EURO 2000: DRUGI KRUG

Domenico je Talijan koji vec dugo zivi u Holandiji. Toliko dugo da za povratak u Amsterdam kaze: idem kuci. Upoznao sam ga nakratko u vozu, nakon utakmice Italija - Svedska. Prvo je usao u voz, pjevajuci nesto u slavu fudbalske Italije, pa je potom sjeo ne prekidajuci pjesmu. Vrlo brzo, izgleda da mu se ucinilo da njegova pojava, ukljucujuci i napjev, nije ostavila poseban utisak na prisutne, te je prestao. Nesto kasnije skinuo je plavi dres talijanske reprezentacije i ostao u atlet-majici. Bijeloj, kakve nose sarajevski penzioneri dok rade u basti. Domalo je skinuo i sarenu kapu sa natpisom Forza Italia, podmetnuo je pod glavu i zahrkao. U tom poluiskrivljenom polozaju izgledao je kao umorni rudar nakon sihte, u lokalnom vozu za Kakanj. Ali ovo je slika na relaciji Eindhoven - Amsterdam.

Okolno drustvo bilo je, kako se u Sarajevu kaze a da se nista ne misli, multikulturno. Pola Svedjani, Talijani i pokoji Sarajlija. I grupa trubaca sa naslikanim zastavama obje zemlje na obrazima. Bila je to noc u kojoj su Talijani i treci put pobijedili, a Svedjani se konacno oprostili od Evropskog sampionata. Oni koji su ostali budni pricali su o starim utakmicama i blistavim potezima igraca koje svi pamtimo. Ukratko, evocirali su uspomene sto je cilj svakog postenog navijaca. Tako otprilike izgleda zavrsna slika vecine utakmica u Holandiji i Belgiji na Euru 2000.

Smak svijeta ili obicno navijanje
Napustio sam Amsterdam dan uoci posljednje cetiri utakmice u grupama. U Sarajevu su me svi pitali kako sam uspio prezivjeti. Tesko da bi im mogao objasniti kako se odavno nisam osjecao tako sigurno. Medijsko pokrivanje Evropskog sampionata u fudbalu sasvim prirodno, najopsirnije je opisivalo incidente. Gledano sa strane, cini se da se osim sukoba navijaci - policija - navijaci, nista drugo nije ni desilo. Doduse, sta reci kada se upoznate sa podacima uoci utakmice Engleska - Njemacka u belgijskom gradu Charleroi.

Vristeci naslovi u lokalnim novinama, detaljni opisi policijsko-organizacionih priprema. Vise od 3.000 policajaca, sedam medicinskih timova, dva helikoptera, 60 borbenih vozila, 120 konja, 45 specijalno obucenih pasa i 13 cisterni s vodom. Pripreme za smak svijeta? Na stotine policajaca unutar stadiona, dobar dio njih u tradicionalnim navijackim odorama. Cak je iz lokalnog zatvora privremeno premjesteno 1.000 zatvorenika kako bi, kazao je lokalni zvanicnik, "kapaciteti bili spremni". Engleski navijaci su najopasniji kad njihov tim pobijedi. Kad izgube, mirni su kao bubice. Njihovi fanovi pokazuju neku vrstu "bezrazlozne euforije" nakon utakmice. Ali to je, izgleda, rezervisano samo za evropske susrete. Ja se ne sjecam da su ti problemi prisutni na domacim utakmicama. Onaj ko je boravio na engleskim stadionima moze se prisjetiti (to se i na TV jako dobro vidi) da ne postoji nikakva posebna prepreka izmedju navijaca i terena. Ali na evropskom sampionatu mozete vidjeti, vjerovatno u kakvom drugom i normalnom zivotu pristojnog, domacina-Engleza koji nakon pobjede nad Nijemcima urlice u kameru. "Platio sam kartu 350 funti (vise od 1.000 KM, op.a.), ali nije mi zao, jer je ovo najsretniji dan u mom zivotu." Sad, kakvi su mu ostali dani u zivotu... Mozda je bolje i ne insistirati na cinjenicama. Ali nije problem samo u njima.

