Dobro uhodanim putevima, u ratu su iz Sarajeva odnosene ukradene umjetnine. Crno trzise, koje je pocelo cvjetati dolaskom snaga UNPROFOR-a u BiH, u ratu je savrseno funkcioniralo. Za dva kilograma secera kupovani su stari bh. majstori cija je trzisna vrijednost i po deset hiljada maraka. Kupci su bili domaci profiteri, imigranti od Drugog svjetskog rata, zaposleni u humanitarnim organizacijama, strani oficiri, pa i diplomate

Agresorske granate koje su u ratu ciljano padale na Sarajevo zapalile su zgradu Poste na Obali, koja je bila vrijedan arhitektonski spomenik, Olimpijski muzej, u kome je izgorjela vecina slajdova nastalih u vrijeme Zimske olimpijade 1984. godine, Orijentalni institut, Vijecnicu, u kojoj je do tog trenutka bilo oko dva miliona knjiga... Od granata su nastradala i mnoga druga vrijedna djela koja su se nalazila na raznim lokacijama u gradu. Ali, nazalost, to nije bila jedina opasnost za umjetnine koje su se u ratu nasle u Sarajevu: ratni profiteri su vrlo brzo shvatili da je jedna mala ikona puno vrednija od zlatne ogrlice, a jedna umotana slika skuplja od paketa cigareta.

Cijenu bh. umjetnina podizali su tadasnji bogatasi. Ponekad cak i neki od onih koji su zivjeli u inostranstvu kao politicki emigranti iz Drugog svjetskog rata, a koji su preko dobro uhodanih kanala narucivali neku dragocjenost za koju su pouzdano znali da je u Sarajevu. Cijene su podizali i radnici zaposleni u mnogobrojnim humanitarnim organizacijama. Umjetnine su kupovali oficiri UNPROFOR-a, diplomate i mnogi drugi stranci na radu u BiH. Najvjerovatnije se nikad nece saznati sta je sve odneseno iz Sarajeva.

Ambasador kolekcionar
Sarajlije iz umjetnickih krugova dobro su znali da je tadasnji njemacki ambasador Johannes Preisinger strastveni kolekcionar. Njegova majka bila je profesorica na minhenskoj Likovnoj akademiji. Ne cudi onda sto se ambasador posebno zanimao za stare bh. majstore minhenske skole kao sto je bio Karlo Mijic, a odusevljavao ga je i Gabrijel Jurkic. Ne spominjuci imena, ali govoreci o tragediji odnosenja umjetnickih dijela iz BiH, likovni kriticar Planinka Mikulic je svojevremeno napisala: "Karla Mijica, bh. slikara moderne umjetnosti, otkrio je u kuci nasljednika. Jednu od temeljnih slika njegovog opusa nasao je ambasador i s ushicenjem o tome pripovijedao. Bio je to pejzaz od onih ciji je stil definiran kao nova metafizika bosanskog krajolika. Slika cija je vrijednost bila daleko iznad deset hiljada maraka, data je za hiljadu i iznesena iz zemlje bez evidencije, bez odobrenja... Nije ukradena, samo je vise nema u bosanskoj bastini." Ambasador nije mogao dobiti odobrenje da sliku iznese jer se djela niti jednog starog slikara ne mogu iznositi iz zemlje. Ali on je diplomata pa sve da je neko i suptilno skrenuo paznju nadleznim u BiH, ko smije pretresati ambasadora koji ima diplomatski imunitet - a u koferu nepovratno odnosi dio Bosne.

"Slike starih autora, koji uglavnom vise nisu zivi, zabranjeno je iznositi iz BiH po bilo kom osnovu", prica Nurudin Pusilo, direktor Zavoda za zastitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijedja BiH, te navodi primjer: "Dosla nam je jedanput zena koja je imala tri jurkica i htjela je da ih izveze iz BiH kako bi ih nekome poklonila. Mi smo stavili zabranu i odluku o tome dostavili carini."

