Federacija ce morati na sebe preuzeti reguliranje duga od 2,3 milijarde maraka prema imaocima stare devizne stednje. Dug ne moze vratiti u kesu jer tog novca nema, ne moze bez posljedica pretvoriti ga u certifikate koji ce biti izjednaceni s kesom, a ne moze ni da ne ispostuje odluku Doma za ljudska prava koji ju je proglasio - krivom

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu jednoglasno naredjuje Federaciji BiH da izmijeni i dopuni program privatizacije tako da uspostavi pravicnu ravnotezu izmedju opceg interesa i zastite prava na imovinu podnosilaca prijava kao imalaca starih deviznih racuna." Ovo je samo kratki izvod iz presude od preko 50 stranica koju je usvojilo 14 sudija Doma za ljudska prava za BiH, nakon visegodisnjeg postupka u kojem su potrosene tone papira i ispitano na desetine svjedoka. Sve je pocelo 14. jula 1997. godine, kada su Senija i Milovan Poropat iz Vogosce kod Sarajeva odlucili tuziti drzavu BiH i Federaciju BiH trazivsi da im isplate njihovu deviznu stednju u vrijednosti od 4.500 njemackih maraka koje su imali na odvojenim racunima kod nekadasnje Jugobanke (njen pravni sljednik je Union banka) te kod Privredne banke Sarajevo. Muradifa Seremet iz Bugojna posjeduje deviznu knjizicu Privredne banke u kojoj je upisano deviza u protuvrijednosti od oko 13.100 njemackih maraka. Muhamed Hrelja, takodjer iz Vogosce, prije rata je svoj novac, 11.900 njemackih maraka, orocio kod PBS-a. Iako je rok za podizanje uloga odavno prosao, Hrelja svoj novac nije mogao povuci ni do dana danasnjeg...

Kes umjesto kesa
Sta ovo cetvero ljudi cini posebnim u odnosu na hiljade drugih stedisa sirom BiH? Jedino to sto su se "drznuli" da tuze drzavu pred Domom za ljudska prava, cije odluke su obavezujuce i "starije" od svih domacih sudova. Zasto bas oni? Pa zato sto su dovoljne cetiri pune tuzbe, koje su prethodno iscrpile sve "pravne lijekove", da bi Dom za ljudska prava donio odluku koja je obavezujuca isto toliko koliko i odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. A koliko su obavezujuce, najbolje pokazuje cinjenica da BiH moze sanjati o clanstvu u Vijecu Evrope ukoliko se ne bude ponasala u skladu s odlukama Doma. Isto kao sto je i Turska sve blize odluci da ukine smrtnu kaznu za kurdskog lidera Abdulaha Ocalana, jer je to trazio Evropski sud za ljudska prava. Njih cetvero ce ostati upamceni i po tome sto su hiljade drugih stedisa postedili novih godina cekanja, tona potrosenog papira, raznih administrativnih troskova… Odluka koja je donesena vazi za sve devizne stedise iz bivseg sistema. Niko od njih ne treba vise da tuzi drzavu ili neku od banaka, jer je vec presudjeno da je Federacija kriva i da treba ispraviti gresku. Isto bi se dogodilo i Republici Srpskoj, ukoliko tamosnje stedise probaju slicne pravne lijekove.

Sad se postavlja pitanje sta stedise dobijaju ovom odlukom? Jedini pravi odgovor bi bio da u dogledno vrijeme sigurno nece dobiti kes jer Federacija, ciji je godisnji budzet nesto oko 900 miliona KM, nije u stanju isplatiti stedisama 2,3 milijarde maraka. Disolucijom bivse SFRJ pravo izmirenja obaveza preslo je na novonastale drzave, a posto je BiH ustavno-pravni specifikum, onda se u njenom slucaju sve strovaljuje na entitete, koji su ekonomski potpuno neovisni od drzave.

"Dom za ljudska prava je uzeo u obzir cinjenicu da ni drzava BiH, a ni Federacija nisu u stanju isplatiti toliki novac stedisama. Otuda i pravno iznivelirana odluka kojom se zahtijeva da Federacija donese odluku uzimajuci u obzir opce interese, ali i interese stedisa", kaze Seada Palavric, pravni zastupnik Federacije pred Domom za ljudska prava.

