("Tri bosanska kadeta", Dani br. 157, 2. juni 2000, str. 17)

Ne ulazeci u motive teksta, zelim samo da ukazem na odsustvo politickog sluha i odnosa prema istini. Tacno je da je 1990. godine pao komunizam u BiH, a za neke kao da ga je trebalo ostaviti, poput Srbije. Komunizam je pao u cijelom svijetu, pa zasto ne bi i u BiH. Izvjesni Zeljko Cvijanovic pokusava izjednaciti Karadzica, Izetbegovica i mene mada je svima jasno da se to ne moze potvrditi argumentima. Nas trojica nismo bili isti ni 1990. godine, ni tijekom rata, a nismo ni danas.

Budite uvjereni da se Stjepan Kljuic ne moze napraviti od blata. Poredjenje nas trojice se ne moze uciniti ni iz ovih razloga:

Izetbegovic i Kljuic nisu bili za rat niti su doprinijeli destruktivnim djelovanjem pocetku rata. Naprotiv. Rat je bio davno planiran u glavama fasista iz rukovodstva JNA i ostatka Jugoslavije.

Referendum za nezavisnost BiH je historijski cin, koji se ne moze ignorirati, kao i borba za nezavisnu BiH.

Ideje koje sam zastupao 1990. godine, pa sve do danas (suverena BiH, ravnopravnost hrvatskog naroda u njoj…) pobijedile su i svakome iole pametnom covjeku epilog je jasan. Protivnici tih ideja i tvorci agresije na BiH ne samo da su zavrsili na smetljistu historije nego i u Haagu. Neki ce tamo tek stici.

Druga je stvar sto se danas oglasavaju ljudi poput tog Cvijanovica i redakcije Dana, koji bi zeljeli da smo mi bili isti. Medjutim, razlika medju nama je uocljiva da se moze vidjeti i golim okom. Naravno, tko gleda. Dakle, vasi motivi su sasvim drugaciji. Nazalost, dolaze od onih koji nisu imali snage da 1992. godine kazu - nemojte ubiti nesrpsko stanovnistvo u Banjoj Luci. To je bio minimum za gradjansko dostojanstvo pogotovo za one koji bi danas u BiH zeljeli javno djelovati.

Stjepan Kljuic, Sarajevo 

(Rijec u fokusu: "Pornografija", Dani br. 159, 16. juni 2000, str. 15)

Gospodin Mile Stojic je uspio, u kratkoj, ako ne i prenatrpanoj kolumni pod nazivom Rijec u fokusu, pogresno protumaciti i pogresno predstaviti izjave koje sam nedavno dala u vezi sa pornografijom u popularnom novinarstvu, istina, te izjave se nisu posebno odnosile na magazin Dani.

Postoji znacajan problem pornografije u popularnom novinarstvu, u oba entiteta i sirom "svijeta pisanih medija" u BiH.

Ja nemam nista protiv pornografije. Zapravo, kao feministkinja, ja u potpunosti podrzavam odluku Nadine Fetic da obnazena pozira za magazin Playboy. Ono cemu se protivim je objavljivanje pornografije u popularnom novinarstvu, narocito u dnevnim novinama i ozbiljnim istrazivackim magazinima. Vjerujem da je objavljivanje ovakvog senzacionalistickog materijala u popularnim publikacijama, lako dostupnim maloljetnicima i djeci, krsenje standarda profesionalnog novinarstva. Razocarala me cinjenica da su Dani objavili upravo takav materijal, na vrlo nekontrolisan i otvoren nacin. Mislila sam da su Dani ozbiljan casopis koji se bavi istrazivackim novinarstvom. Jesam li pogrijesila? Imajuci u vidu reputaciju Dana zbog teskih tema istrazivackog novinarstva kojim se bavi, mogla sam samo doci do zakljucka kako je objavljivanje ovakvog pornografskog materijala jednostavno bilo bezrazlozno.

Sveucilisni rjecnik Merriam Webster definise "bezrazlozan" na sljedeci nacin:

1: dato nezaradjeno ili bez naknade, b: ne uzrokuje povratnu dobit, kompenzaciju, ili razmatranje;

2: nepozvano okolnostima: netrazeno.

