Poruka ultranacionalistima s kongresnog saslusanja u Washingtonu glasi: Radovi se nastavljaju, a mi ostajemo bar dok vi ne odete

Ambasador James Pardew, zamjenik specijalnog savjetnika americkog predsjednika i drzavnog sekretara za Kosovo i provodjenje Dejtonskog sporazuma o mirnoj Bosni, izrekao je - u proslonedjeljnom saslusanju pred Helsinskom komisijom americkog Kongresa - mozda najpotpuniju dijagnozu danasnje bosanske drzave.

"Fundamentalni problem s provodjenjem Daytona je to sto mnoge politicke vodje u Bosni nisu sasvim prihvatili koncept Bosne kao drzave", rekao je ambasador na ovom skupu na kojem ni on ni druga dva znacajna medjunarodna ucesnika mirovnog procesa u Bosni, sef Misije OSCE-a u Sarajevu ambasador Robert Barry i doskorasnji vrhovni komandant snaga NATO-a Wesley Clark, nisu pokazali ni najmanje razumijevanja za apel predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdzica za promjenu Dejtonskog sporazuma (u cijem je usvajanju i sam ucestvovao).

Taj paradoks, sa drzavom ciji izabrani najvisi predstavnici cine sve sto je u njihovoj moci da prakticno onemoguce njeno funkcionisanje i dovedu u pitanje i samo njeno postojanje, potvrdjen je proljetos u Washingtonu jednom epizodom koja se u ovdasnjim krugovima balkanskih eksperata prepricava kao izrazit primjer suprotstavljanja mirovnom sporazumu. Americki svjedoci dogadjaja pricaju kako je nedavni vasingtonski sastanak s predstavnicima bosanskohercegovackog energetskog sistema najprije kasnio dan-dva zato sto americka konzularna sluzba (najzad) nije htjela da odobri vize "predstavnicima hrvatskog naroda" u njihove putovnice Republike Hrvatske sve dok nisu izvadili i podnijeli uredan pasos bosanske drzave, a zatim nije davao zeljenog rezultata jer su predstavnici srpskog entiteta dosli sa tvrdim instrukcijama - valjda iz Dodikove vlade - da ne prihvataju nista sto bi vodilo stvaranju jedinstvenog bosanskohercegovackog energetskog sistema. Za Amerikance to insistiranje na "etnicki cistoj" elektroprivredi nije nikakva novost. Kad su pomagali Republici Srpskoj da obnavlja energetsku infrastrukturu - insistirali su da ona bude uvezana u jedinstveni energetski sistem Bosne i Hercegovine. Ali, kad su u proljece 1999. godine bombardovali energetska postojenja u Srbiji, desavalo se da nestane struje - u Republici Srpskoj!

Dakle, nije uopste rijec o tome da Amerikanci - i drugi sponzori mirovnog procesa na Balkanu - ne znaju na kakve se sve nacine opstruira Dejtonski sporazum. Potpuno je neosnovano ocekivanje seoskih djilkosa balkanske politike da ce "povuci za nos" sve svjetske metropole sitnim podvalama ciji je cilj - uspostavljanje "suvereniteta entiteta". Za svijet je, u ovom vremenu instant-komunikacija preko svih okeana i kontinenata, naravno tugaljivo upinjanje provincijalnih "ministarstava informacija" da dokazu kako su vijesti nekakav entitetski biznis i svojina, a ne drzavni, regionalni i cak globalni.

Ali, nakon sto je prije gotovo pet godina Dayton prihvacen od svih, onako-pametnih-kako-ih-je-sam-Bog-dao, poglavica balkanskih plemena - ukljucujuci i bosnjacku trojku: Izetbegovic, Silajdzic, Sacirbej - medjunarodni posrednici zakljucili su da je to "jedini sou u gradu" i oni sada insistiraju da se Dayton "prvo primijeni pa tek onda (eventualno) promijeni".

Za njih sva prica o bosanskoj drzavnosti staje u samo jednu prosirenu recenicu: Bosna i Hercegovina je cjelovita drzava s dva multietnicka entiteta. Za njenu cjelovitost neophodno je uspostavljanje i funkcionisanje svih zajednickih institucija, a za multietnicnost njenih entiteta bezuslovno pravo povratka prognanih na svoje. Svijet je pri tome najmanje kriv Bosancima i Hercegovcima sva tri konstitutivna plemena sto biraju ljude, Izetbegovic - Radisic - Jelavic, ciji je maksimum zajednickog interesa za dobrobit bosanske drzave - Spasoje Tusevljak.

Ocito je, pri tome, i medjunarodnim predstavnicima da je i sam Dejtonski sporazum, prihvatajuci kompromise koji ce biti prihvatljivi za "momke s oruzjem" pa i one koji su sad na listama najtrazenijih ratnih zlocinaca, dao ultranacionalistima ustupke koji su u nekim elementima isto sto i pravo veta na funkcionisanje drzavnih institucija. Ali, oni su, ako je suditi po vasingtonskim istupima trojice znacajnih predstavnika tog kruga, rijeseni da istraju. Poruka ultranacionalistima s kongresnog saslusanja glasi: Radovi se nastavljaju, a mi ostajemo bar dok vi ne odete.

Ambasador Barry, naprimjer, vidi nagovjestaje "pucanja leda" u sva tri nacionalisticka legla. Na hrvatskoj strani - poraz tudjmanovstine i pobjeda proevropske demokratske alternative u Hrvatskoj ucinili su da "bosanski Hrvati sada shvataju da je ideja o ujedinjenju s Hrvatskom mrtva i da moraju traziti buducnost unutar Bosne i Hercegovine". Na srpskoj, zapaza se jacanje umjerenijih stranaka poput Dodikove i Ivaniceve. Na bosnjackoj, izborni debakl SDA na lokalnim izborima i dugo najavljivani silazak sa scene Alije Izetbegovica upucuju i ovu etnicku grupu da trazi nove odgovore za novo doba.

Bilo bi, naravno, dobro da i "svijet" potrazi nove odgovore u nadgradnji dejtonskih - cesto nakaradnih - rjesenja: ne samo zbog onih koji traze promjene radi jacanja centralnih elemenata drzave vec i onih koji tu drzavu potkopavaju nastojeci da entitetima daju drzavnu moc.