Jos prije nekoliko mjeseci Komisija Ministarstva vanjskih poslova (MVP) BiH u sastavu Sidik Spahic, Radomir Bogdanovic i Drago Maric izradila je i trecu verziju Zakona o vrsenju vanjske politike. Javnosti, pa i najvecem broju politicara, ostalo je nepoznato zbog cega do sada ni jedna od verzija jos nije uspjela doci pred nadlezna tijela MVP–a, odnosno Vijeca ministara, Predsjednistva i domova Skupstine BiH. Najveci interes i doprinos za ovu opstrukciju unutar MVP–a ima bosnjacka strana, koja "insistira" da se prethodno zavrse kadrovska pitanja (odnosno odrzi postojeci kriterij kadrovskog nepotizma), a da se, tek potom, usvoje zakonom definisani kriteriji o profilu i poslovima buducih BiH diplomata.

Dogovori koji bi trebali zazivjeti ovim zakonom, a kojima se, izmedju ostalih, suprotstavlja i vrh SDA, jesu: limitiranje mandata do maksimalnih cetiri godine, ukidanje nepotizma unutar DKP–a i u MVP–u, te stvaranje uslova da svi diplomati dobiju konkretno zaduzenje prema rangu u kojem budu radili.

Prema nasim saznanjima, vecina podobnih Bosnjaka koji vec vise od cetiri godine obnasaju unosne diplomatske funkcije dobit ce nova zaduzenja i samo ce promijeniti diplomatsku destinaciju uz promjenu diplomatskog ranga. Za proteklih "deset najtezih godina" ove bosnjacke diplomate dosada su izgubili sav kontakt sa svojom domovinom, a sto je jos tragicnije – u medjuvremenu – i domovina preko njih sa ostalim svijetom.

U prilog ovome govore slucajevi Mirze Pinje, koji je vec pet godina na radu u BH ambasadi u Becu, sadasnji favorit za prvog zamjenika ambasadora u Berlinu. Slican je i slucaj Dervisa Djurdjevica, pripadnika Mladih Muslimana, sa najprestiznijom referencom Izetbegovicevog, Behmenovog, Cengicevog i Zivaljevog zatvorskog kamarada. Zbog cega je vec 1995. u Becu bio izabran u rukovodstvo TWRA. U medjuvremenu je vise od pet godina obnasao poslove konzula u Becu. Od ambasadorice BiH u Becu Emine Keco nedavno je Husein Zivalj trazio da sa ministrom Prlicem "zavrsi" Djurdjevicev dalji o(p)stanak na diplomatskim poslovima u Becu.

Zet Omera Behmena, dosadasnji dugogodisnji savjetnik u bosanskoj ambasadi u Teheranu, gdje je najcesce savjetovao svoga punca, trebao bi postati novi generalni konzul u Istanbulu. Behmenova veoma bliska sticenica i slabost, Nidzara Zlatar, u toj bi varijanti svoje dosadasnje mjesto u Istanbulu zamijenila ambasadorskim u Ankari.

Asimu Cemalovicu, vec osam godina generalnom konzulu u New Yorku, i Seadu Tikvini (Ambasada BiH u Washingtonu D.C.) – kao provjerenim kadrovima velikog majstora barbuta Muhameda Sacirbegovica – nastoji se pronaci modus za nastavak diplomatske karijere pod slicnim uvjetima.

Strelovita diplomatska karijera prvog Bosnjaka u ambasadi u Rimu, Envera Demirovica, povezana je sa upraznjavanjem profesorskog mjesta koje je na odsjeku za zurnalistiku FPN–a diplomata Demirovic ostavio u nasljedstvo Fahiri Fejzic, supruzi Hasana Cengica.

Dok Zivalj i njegovi pokusavaju sto bolje smjestiti sebi odane i drzavi nepotrebne kadrove, nastalo je nesto sto se zove "Sistematizacija – distribucija diplomatskih mjesta u DKP mrezi prema nacionalnoj strukturi". Ovaj dokument usvojen je u velikoj tajnosti prije mjesec i po dana. Iznesen je na kolegiju MVP–a, a radnu grupu za prijedlog sistematizacije cinili su sa bosnjacke strane Kemal Huseinovic (koji se predstavlja kao "covjek Harisa Silajdzica", ali je veoma blizak i s Mirzom Hajricem), Drago Maric (sef kabineta ministra Prlica) i dvojica srpskih predstavnika.

