NOVINARI U HAAGU?

U selu Gitwe jos nisu pobijeni svi Tutsi." (Georges Ruggiu)

"Poturkinje tvrde da ih silujemo, a evo bas neki dan u jednom izbjeglickom kampu jedna je od silovanih rodila crnca." (Risto Djogo)

"A Muslimani su jos uvijek u Makarskoj!?" (Smiljko Sagolj)

"Svaki Musliman treba da ima svog Srbina da ga pogubi." (Zilhad Kljucanin)

Zilhad Kljucanin i danas vazi za kulturnog radnika. On je pisac, a primjerak njegovog posljednjeg romana Sehid urucen je prosle godine, valjda za dobru igru, reprezentativcu BiH u fudbalu Sergeju Barbarezu. Smiljko Sagolj i dalje radi kao novinar u Mostaru, pojavljuje se jos samo tamo gdje misli da vrijedi biti vidjen, naprimjer: na promociji knjige Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima, i zdravlje ga, kazu, ne sluzi bas najbolje. Risto Djogo je preko zvornickog jezera davno jos stigao tamo gdje je imao rezerviranu kartu - u pakao. Georges Ruggiu je u zatvoru! Osudjen je na 12 godina zbog poticanja na genocid i zlocina protiv covjecanstva.

U sudskom procesu okoncanom prvog dana ovog mjeseca, pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine pocinjene u Ruandi, sa sjedistem u Arushi (Tanzanija), receno je kako je Ruggiu od januara do jula 1994, uredjujuci program na RTLM-u u Kigaliju, svoje slusatelje Hutue upucivao na istrebljenje manjinskog plemena Tutsija. Ovaj je Belgijanac, bas kao i njegova nedavno uhapsena koleginica Valerie Bermeriki, bio u apsolutnoj sluzbi genocidnog projekta ciscenja Ruande od Tutsija, pretvarajuci radijski program u komandno mjesto sa kojeg se precesto vrtio dzingl "Pocistite oko svoje kuce", a jednom i recenica koja se moze smatrati kljucnom za osudjujucu presudu: "U selu Gitwe jos nisu pobijeni svi Tutsi." Nakon nje, vojska Hutua je ubila 70 porodica Tutsija u ovom nepoznatom mjestu. Jos uvijek se ne zna da li su vojnici poslusali "savjet" "novinarke" Bemeriki izgovoren u programu RTLM-a: "Ne trosite na tu gamad metke - raskomadajte ih macetama."

Sud u Arushi priprema, dakle, jos jedan proces protiv novinara - podstrekaca istrebljenja. U medjuvremenu, tamosnji ce pravnici vjerovatno morati rijesiti i mogucu zalbu tuziteljice sa sudjenja Ruggiuu. Njeno ime je Carla del Ponte i u zavrsnoj je rijeci trazila 20 godina robije za Belgijanca medju Hutuima!

Rijeci podrske ubicama
Jos jedan sud za ratne zlocine, one pocinjene u bivsoj Jugoslaviji, u kojem je takodjer glavna tuziteljica Svicarkinja Carla del Ponte, iza resetaka stavlja krivce za bezbroj smrti. Tamo, medjutim, nema novinara. U Haagu se sudi vojnicima, politicarima, policajcima, medju kojima, istina, ima onih sa neuspjesnim novinarskim karijerama (Dario Kordic), ali niti jedan od njih nije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao ista drugo do sturih naredbi. Pitanje je, dakle, jesu li to novinari oko i u BiH od patriotskog uvijek imali vise profesionalnog osjecaja? Da li ona Kljucaninova recenica o ubilackoj duznosti svakog Muslimana, objavljena u glasilu tuzlanske SDA Zmaj od Bosne 17. juna 1993, u tekstu naslovljenom sa Partizana ne smije biti, a potpisanom pseudonimom Ale Trnavac, moze imati svoje opravdanje u cinjenici da autor pripada narodu nad kojim je izvrsen genocid i da mu je rodjeni brat bas u to vrijeme bio zatocen u cetnickom logoru?

