Hommage slikaru, Draganu Steneku

Iz filma Three Kings je, nerazumnom producentskom voljom, izbacena scena koja mi se cini iznimno lijepom: ostavsi bez vode, sarena skupina izgubljenih u svercerskim katakombama ispod iracke pustinje dosjetila se da razbija one staklene - snowball - kugle//igracke koje, kad se protresu, u njima pada snijeg po minijaturnim krovovima kucica i jos manjem drvecu u kugli. Potom, procijedjenu vodu iz tih kugli piju. Na lijep, zapravo, poetican nacin je opisana ratna invencija u prezivljavanju. Pa, ja sam iz ratnog Sarajeva ponio cijeli registar nemogucih nacina da se ugasi zedj. Mozda mi se stoga ta slika izbacena iz filma i dopala, jer je na sustinski nacin - sarajevska. Ali, sto bi se reklo, autorskim porijeklom (duh filma jest njujorski, i reditelj David O. Russell je Njujorker) sama slika me povezuje sa Draganom Stenekom i jednim autenticnim toponimom, o kojem ce kasnije biti rijeci.

Upravo se navrsava godina kako je poginuo Dragan Stenek, sarajevski pjesnik i slikar, rimski student; vozio je motor na koji je bio ponosan; motor je bio - kako bi ovdje rekli - limited edition, a taksisti na njujorskim ulicama su ludi vozaci. U Misovicima, gdje su Stenekovi imali kucu, u ljeto 1991. godine, on se propisno zderao u padu s vespe: podsjecam ga na to u telefonskom razgovoru.

Muoi Le, Vijetnamka, bila je djevojka u Saygonu, u gomili, medju drugima koji se tiskaju oko helikoptera na video snimcima evakuacije, a ovih je dana, u Rimu, zapalila svijecu za Steneka; nije ga poznavala, ali je sasvim prirodno da i njegovu dusu prati zenska sjena, jer za ovog covjeka najtacniji epitaf bi bio: DRAGAN STENEK - NJEGA SU VOLJELE ZENE.

I na vijest o smrti, sjetio sam se slike iz neke njegove nestampane proze: muska ruka povlaci mesingani lanac, cupa zasun, voda otjece iz kade i otkriva golo zensko tijelo pokriveno cipkom pjene za kupanje - mislim, to je on. Radio sam kao konobar u nekom kafeu, a Stenek je dolazio u ono vrijeme kad prostorija uvene u cigaretnom dimu i kad se prazni; pio je duple vinjake, badelove - nekoliko njih za kratko vrijeme - najcesce sacekao da zavrsim smjenu, a onda bismo odlazili negdje drugdje i nastavljali, ali ako bi on odlazio ranije, svoje bi posljednje pice, odvajajuci se od sanka, strusio prije neke temeljne recenice, kao: "Jebes drzavu u kojoj konobari recitiraju Shakespearea."

Nekad sam u Misovicima ostajao do jutra. Posudama s mlijekom i hranom pred vratima, on je skupljao macke. Eno ga kako podize mladu zivotinju iznad glave a potom lice zagnjuri u macje krzno. Eto kako funkcionira nase sjecanje - sad mi pada na pamet: da nije umro, te slike se nikad ne bih sjetio - sigurno. Jer ta slika je, cini se, po svemu nebitna, ali u sjecanju - to je on. Pred rat je, prije svog definitivnog odlaska iz grada, strasno zelio realizirati jedan art projekat. Evo sta je bila zamisao: galeriju nakrcati velikim brojem staklenih ploha, pretvoriti je u skladiste stakla, a potom bi u prostoriju usao odjeven u plavi radnicki kombinezon, sa dzinovskim cekicem preko ramena, sasvim u skladu s likom zdravog mladica s naci-plakata, i onda tim cekicem bi on skrsio svako staklo, do zadnje plohe; rad se - trebam li reci - zove Bosna, i meni se, vec na nivou ideje, makar samo ovdje u jeziku sacuvane, svidja. Cak su u sarajevskom staklarskom preduzecu Dijamant pristali donirati neku kolicinu, a nakon sto su saznali i sudbinu namijenjenu njihovu materijalu, odustali su - ne, ne.