Objavljivanje erotskih fotografija u Danima, namijenjenih odraslima, bilo je bezrazlozno, cak i u kontekstu novinskog clanka o Alisi Sisic ili Nadini Fetic, i neodgovorno. Fotografije te vrste, koje su Dani objavili otvoreno, u casopisu koji citaju odrasli i koji je dostupan i djeci, imaju svoje pravo mjesto - trebaju biti objavljeni u casopisima za odrasle kao sto je Playboy, casopisu cija je distribucija ogranicena na zrelo citateljstvo i nije lako dostupna djeci i adolescentima.

Istrazivacki casopis, kao sto su Dani, trebao bi imati odgovornost da se bori protiv stereotipiziranja ljudi, narocito protiv tretiranja zena kao objekta. Gosp. Stojic moze ismijavati moje komentare u vezi sa sudbinom hiljada zena u Bosni u toku rata, ali koliko god je on uvredljiv, Bosni i Hercegovini jos predstoji da predje znatan put ka promjeni usvojene uloge i statusa zena. Dani bi trebali dati svoj doprinos ovoj promjeni na pozitivan nacin, a ne komplicirajuci problem jos vise. Objavljivanje fotografija obnazenih zena u pozama punim seksualnosti, nije napredak ili sloboda, ono je bezrazlozno i senzacionalisticki.

Dani su postovan istrazivacki casopis - ono sto bi trebali izlagati pogledu javnosti je djelovanje politicara u ovoj zemlji, kako bi ih svi mogli vidjeti, a ne tijela mladih zena.

Tanya L. Domi,

glasnogovornica OSCE-a

Treba se zamisliti nad cinjenicom da se jedna zena sa Zapada osjetila ponukanom da progovori o pornografiji u nasim mainstream medijima. Ko god prati stampu u bilo kojoj od zemalja EU, zna koliko je Tanya Domi u pravu. Ako nesto treba biti zacudno, onda to nije izjava Tanye Domi, vec cinjenica da se povodom poplave pornografije u nasim pisanim medijima nikada nisu oglasili nasi nastavnici i odgajatelji, niti nasi roditelji, niti vjerske institucije tri bh. naroda, niti politicari, niti oni zastupnici javne rijeci kod nas koji selektivno brane vrijednosti liberalnih demokracija, pa i pravo na pornografiju, ali koji nista ne poduzimaju da i u nas zazive propisi i iskustva liberalnih demokracija koja su po tom pitanju daleko restriktivnija od nasih zakona i prakse. Ne svjedoci li odsustvo tih glasova o tuznoj otupjelosti nase sredine na sveprisutnost pornografije? Zasto je to tako, trebalo bi da ogovore strucnjaci. Mozda se radi o recidivu iz nedavne proslosti kada je 80-ih godina jugoslavenska stampa, televizija, o filmu da i ne govorimo, u tolikoj mjeri bila pornografizirana da je bivsa nam drzava po tome sigurno nadmasila i Istok i Zapad. Ako je to tacno, nisu li upravo takvi mediji doprinijeli oblikovanju onog odnosa prema zeni kakav je u svome ekstremnom ispoljavanju rezultirao masovnim zlocinima nad Bosankama?

Umjesto jeftine zafrkancije, predlazem da na temu pornografije objavite ozbiljan clanak ili intervju s nekim sociologom, psihologom, eticarom, socijalnim radnikom s nasim ljudima u dijaspori, s imamom ili svecenikom, strucnjakom za Internet pornografiju ili mozda s nekom od koleginica novinarki koje dijele misljenje s Tanyom Domi, dakle bosanskih novinarki preko cijih stavova vasi muski novinari i saradnici nekako olako predjose.

Asim Zubcevic, Sarajevo

Postovana redakcijo,

"Samoinicijativno" sam (posto to ocigledno niko drugi nece) odlucio da napisem clanak o bh. umjetnosti i njenim problemima. Kao sto i sami znate, situacija u bh. umjetnosti je, izuzev par rijetkih entuzijasta koji stvarno znaju sta rade (i to rade na pravi nacin), prilicno losa. Dugo vremena sam lupao glavom pokusavajuci da razumijem sto to nama fali i zasto mi "to" ne radimo kako treba. Dugo vremena sam mislio da su u problemi BH umjetnosti financijske prirode, ali bojim se da ni izbliza nije tako.