Po ljudskoj i Bozijoj pravdi Scheveningen bi svoje kapije, ako ce iza njih ikada uvoditi novinare sa lisicama na rukama umjesto sa akreditacijama na reverima, prvo trebao otvoriti beogradsko-paljansko-banjaluckoj garnituri novinara kojima su postulati profesije bili bitni koliko i Mladicu Zenevska konvencija. Nasla bi se tu poveca galerija cudnih likova, mozda i krvolocnijih i opasnijih od (nikako ne svih) vojnika razasutih po bosanskim cukama gdje su "branili" ono sto je medijski definirao Milosevicev genij propagande Milorad Vucelic, a provodili operativci: od zaboravljene Milijane Baletic, mrtvih Ilije Guzine i Riste Djoge, preko udiplomacenog Dragana Bozanica do negdje izgubljenog Dragana Alorica ili Marice Lalovic i njima slicnih, samo manje televizicnih novinara iz Politike, Vecernjih novosti, Borbe, Duge, Ekspresa, Javnosti, srpskog Oslobodjenja, Prsta…

I druga bi strana, Bosni zapadnija, imala koga izruciti. Sagolj bi tu, naravno, bio predvodnik, jer nakon njegove recenice o Muslimanima i Makarskoj, izgovorene u prilogu o "muslimanskoj agresiji na hrvatske prostore", u jednom je izbjeglickom kampu za Bosnjake izmedju Splita i Makarske eksplodirala nekakva bomba od koje, cudom, niko nije stradao. Slijedili bi ga, medjutim, jos neki novinari i posebno kolumnisti tiraznih i provincijalnom estetikom "oplemenjenih" hrvatskih listova - te, kako je urednik kultnog splitskog tjednika Feral Tribunea Viktor Ivancic rekao za zagrebacki Globus, logisticke potpore konclogorima u Hercegovini. Borci rasplinuti u ratu protiv Bosnjaka, Srba, Jevreja, ali i unutrasnjih neprijatelja ciji je broj, sto se u slicnoj formi ponovilo i u Bosni, rastao kako je slabila moc vanjske opasnosti.

Sanjali su nocas da ih nema
Poredjenje sa Ruggiuom, sudovima i ratnicima vodi nas, ili zapravo vraca kuci, i do trece strane, do onoga sto se od svjedocenja o zlu pretvorilo u samo njegovo propagiranje koje, nasrecu, nikada do kraja nije zazivjelo u skladu sa pravilom kojeg u tekstu Novinarske smjernice za pracenje etnickih sukoba opisuju Bruce J. Allyn i Steven Wilkinson: "Uporedna studija o etnickim konfliktima pokazuje kako percepcija drugih grupa kao kompaktnih ili prijetecih u odnosu na percepciju vlastite grupe kao slabe, progonjene, igra veoma vaznu ulogu u pripremanju populacije za etnicki sukob. Ako pripadnici odredjene etnicke skupine misle da su ugrozeni, mnogo ce vise vjerovati glasinama i biti skloniji kako bi preduhitrili protivnika."

A tu, kod kuce, bosnjackim bi se Ruggiuom mogao smatrati autor knjige Da, ja prezirem Srbe, novinar Zmaja od Bosne, Ljiljana i, na kraju, glavni i odgovorni urednik nacionalnog sedmicnog lista Bosnjak - Zilhad Kljucanin, rodjen u Trnovi pored Sanskog Mosta. Bilo gdje - u Zmaju, gdje ce njegov pseudonim postati redakcijskim, u Ljiljanu jos dok su se Dzemaludin Latic i ostali novinari skloniji analitickom nego istrazivackom novinarstvu bavili genezom rata ili dijelili savjete bosanskim pregovarackim delegacijama, u Bosnjaku, gdje su lazna imena bila rezervirana za neke druge novinare - Kljucanin je zagovarao jedno: nepatvorenu mrznju, koju, istina, nikada nije ni pokusao izdici na nekakvu intelektualnu ravan.

