Prije 10 godina Predrag Matvejevic je po Beogradu trazio novinsku redakciju spremnu da objavi njegovo otvoreno pismo Slobodanu Milosevicu, u kojem ga je upozoravao da ce, ako ne podnese ostavku, imati jos samo jednu mogucnost - samoubojstvo. Pismo je izaslo, Milosevic nije poslusao, a Matvejevic je u emigraciji dopisao jos jednu recenicu: "Sad vise ni samoubojstvo nije dovoljno." Deceniju kasnije, Predrag Matvejevic, rodjeni Mostarac, rimski profesor slavistike, jedan od najznacajnijih i najprevodjeniji knjizevnik iz ex SFRJ, ponovo je posjetio Srbiju, mjesta sjecanja, predjele oslikane ocajem uokvirenim zlom Miloseviceve vladavine. Bio je kod mostova kojih nema, slusao drzavnika sa hipotekom ratnih zlocina, sjecao se Kisa, otkrivao Otpor, razgovarao o teatru i... "Pokusavam se snaci. Gdje sam to?", zapisao je

Napokon mi se pruzila prilika da odem u Jugoslaviju - u krajeve koji se jos tako zovu, gdje nisam bio od pocetka rata. Putujem kao talijanski gradjanin. S hrvatskom "putovnicom" cekao bih mnogo duze jugoslavensku vizu i mozda je ne bih docekao. Prije desetak godina nesto slicno nisam mogao ni zamisliti.

Posljednji put sam bio u Beogradu 1990. u jesen. Nosio sam jedno "otvoreno pismo" i trazio novine koje bi se usudile objaviti ga. Obratio sam se Borbi, koja se od sluzbenog lista pretvarala u opozicijski. Trazio sam od Slobodana Milosevica da podnese ostavku. Pismo je datirano osmog septembra 1990. Rat nije poceo. Jos smo vjerovali da ga nece biti: "Ocajan sam kad vidim sto je vasa vlast ucinila u samom Beogradu, gdje se duh raznovrsnosti i znatizelje s mukom brani od suludog nacionalnog i vjerskog zanosa, a duhovitost i vedrina, karakteristike toga neobicnog grada, ustupaju pred populistickom razdrazenoscu i iskljucivoscu. Srpska stampa, kojoj mnogi od nas izvan Srbije duguju dio svoje politicke kulture, godinama je pisala slobodnije i otvorenije negoli ijedna druga u nasoj zemlji: vi ste je ucinili pokornom i nedostojnom, dali ste je u ruke sluganima koji ne prezu ni od kakve lazi, pljuju na svakog tko se ne slaze s vasom politikom. Pridonijeli ste vise nego itko drugi da se razbiju i raspu snage koje su nastojale sacuvati zajednicu nesretnih jugoslavenskih naroda. Zahvalni su vam svi oni koji su zeljeli njezin kraj. Danas vam jos moze spasiti obraz ostavka. Sutra to nece biti dovoljno: preostat ce mozda jos jedino samoubojstvo."

Da, bilo je to prije deset godina. "Sad vise ni samoubojstvo nije dovoljno", dopisao sam koju godinu kasnije, u emigraciji.

Geografija nostalgije
"Ne idi, upucat ce te. Svasta si pisao i govorio protiv Milosevica i njegova rezima. Nece ti oprostiti izjave, clanke, knjige objavljene u inozemstvu... Nije pametno izlagati se, ne idi." Prijatelji su me odvracali. Institut War and Peace Reporting spominje pet stotina atentata, posljednjih deset godina u Srbiji. Na trenutak sam se pokolebao.

Ipak sam otisao na aerodrom Fiumicino i poletio prema Surcinu. Nedavno su ponovno uspostavljene zracne veze s Beogradom, ne mora se vise ici preko Budimpeste, Bukuresta, Skopja ili nekim drugim zaobilaznim putovima kao prije. Nadlijecemo Pescaru i priblizavamo se istocnoj obali Jadrana. Vedro je, vidi se dobro Split, riva, Dioklecijanova palaca, Poljud, Mosor. Trogirski zaljev i Kastela. Nasi otoci. Oblaci zaklonise dio Bosne i Hercegovine. Nazire se kanjon Neretve i Jablanicko jezero, gdje sam nekoc radio na omladinskoj pruzi; zatim gornji tok Drine kojim sam sav mokar prolazio na splavi. Koliko sam povezan s tim morem, rijekama, zemljom - nikad se nisam odijelio od njih! Nostalgije nisu od koristi na ovakvu putu, nastojim ih potisnuti.

