gospodska i besmislena zanimanja organizatora kulturnih djelatnosti, pomocnika prevoditelja i suradnika u nastavi za grcki i latinski ili turski i arapski, citav bataljon djaka trebao skolovati za - postare! Na jednog kulturnjaka je po planu dolazilo deset postara, na jednog odlikasa iz opcine Centar deset propaliteta iz citavog sarajevskog okruga. Racunalo se na to da ce najezda buducih postara razbiti elitni i u intenciji antisocijalisticki i nazadni koncept i tradiciju Prve gimnazije.

og ljeta roditelji su panicno i na sve strane trazili veze i stele za svoje male landohane koji bas i nisu bili takvi odlikasi kakvi su trebali biti za upis na kulturoloski smjer, pa su na jesen prvi ce i prvi ef razredi umjesto po trideset ucenika brojali po cetrdeset i nesto buducih organizatora kulturnih aktivnosti. Vecina njih ce uz manje ili vece teskoce nakon cetiri godine zavrsiti svoje srednje skolovanje, kao sto ce ga zavrsiti i vecina postara, ali ce - gledano s povijesne distance, biti malo onih koji ce se u zivotu baviti nekom kulturom, a bas nitko od njih nece naci - vjerojatno ni traziti - posao kao organizator kulturnih aktivnosti.

U osnovi, moglo bi se reci da je u zivotu bilo dovoljno upisati dobru skolu i zauvijek se naci na putu s kojeg vise nema skretanja, ali koji nije vodio u srecu i blagostanje, nego je djecake i djevojcice smjestao u odredjeni kontekst u kojem ce ostati dozivotno, bez obzira na to hoce li postati bogati ili ce se pretvoriti u puku sirotinju. Ni rat to nije mogao promijeniti. Rat je proizveo samo to da se nasi zivoti vise ne referiraju na zivote nasih roditelja jer je stepenica na koju smo se mi ispeli postavljena iznad rusevina, a ne iznad stepenice na kojoj su bili oni. Te rusevine su, naravno, metafizicke naravi i prije se ticu osjecaja nego cinjenica iz stvarnog zivota.

Tog davnog juna jedno je zanimanje iz konkursa u Oslobodjenju bilo pravi hit. Svi su pricali samo o njemu i svi su se smijali, a nikome nije padalo na pamet da se pokusa upisati u skolu u kojoj se vec nakon dvije godine dobijala kvalifikacija: mesar klac. Smijali smo se tome sto je koljac postao klac. Nismo nista znali o pojmu politicke korektnosti, ali su nam razlozi bili jasni. Jer tko bi na ovom svijetu svoje dijete dao da se skoluje za koljaca? I to takvog koljaca za kojeg nitko nikad nece reci da nije koljac, nego je heroj.