Dosli smo u Sanu, vlasku li vam nanu!, naslov je Kljucaninove reportaze o oslobadjanju Sanskog Mosta objavljene u Bosnjaku 31. oktobra 1995. pod egidom ekskluzivno i sa sljedecim pasusom: "Vozam, vozam, vozam se. Po Sani. Snivao sam dan kada cu se vozati po BOSNJACKOJ Sani. Po cistom bosnjackom gradu, bez ijednog Srbina. I evo, docekah taj dan. Ako se izuzmu zarobljeni Srbi, koji vec, evo, ciste, pod strazom, sanske ulice, u Sani nema Srba. (…) Ali, tjesim se, velik je sanski otpad, primice on jos tone i tone preostalog vlahaluka."

Kljucanin, ipak, nikada u Bosnjaku nije napisao nista sto bi se moglo mjeriti sa uvodnikom Ljiljana od 23. februara 1994: "U Ugljeviku ima 500 srpske sirocadi. Masallah! Armija BiH je do sada poslala u dzehenem 50-ak tisuca cetnika. Eyvallah! Srpske majke ce ubuduce, sto bi rekao Ibrisim, radjati grumenje leda umjesto djece. Insallah! (…) Srbin se priblizava covjeku samo onda kada je mrtav. Ili zatvoren." Ima samo jedan problem. I ovaj tekst potpisuje Zilhad Kljucanin!

Na matrici glavnog i odgovornog urednika Bosnjaka jos su dva autora iz te novine. Prvi je izvjesni Dzemal Sefer, cija reportaza - sto se vec moze pripisati i urednickoj intervenciji - o oslobadjanju Donjeg Vakufa nosi naslov: Razvalili smo juznu granicu vlaske republike! On, medjutim, nikada nije bio eksplicitan kao Kljucanin, ciji je rjecnik rado koristio, kao recimo u tekstu objavljenom u Bosnjaku 11. jula 1995: "Svakim danom zakuka stotine vlahinja, zaleci Miluna, Lazara, Trivuna, Gojka, Spasana… Svakim danom cuje se lelek vlaskih narikaca. Svakim danom sve je manje cetnickih smradova i krmaka. Svakim danom vazduh iznad bosnjackih glava je cisci."

Drugi iz dueta razblazenih kopija svoje je tekstove potpisivao sa Hasan Dervis i za Bosnjak je izvjestavao iz Tuzle. No, tamo ne postoji novinar takvog imena i prezimena, a o kome bi mozda moglo biti rijeci govori jedna fotografija sa brcanskog ratista objavljena bas u Bosnjaku i potpisana famoznim: "Nas novinar na…" A na slici je postojeci saradnik Bosnjaka i nekadasnji glavni i odgovorni urednik Zmaja od Bosne Rifet Haskovic. No, ko god da je zapravo Dervis, napisao je tekst o zarobljenim agresorskim vojnicima smjestenim u tuzlanski zatvor: "Komanda II korpusa Armije BiH omogucila vamiliji da obidje svoj okot. (…) Novinar Bosnjaka je ovih dana svratio do obora sa ulojenim Srbima i uvjerio se po ko zna koji put da je cetnicima najbolje u nasim zatvorima. (…) Priznaju da im jedino tesko pada redovno kupanje. No, razumije se: krmku fali sopstveni izmet na uzglavlju."