Usaglaseni prijedlozi Radne grupe MVP–a, smatraju poznavaoci diplomatskih prilika, bit ce katastrofalan za Bosnjake, jer u zapadnoj hemisferi unutar DKP–a BiH uopce nema bosnjackih predstavnika (u New Yorku ce konzul biti Srbin, u Chicagu Hrvat, bas kao i u Kanadi i Argentini. Ni nesto blize situacija nije nimalo ruzicasta za Bosnjake: u Berlinu ce ambasador biti Hrvat, u Bruxellesu Hrvat, u Haagu Hrvat, u Strasbourgu Jevrej, u Moskvi Srbin, u Atini Srbin, u Rimu Hrvat, u Vatikanu Hrvat, u Zenevi Srbin.

No, to je vec rezultat Izetbegovicevih sklonosti, koji se, iako je imao pravo prvenstva pri odabiru diplomatskih pozicija za Bosnjake, opredijelio za Maleziju, Iran, Pakistan i neke zemlje arapskog svijeta, uopce ne vodeci racuna o zapadnom politickom, kulturnom i civilizacijskom gravitiranju Bosne i Hercegovine.

Jeste da se On izvinio Njemu, ali to jos ne znaci da Oni nisu nesto pokusali. Bio je to u zgradi vlade u Banjoj Luci konacan zakljucak proslomjesecnog nesporazuma, u kojem su uloge imali: On – Robert Barry, sef misije OSCE–a u BiH; Njemu – general Manojlo Milovanovic, ministar odbrane Republike Srpske; Oni – vojnici SFOR–a iz Barryjeve pratnje.

Sve je pocelo onog trenutka kada je Barry, izlazeci iz Banje Luke sa kolonom vozila, u kojoj je bilo i nekoliko dzipova sa oznakom SFOR–a, promasio put. Nekoliko kilometara iza njega istim putem vozio se, takodjer sa pratnjom, Milovanovic. On, doduse, nije promasio put, vec je isao iz Banje Luke prema Laktasima, gdje je trebalo da se sretne sa svojim sefom Miloradom Dodikom. Kada su Barryjevi ljudi shvatili da su promasili i krenuli prema Laktasima, gdje tog dana nije trebalo da bude sef OSCE–a, nego ministar odbrane, odlucili su da kolonu okrenu na drumu. Nailazeci bas u vrijeme kad su se ovi okretali, Milovanoviceva brojna i snazna pratnja vidjela je samo nekoliko SFOR–ovih vozila koja su im se preprijecila na putu. Nije poznato da li je komanda glasila – Haag – tek Milovanovicevi pratioci stustili su se prema zbunjenim sforovcima, povadili pistolje iz futrola i ovima ih uperili u glavu. A onda su u jednom automobilu vidjeli Barryja, koji bar do sada nije imao obicaj da prisustvuje hapsenjima. Ubrzo su obje strane shvatile da je rijec o nesporazumu, Milovanovic je bio sretan sto ce i tu noc spavati kod kuce, a sef OSCE–a je, prica se, cak i pohvalio brzinu i umijesnost specijalaca iz pratnje srpskog ministra odbrane.

Nekoliko dana kasnije, u Milovanovicev kabinet stiglo je Barryjevo pismo izvinjenja. Nije poznato jedino kako je bilo formulisano. Mozda: "Oprostite sto smo okretali kolonu u vrijeme kada ste razmisljali o buducnosti."

Samo je trebalo da pokojna Republika BiH vaskrsne i u punom sjaju udje u veliku salu Doma Armije 21. juna ove godine, malo prije podne, na promociju monografije Zlatni ljiljani. Naime, u skoro polupraznoj dvorani, koja je bila jasno podijeljena na civilni (vjerovatno se radilo o familijama poginulih dobitnika "Zlatnih ljiljana") i vojni, maskirni dio, uprilicena je promocija monografije posvecene najhrabrijim medju pripadnicima Armije RBiH. U trenutku kada je u salu, sasvim neocekivano, usao i predsjedavajuci Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic, svi prisutni su se podigli sa stolica, osim nekolicine zbunjenih novinara, koji su se uglavnom nijemo gledali i cudili.