"Svjedoci postojanja" (Obala Art Centar), izlozba koja je bila nesto fenomenalno, nesto cime se stvarno svi mozemo ponositi, jeste primjer kako se i u najtezim ratnim okolnostima moglo napraviti nesto genijalno i bez ikakvih problema. Poslije rata je SCCA (Centar za suvremenu umjetnost Sarajevo) krenuo sa odlicnim projektima i velikom podrskom prvenstveno mladim umjetnicima i uspjeh je bio zagarantovan. Sve su ovo pokazatelji da smo bili na dobrom putu da izadjemo iz balkanske anonimnosti i da ce se situacija u BH umjetnosti iz korijena promijeniti, ali...

Nazalost, jos uvijek smo daleko od bilo kakvog ozbiljnog organizovanja i promidzbe bh. arta na svjetskom (ako ne, barem evropskom) nivou, i ono sto se dobro desava, desi se rijetko. Zasto je to tako? Zasto je najkvalitetniji dio organizacije sarajevske umjetnicke scene sveden na pet-sest ljudi koji nemaju podrsku cjelokupne sredine i rade van sistema? Zasto ljudi koji su zaduzeni za BH umjetnost jos uvijek misle da mi imamo kvalitetan obrazovni kadar i "najbolje" umjetnike? Zasto nas nema na Venecijanskom bijenalu? Zasto u Sarajevo (vise) ne dolaze kvalitetne izlozbe i dobri umjetnici?

To su samo neka od mnogih pitanja koja nas moraju zabrinuti i trgnuti iz camotinje "carsijskog arta" i slabih drzavnih umjetnickih institucija. Sistem koji imamo je cudan i pogresan. Kao prvo, izolacionizam koji vlada u bh. artu je iskljucivo zasnovan na uspostavljanu lokalnih vrijednosti. Nepoznavanje svjetskih umjetnickih prilika i situacije u ostalim zemljama je nasa svakodnevnica, a zasniva se uglavnom na strahu od konkurencije. Sistem koji smo naslijedili iz proslog drustva i dalje je na snazi. Linija ALU (Akademija likovnih umjetnosti) - Udruzenje "Collegium Artisticum" je i dalje nasa realnost i, nazalost, tu sve pocinje i sve se zavrsava. Poseban problem je sto ljudi koji sjede i odlucuju o svim bitnim kulturnim pitanjima na najvisem nivou, ne vide stvarne probleme i misle da oni i ne postoje.

Da bi stvari pocele de se krecu u pozitivnom smjeru, treba prvo krenuti od dna. Reforma obrazovanja je neminovna. Program po kojem se radi na ALU je najmanje 50 godina star i to malo promjena sto je bilo uglavnom su inicijativa nekolicine progresivnih profesora zaposlenih na ALU.

Sistem skolovanja na ALU je neprilagodjen studentima, zastario je i sve se svodi na "ucenje zanata", a kreativnost bi se "k'o biva" trebala ispoljiti poslije zavrsene akademije (nakon postavljanja "etikete" na ledja studenta od strane strucnog kadra). Diploma nase akademije ne vrijedi dalje od Bihaca. Jos uvijek nemamo katedru za istoriju umjetnosti.

Godisnja izlozba udruzenja bh. umjetnika "Collegium Artisticum" je i dalje jedina kompetentna za uspostavljanje i uporedjivanje standarda i vrijednosti umjetnickog rada. "Podjela" ateljea je uvijek bila glavna tema ove organizacije. Reforma i bolje organizovanje ove institucije je neophodna.