Mijic, Jurkic, Roman Petrovic, Petar Sain i jos neki stari bh. majstori bili su u ratu na cijeni i zbog velike potraznje iz Zagreba i Beograda, gdje su u to vrijeme posebno cijenjeni nacionalni slikari. To je i bio razlog pojavljivanja falsificiranih djela Gabrijela Jurkica. Neki tvrde da su falsifikati radjeni u Sarajevu, jedan preprodavac odaje da je sve dolazilo iz Srbije, a galerista koji je radio citav rat siguran je da su falsifikati pravljeni u Livnu, gdje je Gabrijel Jurkic proveo veliki dio zivota. No, nije jedino Jurkic falsifikovan, u Sarajevu se u to vrijeme prodavao i lazni berber.

Crkva sv. Vinka Paulskog u Titovoj ulici u ratu je bila na meti granata: krov je ostecen, a slike koje su bile unutra nastradale su. Marija i Marta, ogromno platno religijske tematike, Jurkicevo je djelo koje su granate isparale. U nemogucnosti da ga drugacije zastite od daljeg propadanja dok se ne nadje neko ko ce donirati za njegovu restauraciju, sestre milosrdnice su ga umotale u bijele carsafe i s mnogo ljubavi ga cuvaju. Osim ove, u Crkvi sv. Vinka unisteno je jos nekoliko slika starih bh. majstora, ali nisu poznata njihova imena. Moguce je da je opet u pitanju Jurkic, ali to neko treba potvrditi. Tim djelima je danas takodjer potrebna restauracija. Ukoliko se ne pronadju potrebna sredstva, pitanje je mogu li se slike sacuvati u ovim uslovima.

Sarajevo kao Eldorado
Na meti bezocnih pljackasa nasao se i autoportret Ferdinanda Hodlera za kojim sada traga i Interpol. Djelo je bilo izlozeno u Umjetnickoj galeriji BiH i nestalo je na pocetku rata. Pljackani su i ateljei i privatne kolekcije: Braci Kosovcu je ukradeno oko 50 slika, Azri Begic kompletna kolekcija, nestala su djela u vlasnistvu Mustafe Kapidzica, oko sto slika Seida Hasanefendica, sav dvadesetogodisnji rad Ibrahima Ljubovica, Affanu Ramicu uzeto je 167 slika, koje su poslije pronalazene na Palama, Sokocu i ko zna gdje ne. A odnesene su, jednostavno, iz njegovog ateljea sa Grbavice, koja je u toku rata bila pod kontrolom agresora.

Jedina velika pljacka umjetnina koja se desila u Sarajevu poslije rata je kradja 270 slika Ismeta Rizvica, najznacajnijeg bosanskohercegovackog akvareliste. Posao je uradjen vise no strucno jer policija nikad nije pronasla ni jedan trag, a do danas se nijedno djelo rahmetli Ismeta Rizvica nije pojavilo nigdje, sto upucuje da bi kradja mogla biti narucena od nekog privatnog kolekcionara.

Putevi kojima su iz BiH odnosene umjetnine bili su dobro uhodani: na samom pocetku rata najveci broj umjetnina je iznesen u brojnim konvojima koji su odlazili iz Sarajeva, kasnije su se dragocjenosti prebacivale preko linija razdvajanja, preko piste, kroz tunel, u avionima i vozilima UNPROFOR-a... Odlazili su djelici i dijelovi bh. bastine preko Pala ka Novom Sadu, Beogradu, pa sve do Budimpeste, ali i na drugu stranu preko Hercegovine, do Zagreba pa na trziste umjetnina u zapadnoj Evropi.

Muhamed Hamidovic je poslije rata sa mjesta direktora Zavoda za zastitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijedja BiH izjavljivao: "Za dobre poznavaoce umjetnosti ovdje je u toku rata bio Eldorado jer se tu moglo doci jeftino do dobrih ikona, starih stvari - od bakrenih tepsija do cilima, levhi, koje su masovno odnosene, pa cak i nekih relikvija koje su iznesene."