Proljece je ove godine kasnilo, ljeto uranilo. Dani su vruci i dugi - znoj. Noci sparne i nemirne - nesanica. U Beogradu sam, zatim u Novom Sadu, pa opet u Beogradu. Pokusat cu svratiti i do Panceva.

Beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju, koji s hrabroscu i smislom za organizaciju vodi Borka Pavicevic, zvao me je vec u martu prosle godine. Nisam mogao otputovati, uoci NATO-ovog bombardiranja bio je prekinut promet. Ponovno su me pozvali ove godine, dogovorili smo se da govorim o onom "Sto nam se dogodilo". Sudjelujem i na Sterijinu pozorju u Novom Sadu, u raspravi o ratu i teatru. Moji su rimski prijatelji zatrazili od talijanske diplomacije da mi stavi na raspolaganje tjelohranitelja. Italija nema ambasadora u Jugoslaviji - da se ne bi morao rukovati sa sefom drzave koji je optuzen za ratne zlocine. Otpravnik poslova ljubazno mi je ponudio "nenaoruzanu pratnju". Odbio sam jednako ljubazno. Ta kako bih u Beogradu, sa stranom pratnjom…

Ovih dana u mnogim gradovima Srbije ponovno izbijaju protesti i demonstracije. Policija ih obuzdava pendrecima, stitovima, suzavcem. Pozatvarani su i isprebijani mladici i djevojke iz pokreta Otpor. Zabranjene su televizijske emisije Studija B; zanijemio je Radio B2-92; Radio-Indeks se ne cuje; TV-Pancevo se ne vidi. Stamparija "Borbe" odbija tiskati dnevnik Blic, u kojem sam prosle jeseni objavio svoj posljednji tekst u Srbiji. Sudovi osudjuju novine i novinare na goleme globe, koje ih materijalno unistavaju. (Donedavno je bila slicna praksa i u Hrvatskoj.) Policija je zauzela golemu zgradu "Beogradjanku", sjediste alternativnih medija. Na manifestacijama se ujedinjuju nogometni navijaci i protivnici rezima. Izvikuju: "Ustanak, ustanak!", "Milosevic u Haag". Ori se: "Spasi Srbiju, Slobodane, ubij se!" Nastavlja se serija atentata. Ubojice kojima se rijetko otkriva identitet pucaju na opozicijske novinare (ubili su slobodoumnog Curuviju) i rezimske funkcionare, na medjunarodne gangstere (poput Arkana) i domace svercere. "Ne boj se, oni se medjusobno ubijaju. Ti ne spadas u njihovo drustvo", rece mi kroz telefonsku zicu prijatelj iz Kragujevca. Vlast je spremna na sve kako bi se odrzala. Vidi joj se kraj - ali ne i put prema kraju.

Clanovi vlade i stranke na vlasti na svakom koraku optuzuju opoziciju: "izdajnici, strani placenici, ubice, kriminalci" (to su rijeci predsjednika Srbije Mirka Marjanovica, prema vijestima sluzbene agencije Tanjug - izgleda kao da dolaze iz nekog drugog vremena, kao da ih izgovaraju dinosauri). Repertoar optuzbi gotovo je nevjerojatan: "bolesnici, izopaceni umovi, fasisticka falanga, militantni sljam, propali studenti i narkomani, teroristi, frustrirani muskarci i endokrinoloski ostecene zene" (sic! sve su to citati). Mnoge ne uspijevam zabiljeziti.

Ovo vec pisem s one strane granice. Pokusavam se snaci. Gdje sam to? Surcin - Beograd.

Skinuta slika
Prije deset godina vozio sam se taksijem, kao i sada, od aerodroma do grada, u raznim pravcima po samu gradu. Miloseviceva slika bila je redovito istaknuta kraj volana. U izlozima su visjeli njegovi portreti. Posvuda on - na javnim i privatnim mjestima, na mitinzima, u novinama, mozda ponegdje i u crkvi. Netko se umjesno nasalio: pa on je prvi shvatio da je Tito doista umro te da svojom ikonom moze zamijeniti njegovu. Moj drugar Vidosav Stevanovic, srpski disident u emigraciji, zapisuje u knjizi koju smo zajedno objavili: "Tada je imao svojstvo magneta. Privlacio je sve sto mu je srodno, slicno ili blisko... Stari komunisti misle da ce sacuvati komunizam. Nacionalisti - od akademika preko svih umetnickih udruzenja do odbora patriota i klubova radnika u stranim zemljama - tvrde da je pre svega Srbin. Pravoslavna crkva veruje da je prikriveni vernik koji ce joj brzo vratiti vodece mesto u buducoj vizantinizovanoj drzavi. Dojucerasnji disidenti tvrde da ce on liberalizovati javni zivot. Antikomunisti su ubedjeni da najzad imaju svoga coveka na vlasti. Monarhisti se nadaju da ce on restaurisati monarhiju"…