Tacno je da je Dom uzeo u obzir cinjenicu da je Federacija kokuz, ali je isto tako tacno da od Federacije ocekuje da deviznu stednju izjednaci s kesom u procesu privatizacije, te da produzi rok vazenja certifikata (po sadasnjim zakonima, ako se u roku od dvije godine ne iskoristi, certifikat gubi svoju vrijednost). Nakon ove odluke, naravno kada je Vlada pretoci u konkretnu izmjenu zakona, novac koji je upisan u certifikat kao devizna stednja trebao bi imati istu vrijednost kao kes u procesu privatizacije. Aktuelni zakoni o privatizaciji naredjuju da 35 posto od cijene predmeta koji se nude u maloj privatizaciji mora biti placeno u kesu. Ko veci dio placa kesom, dobija i specijalni popust. Pojednostavljeno, to bi izgledalo ovako: Ambasada Svicarske je 17. februara ove godine za 1,2 miliona maraka u kesu kupila objekat u ulici Josipa Stadlera u Sarajevu. Njihova ponuda ocijenjena je povoljnijom u odnosu na ponudu Muamera Kalica, koji je takodjer ponudio 1,2 miliona maraka s tim da u kesu plati 470.000, a ostatak u certifikatima. Ocijenivsi da je ovakav odnos neprihvatljiv, Dom je odlucio da ispravi nepravdu prema stedisama tako da im se omoguci da ubuduce kupuju hotele, zgrade, poslovne prostore svojom deviznom stednjom isto kao i kesom. Iz ove privatizacijsko-pravne zavrzlame proizilazi jos jedno vazno, ako ne i kljucno pitanje: sta je sa stedisama koji nisu svoju stednju prebacili na jedinstveni racun (citaj: certifikat)? Od ukupno 2,3 milijarde maraka, koliko sada Federacija duguje stedisama, tek 15 posto ili 375 miliona je upisano na jedinstvene racune.

"Problem je sada s onima koji nisu pristali da im devizna stednja bude upisana na jedinstveni racun. Bojim se da se ova odluka Doma ne odnosi na njih jer ona se odnosi samo na promjenu Zakona o privatizaciji. Vlada bi trebalo da produzi rok za ucesce u privatizaciji onih koji na svojim jedinstvenim racunima imaju upisanu i deviznu stednju. To bi mogao biti jedan od nacina da se ispostuje jedan segment ove odluke", kaze gospodja Palavric.

Ko prizna pola mu se doda
Direktor Federalne agencije za privatizaciju Adnan Mujagic uopce i ne zna da je Dom donio ovakvu odluku. Nakon sto mu je suradnik Dana obrazlozio njenu sustinu, Mujagic je primijetio kako situacija nije bas bezizlazna. "Ako bi se Vlada i Parlament odlucili na varijantu da pruze dodatnu mogucnost gradjanima da upisu svoju deviznu stednju na jedinstvene racune, mi cemo to moci tehnicki izvesti. U tom slucaju potrebno je cijelu stvar ubrzati jer bi se taj posao mogao uraditi do pocetka javnog upisa dionica", kaze Mujagic.

Visoko pozicionirani duznosnik federalne vlasti i vladajuce SDA, koji je zelio ostati anoniman, procjenjuje kako je najveca greska Vlade sto deviznu stednju odmah nije pretvorila u javni dug umjesto u certifikate koji nemaju istu vrijednost kao kes. "Jedno je opce potrazivanje i place pripadnika Armije, a sasvim drugo je devizna stednja koja predstavlja konkretan novac." Priznanje covjeka koji je i sam kreirao model privatizacije najbolje razgolicuje svu sramotu i neznanje federalnih cimbenika. Oni, umjesto da vracaju narodu dug, zaduzuju ga jos vise kupujuci skupocjene putnicke avione, a pri tome se pokrivaju strujom koju istim tim gradjanima iskljucuju makar bili duzni samo 20 feninga. Pa gdje je tu pravda? Nestala je negdje na putu do ministarskih kabineta u kojima se moze naci sve osim prave informacije. Nisu ni znali za odluku Doma za ljudska prava, nego im je suradnik Dana morao uzeti mustuluk. U Vladin ured poslat je zahtjev za razgovor o mjerama koje ce Vlada poduzeti kako bi rijesila problem koji joj prijeti bankrotom. Samo zahvaljujuci vrijednim sluzbenicima Ureda za informiranje, zahtjev se u roku od pola sata nasao na premijerovom stolu. Otuda je s propratnom dokumentacijom prebacen u Kabinet zamjenika premijera Dragana Covica. Tu mu se, izgleda, gubi svaki trag.

U Domu za ljudska prava diplomatski izbjegavaju da kazu na koji nacin bi Federacija trebalo da realizira njihovu odluku. "Mislim da nije u nadleznosti Doma da odluci ili cak da ocjenjuje sta bi bilo pravo rjesenje u ovom kontekstu. (…) Da je proces privatizacije pravicno i pravilno vodjen, Dom, bez sumnje, ne bi uopce ustanovio povredu", napisala je predsjednica Doma sutkinja Michele Picard u odluci.

