Iako ateist, i ja danas vjerujem da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je zivot

Lani sam nakitio poslanicu Jevremu Brkovicu u kojoj sam se potrudio da sto tacnije prikazem lik i djelo Novaka Kilibarde, Slobovoga "hrta Karamana", kako ga je Jevrem zvao prekjucer, a danas kaze "zivota mi Kilibardina" kad god zeli da ljudi povjeruju u ono sto im kaze. Zaprepasten kao opatica koju su iznenada spopali trudovi (kako bi rekao Balzac), Kilibarda se javno zapitao: "Ko Marka nauci da mrzi?"

I prije cegrsti s Kilibardom, zapazio sam da najveca olos na prostoru propale Jugoslavije poseze, kao za carobnom formulom odbrane, za tvrdnjom: "ti me mrzis", kao da protivnikova mrznja pravi od tebe pravednika a od njega cudoviste. Istodobno, te bitange ne propustaju priliku da sebe naslikaju kao visokoblagorodna stvorenja koja borave kilometrima iznad mrznje, kao ptice vjetromuse, sto povazdan lebde u vazdusnim strujama visinskoga zraka, te ako bi se sudilo na temelju onog sto su, za potonjih desetak godina, u stampi, na televiziji i radiju govorili o sebi vlasnici nasih sudbina, namece se nedvojben zakljucak da je na prostoru pokojne Jugoslavije posve iscezla mrznja medju ljudima. Karadzic se, na primjer, prosto krstio od zaprepastenja kad cuje da je optuzen za mrznju prema muslimanima, bivao najdublje zgrozen i od same pomisli da bi on licno mogao narediti da nekog smaknu samo zato sto je musliman! Pa se covjek u cudu pita: a ko pobi toliki svijet po Bosni?

Kilibardi sam odgovorio kako zasluzuje: Milosevicev hrt Karaman ocito se pita ko me nauci da mrzim - njega! Ovaj profesor guslanja grozno je uobrazen stvor ako vjeruje da je dostojan moje mrznje. Jer mrznja je odvec skup eliksir i ne mozete sebi priustiti luksuz da je trosite na svaku splacinu koja vam proleti ispred ociju. Moja mrznja je, u proslom ratu, bila rezervisana za ponajvece zlikovce, crnogorske i srpske, nasega vremena ("Mrzjeti Milosevica i Karadzica - uslov je svih vrlina", zapisao sam, sjecajuci se Voltairea) i stoga Kilibardi savjetujem da se ne petlja gdje mu nije mjesto: prema ovome ne toliko covjeku, koliko limenom pijevcu koji se obrce kako vjetar puse, danas osjecam iskljucivo prijezir i gadjenje, i nisam primijetio da bi koje drugo cuvstvo u meni mogla izazvati pomisao na toga cetnickog pelivana sa etickim nacelima promjenljivijim no martovsko vrijeme, a koji se danas javno hvalise svojim moralom babinih jarceva!

Ipak sam udovoljio Kilibardinoj znatizelji: moja Darinka me, rekoh mu, naucila da mrzim. "Da mrzim sto je za mrznju, da prezirem sto je za prezir", kako bi kazao Radovan Zogovic. Nikad se nijesam stidio priznati da umijem mrzjeti, i da sam miljama daleko od onog naroda koji nije postojao nikad i nigdje osim u glavi Dzemauldina Latica koji tvrdi da "Bosnjaci ne umiju mrzjeti". A sto li, zaboga, ne umiju? Jesu li prekjucer s Marsa pali, ili su i oni narod medju drugim narodima na ovoj zemlji gdje ljudi ljude i narodi narode mrze hiljadama godina? Cak sam se, u proteklom ratu, gordio svojom mrznjom, jer je bila nepobitan dokaz covjestva kakvom sam poducavan od svoje majke. Darinka i njena batina ucile su me da volim ono sto pravi ljudi treba da vole, i da mrzim ono sto pravi ljudi treba da mrze. Da mrzim Zlo, svacije, a ponajvise crnogorsko. Prije toga, dakako, svojski se potrudila da mi batinom ogadi Zlo zasiveno u moju vlastitu kozu.