Protokol je kao jednog od govornika predvidjao Enesa Karica, no umjesto njega je iz nekog razloga nastupio predsjednik Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca Atif Purivatra. Uz njega je bio i komandant Zajednicke komande VFBiH Rasim Delic, koji je kao jedan od promotora bez ustezanja iskoristio priliku da upozori kako "neki" vec zaboravljaju ono sto se dogodilo, odnosno da medjunarodna zajednica pokusava kod Bosnjaka proizvesti "neprirodnu amneziju"… Atif Purivatra je promociju pretvorio u "cas historije" i takodjer podsjetio da "neprijatelji Bosne" jos uvijek ne spavaju. Promocija je do tog trenutka poprimila sasvim drugaciji tok i na njenu pravu svrhu podsjetio je Slavisa Sucur, jedan od dvojice dobitnika odlikovanja "Zlatni ljiljan" koji su govorili na promociji. Ono sto zaista vrijedi zapamtiti iz njegovog govora, kojeg, uzgred budi receno, nije napisao unaprijed, glasi: "Od svih vojnih formacija na teritoriji bivse Jugoslavije jedino se pripadnici Armije Republike BiH nemaju cega stidjeti, jer su se oni jedini borili za vrijednosti iza kojih i danas stoji ostatak modernog svijeta."

A monografija? U njoj se na 400 strana nalaze slike i podaci o 81 dobitniku ratnih odlikovanja i 1.736 dobitnika priznanja "Zlatni ljiljan", i to je vjerovatno jedino sto na promociji nije bilo sporno.

Kad covjek ostane bez kuce, bas mu svasta moze pasti na pamet. Neko razmislja o podstanarskom statusu, oni nesto hrabriji traze kakav prazan stan lak za obiti, pesimistima je u glavi samoubistvo, a medju naglim beskucnicima ima i onih sklonih bavljenju televizijama sa neodrzivim finansijskim konstrukcijama. E, u takve spada Tihomir Begic, savjetnik clana Predsjednistva BiH Ante Jelavica. On je inace vlasnik lijepe kuce u Medvednici, popularnom zagrebackom izletistu. nazvanom po porijeklu njegovih stanovnika (a oni su: Tomislav Kristic, Berto Misetic, Ante Cosic, Ljubo Cesic Rojs, Ivan Cesic, Nada Mirosevic i, naravno, nas junak) Mali Siroki Brijeg. Problem je u tome sto je 50 kuca podignutih na Malom Sirokom Brijegu niklo bez gradjevinske dozvole i na zemlji na kojoj je svako narusavanje prirodnog ambijenta zabranjeno. Nova je hrvatska vlast vec najavila rusenje sve i jedne kuce, pa, naravno, i Begiceve, koji bi, ako nista, privremeno mogao stanovati u televizijskom studiju.

Naime, isti taj Tihomir Begic je, sa vrlo ozbiljnim izrazom lica, vec objasnjavao kako ce u Bosni nastati nova, "hrvatska nacionalna komercijalna TV mreza". A to je, pojednostavimo, prosto nemoguce. Da bi TV kuca ili mreza sastavljena od niza studija bila komercijalna, ona mora racunati na bogat marketinski program, mogucnost prodaje vlastitog programa i, recimo, samostalnu filmsku produkciju te uvoz zanimljivih, sponzorima atraktivnih ino–programa. Eh, ali u tom slucaju vise ne moze biti nacionalna. Jer na Zapadu se pod nacionalnim cesto zapravo podrazumijevaju javne (drzavne) televizije ciji su komercijalni programi strogo ograniceni, a finansije osigurane zahvaljujuci pretplati gledalaca.

Begiceva je kombinacija, dakle, do sada nevidjena. Mada bi bilo zanimljivo vidjeti kako to sve skupa izgleda. Kako se program svako malo prekida reklamama hercegovackih kompanija koje su i do sada morale placati doprinose za nacionalne medijske projekte, pa kako onda iste te firme sponzoriraju maratonske intervjue s prvacima HDZ–a od Stoca do Sokoca i kako, na kraju, Tihomir Begic objasnjava sta je nacionalna, komercijalna i naravno, neovisna TV mreza.