Engleski mediji uvijek podizu atmosferu kao da je upravo taj mec odlucujuci i da nakon toga nista vise nece biti isto. Tek sto su pobijedili njemacku reprezentaciju u fudbalu, jedan od njihovih listova (Sunday Mirror), doduse tabloid ali sa pristojnim tirazom, objavio je: "Nakon cekanja od 33 godine, 10 mjeseci, 18 dana, 4 sata i 17 minuta konacno smo pobijedili Nijemce." Nije odolio ni engleski selektor Kevin Keegan - koji je u vrijeme one posljednje pobjede iz 1966. godine imao tek 12 godina - rekavsi: "Evo pobjede nakon 34 godine patnji." Pa sad ti ostani ravnodusan.

Treba reci da postoji i drugaciji pristup. BBC je odmah nakon incidenata u Bruxellesu i Charleroiu najavio specijalnu emisiju pod naslovom "Sramota Engleske". Ali ono sto je posebno interesantno jeste da slican bilans kao sa Nijemcima, Englezi imaju i sa Rumunima. Nisu ih pobijedili gotovo tri decenije. Ali to nije naglaseno uoci ove druge utakmice, koja je engleski tim definitivno poslala na ostrvo. Sto je vjerovatno najvise obradovalo organizatore. I tako nekako izgleda odnos "velike" Evrope i ostatka istog kontinenta.

Krupne se rijeci cuvaju za Engleze, Nijemce, Talijane, Francuze. "Ostali" su domacini pa stoga pritajeni favoriti ili su "dobri tehnicari" kao Rumuni ili Portugalci, odnosno "nepredvidljivi" kao Jugoslaveni, ili su "iznenadjenje", sto se moze reci za Tursku. Da je BiH kojim cudom stigla na Euro 2000, vjerovatno bi glavna tema bila: kako momci koji imaju rat iza sebe mogu igrati fudbal. To sto najveci dio tih fudbalera nije vidio rata, tesko da bi koga moglo uzbuditi.

Mozda ce jednog dana Evropa zaista biti ujedinjena sa jednom valutom, bez granica i social Englishom kao zajednickim jezikom, ali jedna ce stvar biti prepoznatljiva: ovdasnje predrasude ili dani kada bude sampionat u fudbalu. Tada cemo uvijek znati ko je ko i sta ko o kome misli. Ono sto je u nekadasnjoj Jugoslaviji bio susret "Dinama" i "Zvezde". Ostalo ce biti konvencija i velike rijeci koje prazno zvuce.

Povratak male trube
Uvodna atmosfera na svim stadionima u Belgiji i Holandiji tokom Eura 2000 potpuno je identicna. Sve izgleda kao pripremljeno za dolazak ogromne horde glupana kojima su na raspolaganju razlicite zabavne igrice da ne bi, ne daj Boze, sta pogresno uradili. Ili se potukli. Tu su uobicajeni gift shopovi sa majicama, amblemima, maskotama. Mali fudbal u prostorima ogradjenim ogromnim gumenim stitnicima. Pozeljno je da megdan dijele navijaci u razlicitim odorama. Cak je pozeljnije da se u jednoj ekipi nadju igraci sa razlicitim dresovima. I tako se, nekim cudom, uvijek i desi. Onda, prostor u kojem mozete izmjeriti snagu svog udarca. Daju vam loptu i sve sto treba da uradite jeste da je zapucate sto snaznije u gumeni stitnik. Na elektronskom semaforu pojavi se, recimo, 94 km/sat. Sad gledate mlade momke u turskim dresovima, svaki bi mogao "volu rep iscupati", kako se zalecu i raspaljuju loptom u gumeni zid. Docekuju ih uzbudjeni povici ostalih kad se pojavi kakva jaca cifra.

