Euro 2000 jeste veliki praznik fudbala kao globalnog fenomena i podsjeca na svadbu na kojoj je mladozenja najmio cijelu svitu policije da mu sacuva mladu. U to se uvjerio i saradnik Dana putujuci vozovima sto kruze od stadiona do stadiona

Evropa definitivno obozava fudbal. Istovremeno, njega se najvise plasi.
Kad bi neko neupucen prvo proveo par sati na bilo kojem od osam stadiona u Belgiji i Holandiji tokom utakmica Evropskog prvenstva i onda posmatrao kako cijela slika izgleda dok navijaci napustaju arenu, odmah bi zapazio kako se do tada slobodno ispoljavanje strasti brzo izmjenjuje u strogo kontrolisani red kojim vas sprovode do najblize zeljeznicke stanice ili izlaza iz grada.

Bio sam u masi od nekoliko desetina hiljada navijaca koji su nakon susreta Portugal - Engleska ekspresno usmjereni ka zeljeznickoj stanici i utrpani u vozove. Prolazimo kroz koridor cije bokove cuva stotinjak pripadnika specijalnih jedinica pod punom opremom i koji se, izgleda, prvo biraju po visini. Svaki ima vise od dva metra. Tu su jos stotine pripadnika nekih drugih policijskih jedinica i, uglavnom, jedino sto se od vas ocekuje jeste da nestanete. Doduse, ako nesto upitate, dobicete ljubazan odgovor. Gdje je moj voz, izlaz za Utrecht, kad stize, kad ide? Ali prvo sam krenuo na utakmicu.

Drzava u narandzastim trokuticima
Covjek se proderao na mene dok sam mu pokazivao kartu za utakmicu. Cijela prica pocinje 90 minuta uoci susreta Portugal - Engleska i ja sam isto toliko kilometara udaljen od Eindhovena. Odlucio sam se za "sminkerski pristup" stizanja u posljednji cas kako bih izbjegao moguce guzve i carke uoci meca. Okrenuo sam glavu od ovog koji je urlikao i pokazao svoju kartu drugom redaru na ulasku u peron na stanici Utrecht. Karta za utakmicu daje vam pravo da je tog dana koristite za sav javni prevoz u Holandiji. Istovremeno, brat mi je pomogao sa prevodom. Covjek te samo pita ko ce pobijediti. Dakle, ovom koji, izgleda, nije urlikao, vec je pitao na holandskom, odgovorio sam "Portugal". Izgledao je zadovoljan.

Pedeset minuta voznje kroz idilicne predjele i stizete na dogadjaj. Stadion je nedaleko od zeljeznicke stanice, sto je dio holandskog iskustva sa fudbalom, tacnije: navijacima. Ovaj stadion ima i posebni koridor koji je povezan sa tracnicama. Voz sa opasnim navijacima stize i njihov vagon se zaustavlja tacno ispred tunela od plastike. Navijaci na kraju tunela direktno izlaze na svoja mjesta. Nakon utakmice samo obrnuti red. Kroz tunel u voz i nazad u svoj grad. Gdje si bio? U Eindhovenu. Sta ima u gradu? Nista posebno, samo voz i stadion. Veceras je tunel prazan. Krecemo se ubrzano prema ulazu u stadion jer smo na ulasku u stanicu, kroz prozor voza primijetili da postoje dva ulaza stotinjak metara ispred stadiona pred kojima se vec tiska hiljade ljudi. Uglavnom muskarci i Englezi. Gotovo kao iz jedne od njihovih marketinskih kampanja. "Devedeset procenata muskaraca su sretno ozenjeni. Sa jedanaest muskaraca."

Kad vidite masu od nekoliko hiljada ljudi koji se tiskaju ispred vas, u zelji da prodju kroz malene prolaze napravljene u metalnim konstrukcijama kojim je opasan krug oko stadiona, ucini vam se - ovo ce trajati satima. Trajalo je samo petnaest minuta za kojih sam naucio kompletan engleski repertoar koji ce se ritmicki ponavljati narednih dva sata. "Go Britania" i ostale napjeve. Na krovovima kuca vire policajci i osmatraju situaciju. Kroz drugi prolaz islo je i brze. Samo su nam otcijepili drugi krajicak ulaznice i stadion je bio pred nama. Niko nas nije prepipavao. Ili smo Sasa i ja izgledali kao par koji je ovdje zalutao. Bez navijackih obiljezja, u majicama za izlet. Kao dvoje koje je rijeka navijaca naprosto usisala u sirokom prostoru oko zeljeznicke stanice. U medjuvremenu smo primijetili da nije sve bas kako nam je receno. Karte smo kupili pola godine prije meca. Bilo je dozvoljeno da jedna osoba kupi samo dvije ulaznice. Uz predocavanje svih podataka. Moja ulaznica ima i upisano ime i prezime vlasnika.