Nacionalna bh. galerija i ostale javne galerije i dalje kubure s nedostatkom identiteta i nedostatkom "umjetnosti". Kako to da jedna odlicna kolekcija slika kakvu ima Nacionalna galerija BiH nikad nije izasla van granica Bosne i Hercegovine i na taj nacin promovisala nasu drzavu? Kako je moguce da nijedna institucija (izuzev SCCA) javno ne posjeduje kvalitetne informacije i podatke o svim BH umjetnicima koji nesto znace u zemlji i inozemstvu? Da li ljudi koji rade u Ministarstvu za kulturu znaju ko su nasi umjetnici i sta oni zapravo rade? Imaju li njihove telefone i adrese?

Koji je to nacin na koji bi prosjecan turista ili organizator nekog svjetskog umjetnickog bijenala mogao dobiti informacije o bh. umjetnosti i umjetnicima? Kome da se obrati za konkretnu informaciju? Koje su to bh. izlozbe koje gostuju po evropskim muzejima i nacionalnim galerijama? Nema ih. Gdje je karika koja nedostaje?

Najveci problem nase sredine je uvijek bio i ostao mentalitet. Jedini nacin da sacuvamo i ovo malo sto imamo jeste da promijenimo nacin razmisljanja i odnos prema nama samima. Moramo shvatiti da je jedini nacin da opstanemo u ovim teskim politickim okolnostima upravo dokazivanje svijetu da posjedujemo kulturu i da, sto je najvaznije, znamo kako da to pokazemo. Svaka samostalna i nezavisna evropska zemlja zna sta znaci imati svoj kulturni identitet i kako se postaviti u odnosu na druge (primjer: ucesce na Venecijanskom bijenalu ili bilo kojem drugom ). Samo promjenom kadrova, mukotrpnim radom i dobrom organizacijom se nesto moze postici. Jos uvijek nije kasno da nesto uradimo, u protivnom nas ponovo cekaju izolacija i mrak.

Nebojsa Seric Soba,
Amsterdam

(Reagiranja: "Dobro nam dosao, Novace Kilibarda!", Dani br. 159, 16. juni 2000, str. 38-39)

Zbog mog reagiranja na tekst Marka Vesovica sa eksplicitnim naslovom Gospodin Dzemaludin Latic, gospodin pjesnik, "majstor metafore", osjeca se "ugrozenom manjinom". I odmah kaze da mu je, kao takvom, tesko izici na kraj sa trojicom, pa se zadrzao samo na meni, "potonjim". "Ko mu je prvi?", pomislih. Kad ono, gle podlosti!, prvi sa kim Marko treba "izici na kraj" je sam predsjednik Izetbegovic. Kakve on veze ima sa svadjama, uvredama, polemikama izmedju nas?! E, za Marka Vesovica (citaj: Ve(liki) sovi(nist)ca) ima. Jer nas trojica smo kroz "krvavu bajku" bili, po Vesovinisti, i ostali prijatelji sa Karadzicem, Cosicem, Maksimovicem, Ostojicem, Seseljem, Milosevicem i "njegovom kurvetinom" Kilibardom, a mrzimo i ugrozavamo svakog drugog Srbina iliti Crnogorca koji nije zlikovackog soja kao navedeni. Sta hoce ovim Vesovinist da kaze? Samo ti se kaze, citaoce: rat su skrivili i vodili ista muslimanska i cetnicka bratija - to zagrljeni oko Sarajeva - zlikovac voli zlikovca. Pa ti Vesovinist podastire sve dokaz do dokaza. E, pomoz ti Onaj cije ti salo u oblacima vidis, majstore metafore! Priznajes svoje senlucenje pod Nogama i sa Karadzicem, da bi odmah lazno optuzio kako su i drugi senlucili sa njima.