Kombinovano rjesenje
Dr. Dragoljub Stojanov, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, ponudio je rjesenje kako da se stedisama vrati novac. On se u ovom sudskom sporu pojavio kao vjestak, zagovarajuci ideju da Federacija problem devizne stednje rijesi kombiniranom metodom: "Vlada Federacije osmislila je nacin rjesavanja stare devizne stednje na ne bas racionalan nacin. Svaki stedisa trebao bi imati pravo da pretvori, po svojoj slobodnoj volji, dio svoje ustedjevine u privatizacijske certifikate. Ostatak bi trebao biti zadrzan u svom starom obliku tj. na starim racunima i mogao bi biti pokriven javnim dugom Federacije. U Federaciji je registrirano 470.000 stedisa ciji su pojedinacni devizni ulozi 200 KM ili manje, ukupan iznos odgovara sumi od preko 25 miliona KM, te bi stoga Federacija trebala isplatiti ovu zmalu' stednju gradjanima… Ostatak se moze pretvoriti u javni dug Federacije tako da se donese zakon u kojem ce se kazati da ce Federacija poceti isplacivati deviznu stednju onog momenta kada njen bruto nacionalni dohodak dosegne odredjeni nivo", smatra Stojanov.

Ova presuda ostat ce upamcena i po tome sto je konstatirano da je i drzava BiH povrijedila pravo stedisa, ali je ostala postedjena bilo kakvih obaveza. Koliko god su bili jedinstveni oko zakljucka da Federaciji treba narediti da promijeni kurs privatizacije, toliko su bili podijeljeni oko odluke da li i drzavu BiH treba isto obavezati. Zahvaljujuci dobro pripremljenoj odbrani, dobrom odabiru svjedoka, BiH se "izvukla". "Osam sudija glasalo je da se okrivi i drzava BiH zbog toga sto nije donijela potrebnu zakonsku regulativu, dok je sest sudija stalo u zastitu drzave. Po prvi puta neke sudije su cak izdvojile svoja misljenja od konacne odluke. To se do sada nikada nije desilo", kaze Jusuf Halilagic, covjek koji je potpuno sam i bez ikakve logistike odbranio BiH od obaveze da stedisama isplati njihova potrazivanja. "Po novcu s kojim se operiralo tokom saslusanja, mislim da je ova presuda jaca i od svih odluka koje je do sada donio Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu", veli Halilagic.

Vjesto je, mora mu se priznati, iskoristio cinjenicu da okvirni zakon o privatizaciji banaka i preduzeca, donesen 1998. godine po naredbi Visokog predstavnika, drzavu BiH rjesava problema stare devizne stednje. Tim prije sto je medjunarodna zajednica prethodno odlucila da preduzeca i banke u BiH treba privatizirati na nivou entiteta i da sva potrazivanja koja gradjani imaju prema preduzecima i bankama prelaze na entitete.

Premijerov hod po tankoj liniji
Bicakcic i drugovi olako su prihvatili na sebe ovaj problem misleci da ce to moci rijesiti kroz podjelu certifikata koji su, pokazalo se kasnije, podredjeni u odnosu na kes. Sad kad su im stranci ponovno natrljali nos, ovaj put u obliku odluke Doma za ljudska prava, federalni partneri hvataju se za glavu. Jos jednom se na najkonkretnijem mogucem primjeru razbijaju sve Bicakciceve iluzije o tome da je privatizaciju potrebno provoditi na nivou entiteta. Iako se na prvi pogled cini da ova odluka nema boju i miris, da je preblaga i nedefinirana, njome se smanjuje manevarski prostor za Federaciju da eventualno pokusa izigrati stedise. Makar dug vracali samo kroz papire, nemoguce je a da se to ne odrazi na ekonomsko "blagostanje" Federacije. Ako federalna vlast odluci da prizna deviznu stednju kao kes u procesu privatizacije, odoka se moze izracunati da ce se prihod od privatizacije smanjiti za 2,3 milijarde maraka. Sto manje novca od privatizacije, to manje mogucnosti za ulaganja…

"Od multipliciranja ovog problema moze nas spasiti samo odluka koja nece imati retroaktivno dejstvo, nego ce se eventualne izmjene odnositi na one koji nisu upotrijebili deviznu stednju u privatizaciji", smatra Mujagic. Ni sam ne zna kako se odbraniti od ljutitih stedisa koji su svoju deviznu stednju vec iskoristili nudeci je u vidu kesu podredjenog papira, a mogli su, da su malo sacekali, ponuditi je kao papir koji ima isti treman kao kes novac.

Sve i kad bi se Vlada i Parlament odlucili za prijedlog profesora Stojanova, koji se cini ponajboljim, dugorocni ekonomski razvoj bio bi dodatno usporen ogromnim dugom. S druge strane, ako prolongiraju rok za koristenje certifikata, prolongirat ce i rok za provodjenje privatizacije, sto bi dodatno razljutilo strance koji zahtijevaju privatizaciju odmah i sada. Kako god, federalnoj vlasti nece biti nimalo lako da donese pravu odluku. Jer, koju god da donesu, prihvatit ce hod po tankoj liniji. S jedne strane je bankrot, a s druge neispunjenje odluke Doma za ljudska prava, sto jest jednako neispunjenju uvjeta za clanstvo u Vijecu Evrope.