Dok smo zurili prema stadionu, jedan je tip prodavao karte iz bunta od par stotina ulaznica. Nama je jos davno receno da ih nema. Ipak jos uvijek se moze nabaviti dovoljno ulaznica za vecinu susreta prvog kruga. Osim, naravno, za meceve holandske reprezentacije. Ovdje je to nacionalni dogadjaj prvog reda. Cijela je drzava u narandzastom. Mali narandzasti trokutici na automobilima, radnjama, kucama. Stanovi na zgradama unakrsnim povezivanjem kuhinjskog strika komuniciraju sa obliznjim stablima. Kao kalete u mediteranskim gradicima. Samo sto ovdje umjesto mudanti vijore narandzasti trokuti. Plovi holandska ladja sa jarbolom od uzeta i jedrom od narandzaste plastike.

Istovremeno imate i nacionalni popis. Kad vidite ulicu gdje tek od polovine pocinje ples trokuta, jasno vam je da u prvoj polovini zive stranci. Postoje potpuno sutljive ulice. Ili cak cijeli kvartovi. I oni veseli gdje sve treperi od te male ljudske potrebe da se da znak od sebe. O tome sam mislio dok mi je ispred ociju mahala misica jednog engleskog krkana. Svira se engleska himna i taj medjed ne zna sta bi od sebe. Mase rukama, pjeva i njegova ruka razmice vazduh ispred mene. Ali na misici vise je nego vidljivo kako se najezio. Ta ruka koja se najezila dok vlasnik (nije toliki krkan - pretjerujem) pjeva svoju himnu sa jos 20 hiljada sunarodnjaka i ti maleni narandzasti trokutici sirom Holandije, eto to vam je mala skica za crtez Evropskog sampionata u fudbalu.

Duel Slovenaca i Jugoslavena
Pricam u kolima kako je Elton John gostovao u jednoj emisiji BBC-a tokom proslog prvenstva u fudbalu, i na poziv voditelja da ponovo dodje i pjeva u studiju ako Englezi pobijede, odgovorio: "Ako pobijedimo, eto me ponovo i ne sto cu pjevati, nego cu i spavati sa vama." Tako se prisjecamo sinocnjeg meca i sta ce sve mimoici engleske pop zvijezde dok putujemo ka Charleroiju na jugu Belgije, gdje su igrali Slovenija i Jugoslavija.

Taktika je ista. Put od oko 250 kilometara treba savladati u dva sata i biti pred sam pocetak utakmice na stadionu. Mjesta su dobro probrana, nalazimo se medju Holandjanima. Kasnije ce se ispostaviti da svi ti Holandjani govore ili srpski ili slovenski, ali uglavnom su bili mirni. Po tri puta su skocili za vrijeme utakmice i kao nakon dobro obavljenog posla izgubili se u mirnim ulicama belgijske provincije. Tamo gdje su navijaci bas grupisani, vode se stare bitke. Sa slovenackog dijela dopire: "Cigani, cigani!", a sa suprotne strane se odgovara: "Je-be-mo vam mater!" Fudbaleri na terenu potpuno su drugacije raspolozeni. Kad je Zahovic u 30. minuti izletio sam pred Kralja i ovaj odbranio, trajala je jednominutna diskusija izmedju njih dvojice i iz koje je bilo ocigledno da se izmjenjuju komplimenti. Zlatko je dignutim palcem potvrdio da je Kralj dobro reagovao i onda mu pruzio ruku. Kralj je nesto mahao u smislu "nisi ni ti lose reagovao". I to je tipicno. Fudbaleri se postuju, a magarcima od navijaca je ostalo da biju stare i tudje bitke.

Ovdje sam gledao dokumentarni film sarajevskog rezisera Vuka Janjica, koji vec godinama zivi u Amsterdamu. Naslov je Posljednja jugoslovenska reprezentacija. Prica govori o tzv. Cileancima, a glavne uloge su Zvone Boban, Predrag Mijatovic, Dejan Savicevic, Robert Prosinecki, Sinisa Mihajlovic i Ivica Osim. Film je sniman tokom utakmica Hrvatske i Jugoslavije avgusta i oktobra prosle godine. Istovremeno prati i individualne karijere svih ovih ljudi. Kad budete gledali ovaj film, vjerovatno cete posebno zapamtiti scenu u kojoj Dejo Savicevic ispred zagrebackog hotela govori sabranim glasom o znacaju te utakmice. I u jednom trenutku dok mu neko izvan kadra ne poruci kako je on govno, Dejo, ostajuci miran, okrece glavu prema nevidljivom navijacu i prosipa mu seriju uvreda od kojih je vjerovatno najteza za gledaoca: "Jebem te u usta skrbava" (skrbav na crnogorskom znaci bezub, krezav), a za Deju je najznacajnija poenta u tome sto mu porucuje: "Purgeru jedan", da bi se opet mirno okrenuo kameri i nastavio: "Vrlo je vazno da utakmica protekne bez incidenta... bla... bla.. bla..." Ono sto je vidljivo u filmu jeste da se ti ljudi postuju izmedju sebe. Boban u jednom trenutku govori: "Dejo mi strasno nedostaje. Ali postoji telefon." Kao u kakvom petparackom romanu. Za to vrijeme navijaci i u Beogradu i Zagrebu peku na raznju svoje protivnike, doduse kroz stilizovani narodni melos.