Imao sam devet godina. Napolju je januarski dan, sa milionima kristalnih bljeskova, kao da si u brusioni dijamanata. Pod prozorom nase "male sobe", zapeo sam zamku za ptice, pravljenu od konjske dlake, zvanu "tonoti", i ulovio krestalicu. Pridjem zrtvi da je raspetljam iz zamke. Srcano se branila. Krvnicki mi je kandzama izgrebala sake, i divlje me ustinula kljunom za kaziprst na kome se odmah stvorio krvni podliv. Prosto obnevidio sto od bola, sto od straha, sto od bijesa, odnesem krestalicu do cjepala i - cap! - sjekirom joj otfikarim glavu. U isti tren obrela se preda mnom Darinka: "Stani, Radovane Dubljevicu!"

U Darinkinom jeziku, moralni pojmovi hodali su po zemlji u vidu dvonogih utjelovljenja: ako te uhvati u lazi, smjesta te unaprijedi u - Djoka Rascanina. Ne znam zasto je prvakom medju papljanskim lascima bio smatran bas Djoko, jedan od rijetkih partizana koji, eto, nijesu umjeli da naplate svoje vojevanje za "ovo danas", stoga je vjecito ostao putar i siromasak koji, uostalom, nikad nikom nije stao ni na sjenu. Ako lupis nesto budalasto, moja Darinka, koja je i blesavost brojila u krivicne prekrsaje, i bila uvjerena da od njenih batina postajemo ne samo ljudstveniji nego i bistriji - klepi te sakom po zatiljku i proizvede te u - Raka s Obrova! Prije Onoga rata, Rakov otac je bio cuven gazda, a kad mu se rodio jedinac, cio Obrov je sedam dana iz pusaka slavio dolazak prestolonasljednika. Nazalost, maloumnog, ispostavilo se kasnije. Dok bijah djak bjelopoljske gimnazije, kad god vidim Raka, zgrozio bih se od njegova lica: staro bar dvjesta godina, a jos uvijek - lice derista! Kad bi zivio i pola milenije, ostao bi isto brkato dijete, jer nista od onog sto mu se desava nije prolazilo kroz njega: kao da ide ulicom, a dolje, pod njegovim nogama, u sahtovima, protice njegov zivot, u kome Rako uopste ne ucestvuje, i od koga na njegovu licu ne ostaje ni traga. Docnije, kad sam citao Faulknerov roman Buka i bijes, Rakovo lice sam pozajmio idiotu Bendziju koji "vec trideset godina ima tri godine". Rako je vazda sa sobom vukljao skolsku torbu s knjigama. "U koji si razred, Rako", pitaju ga bjelopoljska dzoncad (po bosanski: fakini). "Ja bogami u pivi", kaze Rako, a zasukao brcine. Jezio sam se od te recenice, bukvalno tacne: Rako je stotinama godina ostao da sjedi u - prvom razredu.

"Stani, Radovane Dubljevicu", rekla je Darinka, i zgrabila me za kragnu. I danas sam zadivljen brzinom s kojom je nasla tacan naziv za moj zlocin. Od svih ubica, a bar u njima Vraneska Dolina, bog je dao, nikad nije oskudijevala, nepogresivo je izabrala onoga kome sam bio najslicniji. Radovan Dubljevic je, trideset i neke, nozem izbo jednoga Vukovica: pocelo je obijesnim momackim salama, a okoncalo - prosipanjem crijeva po ledini, bas kao sto je, tog zimskog prijepodneva, bljestavog kao Spinozina brusionica dijamanata, sve krenulo od djetinje zabave, a zavrsilo zamahom sjekire po pticjem vratu! "Stani Radovane Dubljevicu", rekla je majka i - odrla me zivog.