Da je Bosna zemlja krajnosti, u to se nikad nije bilo tesko uvjeriti, ali biti osudjen na pracenje Evropskog prvenstva u fudbalu preko domacih medija jeste pravi test za zivce. Ako ste osudjeni na prijenose koje iz noci u noc serviraju komentatori s BHT–a, onda ste, zaista, nesretnik. Izuzetak od hronicne neobavijestenosti i neznanja koja gledatelje iz Federacije odmah posalje na HRT ili Eurosport jeste Sabahudin Topalbecirevic – kojeg, istina, malo ponese estradna "logika" pa zaboravi parove cetvrtfinala – ali za razliku od ostalih kolega zna ko je iskljucen, ko je dobio zuti karton ili gdje igra igrac koji je zabio gol. Vecina onoga sto dobijemo od sportske redakcije TVBiH (koja, bas kao Djekna iz kultne crnogorske tv–serije, "nije umrla, a ka' ce, ne znamo") jeste glas koji stize nakon petnaestak sekundi, dok uveliko traje akcija protivnickog tima: kroz nos nas "izvijeste" da je "propala jos jedna sjajna prilika".

Mediji u Republici Srpskoj su unekoliko drukcija prica. Televizijska redakcija RTRS–a, predvodjena Draskom Gligoricem, vrlo dobro prati i pokriva EURO 2000, ali problem svih medija iz RS–a jeste "svijest" o tome kako je SRJ, zapravo, njihova reprezentacija. Neumjerenosti radiovoditelja i novinara koji u Savi Milosevicu valjda vide spojeno otjelotvorenje mita o sv. Savi i Slobi, neki dan je na Otvorenoj srpskoj mrezi dostiglo vrhunac. Voditelj je urlao "kako smo odrali Norvezane, a veceras cemo i Spance". Cak je i nezavisni Reporter podlegao: ni za njih nema nista sporno sto u izdanju za BiH njihov izvjestac iz Belgije, sjajni zanatlija ponikao u beogradskom Sportu, Vladimir Stankovic, reprezentaciju SRJ zove "nasom". Ko zna, mozda od novinara i ne treba ocekivati previse, pogotovo kad se zna kakvi su im politicari. U srijedu 21. juna predsjednik Narodne skupstine RS–a Petar Djokic prekinuo je zasjedanje zbog toga sto mu se kvorum izgubio u tv–sali gdje je ceta Vujadina Boskova igrala dramaticnu zavrsnicu protiv Camachove furie. Nakon utakmice i prolaska SRJ u cetvrtfinale, stigle su vijesti o tome kako je cijelo Brcko na nogama slavilo. U to se slavlje, istina, "zadjenuo" i pokoji rafal pred kucama povratnika i bacanje automobila u posjedu Bosnjaka u Savu, ali, brale, slava je slava, a Sava je Sava.

Ispada da je, kad ste iz Bosne, najzdravije biti na satelitu. Posaljete im mail; ako je duhovit, odmah vam ga objave, komentari su vrlo strucni, a svi vazni detalji utakmice se ponove po nekoliko puta. Ali, ko nam je kriv kad ne znamo sta je Euro(pa)?

"Kako se Sasa nalazi u zatvoru i to ne kod nas na Golom otoku (domaci naziv za zatvor u Orasju, op.a.) nego u Republici Hrvatskoj, zelimo mu dug i ugodan boravak i da nam se ne vrati", bila je uvodna recenica novinara i glodura Hrvatskog radija Orasje Nedeljka Nedica u emisiji "Posavsko sijelo". Bio je to uvod i u dvogodisnju parnicu koja je prosla mimo zanimanja ovdasnje javnosti, kao sto obicno i biva slucaj u bosanskoj unutrasnjosti.

Na drugoj strani nalazio se Joso Knezevic, vozac u opcinskom sudu u Orasju i vlasnik kafane "Javna kuca", na koga se i odnosila ova opaska, izrecena u emisiji "Posavsko sijelo", inace posvecenoj iskljucivo izvornoj posavskoj muzici. Knezevic, u gradu i okolini poznat i kao "Sasa", u to se vrijeme (izjava je emitirana 14. novembra 1997) zaista nalazio u pritvoru u Bjelovaru. Vec 24. februara naredne, odnosno 1999. godine, opcinski sud u Odzaku je, nakon izuzeca suda u Orasju, po tuzbi donio presudu u kojoj su Hrvatski radio Orasje i Nedic proglaseni krivim za "nanosenje dusevne boli". Oni su, usto, Knezevicu i njegovoj supruzi duzni isplatiti po 8.000 kuna, odnosno 10.000 njihovoj kcerki Biljani i 2.500 kuna sinu Sasi.

