Posljednja kuga morila je ove krajeve 1972. kada je neki covjek s Kosova na fruli kupljenoj na Orijentu donio smrtonosne klice velikih boginja. Razboljeli su se i ubrzo pomrli neki nepoznati ljudi, a savezno ministarstvo zdravstva poduzelo je izvanredne mjere i zapocela je velika kampanja opceg cijepljenja. Cijela Jugoslavija stajala je u redovima pred ambulantama, medicinske sestre bi malim iglicama zagrebale covjeka po ramenu i on je vec bio za cijeli zivot spasen od te strasne bolesti. Za nekoliko dana pojavljivala se krasta na mjestu cijepljenja, a nakon sto bi ona otpala, ostajao je oziljak po kojem cemo se zauvijek razlikovati od nasih predaka i koji ce predstavljati smetnju glumcima kad nastupaju u povijesnim spektaklima. Zemljom je tih nekoliko dana vladala panika jer je narod u dubini svijesti imao nekakvo sjecanje na velike epidemije i vremena opce smrti, smrti mimo rata i ubijanja, ali koja je ostavljala na licu zemlje strasnije posljedice od svakog rata i ubijanja. Moglo bi se reci da je ta prijetnja velikim boginjama bila i prva pojava velikog kolektivnog straha nakon Drugog svjetskog rata, ali i prilika za zlatno doba mira i bezbriznosti, srece koju osjeca kolektiv nakon sto osjeti da je smrtan. Godinama smo se sjecali velikih boginja i u sjecanju bi osjetili olaksanje jer je kuga za nama i jer se sve to davno dogodilo, a nista se covjeku ne cini tako davnim kao rat, epidemija i apokalipsa. Oni pripadaju zanru drustvene prethistorije, taman da su se dogodili i lani.

Cjepivo nisu mogle primiti trudnice jer bi, rekli su doktori, ono moglo ostaviti strasne posljedice po plod. One su tako ostale nezasticene i jos su mjesecima zivjele u strahu koji ce, mozda, obiljeziti i novorodjenu djecu, generaciju rodjenu 1973., koja ce punoljetstvo docekati sa samim pocetkom rata, 1991. godine. Taj narastaj koji su majke nosile u strahu, u strahu ce docekati i svoju zrelost, obucen u kundure raznih vojski i uniforme sa znakovljem svih umirucih i radjajucih drzava. Bili su u sve to upetljani i sejtanovi prsti. Majke tih djecaka zrtvovale su se pred velikim boginjama da bi osamnaest godina kasnije svoju djecu zrtvovale pred patriotizmom. S povijesne distance malo ce tko prepoznavati razliku izmedju velikih boginja i patriotizma.

ejtas i okolne mahale cijepljene su u ambulanti u Skerlicevoj ulici, po redoslijedu koji je utvrdjivan u mjesnim zajednicama i kojeg su se gradjani morali strogo drzati jer bi, ako izgube svoj red, osim velikih boginja reskirali i sudsku kaznu. Taj dogadjaj se na razlicite nacine ljudima usjekao u sjecanje, a bilo je i onih koji ce sudbonosno i za cijeli zivot njime biti obiljezeni. Neka Anka, u to vrijeme studentica ekonomije, nekoliko godina kasnije oboljela je na zivcima, psihijatar je rekao da se radi o sizofreniji, a bila je uvjerena da su njezini problemi zapoceli s tim cijepljenjem. Glasovi koje je cula samo ona i nitko drugi bili su zapravo glasovi koje je toga dana malenom iglicom medicinska sestra ucijepila u nju. Njezino ludilo je s godinama raslo, pa opet padalo i pretvaralo se u sasvim obicno ludilo sasvim obicnih ljudi kakvi sebe smatraju normalnima, ali joj nikada, niti u jednom trenutku, nije nestalo uvjerenje da njezine nesrece ne bi bilo da nije bilo velikih boginja. Tako su se na neobican nacin ispreplele dvije bolesti, jedna zarazna i opca, a druga neprelazna i sasvim osobna, jedna iz koje se radja strah i druga koja vec jest cisti strah, jedna smrtonosna, a druga neizljeciva... Ta Anka najduze ce nositi zivo sjecanje na 1972., sezonu posljednje nase velike kuge.

Petnaestak godina kasnije sve dnevne novine objavile su sitnu agencijsku vijest u kojoj se govorilo da je, izgleda, variola vera zauvijek iskorijenjena i da se vise nitko nikada nece razboljeti od velikih boginja. Posljednji zivi virus cuva se u jednom medicinskom institutu u Petrogradu, a s njegovim nestankom nestala bi i teorijska mogucnost zaraze. Zapocele su strucne polemike o tome treba li unistiti taj posljednji zivi primjerak ili ga ipak treba sacuvati. U raspravu su se ukljucili i strucnjaci za etiku, a jedan od njih postavio je pitanje ima li pravo covjek na svjesno i namjerno unistenje jedne prirodne vrste, virusa velikih boginja.