Nema vise Miloseviceve slike u taksiju. Jos visi u kancelarijama. Nose je poput strasila protestnim skupovima. U medjuvremenu je proteklo "deset krvavih godina". Godine koje je Krleza tako obiljezio bile su mnogo manje krvave. Davno sam pisao o tome kako nam je izgleda sudjeno da najvise zivimo "u medjuvremenu". Takav je zivot neizvjestan i nepotpun, ovisan. Zovemo ga sudbinom. Sudbinu sam zamisljao drukcije.

Citam jedno od posljednjih "Saopstenja" opozicijskih grupa, koje jos jednom optuzuje vlast da je uvela izvanredno stanje u zemlji i ugrozila njezinu stabilnost: "Hapsenja, prebijanja i maltretiranja ljudi, gusenje medija i drzavni medijski linc svakog ko kriticki govori o vlasti pokazuju kako je rezim resio da zemlju pretvori u licni posed sacice ljudi, kojima je potpuno svejedno sta ce biti sa ogromnom vecinom gradjana Srbije i njenim demokratskim institucijama." To mi je "saopstenje" predao, kao neki ilegalni letak za vrijeme Drugog svjetskog rata, beogradski glumac neobicno lijepa glasa, s kojim me prije dvadesetak godina upoznao Danilo Kis. Stao je na stranu pisca Grobnice za Borisa Davidovica u trenutku kad su zapoceli suludi napadi na njega. Pitam se ponovno kakva je veza izmedju te stravicne afere, koja je Danila otjerala u emigraciju i mozda u smrt, s duhovnim stanjima sto su u medjuvremenu izbila na povrsinu. Dugo sam odbijao da te stvari povezujem, mozda iz naklonosti prema Beogradu. Neki odnos izmedju jednog i drugog ipak postoji.

Susrecem mnoge ljude, mladje i starije. Pitaju se naglas kako svrgnuti tiranina i falangu koja ga okruzuje, obuzdati drzavni teror, postovati ljudska prava, provesti slobodne izbore, zapoceti obnovu privrede, ukinuti represivne zakone o sredstvima informiranja, o univerzitetu i o sudstvu. Priprema se i zakon o "terorizmu", tj. protiv slobode stampe, istupa, protesta - vlast to smatra teroristickim akcijama ili izdajom. Kako povratiti dostojanstvo ustanovama, rijesiti se bijede, uspostaviti opet veze sa svijetom. "Deset godina izolacije poprimilo je razmere raskida sa sopstvenom tradicijom i evropskom civilizacijom", citam. Stranke opozicije nisu kadre nadici liderske ambicije svojih glavara, vlast koristi njihovu razjedinjenost i medjusobno rivalstvo, svakom je jasno da treba ici drugim putem - a toga puta kao da nema.

Prisustvovao sam jednoj od protestnih manifestacija, potkraj maja u Beogradu: okupilo se dvadesetak tisuca ljudi, izvikuju parole, slusaju govore, pljescu ili zvizde, vicu ili pjevaju. Energije su se iscrpile, rijeci istrosile, geste se ponavljaju - ucinak je malen, rezultat gotovo beznacajan. Gledam ta umorna lica, nezadovoljna, nervozna. "Ponizeni i uvrijedjeni". U samu sredistu grada, u Ulici Brace Jugovica, dugi je red, pedesetak zena i poneki starac. Pitam sto cekaju - "ulje i secer". Ujutro je red jos veci, ceka se mlijeko za djecu i bolesne. Prodjoh pokraj talijanskog i njemackog konzulata, stotine ljudi s ocajem cekaju vize da otputuju. Hvalili smo se svojedobno nasim prijateljima koji su dolazili iz Istocne Evrope: u nas odavno nema redova. Oceredi njet, govorili smo Rusima. Svatko moze dobiti pasos, imamo "pravo na pasos", ponosili smo se. Mozemo putovati kamo hocemo, raditi gdje nadjemo bolji posao. Zavidjeli su nam. A sad tako…

