Achille Bonito Oliva, predavanje o suvremenoj umjetnosti, Obala Meeting Point, Sarajevo

 U vremenu kad sve vise postajemo izolovano drustvo i, kulturoloski posmatrano, zatvorena sredina, dolazak covjeka koji u svojoj oblasti djelovanja predstavlja evropski relevantan format, prvorazredan je dogadjaj. Achille Bonito Oliva (1939, Caggiano, Italija), profesor historije suvremene umjetnosti na Univerzitetu La Sapienza u Rimu, glavni kustos 45. Venecijanskog biennala 1993. i kustos mnogih nacionalnih selekcija na svjetskim smotrama (Sydney, Pariz, Sao Paolo...), odrzao je predavanje o suvremenoj umjetnosti u Meeting Pointu, a u organizaciji Dunje Blazevic i Centra za suvremenu umjetnost. Autor brojnih knjiga iz oblasti umjetnosti, od kojih su najznacajnije: Magicni prostor, Ideologija izdajnika, Zivot Marcela Duchampa, Talijanska transavangarda, Superumjetnost..., saopcio je neke stvari oko kojih se treba zamisliti. One se, svakako, ticu nase stvarnosti i u mnogo cemu poremecenim vrijednostima. "Bavljenje kritikom", tvrdi profesor Oliva, "pocinje od prouzrokovanja samih stvari, dakle od stvarnosti. Kritika znaci vjerovanje u zivot, znaci da covjek svoj poziv nalazi izvan sebe, podrazumijevajuci pritom i narcizam i infantilnost. To znaci i ubjedjenje da izvan tog bitisanja postoji jedna materija kojom umjetnik moze manipulisati. Posmatranje necega za kriticara podrazumijeva i modifikaciju posmatranog. Prevoditi umjetnost znaci istovremeno i izdati je. Izdati umjetnost znaci otvoriti se prema jednom sirem polju znacenja."

Achille Bonito Oliva smatra da je izumio novi model kritike, odnosno model kreativnog kriticara, onog koji nije sluga scene i koji ne podlijeze autoritativnom izrazu u umjetnosti, nego svojim autoritetom odgovara na poruke koje zrace iz djela. "Kriticar mora imati izrazen dignitet, ravnopravan odnos sa umjetnikom, jer je sistem koji kriticar i umjetnik zajednickim snagama mogu razviti, veoma bitan. U tom smislu je kriticarova strategija prozivljena u prvom licu, strategija koja u vidu ima nivo prikaza koji se stvara i na umjetnickoj sceni i na sceni zivota."

Svojim prvim esejom o sistemu umjetnosti (1973) profesor Oliva je skandalizirao tadasnju kritiku, posebno onu marksisticku. Napisao je da umjetnost bitise u jednom slozenom sistemu u okviru kojeg funkcije obavljaju njegovi akteri. Ti subjekti su: umjetnik koji stvara umjetnicko djelo, kriticar kojeg je djelo motivisalo, galerista koji ga izlaze, trgovac koji ga prodaje, muzej koji mu daje povijesnu ulogu, publika koja ga posmatra i mas-mediji koji ga velicaju. Svi oni, prema toj teoriji, stvaraju jedan veliki okvir u kojem se djelo krece, gdje nastaje, gdje se distribuira i konzumira.

Olivina intelektualna opredjeljenost potice iz otpora prema vulgarnosti. Protivnik je anonimnosti, ali i masovnosti. Ne voli ni standardizovano ponasanje. Vlastitu potrebu za nametanjem temelji iz stilske potrebe. Manirizam - suprotstavljanje stila i nereda, suprotstavljanje jezika i materije, suceljavanje svijesti i iracionalnog - zahtijeva tjelesnost, jer nema kulture bez tijela, ni misli bez senzualnosti. (E. Dragulj)