Ko je sve blokirao, a ko deblokirao Sarajevo? Da li je Juka Prazina zaista bio na Ilidzi? Zasto je iz Izetbegovicevog kabineta otisla naredba o povlacenju s Vraca? Kako je amputirana Armija BiH? Kome predsjedavajuci Predsjednistva salje lentu, a kome stizu odluke o delozacijama? Pet godina poslije famozne posljednje akcije deblokade ostao je samo gorki okus jos jednog vojnickog poraza i Izetbegoviceva prica o politickoj pobjedi: Sarajevo je zaista te zime bilo grad bez agresorskog obruca izvana, ali sa jos cvrscim SDA obrucom oko vrata

Nevjerovatno ali istinito: ovdasnji je tisak prije nekoliko dana donio priopcenje Pres-centra Vojske Federacije kojim je domaca gladna i (sto bi rekao Izetbegovic) neosvijestena javnost informirana o boravku delegacije Vojske Federacije u Grazu. Bivsi i buduci komandant (pojacani, barem tako ocevici tvrde, za tu priliku iz SAD-a pristiglim generalom Sulejmanom Vranjom) urucili su domacinima lentu koju je prijateljskoj austrijskoj vojsci poslao predsjedavajuci Predsjednistva BiH. Povod je bila proslava 84. godisnjice pobjede Druge bosnjacke regimente u bici koja se odigrala sedmog juna 1916. kod Monte Mellete. To je ona pobjeda koju je svojevremeno Ivan Lovrenovic na stranicama ovog magazina nazvao blasfemicnom porugom vlastitoj povijesti i sudbini, a njeno proslavljanje opasnim po vlastitu memoriju i identitet.

Ali, koga se jos ticu podsjecanja na tako bizarne historijske cinjenice kakva je i ona koja nedvojbeno svjedoci da su Bosnjaci tada ratovali pod zastavom zemlje protiv koje su 1737. izvojevali sjajnu pobjedu pred Banjom Lukom i protiv koje su se listom digli u cuvenom ustanku 1878?! I, uostalom, uopce nije rijec o pobjedama i porazima, iliti vojnoj tradiciji, vec prekrajanju historije kojem su tako podlozni balkanski i ini domaci vozdovi koji ne pitaju za cijene kada je o potrebnoj povijesti rijec. Alija Izetbegovic dodijeljenu lentu preporuceno poslanu u Austriju zapravo je skinuo sa vlastitih pluca punih pozivanja na bosnjastvo u cije je ime, navodno, donosio brojne odluke koje danas ne slavi naprosto zato sto nisu pobjede, vec porazi izvojevani kao rezultat njegove i politike stranke kojoj je na celu.

Sve po Babi
Uostalom, negdje u isto vrijeme dok je visoka vojna delegacija polagala cvijece na groblje Lebring kod Graza, na sarajevskim je Kovacima pocelo odvozenje smeca sa sehidskih mezarja. Ne, nije u pitanju proslava petogodisnjice akcije deblokade (u sjecanjima prezivjelih jos je dovoljno svjeza da bi se i Izetbegovic usudio pretvarati je u pobjedu), vec se radi o opseznoj akciji Kantona, koji valjda medju otpacima namjerava skriti i svoj dosadasnji nemar, nebrigu i skandale koji su propratili drzavno obiljezavanje mezara i grobova poginulih sehida i boraca. Njihovi prezivjeli saborci i porodice danas najavljuju demonstracije, zgrozeni odnosom vlasti i drzave, koja ih koristi kao prvi esalon za deloziranje, ali i zastitni pojas kada trebaju skriti svoje, vlastodrzacke interese.

Danas su demobilizirani borci, ratni vojni invalidi i sehidske porodice - ugrozene socijalne kategorije. Iza ove bizarne definicije krije se populacija koju je u stanje u kojem se nalazi dovela upravo stranka Alije Izetbegovica i postulati vlasti koje su zajednickim snagama ustanovili. Brojni su primjeri koji to dokazuju - od opskurne cinjenice da su proglasenje ratnog stanja u zemlji i mobilizacija cekali zakonska rjesenja po kojima ce sinovi vlasti biti postedjeni puske i rasporedjeni na brojne neophodne ratne rasporede u opcine i kantone preko organizirane logistike za odabrane jedinice do tragicne cinjenice da je upravo ta stranka i ta vlast od onakve Armije BiH napravila politicko-podobnu vojsku.