Novosadski mostovi
Nakon sto ga je medjunarodni sud u Haagu optuzio za ratne zlocine i "zlocine protiv covjecanstva", Milosevic moze spasiti glavu jedino ostajuci na vlasti: "Nema vise izbora osim najgoreg." Slicna je sudbina pretorijanske garde oko njega, spremne da ga stiti po svaku cijenu: ni ona nema drugoga izlaza. Je li mozda ipak bilo bolje - pitaju se strani novinari koje susrecem - "ostaviti mu neki izlaz", makar prividan ili privremen, omoguciti da odstupi ili se povuce kako bi se zapoceo raspletati cvor? Nisu rijetki oni koji misle da jos postoji samo rjesenje "na rumunjski nacin". Predsjednikovi strazari su na oprezu. Policija je posvuda. U hotelu gdje sam odsjeo, kraj recepcije, gotovo stalno su po dvojica uniformiranih, ujutro i navecer, sjede ili stoje. Primijetio sam da me jedan tip u civilu prati - za doruckom i ruckom, po knjizarama, kavanama. Lice mu odaje zanat. Slozio sam stvari tako da mogu utvrditi jesu li ih pomicali i pregledavali. Tu sam igru uvjezbao sedamdesetih godina putujuci po Sovjetskom savezu. Kufer mi je svakoga dana otvaran. Nisu nista nasli. Ove zabiljeske nosim po gradu u taski od koje se ne odvajam.

U Novom Sadu posao sam najprije prema Dunavu, da vidim "Most slobode", srusen NATO-ovim bombama. S jedne strane na drugu gradjani su do neki dan prelazili skelom, "dereglijom", "catarom" - zemlje u kojima je mnogo rijeka imaju vise naziva za tu vrstu prijevoza. Jos gore je prosao, u blizini, lijepi Varadinski most ispod stare tvrdjave, gotovo sav samljeven. Dunav je nanio odnekud golema debla, natrula, zaglavljena uz ostatke mosta. Na njih slijecu ptice, kljucaju po trulezi. Siri se cudan vonj. A unaokolo je grad, jednako lijep.

Vrijeme je toplo ali ne vidim mnogo kupaca. Na ovom mjestu vode nisu zagadjene otrovom koji je dosao Tisom, iz Rumunjske, i zagadio sve do velike delte. Tu su, nedaleko, stanovali moji rodjaci, prispjeli jednim od brojnih "vlakova bez voznog reda" u bogatu Vojvodinu iz krsevite Hercegovine, trbuhom za kruhom. Proveo sam kod njih skolske praznike: kraj mjesta gdje stojim, nadomak mosta kojeg vise nema, preplivao sam Dunav. Nije mi to tada bilo tesko: rodjen sam uz rijeku hladniju i hitriju, s vise brzaca, opasnih, sa starom cuprijom. I ona je srusena u ovom ratu, ne manje okrutno. Po njoj nisu tukli stranci, nego "nasi"...

Stradala su jos dva mosta u blizini: "Most slobode" je prelomljen po sredini. Pet-sest slepova sluze kao podloga "pontoncu" koji se trese dok njime prelaze kola s jedne obale na drugu. Prosloga proljeca mostovi su me opsjedali. Pamtim mjesece, dane, sate kad su bombardirani oni koje sam znao i preko kojih sam koracao: jos jedan na Dunavu, izmedju Smedereva i Kovina, pogodjen je polovicom aprila prosle godine; drugi je na Savi, izmedju Ostruznice i Surcina, nekoliko dana kasnije; zatim onaj na Moravi kraj Jasike, nadomak Krusevcu - stajao sam dugo naslonjen na njegovu ogradu, za vrijeme neke djacke ekskurzije, cudio se kako uz sam rub te rijeke, "ravne i vodoplavne", rastu golema stabla, pitao se zasto ih povodnji ne podruju i odnesu; i na Ibru sam bio, pratio njegove cudi uz litice i pecine, prilazio vrludavu koritu kojim je u pradavna vremena, kako kazu, citavo jedno more oteklo u Crno more: tu je, kraj sela Lucica, potonuo skroman kameni luk nad bistrom vodom; dugi zeljeznicki most preko Limskoga jezera, pored Donje Bistrice, na pruzi Beograd - Bar, cinilo se da je nedodirljiv - sudbina je htjela da ne bude.

