O slabasnom javnom interesu za veliku godisnjicu jednog rodjenja

Pisac, profesor teologije i filozofije, propovjednik, zasluzni "redodrzavnik" (starjesina franjevacke redodrzave-provincije Bosne Srebrene), a u civilnom i znanstveno-intelektualnom smislu nadasve historiograf - sve to, i opet nesto vise od toga, bio je fra Filip Lastric (Ocevija kod Varesa 1700 - Sutjeska 1783).

U proslu srijedu u Kraljevoj Sutjesci u franjevackom samostanu svetoga Ive Krstitelja otvorena je likovna galerija i skromnom priredbom evocirana uspomena na fra Filipa Lastrica povodom tristote godisnjice njegova rodjenja. Na drugoj strani, u zapadnom Mostaru, mjesni je Pedagoski fakultet, kako sturo izvjescuju neke novine, organizirao nekakav lokalni razgovor o Lastricu. I to je sve.

Prozivio je Lastric svoj vijek u nimalo sretnom ni lijepom bosanskom osamnaestom stoljecu. Na opcem planu: dekadencija turske vlasti, bezakonje, nestabilnost, korupcija, pojacana ideoloska omraza prema krscanima, nakon sto je Turska porazena pod Becom, granica Carstva sisla na Savu, a veliki broj muslimana iz Slavonije i Ugarske slio se u Bosnu. Od nekada cvatuce franjevacke provincije, koja se je sterala sve do Budima i Transilvanije, i imala preko trideset samostana, sada je, nakon pljackaske provale Eugena Savojskoga 1697. dolinom Bosne do Sarajeva, i nakon svrsetka Beckoga rata, Bosna Srebrena dozivjela pravu kataklizmu. U valovima odmazde i represije Turci su spalili i srusili sve samostane osim triju sredisnjih (Kresevo, Fojnica, Sutjeska), a u Bosni je ostalo samo dvadesetak redovnika i ne vise od tridesetak tisuca katolika.

Nista manje nevolje nisu ni na unutarnjem planu: cijeloga Lastriceva radnog vijeka neprekidna su unutarcrkvena previranja oko razgranicenja biskupija i oko preustroja franjevackih provincija na prostoru od Budima do Splita, Makarske i Dubrovnika. "Majka--provincija" Bosna Srebrena u tim previranjima stalno je ugrozena, sto smanjivanjem (od dijelova oslobodjenih od Turaka otcjepljuju se nove provincije, "kceri"), sto snizavanjem njezinoga upravnoga statusa. Sve to bosanski franjevci, bezgranicno predani Bosni i svojoj provinciji (za njih je to, ustvari, jedno te isto) dozivljuju kao pravu tragediju.

Na to se nadodaju i ucestali pokusaji grckih pravoslavnih vladika, koje postavlja Carigrad, da "razvlaste" franjevce tako sto bi katolike u Bosni prikazali kod turskih vlasti kao pripadnike svojega obreda i na taj nacin sebi priskrbili vecu duhovnu i politicku vlast, i veca materijalna dobra.

Takve su, ocrtane u najgrubljim obrisima, prilike u kojima stasava i zivi fra Filip Lastric. Na sve je stizao, u svemu je bio uspjesan. Bio je i u Travniku prid pasom, kad je trebalo oboriti zahtjeve peckoga patrijarha i novoga bosanskog vladike, bio je u Rimu, gdje je valjalo dokazati prava Bosne Srebrene, isao je u Bec, gdje se pred caricom Marijom Terezijom trebalo cupati za povratak triju oduzetih zupa u Slavoniji... Bio je profesor studentima na franjevackom ucilistu u Pozegi, bosanski kustos i provincijal, pisao je filozofska djela na latinskom, obimne propovjednicke zbirke, pazljive i zive upute braci redovnicima, koji nemaju vremena da se dobro pripremaju za susrete s pukom, a napisao je prvu povijest provincije. Slobodno se moze reci: pravi covjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Jer, sve sto je taj covjek radio, i kako je zivio, s ogromnom ljubavlju, srcanoscu i energijom, ali i s mnogostrukim i obilatim darovima, talentima i sposobnostima, bilo je posveceno toj i takvoj svojoj zemlji, svom narodu, njegovoj duhovnoj i kulturnoj emancipaciji.