No, to je film, a ja pratim duel Slovenaca i Jugoslavena ma sta to znacilo. Jedna je stvar sigurna: slovenski navijaci su fantasticno organizovani. Djeluju kompaktno i kad pocnu da skacu u ritmu navijacke pjesme, imate osjecaj da se cijela tribina dize pred vama. Ali na toj utakmici posebna prica je Sinisa Mihajlovic. On je totalni lider ekipe. Kad je primljen prvi gol, odmah je potrcao prema klupi, pokazao nesto rukom i Piksi se poceo zagrijavati. Cijela ekipa kao da zavisi od njega. Ponekad imate osjecaj da sva njihova kretanja oko protivnickog sesnaesterca imaju samo za cilj da budu faulirani i da Sinisa izvede slobodnjak. Mrzim da povezujem fudbal sa politikom, ali on je kao Slobodan Milosevic srpske politike. Tek kada je izbacen, ta ekipa je pocela da funkcionise. Proradili su "posteni Srbi" Jugovic i Drulovic i sve je bilo drugacije. Cak mi se cinilo da im je sudija mogao uciniti uslugu da je istjerao i Mijatovica. U politickim paralelama on se doima kao Momir Bulatovic. Znacajan i dosadan.

Slovenci imaju sjajan tim. Vjerovatno da ce teze funkcionisati protiv Norveske, ali da ce napatiti Spance, to je sigurno. Kad se mec zavrsio, ritual je isti. Dok prolazite kroz potpuno ogradjeni dio grada, prate vas pogledi stanovnika Charleroija koji sa balkona osmatraju te "ubilacke Balkance". A mi se bezvoljno valjutamo praznim ulicama praceni kordonima policije. Ispred mene troje crnpurastih sa dresovima na kojima pise "Savicevic" zamahuju nogama i ispucavaju zguzvane papire kao da je to najvazniji posao na svijetu.

Ocekuje se izmedju 68 i 89 golova
Ovdje se kaze kako je sve poznato o Evropskom sampionatu u fudbalu osim ko ce biti pobjednik, i izgleda da je tako. Svi imaju sansu. Ako se ne ispuni raniji opis fudbala engleskog reprezentativca Garyja Lenekera kako je "fudbal vrlo jednostavna igra gdje 22 igraca tjeraju loptu 90 minuta i na kraju pobijede Nijemci". Osim domacina koji igraju samo na svom terenu, ostale reprezentacije putuju kroz dvije zemlje. Izuzetak je Jugoslavija, koja, barem dok traje takmicenje u grupama, nece stupiti na tlo Holandije. Cini se da bi radost domacina bila uvecana ako bi tako i ostalo. Ocekuje se da ce milion i 200 hiljada ljudi navijati na 31 mecu ukljucujuci i finale na roterdamskom stadionu, 2. jula u osam sati. Milijarde ostalih u 200 zemalja svijeta posmatrace dogadjaje iz Belgije i Holandije. Statistika je neumoljiva. Ocekuje se da ce biti postignuto izmedju 68 i 89 golova. Ovo znaci vise od dva a manje od tri po jednom mecu. Organizacioni odbor poceo je raditi prije pet godina sa samo pet ljudi u jednoj maloj kancelariji u Eindhovenu. Sada je to tim od 120 ljudi koji su smjesteni u Rotterdamu. Njihova su ocekivanja da ce posjetioci kombinovati sampionat sa njihovim odmorima. Dok dio (pretpostavlja se muski) porodice obilazi stadione, ostali ce traziti nesto sasvim drugo u ovim lijepim zemljama, koje su inace u junu vrlo posjecene.

U noci kada sam se vracao sa utakmice Portugal - Engleska, zeljeznicka stanica u Utrechtu bila je prepuna mladih ljudi. Bilo je oko jedan sat iza ponoci i oni su dolazili sa nekog pop festivala. Bilo ih je mnogo vise nego navijaca. Rumenih lica i raspolozeni (ovdje je jako toplo i suncano), izgledali su kao neko ko nije prosao iskustvo policijske pratnje. Zapravo nisam siguran da li su uopste znali da postoji bilo kakav sampionat u fudbalu. Njihovi organizatori sigurno im nisu porucili, kao sto je to ucinio Harry Been, direktor Organizacionog odbora Eura 2000: "Svaki oblik asocijalnog ponasanja bice sankcionisan sa pet dana zatvora."

Euro 2000 jeste veliki praznik fudbala kao globalnog fenomena i podsjeca na svadbu na kojoj je mladozenja najmio cijelu svitu policije da mu sacuva mladu.