Kad je Karadzic u Skupstini zaprijetio nestankom muslimana, ko mu je vrlo hrabro odgovorio da muslimani nece nestati? Ko se velikim Bogom zakleo da robovi biti necemo? Ko je bacio cvijece u Drinu i posjetio srpske grobove u Foci radi izmirenja naroda? Za koga to, Vesovinisto, postoje samo dva naroda - zrtve i dzelati? Tako je govorio, osjecao i tako se borio (protiv cetnika) Alija Izetbegovic. A Boga mi i ja. Pomagao sam ga i slijedio koliko sam mogao i umio. Ako ga ti stavljas u cetnicku kavalkadu zlikovaca, onda i jesi manjina koja hodi gradom i jesi ugrozen, ali od sopstvenog susnja na ramenima. Od nas trojice sigurno nisi ugrozen. Znam da ces sutra opet konstruirati pricu o plasticnim kesama za smece pred svojim vratima. Kako samo glupo i uporno slijedis stosove onih koji su tvrdili da sami sebi palimo kuce, i sami sebe granatiramo, te da silujemo "njihove" zene i koljemo "njihovu" djecu, pa nam treba balijsku majku …, pa nam treba fundamentalist-icku … Kad vam zatreba da zakukate nad svojom ugrozenoscu (zasto bas ovaj termin, Marko?), kolektivnom ili manjinskom, izgovore trazite u nasem samogranatiranju; kad, opet, sebi dajete oreole herojstva, nas optuzite da smo pobjegulje koje nisu vidjele Sarajeva vec se krili po Ljubljani; kad se ulagujete, onda smo mi isti kao i oni vasi najgori. Elem, Marko, dzekli, dzekli, sto onda stvarno rekli?!

Nisi ni pokusao odgovoriti ko se to tajno sastao u Sarajevu sa Dobricom Cosicem?! Zasto Dobrica nije dosao nekom od nas trojice ako nam je prijatelj?

E sad ti odgovaram kao onaj "potonji". Ti me nazivas lazovom i zato se pozivas na "tapiju" jer sam osudjen na procesu koji je protiv mene vodio Raif Dizdarevic. Uz ove tvoje tvrdnje pozdravljam Medihu Pasic, jednu sarajevsku sudinicu. Jer, koliko novinara u Sarajevu ima tapiju da su lazovi. Neki od njih su u ovim novinama u kojima pisemo. Svi se oni hvalisu tim i takvim "tapijama", samo sam ja iz protesta napustio novinarstvo. Ti ne mozes povjerovati da u sarajevskom novinarstvu ima ponosnih i casnih ljudi. I sa tobom se kandzijam jer si udario na cast i ponos moje porodice. Zasto bih smirglo tvoje politicke i kult(uroloske) nebuloze?! Eto ti tvoga jata sa kojim si i nahrnuo na moju porodicu. Jedan urednik iz tvog (bivseg) jata samohvalisavo je priznao da laze i da drugacije ne bi mogao pisati. Svi (o)sudjeni novinari, lazovi sa "tapijom" po Marku, dobili su podrsku javnosti, medjunarodnih institucija itd. Samo na mene treba kamenovati, bacati isukana crijeva strvine, ili zatvoriti.

A, ja sam (o)sudjen zbog citiranja druge osobe. Rijec je o znanju Raifa Dizdarevica za neke tajne ratne planove bivse JNA. Eto, Dizdarevic je cist k'o suza, a Izetbegovic je isti k'o Karadzic! Nije Dizdarevic ni vidio Milosevica pred milion cetnika na Uscu, a Izetbegovic je senlucio sa Karadzicem u Skupstini. Za Dizdareviceva vakta bijase med i mlijeko, a za Izetbegoviceva "krvava bajka". Tako to grakce Markovo jato.

Zanimljivo je da se sudjenje meni odvijalo samo nekoliko sedmica prije NATO udara na Kosovo. Svjedok, cije su rijeci kao citat u mom tekstu inkriminirane, uzdrzao se od nekih komentara tajnih ratnih planova, jer je bio vojno lice i jer je NATO bio dao ultimatum da se povuce ista ona vojska koju je Dizdarevic kao Predsjednik poslao na Kosovo. Od tada Vrhovni sud suti na moju zalbu. I ja bivam lazovom po Marku. Ko na Dizdarevica pisne, lazov je, a slagati na Izetbegovica je herojstvo. Po ordenje se ide kod Markovijeh "Marki". Zato se zaradi i poneka marka od Markovijeh Marki. Ko je onda ovdje (jos) ugrozena manjina?! Ko su lazovi, a ko istinoljubivi okupatori grada?!