Iako bi, barem zbog ratnog uticaja i reakcija koje je izazivao, ravnopravan sa Bosnjakom ili barem odmah iza njega trebao biti nacionalni sedmicni list Ljiljan, poziciju mu dobrano ugrozava tuzlanski Zmaj od Bosne. Nedjeljnik koji nikada nije skrivao svoj ideoloski profil ("Mi smo glasilo najvece stranke bosnjackog naroda, Stranke demokratske akcije. Artikuliramo stavove SDA ponekad iduci ispred oficijelnih stranackih ocjena", Vedad Spahic, 8. septembar 1994.), imao je, izmedju izvjestaja sa ratista, amaterskih politickih eseja Adnana Jahica (Prilozi nasem politickom manifestu: SDA - sinteza vjerskog i nacionalnog) i tekstova zanimljivih naslova (Kur'an i Ajnstajnova teorija), dovoljno prostora za napise ruggiuovskog diskursa. "Srbi koji su ostali da zive na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije BiH, njih ogromna vecina, ucinili su to ili sto do dana danasnjeg nisu imali mogucnost da odu na zsvoju teritoriju', ili sto ovdje za svoje pretpostavljene odradjuju izvjesne zadatke. Trece nema", napisao je sadasnji glasnogovornik SDA Adnan Jahic.

Taj je tjednik vjerovatno prvi i uspio zainteresirati medjunarodne zvanicnike za "bosnjacku propagandu" i njene moguce posljedice. Navodno je i sam Tadeus Mazowiecki tekst Zmajevog novinara Vedada Spahica pokazivao kao primjer medijski plasirane rasne mrznje. Iako niko nikada zapravo nije dokazao da Mazowiecki zaista koristi rad Vedada Spahica, novinska prica o nepostojanju "analiticke intelektualne moci" kod djece iz famoznih mijesanih brakova, nemusto nazvana Nejma vise "nina nana...", uspjela je zasjeniti neke, zapravo znatno opasnije tekstove lokalnog stranackog glasila. Kakav je, recimo, tekst jos jednog Ale Trnavca u kojem pise: "Prezirem srpsko-hrvatski komsiluk, zelim da svakog stanovnika Bosne selamim sa zmerhaba', i da oko sebe cujem samo milozvucna imena: Meho, Hamo, Hamce, Umka..."

Uloga islama u primijenjenom kanibalizmu
Zanimljivo je kako Ljiljan i Zmaj nikada nisu imali narocito prijateljske odnose, iako su sve vrijeme bili na istoj matrici. Istina, u prvim brojevima Ljiljana tesko je naci ista slicno tekstovima famoznih A.T. Tek je urednicka oprema pokazivala put kojim ide profilisanje ljubljansko-bosnjackog magazina. Primjera radi, nadnaslov i naslov teksta Nedzada Latica o neophodnosti srpskog odustajanja od zlocina i izvodjaca radova kamom, svojom dvosmislenoscu priblizava se opasnom pozivu za povrsnog citatelja: Kako zivjeti sa Srbima?: Sasjeci zlo u korijenu (Ljiljan/Muslimanski glas, 7. septembar 1992). Podjela u toj novini funkcionirala je na jednostavan nacin, gostujuci intelektualci (poput Enesa Karica) imali su zadatak da srpski fasizam tumace sa akademske ravni, stalno zaposleni mislioci (Dzemaludin Latic, Mustafa Spahic) preuzeli su prosvjetiteljsku ulogu, poruke mrznje plasirane su kroz duge naslove (Srpske uce su nam praznile glavu, da bi nam je lakse odsijecali - Ljiljan, 7. septembar 1994; Da nismo muslimani, postali bismo ljudozderi - Ljiljan, 25. maj 1994.), a za obracun sa unutarnjim neprijateljem koristeni su vidjeniji sarajevski novinari, koji su dvosmisleno izjednacavali neke od znacajnijih Bosanaca nebosnjacke nacionalnosti sa megafonima paljanske propagande.