Kada je u Umjetnickoj galeriji BiH 1993. godine uradjena prva ratna inventura, ustanovljeno je da im nedostaje ukupno oko sto djela. Iz depoa je nestalo 46 italokritskih ikona, dva hodlera: autoportret i mali pejzaz - minijatura koja je mogla stati u svaki dzep, zatim dvije islamske umjetnine - dva rukopisa. Ustanovljeno je da nedostaje i sezdeset sest djela koja su odnesena po raznim osnovama, od kojih za trinaest nije postojala nikakva evidencija. Neke slike koje je ova galerija prije rata posudjivala drugima, unistene su u Stocu u Galeriji "Branko Sotra", a Umjetnicka galerija BiH potrazuje umjetnine i od: Izvrsnog vijeca BiH, SSRNBiH, Spomen-kuce Dzemala Bijedica iz Mostara, Javnog tuzilastva…

"Ono sto je nestalo iz Galerije BiH i ukradeno od mene jeste sitnica u odnosu na sve ono sto je odneseno iz Sarajeva", kaze Seid Hasanefendic, direktor Umjetnicke Galerije BiH, i pita: "Gdje su stotine slika iz Izvrsnog vijeca sa Marindvora. Znam pouzdano da je pred rat u toj zgradi bilo najmanje 150 umjetnina. Djela su nestajala i iz opcina, konkretno iz Novog Sarajeva, ali i iz Collegiuma Artisticuma… Nisu to radili amateri. Medju njima su bili profesionalci koji su odlicno znali sta je legalno, a sta crno trziste."

Ko je cuvao umjetnine
Djela koja su nestala iz Umjetnicke galerije BiH nisu se nikad nigdje pojavila. Hasanefendic tvrdi da je vidio kako se njegove vlastite slike, koje su ukradene, prodaju u Sarajevu. Po njegovim saznanjima pljacku su izvrsili uniformirani ljudi, a slike su prvo prebacene na srpsku stranu da bi se kasnije preko Lukavice pocele vracati u grad i pojavljivati na crnom trzistu. "Kad sam 1992. i 1993. godine insistirao kod nadleznih da ganjaju lopove, neki dobronamjerni ljudi iz policije su mi rekli da ne cackam previse oko toga, opasno je", tvrdi Hasanefendic i dodaje da su njegove slike koje se preprodaju bile ostecene nosenjem, ali potom i restaurirane, sto potvrdjuje koliko je dobro organizirano crno trziste umjetnina u BiH, koje se, usput receno, pojavilo na ovim prostorima sa dolaskom snaga UNPROFOR-a.

Na zastiti vrijednih djela i sprecavanju njihovog nelegalnog odnosenja, u Sarajevu su bili angazirani, prije svega, rukovodioci institucija u kojima su one bile smjestene, zatim MUP, na neposredan nacin Armija BiH, direktno Stab za zastitu dobara kulture - institucija na cijem celu je bio glumac Josip Pejakovic, a osim njih, Skupstina grada je na samom pocetku rata oformila komisiju sa zadatkom zastite umjetnicke i kulturne bastine u koju su usli predstavnici svih institucija koje su bile nadlezne za umjetnine. Na celu komisije bila je Azra Begic, cije su zasluge, priznaju svi, nemjerljive.

U komisiji je od pocetka bila i Planinka Mikulic, koja o tom periodu prica: "Radili smo, prije svega, na sklanjanju pokretne bastine na sigurnija mjesta. Tako smo spasili i sacuvali neka vrlo vrijedna djela iz privatnih zbirki. Bili smo angazirani na spasavanju Gazi Husrev-begove biblioteke, iznosili smo knjige iz zapaljene Vijecnice... Dok smo mi pokusavali spasiti sve ono sto je vazno za kulturnu memoriju Bosne, vrlo brzo je postalo jasno da skoro sve vrijeme tece jedan drugi paralelan proces: umjetnine razlicitim kanalima odlaze iz Bosne. Poznat je primjer konvoja koji je pretresan na Zetri kad je pronadjen veliki broj ramova, ali ne i slike koje su uglavnom bile pokradene iz privatnih kolekcija. Poslije su se te slike pojavljivale u galerijama od Beograda do Zagreba i Budimpeste."

U pretresima koje su radili pripadnici MUP-a u objektima blizu linija na podrucju od Hrasnog do Vrbanje, pronadjene su neke slike pripremljene za prebacivanje na drugu stranu. Ovu informaciju smo saznali od tadasnjih radnika MUP-a koji su bili angazirani na zastiti umjetnina. U nekoliko navrata su ra dili i pretrese jedinica UNPROFOR-a stacioniranih na Skenderiji. Sefer Halilovic, tadasnji komandant oruzanih snaga u Sarajevu, priznao je u jednoj emisiji na TV Hayatu: "Dolazile su do nas informacije o kradjama, ali s obzirom da se radilo o organiziranom iznosenju, mi za to nismo bili nadlezni." I ministar MUP-a iz tog perioda, Jusuf Pusina, potvrdio je da je znao da je puno toga izneseno u konvojima, "a i predstavnici UNPROFOR-a su iznosili u svojim vozilima".