Stadioni uoci utakmice izgledaju kao ogromni poligoni za pripitomljavanje specificnih zivotinja. Prije nego igraci istrce na teren, tu se spuste padobranci tek da 40.000 ljudi moze slobodno da se izvice. Docekuju ih aplauzi, zapravo urlikanje, kao da su u najmanju ruku oni zasluzni sto se ovaj svijet uopste okupio. Onda specijalni dodatak. Pjesma zemlje sa najboljim plasmanom na Eurovision Song Contestu. Svedjani sa pobjednikom od prosle godine i Turci sa najpoznatijim hitom. Talijani sa olinjalim Volare. Gledano po publici, sve je pogodjeno. Reaguju vec u prvoj sekundi. Deru se kao da su im pjevaci prvi rodjaci.

Obezbjedjenje utakmica je kljucno pitanje ovogodisnjeg Evropskog sampionata. Ali ono sto mi je neobicno jeste razlika u odnosu na dogadjaje od prije desetak godina kada ovo pitanje mozda nije bilo toliko vazno. Sjecam se da je na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. bilo nemoguce uci na stadion sa sirenom. Posao sam sa grupom prijatelja na cuveni susret Spanija - Jugoslavija u Veroni, juna 1990. Iz Sarajeva smo krenuli opremljeni kao za tradicionalni prvomajski teferic. U Mjesnoj zajednici Kosevo II zaduzili smo zastave koje su ukljucivale dvometarske sohe od punog drveta sa kojim biste mogli nataci troje-cetvoro protivnickih navijaca. Vec na granici sve nam je bilo oduzeto. Na ulazu u stadion prolazili smo desetak provjera i mogli smo jedino sacuvati sladoled u ruci. Zastave su mogle proci samo bez cvrscih drzaca, kao krpe na kojima su tek uskladjene boje. Cijeli sam zivot zelio da posjedujem sirenu koja radi na lagani pritisak ruke. Ona koju sam kupio u Italiji oduzeta mi je na ulazu da nisam mogao ni rijec reci. U Holandiji 2000. godine cak je pozeljno da udjete sa sirenom koja funkcionise po principu spreja za brijanje. U vrijeme kada je osiguranje utakmice, cini se, najvaznija stavka u budzetu ove igre. Sve je dozvoljeno, samo nemojte traziti vise od sopstvenog ludila. Zabranjeno je prenositi ga na druge.

Sve sto vrijedi od Evrope
Eto, zavrsilo se takmicenje po grupama. Sve izgleda kao da ce u polufinale Talijani, Portugalci, Francuzi i Holandjani. I onda u finalu Holandjani i Francuzi. I na kraju opet Francuzi. Tako izgleda kada stvari racunate po normalnim mjerilima. Ali evropski fudbal je uvijek bio izvan tih mjerila. Da li su moguca iznenadjenja? Da li je moguce da Portugal sa Figom, Rui Costom i mojim favoritom Nunom (navijaci mu tepaju Njunje) Gomesom ucini napokon prodor u Evropi nakon sto je vec bio svjetski prvak, doduse u kategoriji mladjih fudbalera. Ili ce stare prdonje u obliku Jugoslavena, Spanaca, Turaka ili Rumuna postati nesto vise od "dobrih tehnicara ili prijatnih iznenadjenja".

Evropa i fudbal, to je stara tema. Jedna od onih po kojima se ovaj tuzni kontinent razlikuje od ostalih. Prije nego nas preplave Afrika i Azija, ovogodisnji Euro 2000 dao nam je iluziju da, ako zanemarimo Brazil i Argentinu, postojimo kao zajednicka barka. Camac u kojem postoji iskustvo koje nam je isto i u kojem funkcionisemo kao entitet sa vlastitom istorijom. Domenico, koji je odspavao dobar dio puta od Eindhovena, gdje su njegovi Talijani postali prvaci grupe, u jednom se trenutku probudio. Naoruzan atlet-majicom, ispricao mi je kako se priprema za sve utakmice Italije, do finala. Nije ni ukalkulisao mogucnost poraza. To je zapravo moguca slika Evrope. Cak i kada izgubimo, mi se osjecamo kao pobjednici. Jer smo u vlastitoj uobrazilji umislili da smo ovaj sport izmislili i da imamo puno pravo na sve njegove dobre strane. Koje ukljucuju da se i porazi racunaju kao pobjede.