U danu svog odlaska odveo me u Zemaljski muzej, a razlog te posjete otkrio mi se tek tamo. Prstom je pokazao prema stropu na kojem su muzeolozi silkom rasirili krila orla. Taj kapitalni primjerak je starom vincesterkom, negdje na hercegovackom nebu, ustrijelio Stenekov djed. I jos drzeci ruku u zraku, kaze: "To je ono sto od mene ostaje ovdje, taj orao."

Kad sam na kraju i sam dospio u Ameriku, u New Yorku sam ga nasao na vrh zgrade, u Marriottovom restoranu, i sjeo za sank. U potpuno nemogucem polozaju, vrteci se skupa s metalnom posudom za spravljanje koktela, i trudeci se da zadrzi ozbiljan izraz lica, nakon sto me spazio, kaze: I sta ces sad ti popiti? Sjedeci za sankom, zadovoljan promijenjenim ulogama, sta sam drugo mogao: Dupli vinjak, kazem, badelov.

Restoran zasluzuje opis: on je staklena kupola koja se sporo i neprestano okrece, tako da se pogledu, svako malo, ukazuje druga slika nocnog Manhattana. Kruzno pokretanje sanka je u prostor ugradilo vremensku dimenziju, i cini se da je sasvim pogodovao nasem razgovoru: nakon puno godina smo se sreli i sad pretresamo nase zivote. Ispicao mi je sljedeci dogadjaj: lutao je po Peruu i negdje, valjda na samom kraju svijeta, u Andima, izbio na usku rudarsku prugu; pred brvnarom, na pivskoj gajbi, uz sine je sjedio starac koji ga pita: "A odakle si, sine?" Iz Sarajeva, kaze, spreman da objasni gdje je to i sta je, a starac pruza pivsku flasu, vrti glavom, potom mu se, na vrh Anda, unese u lice i kao da je to pitanje njegova zivota, kaze: "Reci mi, onda, ko je krvolocniji: Srbi ili Muslimani?"

Pricali smo; gledao sam ga i upravo bio zatecen sljedecim saznanjem: njegov hod sarajevskim ulicama nisam vise mogao zamisliti. Dakle, ulicama grada u kojem je rodjen, a u kojem je od njega ostao jos samo onaj orao. Ako i on. Nisam mu to rekao. Ali, sve vrijeme dok ovo pisem, mislim na to kako u svijetu postoje rasuti, ljudi izbaceni - nekom nerazumnom producentskom voljom - iz Sarajeva, bas kao ona scena iz filma Three Kings. Ako su zivi, mozda su u novom zivotu sasvim spokojni i zadovoljni. Ali ja znam da scena sa staklenim kuglama/igrackama ima neusporedivo vecu vrijednost od samog filma, inace - sasvim prosjecnog.

Eto zasto me ta scena povezuje sa Draganom Stenekom. I jos je jedan razlog: nadnaravna velicina Manhattana, prekomjernost koja toliko nadrasta ljudske proporcije kod mene je, u danu naseg susreta, proizvela nagonsku potrebu da te divlje vertikale u svom dozivljaju pripitomim. Zato sam, valjda, New York vidio ne kao dzinovski grad, vec kao maketu grada u kojoj covjek postane svjestan svog sablasnog, mikroskopskog umanjivanja. I mozda zbog tog osjecanja, te noci, restoran u kom je Stenek radio usporedih sa onom kuglom/igrackom koja, kad bi se protresla - snijeg bi poceo padati po nama, minijaturnim.

Jedini dokument te noci, i svjedocanstvo opisanog dozivljaja prostora su ove sibice - trgane sa svakom cigaretom koju je razgovor podstakao. Ostaci potrganih sibica su, a zbog tog sam ih naknadno fotografirao i fotografiji dao ime Manhattan nocu, neodoljivo podsjetile na taj grad. Zato je i prilazem ovoj prici; a prica je hommage slikaru, Draganu Steneku, ciji zivot potvrdjuje da je svijet ovaj u kojem smo, spreman oprostiti svaku vrlinu, osim ljepote.