Neozbiljnost rukovodstva Hajrudin Alispahic je bio zaduzen ispred MUP-a da radi na sprecavanju kradja i nelegalnog iznosenja umjetnina. O tom periodu prica: "U aprilu, maju i junu 1992, kad je bilo najgore, kralo se, unistavalo i svasta radilo, a najodgovornijih ljudi nigdje nije bilo. Da nije bilo onih kao sto je Azra Begic, sve bi bilo odneseno." Alispahic je ucestvovao u akcijama spasavanja Sarajevske Hagade, filmskog blaga iz Sutjeska filma, koje je preneseno na Televiziju BiH, u spasavanju biblioteke iz rusevina Orijentalnog instituta, akciji pronalaska 16 ukradenih slika Mice Todorovic. Kod onih koji su odlazili iz Sarajeva nalazili su neke slike ciju vrijednost, kaze, ne zna. Alispahic pominje da mu je poznata situacija oko kradje hodlera iz Umjetnicke galerije: "Sva prica je u tome da je depo, onu noc kad je ukraden hodler, bio otkljucan. Neozbiljnost rukovodstva je bila velika jer su u depoima u to vrijeme boravile neke izbjeglice. A imovina im nije bila popisana."

Pricajuci o neodgovornosti onih koji su bili na rukovodecim funkcijama institucija u kojima su se cuvale umjetnine, Alispahic kaze: "Kud cete dalje kad su ono sto je bilo najvrednije u Orijentalnom institutu ostavili na zadnjem spratu, gotovo na tavanu. Tako je sve i izgorjelo." A na tavanu je bila i kartoteka sa registriranim knjigama koje su uzimane na revers. Sad se ne zna ni koliko je knjiga bilo izdato, a ni gdje su.

Interesantno je pomenuti jos jednu akciju, u kojoj je ucestvovao i Josip Pejakovic, koji je za Dane ispricao: "Iz Dobrinje smo dobili dojavu da u jednoj kuci koja je gorjela ima nekih tristo-cetiristo knjiga. Jedva smo usli u taj dio grada, i to zahvaljujuci dobro smisljenoj i koordiniranoj akciji vojske, koja je simulirala napad na drugu stranu kako bismo mi mogli proci. U toj kuci smo nasli, cini mi se, 265 knjiga, Bosanski sandzak iz hiljadu osamsto i neke, ne znam. Kasnije, kad smo donijeli te knjige, saznali smo da su one iz Orijentalnog instituta, sto je jedan od kustosa, Srba, navodno radi doktorata, odnio kuci. Kad neko doktorira pa odnese pet knjiga, to je vec alarm, ali kad odnese tristo... Knjige su predate Zemaljskom muzeju."

U spasavanju Hagade, oko koje se u vrijeme rata podigla velika prasina i to ne samo u BiH, jer je neko proturio informaciju prvo da je unistena, a onda da ju je Alija Izetbegovic prodao kako bi naoruzavao svoju vojsku, ucestvovao je i Hajrudin Alispahic, koji danas kaze: "Znao sam da Hagada postoji, ali u onim vremenima malo se ko sjetio da je treba skloniti, a profesor Imamovic jeste, to mu se mora priznati. Isao je kod Juraja Martinovica, koji je onda dosao kod nas u CSB. Nacelnik Bakir Alispahic mu je rekao: zJa vam ne mogu nikoga izdvojiti, pitajte ko ce dobrovoljno da ide.' Javila su se dvojica policajaca koji su sa mnom i Imamovicem isli u Zemaljski muzej. Hagada je bila u jednoj staroj austrijskoj kasi. Iznijeli smo je i sklonili na sigurno."

Neki eksperti za Hagadu tvrde da je, ako bi se procjenjivala, vrijedna barem kao Leonardova Mona Lisa.