Imao sam priliku nedavno drzati u rukama glavna Lastriceva djela, te drevne knjige iz knjiznice sutjeskoga samostana, tiskane u Veneciji, Rimu, Budimu, dopremane tko zna kakvim sve putima i nacinima u Bosnu: Testimonium bilabium (dvojezicno svidocanstvo), Nediljnik dvostruk, Svetnjak, Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis, Kratak nacin ciniti Put kriza itd. Po tko zna koji put zapanjila me je gipkost i silna krepkost Lastriceva jezika slavo-bosanskoga (kako ga sam imenuje), te stare a potpuno svjeze bosansko-hrvatske ikavice. Nista manje i velika autorova ucenost: u ogromnom svijetu svoje teolosko--filozofske i historiografske literature, kako anticke, tako i suvremene, on se krece potpuno suvereno. Knjizevnu sposobnost i osobnu zrelost, medjutim, Lastric raskosno pokazuje tek nacinom na koji u svojim propovijedima i sinopsisima za bracu franjevce svu tu silnu gradju preinacuje u vlastite slike, asocijacije i parabole, tecne i uvjerljive, cesto neodoljivo humorne, a u svakom slucaju potpuno oznacene autorskim stilom i pecatom.

Prisiljen da se bori za ugrozena prava i status Bosne Srebrene, Lastric poduzima tegobna i neizvjesna putovanja u Rim, u Bec, sastavljajuci vlastitim trudom i uvidom argumentiranu povijest svoje provincije. Nekoliko izdanja njegovoga Pregleda starina Bosanske provincije pionirski su temelji modernoj, kritickoj historiografiji Bosne i Hercegovine. Lastricev suvremenik Daniele Farlati, urednik i autor monumentalne osmosvescane historije crkve na Balkanu, uvrstio je Lastricev prikaz Bosne iz Pregleda starina u svoje djelo bez ikakvih intervencija, stampajuci ga kurzivom (za kompjutersku generaciju: italicom), kako bi tom vizualnom distinkcijom izrazio svoj respekt prema autoru.

Figurirajuci kao tako cijenjen suradnik u jednom od najvecih evropskih znanstvenih projekata, Lastric je u povijesti bosanskohercegovacke znanosti jedan od rijetkih ljudi koji nadrastaju lokalne okvire i kriterije, i postaju dijelom univerzuma ideja i znanja svojega vremena.

Listajuci Lastricem ponovo, prvi put sam u cjelini i u jednom dahu procitao njegov Put kriza. Otkrilo mi se, moram reci, s velikim uzbudjenjem, da je fra Filip vjerojatno prvi autor, koji je u nasemu jeziku vjerno i cjelovito prepjevao velicanstvenu tuzaljku Stabat mater dolorosa srednjovjekovnoga mistickoga pjesnika Jacoponea iz Todija, kojemu Miroslav Krleza u svojemu genijalnom Djetinjstvu u Agramu daje prednost i nad samim Danteom Alighierijem! Taj Lastricev prepjev odrzao se sa stanovitim posuvremenjenjima do danas, a zivo se sjecam da su ga varcarski crkveni pjevaci u momu djetinjstvu pjevali autenticnom melodijom i ritmom Lastricevih ikavskih osmeraca.

Stvarni znacaj i vrijednost fra Filipa Lastrica, u cjelini njegova zivota, djela i djelovanja, a u kontekstu ne pretjerano bogate bosanskohercegovacke knjizevne i znanstvene povijesti, obrnuto je proporcionalan vise nego slabasnom javnom interesu sto ga je velika godisnjica njegova rodjenja pobudila, na sva tri relevantna nivoa podjednako: opcem bosanskohercegovackom, partikularnom hrvatskom, i "esnafskom" franjevackom. To govori o nama. Lastric moze cekati.