Nadao sam se, otprilike, kazni kakva te sljeduje za ucinjenu stetu: kao kad razbijes komad porculana koji nam je tetka Dunja donijela iz Vojvodine, i pokusao da joj objasnim: "A sto se ona - ujedala?" Nisam ocekivao Strasni sud. "Ama ko se ujedo? Ama ko se ujedo? Ama ko se ujedo?", ponavljala je Darinka, i pri tom udvostrucavala snagu udarca: vise nijesam bio u majcinim rukama, nego u limskom vrtlogu koji s plivacem radi sta hoce, da bi ga na kraju vrgao pod plocu odakle nema izlaska. Stravljen, shvatio sam da sam uradio nesto zbog cega me majka ne bije da me kazni, nego da me usmrti. Kad nas je devetala, vristali smo triput jace no sto nas je bolilo, a ucinak gotovo nikad nije izostajao: vrijeme egzekucije time je znatno skracivano. Ovaj put nijesam vriskao, ni obecavao da necu nikad vise: glas mi se presjekao od straha da cu biti doslovce likvidiran. Egzekutor je moju sutnju, ocito, tumacio kao otpor, kao odbijanje da revidiram stav, kao moje uporno ostajanje pri sjekiri, sto ga je sve vise razjarivalo. Necu zaboraviti, dok me ima, taj tren kad sam ostao bez ikog na svijetu: cim sam odsjekao glavu krestalici, Darinka je prestala biti moja majka. Dusmanski me premlatila kao dokazanog zlikovca, ali, kad ju je ljutina prosla, vidjela je da je grdno pretjerala. Jer, ako i jesam, jednim udarcem sjekire, postao zlocinac, time nisam sasvim prestao biti makanja (po bosanski: maksum) koju je ona rodila. Tiho sam cvilio, kao stene, tacnije: iz mene je samo od sebe cviljelo. "I njoj je, jadan, bilo milo da zivi", kazala je meksim glasom. Na te rijeci, kao da mi je neko iz duse izvukao cep, grunule su mi suze i ridaji: kao da prisustvujem vlastitoj dzenazi!

_Tako sam, zasvagda, ko- zom, shvatio prvu Bozju zapovijest: ne ubij! Da- rinka je bila pobozna ze- na i drzala je da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je od Boga. Iako ateist, i ja danas vjerujem da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je zivot. A ona srdzba sto me obuzimala dok sam opisivao podvige paljanskih razbojnika, cesto bi me podsjetila na eksplozije gnjeva koji bi Darinku obuzeo kad god se suoci s dokazima da joj djeca kane postati nesoji, svastocinje, pasje pogani, kastizi, pozmirepi, uklini, ugase - spisak bi mogao biti i triput duzi, a o svakoj od ovih rijeci mogao bi se srociti mikro-esej. Objasnicu posljednju. Najtezom nesrecom u C.G. smatra se "ugaseni dom", sto znaci da je kuca ostala bez muske glave, bilo da su izginuli, bilo da se nisu ni rodili. Ali ima domova "ugasenih nazivo". To jest, ima muskih glava koje ti valja racunati kao da ih nema! To su "ugase": muskarci koji su takvi izrodi da dom, u kome su se rodili, mozes smatrati - ugasenim! Novak Kilibarda, na primjer, po mjerilima moje majke, bez dvoumljenja bi morao biti proglasen - ugasom. Klasicnim obrascem crnogorske ugase.

P.S. Pita me Redzo, moj Bjelopoljac: "Kad cemo u zavicaj?" Ja, bojim se, nikad, velim. Hem, zavicaj?! Cudan pojam. To je kraj, kako etimologija veli, gdje smo zavikli, obikli, navikli. Sto ce reci da je zavicaj nas model jedinog pravog ljudskog svijeta. Svijeta koji smo toliko obikli, zavikli, navikli da nam i zlo i dobro u njemu izgledaju po sebi razumljivi. Otud, kad danas mislim o zavicaju, ucini mi se da ga nikad nijesam ni imao. Jer, otkako znam za se, mastao sam da iz njega pobjegnem. Sto ce reci da ga nikad nijesam zavikao, navikao, obikao. Pogotovo ne njegovo zlo. Cemu je kriva i Darinka. Koja me ucila da zavicajno zlo mrzim iz petnih zila. Ali, bojim se, nije znala ono sto ja danas znam itekako: "Ko mrzi zlo, iz zavicaja ce ga ono protjerati", kako rece August von Platen.