Ne, nije to bio lak pothvat: trebalo je mnogo energije, strategije i mudrosti, enormne su zrtve pale na tom putu, mistificirane su zasluge izvjesnog mlinara, padale su nikad objasnjene smjene i unapredjenja, forsirana konkurencija medju vojnim starjesinama, potroseni su silni dolari i marke, stvarane pazene i mazene paravojne jedinice... Sve za nastajanje bezlicne mase podobnih poslusnika koja ce njegovati stranacku tradiciju preferiranja unutarnjih obracuna nad normalnom potrebom timskog napredovanja tek da bi ostala zadovoljena sujeta Prvog i sacuvan njegov imidz neprikosnovenog cestitog, moralnog i inog cistunca i spasitelja.

Amputacija Armije BiH
Upravo je Sarajevo najilustrativniji primjer ove otuzne vojno-politicke strategije. Grad koji je na pragu 21. stoljeca izdrzao predugu srednjovjekovnu opsadu izvedenu najmodernijim sredstvima ratne tehnike, pokleknuo je pred primitivnom najezdom prevelike zelje za stvaranjem neostvarivog. Grad u opsadi bio je istovremeno svojevrsnim poligonom neophodno potrebnim za vjezbanje politicke moci. I da budemo posve precizni, ni opsada nije bila jednaka za sve: odabrani su odabrano i zivjeli sa ovjerenom iskaznicom za pauze u evropskim gradovima, dijelovi sarajevskog korpusa smjesteni unutar obruca imali su neotudjivo pravo da opsadu napuste kako bi ojacali ratista izvan nje, a preostale su Sarajlije bile prepustene na milost i nemilost opsjedaca. Ovi su posljednji, uz redovno sljedovanje skromne humanitarne pomoci, dobijali i odabrane doze obecanja o deblokadama.

Koliko ih je zapravo bilo? I ko je prvi poceo? Akciju deblokade od Alije Izetbegovica preciznije je najavljivao samo Jusuf Juka Prazina, koji je u proljece i ljeto 1992. godine punio sredstva informiranja obecanjima tipa Sarajevo ce biti deblokirano izmedju srijede i subote i telefonskim javljanjima iz ilidzanskih hotela?!

"Armija BiH je uistinu stigla do hotela zSrbija': sa svojom grupom ucinio je to Sevcet Seljo Djesevic, koji se tada probio iz pravca Sokolovic-Kolonije", prisjetit ce se prvi komandant Armije BiH, Sefer Halilovic, jedan od onih cije su dionice u Patriotskoj ligi i samoj Armiji dekretom neobjasnjive smjene godinama umanjivane i stavljane pod presu zestokih politickih pritisaka. No, akcija deblokade o kojoj je rijec dogadjala se Sarajevu jos dalekog osmog juna 1992. godine. To je onaj sparni ljetni dan kada nas je Zlatan Hrenovica pozivao da pojacamo radioaparate, kada su Vikicevi policajci na vrhu Milinkladske izgubili Vinka Samarlica, kada je rahmetli Dino Magoda dospio duboko do trebevickih padina i kada su dijelovi buduce Desete brdske i jedna od jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovicevog kabineta vraceni sa Vraca?!

Nesto kasnije, dakle krajem ljeta iste godine, dogodit ce nam se jos jedna deblokada operacijom Jug, kada jedinice Armije BiH biljeze znacajna napredovanja, oslobadjaju Trnovo i Rogoj i bivaju zaustavljene zbog famozne logistike familije Cengic koja obecanu municiju nikako da dopremi. Slijedila je operacija Koverat, pa operacija... Ne znam posjeduju li ljekari izraz za operaciju otklanjanja zdravog tkiva, ali sve ono sto je slijedilo licilo je upravo na to: polagano amputiranje multietnicnosti Armije BiH, sve izrazenije sikaniranje stavova i angazmana Jovana Divjaka, Stjepana Sibera i njima slicnih, sve znacajnije aktiviranje ideologa islamizacije vojske, sve cesce stvaranje haosa u redovima branilaca grada, sve izrazenije nepostivanje komandi koje su stizale od, sada vec rahmetli generala Mustafe Hajrulahovica Talijana, prvog komandanta Prvog korpusa.