I mostovi imaju sudbine. Andricevi napose: "Od svega sto covek podize i gradi, nista nije u mojim ocima bolje i vrednije od mostova. Oni su vazniji od kuca, svetiji od ramova…, izraz su ljudske zelje da se sve poveze, izmiri i spoji, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka." Navodim po sjecanju. Rekoh vam da sam rodjen kraj mosta, najljepsega.

Dunav odavno nije plav, ne znam je li ikada takav i bio. Uljepsava ga njegova okolina. Posao sam prema staroj austrijskoj Tvrdjavi, na uzvisini, malim ulicama koje jos nose imena hrvatskih pjesnika i utemeljitelja: Nazora, Gorana, Strossmayera, Rackoga, Reljkovica, Kacica, Palmotica, Bana Jelacica - tu mu je rodna kuca s plocom kraj kapije. Hrvati bi tesko zadrzali ime bilo kojeg srpskoga pjesnika u svome kraju, u ovim vremenima. Svoje ulice vise nemaju u nasim gradovima ni Sterija, ni Zmaj-Jova, cak ni sam Andric, Hrvat po porijeklu i istodobno Srbin, najvise Jugoslaven. Ima lijeka iskljucivostima, tko zna. S terase pred zdanjem koje je istodobno i tvrdjava i dvorac, vide se ravnice, Fruska gora, vinogradi. Prisjecam se kako je novosadskoga pjesnika Miroslava Antica obuzela neodoljiva zelja da otuda poleti. Na takvim su mjestima vrtoglavice zanosne, osobito uz more - a ravnica je nalik moru. Mika (tako smo ga zvali odmilja) bacio se odozgo. Ostao je cudom ziv. Umro je, srecom, prije svega ovoga. Nosio je u sebi sve najljepse sto ima ovaj kraj s toliko naroda i jezika. Prisjecam se rijeci koje je Krleza, inace skrt na hvali, izrekao jednom prilikom o pokojnom pjesniku, autoru ciganskih balada. Tko jos pjeva u ovom gradu stare "varoske pjesme", koje svi znamo, koje su i vojvodjanske, i srpske, i hrvatske, i madjarske, i ciganske, i tko zna jos cije jos, nase zajednicke. Kome je danas do pjesme!

Titova konstrukcija
Na prilazima tvrdjavi mnogo je autobusa. Dovode djake iz provincije da vide sto je ucinio NATO - i koliko je vazan "nas Slobo koji nas je odbranio od agresora". Vlast koristi svaku prigodu da propagandom najnize vrste pokusaju skinuti ljagu sa sebe. Ni jedna "izmijesana sredina" u Jugoslaviji, mozda ni u svijetu, nije mi izgledala tako skladnom i suglasnom kao Vojvodina. Ni ona vise nije sto je bila. Posljedice razaranja pokolebale su ponegdje i one koji znaju tko je najvise kriv za sve sto im se dogodilo. Nema se vise sto izgubiti, nakon svega.

Slijedecega dana sef drzave svecano pusta u promet novi zeljeznicki most na Dunavu. Okruzen je brojnim osiguranjem - momcima okretnim, na kratko podsisanim, izvjezbanim u karateu i slicnim disciplinama, ne dao vam bog da im ruku dopadnete. Nakon dugotrajne sutnje obraca se opet narodu. Iz unutrasnjosti je dovedeno, u prepunim autobusima, mnostvo ljudi. Dobili su i za popudbinu. Bilo ih je, prema sluzbenim izvorima, oko 200.000, u svakom slucaju vise od 100.000. Bio sam prilicno daleko, pozadi - nisam se ni pokusao izgurati naprijed, bolje je biti dalje - od tjelohranitelja. Ali razglas je funkcionirao savrseno, sve se culo. Pljeskalo se i odobravalo, osobito u prvim redovima. Ostali su mi izgledali mlaki i apaticni. Kao u vrijeme "socijalistickih radnih pobjeda" predsjednik je, gotovo istim rijecima, pozelio "da podelimo radost zbog uspeha, zbog jedne velike radne pobede kojom obelezavamo velike, najvece radne rezultate" (obratite paznju na pridjeve koji se ponavljaju, hiperbole karakteristicne za tu vrstu govora). Podsjetio je jos jednom sve okupljene da su se prosle godine u isto vrijeme dogodili "agresija NATO pakta" i "rat protiv Jugoslavije". Zatim je svoju drzavu proglasio "najevropejskijom evropskom zemljom". Njezina obnova "nije zabelezena u evropskom iskustvu". Ona je (ta uspjesna zemlja) kadra proizvesti vagone koje "danas samo cetiri evropske zemlje mogu da proizvedu". Proturjecnosti su gotovo iznenadjujuce: s jedne strane Evropa mu je mjerilo uspjeha, s druge je, kao saveznik agresora, predmet prezira. No u ovakvim prilikama nista nas ne smje iznenaditi. Rijeci, rijeci! - tko jos vodi racuna o proturjecjima.