O emotivnoj boli nanesenoj porodici svjedocio je dr. Aleksandar Jelen iz Slavonskog Broda, koji je u svom iskazu naveo kako su Knezeviceva djeca "u trenutku saznanja sporne vijesti emitirane putem Hrvatskog radija Orasje, oboje pretrpjeli stres gotovo maksimalnog intenziteta, koja dusevna bol je trajala sve do ocevog povratka u njihov dom kroz nekih 5–6 dana". U obrazlozenju kazne se kaze da "iako objektivna vijest s obzirom na sadrzaj (...) unaprijed presumira tuziteljevu krivnju i o njemu gradi sliku kao o nemoralnom covjeku", te stoga nije smjela biti "objavljena na opisani nacin".

Pomocnik ombudsmena za medije Mehmed Halilovic je ovaj slucaj okarakterizirao kao kaznjavanje zbog verbalnog delikta, sto se izravno protivi odredbama Evropske konvencije o zastiti ljudskih prava, koja bi u bosanskom pravosudju trebala imati prednost nad domacim zakonima i dio je Ustava drzave BiH.

Uzgred, Evropska konvencija ono sto je Nedic kazao naziva – pravom na slobodu izrazavanja.

LICNOST U FOKUSU

"Pokretna sam meta", zavapit ce pateticno Vuk Draskovic licem proroka kome jos nekako ide, uokviren zavojima i deseterackim postapalicama ("Krv je ljudska rana naopaka"), dva dana posto je u Budvi prezivio atentat, sesti po redu, prema sopstvenom racunanju. Ali pamti on i bolje dane, i herojskije atentate, i vece zavoje: vise je suza u Srbiji proliveno za svakim satom Vukovog zatvora 1991. i 1993. godine nego sto bi danas mogao da ih ponese cio njegov opustoseni zivot. Nema vise sazaljenja, nema ni one palanacke zedji za krvlju, ni povecanja novinskih tiraza, gotovo da nije preostao niko kome bi bilo vazno da li je lider najvece opozicione stranke u Srbiji prezivio sesti ili 666. atentat.

Ako je Slobodan Milosevic simbol srbijanskog pijanog broda koji ubilacki i samoubilacki plovi u pravcu vodopada u sopstvenu propast ne obaziruci se ni na zrtve koje pravi ni na zrtve koje trpi, Draskovic predstavlja jednu drugu Srbiju: prigradsku, spremnu da po svu noc gudi svoju ispraznu deseteracku heroiku, da svojim prenapetim prorockim besjedama zaziva hriscanskog Boga, a doziva paganske demone, i da jutrom, kada se krcma presiti dimom i isparenjima i kada prva stolica poleti put necije glave, zakuka nad svetoscu malog ljudskog zivota zaboravljajuci da je ostatak noci na isti hulio.

Vec svojim rodjenjem i djetinjstvom u porodici kolonizovanih Gacana (Medja, Banat 1946), koja se, okusivsi slast i gorcinu tudjeg, vratila kuci, Vuk je nagovijestio jednu reterirajucu Srbiju, cija konstanta je da konstanti nema. Pisac jednog ideoloskog feljtona o Drazi Mihailovicu desetak godina kasnije pretvorio se ne samo u postovaoca "prvog gerilca u porobljenoj Evropi", ne samo u njegovog predanog hagiografa tanusne feljtonisticke imaginacije (Noc djenerala, Beograd 1997) vec i u samu reinkarnaciju "Brozovog mucenika", buduci da Vuka "djeca" u stranci zovu Mihailovicevim nadimkom – Cica.

Prethodno je Cica Drugi sluzio u kabinetu Mike Spiljka, da bi obecao kako ce Srbijom letjeti svaka ruka u kojoj se zavijori zelena zastava, a kad su po prorostvu i naredjenju poletjele i ruke i zastave, ovaj srpski Jeremija zavapio na mir i oprost; bio je najogorceniji Milosevicev protivnik pozivajuci ga na megdan i obecavajuci mu, ako ne izadje, "vunu i preslicu" da mu "prede gace i kosulju". A kad bi se pustahija na megdanu pojavio, Vuk je postajao jagnje koje govori o "sarmu gospodina predsjednika", kome kroz kucu ulazi u vladu, kome razvaljuje opoziciju, kome ide na noge ne bi li izmolio da odgudi svoju zvaku na opozicionom mitingu pred cetvrt miliona dusa, spremnih da, kad se Vukov "govor dogodi", krenu na Dedinje i ruse "srpskog Sadama".