Godinu 1993. ovaj je grad ispratio poprilicno zbunjen: niti su Amerikanci stizali s neba, niti smo sami sebi mogli pomoci sa zemlje, a odsudne bitke su vodjene unutar same Armije: zvanicno, ova se zemlja obracunala sa organiziranim kriminalom (koji je u medjuvremenu promijenio ime u ratni zlocin), ciji se epilog ocekuje uskoro pred Medjunarodnim tribunalom u Haagu. Nezvanicno, ovdasnja se vlast obracunala sa kljucnim svjedokom svoje pogubne politike.

Osmrtnice umjesto lente
Cinici su danas skloni tezi da je Izetbegovic bio daleko uspjesniji strateg u blokadama negoli u deblokadama, da je vece rezultate postizao u obracunima sa unutrasnjim negoli sa spoljnjim neprijateljima, da je sve svoje bitke dobio te da je bas zato narod i gubio. Kada je u proljece 1995. samodopadno izjavio da Sarajevo narednu zimu nece docekati u opsadi i da ce deblokada uslijediti izmedju Dana mladosti i Dana drzavnosti - niko, naravno, nije ni mogao slutiti kako ce par godina kasnije jos samodopadnije objasniti da je odluka o deblokadi bila politicka. Kao i obicno, zaboravio se pozabaviti vlastitim metodama pa je valjda zato i zanemario notornu cinjenicu da je ta politicka odluka izvodjena vojnim sredstvima i zivom silom. I placena zivotima boraca, padom Srebrenice i Zepe, kolonama izbjeglica, masovnim grobnicama...

Da, Sarajevo je uistinu deblokirano: za mjesec dana akcije deblokade u koju je ona slavna Armija RBiH usla vec u zavrsnim fazama svoje politicko-podobne stranacke transformacije, i posljednji fanatici su morali priznati da gube. Istina, tamo negdje dovoljno daleko od Sarajeva i pogubnog utjecaja dirigenata vlasti, Peti je korpus napredovao i napredovao. Kada se prasina Daytona slegla na zivim ratnim ranama, ostao je samo gorki okus jos jednog vojnickog poraza i Izetbegoviceva prica o politickoj pobjedi. Pa Sarajevo je te zime bilo grad bez agresorskog obruca.

Oni unutarnji koje je SDA ustanovila tek ovog ljeta dozrijevaju za deblokadu. Popucali u medjuvremenu nisu: cak naprotiv, stezali su se oko vratova svih onih koji su se drznuli da na bilo koji nacin pokrenu pitanja odgovornosti za sve promasaje stranke koja se danas hvali kako je svome narodu podarila deset najtezih godina. Stranke na cijoj politickoj savjesti pored svih crnih mrlja korupcije i nepotizma, najcrnjom ipak ostaje upravo odnos spram Armije BiH. Mozda je u pitanju cist lokalizam, ali mi se ipak cini da je u cijeloj toj prici sarajevski korpus izvukao najdeblji kraj. U svojoj ratnoj historiji ima ubiljezen enorman broj herojskih podviga u odbrani grada, citav niz propalih akcija deblokade, plejadu anonimnih heroja, prepuna mezarja i groblja i tek nekolicinu zivih heroja koji su politickim odlukama diskvalificirani, poneki je raseljen, poneki useljen u kafic. Rijetkim starjesinama koji su i tu golgotu prezivjeli preostalo je da pisu memoare i koketiraju sa historijom: rijec je o onim sretno penzioniranim. Sto se aktivnih tice, oni i na taj cin moraju cekati i u medjuvremenu poslusno polagati cvijece negdje nadomak Graza. U Sarajevu ce to ciniti porodice poginulih, u nekim privatnim aranzmanima, dovoljno daleko od onih koje ce na najveci poraz Armije BiH podsjecati tek nizovi sjecanja koja se na stranicama osmrtnica nizu li nizu.