"(...) Stoga nije ni cudo sto su oni porodili jos goru sluzincad, monstrume mas-medija, nacionalisticke krvnike poput Djoge, Bozanica, Alorica, Golubovica, Ceremidzicke, Bjelice, Milanovica, Todorovica, Kojovica, Lovrenovica, Vranjesa, Njagula, Ljubojevica, Raka, Puljica, Lalovica, Cosovica, Tepacevica, Andjelica... Samo providjenje sklonilo je ove fasisticke ugursuze iz nasih zivota. (...) Grad je sve cistiji, kahva sve mirisnija, mora da je i sloboda na obzorju", napisao je sadasnji sekretar Saveza novinara BiH Enver Causevic u Ljiljanu 9. februara 1994, ne objasnivsi da li je, naprimjer, rijec o Aleksandru ili Pedji Kojovicu (kamerman TV Reutersa), o kom je Lovrenovicu rijec ako nije o Ivanu (kolumnist Dana i Feral Tribunea, jedan od potpisnika otvorenog pisma Franji Tudjmanu kojem trazi priznanje bosanske cjelovitosti), te je li pomenuti Puljic zapravo Ivica (pokretac programa Glasa Amerike na bosanskom jeziku), a Andjelic - Neven (nekadasnji novinar Omladinskog programa Radio Sarajeva, sada novinar CNN-a ).

U ratu kakav je bio bosanski i u pokusajima prezivljavanja klanja kakvo je zadesilo Bosnjake, besmisleno je bilo cak i pokusati drzati se suhe teorije i hladne glave postovati pravila ratnog izvjestavanja uspostavljena u nekakvim dalekim institutima. Sto vise ubijenih agresorskih vojnika (u bici) i sto vise oslobodjenog teritorija od Armije BiH bili su vojni uspjesi i dodatna nada u izvlacenje zive glave. Slike, pak, izmasakriranih civila (mahom Bosnjaka), jauci djevojcice iz Srebrenice kojoj tuzlanski ljekari pokusavaju ocistiti zagnojenu ranu na do pola amputiranoj nozi, pomjerali su granice profesije, i zapravo suspendovali svaku drugu pricu sem one o dobru i kosmickom zlu. Zivjeti svaki dan sa ratom i sa nemjerljivom kolicinom ljudskog stradalnistva neizostavno je nosilo sa sobom prelaske granice novinarske etike, rizik zalaska u propagandu izbjegla je tek manjina. No, apsolutno uzivanje u takvoj poziciji i koristenje profesije za propagiranje novog, umjesto za biljezenje postojeceg uzasa, siguran je put za pogresnu stranu povijesti. Za srpske, hrvatske i bosnjacke ruggiue. Za pakleni te i dalje oborivi argument o istim ubicama razlicite vatrene moci i spisateljskog dara.

Kreativna podmuklost ubica

Pise: Igor Lasic

Kada su ono prije nekoliko godina Hutui u Ruandi pokusali zatrijeti sjeme bratskome manjinskom plemenu Tutsija, TV-prenosi masovnih klaonica u neka su doba natjerali svjetsku javnost da podigne svoj glas protiv genocida kakav se tesko vidja i u jednoj Evropi. Medju ostalim reakcijama, u tanzanijskom gradu Arusha osnovan je Medjunarodni sud za ratne zlocine. Ovdje se necemo baviti generalima i politicarima Hutua koji se do dana danasnjeg skrivaju po tesko prohodnim pustinjama i prasumama, niti cinjenicom da nikada slicni sudovi nece uci u trag svim velikim zlocincima za koje su nadlezni. Paznju je africki Den Haag ustvari privukao optuznicom koja je podignuta protiv belgijskog novinara Georgesa Henryja Yvona Josepha Ruggiua, zbog poticanja na genocid i sudionistva u genocidu, te zbog zlocina protiv covjecnosti, na podrucju Ruande. Konacno, Ruggiu je osudjen na 12 godina zatvora.

Poslije hapsenja Georgesa Ruggiua, Medjunarodni sud za ratne zlocine podignuo je jos dvije slicne optuznice protiv jednako smrtonosno raspolozenih novinara. Tuzitelji iz Arushe tako su nacinili presedan koji pogadja bitan problem, u drustvu koje se realizira gotovo iskljucivo na informacijskom valu, a posebno blagodareci elektronskim medijima. Jahacima informacije po bezbrojnim svjetskim redakcijama moze se na dusu bez krzmanja staviti ogromni postotak raznorodnih akcija od slucaja Gitwe do spasonosnih konvoja s hranom, lijekovima i opet vrelim olovom. Sto se tice ove prve fele, svojevrsnih dzelata s manjkom petlje i viskom bezocnosti, niti suci u Tanzaniji zacijelo se ne zavaravaju kako ce s novinarima oni prvi imati posla iz razloga specificne klime ili tektonskih podrhtavanja. Jer - ovo se ponajprije odnosi na krivicare prava - i mi konjâ za trku imamo.