Cekaju oni da krenu, ali jos ne krecu jer Prorok je zauzet brojanjem novca iz opcina za koje kaze da ih je od Milosevica oteo, a zna da ih je od istog dobio u duhu Slobine teze da se neprijatelji rezima u Srbiji prave medju ljudima koji nemaju sta da broje, bilo u kasi, bilo na RTS–u.

Zato su oni koji su pucali u Vuka Draskovica pucali u covjeka kojeg dio Srbije smatra jedinim relevantnim buntovnikom, a dio politickim mrtvacem. Mozda je bas to postojanje dva Draskoviceva lika jedini razlog tolikih neuspjelih atentata na njega u zemlji Srbiji, u kojoj se ubijanje od prve predano vjezba vec citavu deceniju.

RIJEC U FOKUSU

Nakon neuobicajeno hladne zime, val nesnosnih vrucina podsjeca nas da smo zakoracili u ljeto. Da podsjetimo, ovo godisnje doba na nasoj, sjevernoj hemisferi traje od 21. lipnja do 22. rujna, dok na juznoj pocinje 22. prosinca, a zavrsava 22. ozujka. Tako ljudi u Australiji i Novom Zelandu novu godinu docekuju pocetkom ljeta, a na plaze hrle u zimskim mjesecima.

Ljeto je doba plodnosti i zrenja, razdoblje kad zore zemaljski darovi i kad priroda daje najbolje od sebe. Nije onda ni cudno da su nasi zakarpatski preci po ljetima nazivali i brojali godine. Kaze se: imala je trideset ljeta. Pise se: ovaj zapis nastaje ljeta Gospodnjega dvijehiljaditoga.

Milenij zovemo tisucljecem, a deceniju desetljecem. Kroniku – ljetopisom. Najslavnija nasa povijesna kronika je Ljetopis popa Dukljanina, objavljena u Mlecima 1666. Napisao ju je nepoznati svecenik dukljansko–barske nadbiskupije na temelju slavenskih listina iz 11. i 12. stoljeca.

Ljetopisci, pak, posljednjega desetljeca nasega stoljeca ostavit ce svjedocenje nasim potomcima o tome kako su nasi dani protekli bez ljeta i sunca. Kako je crna zima izisla iz diluvijalnih ledenih prostranstava i naselila se u ljudska srca. Podsjecanje na desetljece rata i nemira pokazuje, zapravo, samo jedno vrijeme rasapa, bezvlasca i bezakonja, koje su najgori medju nama iskoristili za svoje bogacenje, devalviravsi i u blato bacivsi sve najuzvisenije sto jedan ljudski zivot i svijet moze imati.

Ali, pustimo sad to. Ljeto nije vrijeme presabiranja ni svodjenja racuna. Upijajmo ga, stoga, svim culima, uzivajmo njegovu "gustu ljepotu", o kojoj je pjevao pjesnik Dusan Matic. Uzivajmo u mirisima. Sommer, summertime, ponovno je hit sezone. Ali, cuvajte se sunca, preporucuju lijecnici i upozoravaju na nekakve sablasne ozonske rupe: drzite se hlada, jer nikakvi kozmeticki preparati nece vas zastititi od sunceva opasnog ultraljubicastog zracenja.

Cuvajte, dakle, tijelo (na ikavskom se ova rijec perfektno anagramira iz ljeta lito–tilo), ovu vasu trosnu kucu i ponosno je nosite kroz brzace radosti. Malo su izoblicila vase tijelo ta mnogobrojna ljeta, nesto masnih naslaga i tankih tragova kirurskoga noza, tako da se ono ucini na pijesku kao kakav starinski nasukani brod. Ali, njegovi motori jos rade, njegova jedra se joster napinju na zov i dodir nebeskoga vjetra.

Nas tip: prvi dan po dolasku na ljetovanje kupite svezanj razglednica. Netko ce navecer na terasi ponovno svirati Arsenove ljetne rusevine, a vi za to vrijeme pisite prijateljima, poznanicima, bivsim ljubavima, svima kojih se sjetite, ispunjavajte te sarene karte na kojima je akvamarin ukrasen drvenim magarcima i oklopima od skoljki. Postar ce se sutradan vjerojatno upitati: koja je ovo budala napisala ovolike karte, a zaboravila staviti adrese?