U vezi s proslavom i predsjednikovim govorom, opozicijska stampa otkriva zanimljive pojedinosti. Cjelokupna konstrukcija zeljeznickog mosta, koji je tako svecano pusten u promet, proizvedena je jos u Titovo vrijeme: nalazila se je u Smederevskoj zeljezari, kao dio ratnih rezervi, pripremljenih za slucaj da SSSR napadne Jugoslaviju i porusi mostove na Dunavu! A famozni vagoni, kakve proizvode "samo cetiri evropske zemlje", pravljeni su u zagrebackoj tvornici "Koncar" (serija 441) u vrijeme Ante Markovica, covjeka u kojeg smo polagali nadu. Te naoko nevazne pojedinosti otkrivaju mnogo vise nego sto kazuju: neizrecivu lakocu u podmetanju lazi ili poricanju istine. Predsjednikove rijeci, popracene energicnim gestama, prenosili su radio i televizija. Rezija im je dodavala zvucne kulise, aplauze gromce od onih koji su se mogli cuti. Ljudi su i na to navikli, oguglali su. Nista ih ne moze iznenaditi, na sve moraju biti spremni: od drzavnog aparata napravio je osobnu sluzbu, pretvorio je vojsku i policiju u svoju tjelesnu gardu, prilagodio zakone vlastitim potrebama, kontrolira istodobno skupstinu, sindikate, diplomaciju i financije: "u njegovu sistemu nema supljine - nasa ce agonija dugo trajati". Tako govore oni koji ga poznaju.

Rasprava o "ratu i teatru", na Sterijinu pozorju, imala je medjunarodni karakter. Bila je zanimljivija nego sto sam ocekivao. Susreo sam tom prilikom stare prijatelje (Jovana Cirilova, kojem je izgorio teatar usred Beograda, ne od NATO-ovih bombi nego od nemara vlasti); upoznao sam mladje pisce, koje nisam imao prilike citati nakon odlaska. Govorio sam o Shakespeareu u jugoslavenskom ratu, napose o Richardu Trecem. Predlozio sam da se komad Mjera za mjeru prevede na srpski, po djelu jednog zivucega nacionalistickoga barda (na zalost, darovitog): Ceracemo se. Dokle cemo? Trudio sam se da ne pretjeram kako ne bih naudio simpaticnim i dobronamjernim organizatorima. Moglo se, unatoc svemu, raspravljati slobodno - u tom pogledu srpskim kolegama nisu potrebne lekcije. Najkriticniji sudovi su, naravno, izreceni iza kulisa. Unaokolo su kruzili papiri, biljeske, izjave, intervjui iz novina, starijih i novijih, stranih i domacih. I tim se "materijalima" ovom prilikom sluzim.

Jedan novosadski profesor, Madjar porijeklom, istrazivac javnoga mnijenja po profesiji, nudi slijedecu dijagnozu, koju pokusavam sazeti: Srbija je danas tesko oboljelo drustvo u kojem su svi razocarani - liberali zato sto se ne priblizavamo demokraciji, nacionalisti jer se san o Velikoj Srbiji pretvorio u moru, komunisti zato sto se komunizam raspao, antikomunisti jer se ne uspijevamo osloboditi komunizma, prokapitalisticki menadzeri zato sto se ne uspijeva ustanoviti slobodno trziste... Ta opca razocaranost proizvodi apatiju, osjecaj bespomocnosti, nedostatak entuzijazma i volje da se stvari promijene: "sve sto se poduzelo u ovih deset godina, zavrsilo je neuspjehom". Zato nije ni cudo sto je tako kako jest.