Kako pojesti Srbina
Sutnja suda u Den Haagu, s obzirom na dugogodisnje novinarsko podzidavanje zlocinackih rezima ili rezima koji su zlocinu znali gledati kroz prste, moze se ipak protumaciti na samo jedan nacin. Nasi ruggiui za sve su vrijeme rata dobro pazili da im se ne otme precesto kakav izravni i nedvosmisleni poziv na masakr vjekovnog neprijatelja, da im lapidarne genocidnosti naokolo ne izlijecu samo tako, i da se smisao svake utuzive poruke vazda lijepo moze izvrnuti poput curka kojega su od cudnovate upotrebe vec pohabali. Georges Ruggiu u tom je svjetlu bio potpuno napusten od prakticnog razuma, jer oko necije covjecnosti u oba slucaja ionako vise nema ni prostora za dodatna pitanja. Covjek naprosto nije za se ostavljao nikakvu odstupnicu, poslije koje bi se mirno vratio kuci u Belgiju, namjesto visegodisnjeg zatvorskog truljenja medju pojedinim al pari mu kompanjonima s terena.

U Hrvatskoj se nakotilo podosta ratnih lupetala koji su genocid nad drugim prihvatili za vlastitu folkloralnu tradiciju, ali je zanimljivo da su tu po pravilu najotvoreniji bili redikuli iz kojekakvih marginalnih listova, te je uvijenost u iskazu debljala razmjerno popularnosti trube kroz koju su jurisne note intonirane. Primjerice, Zvonimir Sekulin iz vinkovackoga Hrvatskog vjesnika, jedna po svemu bizarna i mucna medijska pojava. Samo, nije nikada trebalo brinuti da bi tek i upravo Sekulin ostvario znatniji utjecaj na javnost svojim pozivima na masovno klanje i gurmansko prozdiranje Srba. On je pruzao prizor bizaran i mucan koliko to moze biti i prizor veselog vrsenja velike nuzde nasred glavnoga gradskog trga, usred bijela dana. Problem je sto se previse redara zgrazalo nad cinjenicom da se kreten ne umije strpjeti do noci, a ni valjano ocistiti guzicu, cini se.

Obziran kakvim ga je majka rodila, gradjanin zapadnjacke civilizacije upregnuo bi za pocetak svu silu sociopsihologa da ustanove javni utjecaj tipova koji nisu kenjali svojski nalik Sekulinu, ali su nam intrigantniji po svojoj drustvenoj i medijskoj poziciji. Vec Marinko Bozic i Smiljko Sagolj imali su kudikamo vise citatelja i gledatelja u Hrvatskoj, a njihove su zrtve nemjerljivo vece od onih koje se mogu pripisati provincijskim seronjama, informativnog tipa. Jednostavno, Sekulin je bio vise produkt negoli je tvorio produkciju, a Sagolj je ostvario rezultate puno lakse negoli bi se njega samoga uz najbolju volju moglo proglasiti ostvarenjem. Uz tolike pobijene i prognane, zasto onda skoro nikako ne pronalazimo mjesta Sagoljevih opacina spustenoga garda, a ruku bi vec u vatru stavili da je zreo za sud?