Ozbiljan citac Markova teksta vidi koliko je Marko u koliziji, tacnije u lazi, kad tvrdi da sam ja lazov. Sve moje tvrdnje (optuzbe) priznaje, samo ih malo retusira. Kao bio sam tu negdje, mozda drzao svijecu, al' nisam (u)radio. Priznaje da je nesto bilo tu negdje oko njega na Filozofskom fakultetu, bio je "spor" oko Rizviceve knjige, koju nije procitao, i "vadi" se na Partiju, koje nije bio clan; te priznaje, u natuknicama, postojanje casopisa Lica, i priznaje da ne mora voliti Makovu poeziju. Za njega je rahmetli Mak "pokojnik" (sic!) i da li ista vise, ne moze se razumjeti iz njegova priznanja.

Ajde, Marko, potrudi se jos samo malkice, i olaksaj dusi, pa se sjeti da li je samo Dom milicije historijsko mjesto po tome sto je u njemu odrzan prvi sastanak PL!? Il' je bilo jos nekih (historijskih) sastanaka? Ajde, Marko, da vidimo cija je dusa kaljuza, kad vec spominjes casopis Lica, reci da li si neke pjesnike volio, bar onoliko koliko nisi volio Makovu poeziju!? Ajde, Marko, sjeti se da je osim casopisa Lica u Sarajevu izlazilo jos nekih casopisa iz kulture, poput Izraza. Pa, jos reci koliko si volio one pjesnike koji nisu voljeli glavnog urednika Izraza zbog njegova slova "h", koje i ja preskacem kad kazem 'ajde, Markoooo… Kad sve to kazes, ja cu se izviniti Raifu Dizdarevicu i reci da su vojnici JNA sami pob(j)egli iz kasarni i okupirali Kosovo, a vala i sire, te nazvati lazovom, "kakva sam i sama", svakoga ko drugacije pomisli o nasoj i njegovoj nedavnoj proslosti.

Ima jos jedan razlog zbog cega ocekujem tvoje priznanje. Zapravo, uvjeren sam da neces moci otrpjeti. Iskreno, Marko, prije nego si mi se iskazao Vesovinistom, nisam vjerovao ljudima, svjedocima tvojih pakosti. Mislio sam da su to poznate discipline iz traca sarajevskih mudraca. I posto sam u tebi skuzio jazvciju osobinu, tvoj psiholoski nedostatak, da se provlacis samo kroz jednu rupu u plotu kad nocu ides u kukuruze, dozvoli, majstore metafore, da se i ja posluzim tvojom formom izraza, stao sam na tu rupu i plahnuo te. Kad si potrcao iz kukuruza, mogao sam ti staviti ceku, zicu sa dugim kolcom, i uloviti te. Znas kako je jazavac glup pa tegli zicu sa kolcem dok se ne udavi! Ne zna se vratiti. Zasto ti nisam stavio ceku, vec sam stao ispred rupe kroz koju se provlacis? Htio sam pustiti "ugrozenu manjinu" da zivi u svojoj jazbini. A, i da sam te ziva ulovio u kukuruzima, pred kakvim bi to sudom u Sarajevu danas (ja) mogao dokazati da sam te uhvatio u kukuruzima. Ispao bih lazov i progonitelj "ugrozene manjine". Ovako sam ti nad svojom "tiskovinom" zelio vidjeti unezvijerenu njusku nakon sto sam te plahnuo iz kukuruza u koje se opet (nocu) vracas.

A, ja tebi, zauzvrat, priznajem da sam bio zaboravio jednu drugu jazvciju (mitsku) osobinu. Ma, i nisam zaboravio, vec sam to smatrao samo seoskom anegdotom o jazavcu. Jos dok sam "curlikao uz frulicu", prepadali su me kako jazavac hoce odgristi mosnje. Sve sto si napisao o Laticu Drugom, Marko, citam kao basnu o mitskom instinktu jazavca da tura svoju njusku prema svemu sto slici na klip kukuruza. Pa odakle onda da me pozdravis: "Dobro nam dosao, Novace Kilibarda!", kad su nam i klipovi razliciti?! Pa, ko je onda bleso?!

Nedzad Latic, Sarajevo