"Svi smo mladji za deset godina koje nismo zivjeli", kaze glumac u prikrajku scene. "Ne, stariji smo, jer smo sve to vrijeme postojali ne ziveci", dodaje njegov kolega (ne navodim svakome ime, neki su me zamolili da to ne cinim). Mnogi od nas koji smo dosli izvana zanimali smo se za Otpor, novi spontani pokret, bez lidera i hijerarhije, koji se pojavio na univerzitetima i naglo se siri. Moze li od njega postati neka vrsta Solidarnosci, premda nema ni svoga Lecha Walesu, ni beskompromisnog Jaceka Kurona, ni pronicljivog Adama Michnika? U Srbiji nema ni Solzenicina. Cosic nije Havel. Gandhi se nije rodio na Balkanu. Zbunjuje me, unatoc svemu, to sto su Otporasi isli starom i iznemoglom patrijarhu, koji velikodusno dijeli blagoslove ne znajuci vise ni sam kome, da su posjetili Udruzenje knjizevnika Srbije, u kojem je leglo najcrnjih nacionalista. (Skovani su neologizmi "nacos, patriotas, kosovovracac, bastilj-televizija" i jos neki; Srbi to umiju.)

Mitinzi za rane
S opreznoscu ili bez nje, sve vise ljudi i zena prilaze studentima s crnim majicama na kojima je otisnuta saka - stisnuta pesnica ispod koje pise OTPOR. Htjeli bi srusiti nedemokratsku vlast sredstvima demokracije, a to nece ici lako - nema demokracije, valja je tek izgraditi. U takvoj su situaciji mozda neizbjezni paradoksi ili kompromisi: "Dosta nam je kompromisa, ne samo njihovih nego i nasih. I ja prva, koja stalno izlazim na sve demonstracije, pravim uzasne kompromise sa sobom: mene ne zanima miting koji pocinje sa himnom 'Boze pravde', ja necu mitinge na kojima nam se obracaju s 'Pomoz bog, junaci' ili 'Srecne vam rane', meni nema mesta na tom mitingu - a opet pravim krupan kompromis za sebe licno i opet idem i kazem, pa dobro, nema veze. Takodje, kada sam potpisivala za Otpor, razmisljala sam: ali sta cu ja u istoj organizaciji sa Dobricom Cosicem, to je ontoloska nepravda, sta cu ja u organizaciji koja se i dalje savetuje sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bezuspesni milijarditi put?" Tako razmislja darovita mlada knjizevnica Biljana Srbljanovic.

Slicno misli i moj prijatelj Filip David, koji je bio medju osnivacima "Beogradskog kruga" a sad vodi "Forum pisaca", neveliku grupu koja stoji nasuprot sluzbenom Udruzenju srpskih knjizevnika. Filip me pozvao da prisustvujem njihovu sastanku. Vlast im jos nije dopustila da se sluzbeno registriraju kao organizacija. Ne raspolazu gotovo nikakvim sredstvima. Nemaju vlastitog glasila. Namjeravaju pokrenuti neka izdanja. "Nacosi" ih preziru. Nadaju se da ce im prici mladi iz Otpora. Na tom sastanku zatekli su se strani prevodioci, iz Poljske i Danske, znatizeljni i zabrinuti u isto vrijeme. Pitam se, zajedno s Danutom Cirlic-Straszynskom, mojom poljskom prevoditeljicom, kako ce se izvuci ovi nasi prijatelji, sto ce uraditi. David je vec prije govorio o tome kako se "pukotine u misljenju" pretvaraju u provalije, male zablude u velike, sitne pakosti u zlocine, bezazlene kradje u lopovluke najvecih razmjera. Navodio je rijeci Thomasa Manna: "Branitelj ciste knjizevnosti sam sebi izgleda zalosnim, jer je politicka borba ponekad znacajnija, vaznija i dostojnija postovanja od cjelokupne poezije."

Pisac kakav je David, koji u sebi ima vise velikodusnosti nego prakticnosti, nije vican "politickoj borbi" kakva je ovdje nuzna, ne moze se suprotstaviti onima koji sire strah od "svjetske zavjere", "unutrasnjih i spoljnih neprijatelja", "slugu NATO-a", "stranih obavestajnih sluzbi", "petokolonasa", "placenika u domacim redovima". Utoliko vise cijenim njegov angazman. Nakon susreta s "Forumom pisaca" nespokojniji sam nego sto sam prije bio. Mozda je tako moralo biti.

(Nastavit ce se)