Zasto znamo da je Ivan Aralica nasao vjernike za svoja iscrpljujuca novinska pisanija o rekomponiranju Bosne - pod zagladjenim pojmom kantonizacije vec pocetkom '92. - a ne znamo na kojim bi osnovama zakonski postavili njegovu odgovornost za sve sto je to preslagivanje zemlje i ljudi udjuture donijelo? Za autorstvo paklenski cinicnog i dokazano smrtonosnog izraza "humano preseljenje", ocito se ne dospijeva na listu zvijezda za ciji se nastup u Nizozemskoj nude milijuni dolara. Jer, da je Aralica nastupio kao Ruggiu ili Sekulin, ne bi se nikad ispeo do nogu Franje Tudjmana, ne bi ga ovaj ni primio uza se, da mu udara losu reklamu bez prijeke potrebe... Sekulin je samo jednom bio na primanju kod Tudjmana, ali je obojici bilo savrseno jasno da te vrste pocasti ne mogu prerasti u tjesnju suradnju. Ne mogu, zato sto im pojavne forme ne nalijezu tik jedna uz drugu, zato sto znaju da su im unutar istog koncepta uloge ipak pisane zasebno.

A da mu je bio Marinko il' Smiljko
Haaski sud nikada nece posegnuti za nasim ruggiuima, jerbo smo mi, istocno od Mletaka, njihovu citanju doskocili odavno. Nama ne treba otkrivati bokove, sve dok jedni druge razumijemo i po sirenju nozdrva, da se uscuva koljeno od urokljivih stranih ociju. Nas izvana shvate tek kad zapocnemo s klanjem, naoko iz cista mira, zato sto je nekakav morbidni uco stao naklapati o tome da Hutui pate uz epiku Tutsija... Zapravo, ovdje bijahu Srbi uz hrvatsku, ili obrnuto; plus bosnjacku, svejedno. I, evo da uopce nije slucajno sto si je kobni gaf najprije dopustio bas nekakav nastrani pajdo iz - Belgije! Da je uza nj bio jedan Sagolj, ili Aralica, mogli su natenane kinjiti Tutsije, pa preci na ostala plemena, sve do Rta Dobre Nade, i dalje, dok se ne bi namjerili na pingvine. Sud u Arushi ne bi ih ni primijetio.

Marinko Bozic je u Slobodnom tjedniku naprosto objavljivao liste hrvatskih Srba prije negoli je ijedan od njih bio za ista sudski optuzen. Paradoksalno, ali takve neformalne liste za odstrel bi medjunarodnom sudu vec evolucijski znacile egzotu. Red je da se snadjemo sami medju sobom: u Hrvatskoj bi za pocetak trebalo u krivicni zakonik vratiti zabranu sirenja nacionalne, vjerske i rasne mrznje, i mrznje uopce. Intelektualci poput Joska Marusica ili Srecka Jurdane ili Tanje Torbarine, uz pokrenuti bi mehanizam bolje razmislili prije nego bi napisali koju o muslimanima. A izrazito je simptomaticno bilo ukidanje te mjere pred zblenutom Evropom, tek nakon sto je lovostaj prekrsen. Onaj tko bi u ovdasnjem sustavu sporazumijevanja zbilja povjerovao da njegova strana nije u stanju pociniti genocid, pozelio bi od ushita izbaciti suvisni detalj jos prije negoli bi ga zatekla prolivena krv, ili se vjerojatnije na njega ne bi ni osvrtao.

U protivnom, ispao bi glup, a prica se da u nase celjadi glupost nije prvorazredni problem. U skladu sa komunikacijskom podlogom na koju je bio naucen, Adolf Hitler u svoje vrijeme jednostavno je donio zakone prema kojima je u miru s vlastitom savjescu mogao poceti s ubijanjem milijuna ljudi. Georges Ruggiu bio je cudoredan po istom nacelu, i 12 godina slobode ga je kostalo uredno objavljivanje svega sto je kanio uciniti. Stovise, u njega je to postalo jedno te isto. U nasem slucaju, moguce je da se negdje ispod spomenutoga zakonodavnoga vrludanja krije i pukotina u ovdasnjoj drustvenoj podmuklosti. Moguce je da bi na tragu zazora pred vlastitim zakonom, u nekoj zamislivoj buducnosti znali promucati jezik onih koji su vec dosegli eticku definiciju genocida. U medjuvremenu, barem bi svi aralice i sagolji iz nasih redova bili prisiljeni iskati honorar na nekim drugim stranama.