Predzadnji ovozemaljski vlastodrzac koji je bio uvjeren da mimo Ustava i silnih papirnatih zakona svoje nemonarhisticke zemlje moze da bude monarh, te licno ustolici svog nasljednika, otisao je zanavijek. Neka je rahmet dusi Hafezu el Assadu. Ostao je samo jos jedan takav, zadnji, koji evo jos za zivota najavljuje svoj prekasni odlazak, ali i u formi neopozive odluke odredjuje trojicu nasljednika. Jednom od njih kazat ce u oktobru: "Bashare, sine, cuvaj mi Bosnu…" Istovremeno, on je cak dodatno imenovao cafira koji ne bi mogao doci na njegovo upraznjeno vladarsko mjesto. Uobicajenim manirom dopodne-popodne Izetbegovic je Lagumdziju proglasio nelegitimnim kandidatom za clana Predsjednistva iz reda bosnjackog naroda, "jer za njega nisu glasali samo Bosnjaci" vec i zna-se-ko. Samo nekoliko dana ranije Lagumdzija je zarad drugih potreba bio proglasen "liderom bosnjackog SDP-a".

Ovakvom nevjerovatnom lahkocom tutorisanja nad "njegovim" narodom kao da se radi, ne daj Boze, o ljudima sa one strane pameti, Alija Izetbegovic je izasao iz okvira elementarne politicke pristojnosti i jos jednom demonstrirao izrazitu sklonost ka tipicno feudalnom, asadovskom nacinu vladanja. Doduse, ne treba biti suvise rigorozan pa odlazeceg "oca nacije" optuziti za izdaju tradicija u vezi sa postivanjem narodne glasacke volje. Ko se ne sjeca, neka se prisjeti da Alija Izetbegovic nije ni dosao na vlast voljom naroda: njega je na prvim "demokratskim izborima", kada je svrgnut nenarodni rezim, na takozvanoj "muslimanskoj listi", do nogu potukao - Fikret Abdic.

To sto Babo, mada poslovicno lukav, nije mogao da nadmudri premudrog Izetbegovica u njegovoj odluci da se trajno dokopa vlasti i tako nam podari deset najtezih godina, druga je stvar. Izetbegovic je, medjutim, shvatio da se sa voljom naroda ne smije kockati kao prije deset godina, da se narodu dokazano ne smije vjerovati, pa je odlucio sto je odlucio. Nasljednika ce odabrati on licno! Koga se tice sto se clan Predsjednistva bira iskljucivo direktnom voljom gradjana, sta se koga tice sto cak i u nekakvoj alternativnoj ali zakonskoj poluvarijanti dolaska do narodne volje postoji stepenica koja se zove parlament, sto, konacno, o svemu tek treba da se utvrde zakonske pretpostavke. Narod je ON, a sta o zakonima licno misli, jos je davno u "onoj" knjizici koja mu je ocigledno ostala vodilja sve do danasnjih dana, napisao: "Mnostvo zakona i slozenost zakonodavstva obicno je pouzdan znak da je u drustvu znesto trulo' i da treba prestati donositi zakone…" ( Islamska deklaracija, str. 20)

_O konkretnim politickim i svim drugim potezima Alije Izetbegovica u minuloj deceniji, sudit ce istorija. Sudit ce i sudi vec danas - kako Izetbegovic voli da kaze - i on sam. Nema sumnje da se mnogi od tih sudova nece ni u putu sresti. Ono, medjutim, sto nam je davno presudjeno i cega smo vec zrtve, i slijepcu je vidljivo. U slucaju naseg Assada, isto kao i onog koji je minulih dana otisao, radi se o nepopravljivom mentalitetu drzavnika i politicara koji pripada arhivama. Rijec je o strasnoj nesposobnosti da se vidi i malo dalje od vlastitog poimanja istorije, vlastite avlije, vlastitog fildzana, vlastite serdzade i vlastite familije.

Drama bosnjackog naroda vodjenog ovom vrstom "politicara" je drama naroda koji polako ali sigurno odlazi u izolaciju i proslost, naroda koji zivi na napustenom brodu sto pluta sve dalje i dalje prema pucini. Potreba za ocinskim nadgledanjem te male familije uz uvjerenje da svako priblizavanje drugima potire njenu slobodu i ugrozava joj korijene proizvodnja je strasne samoce, degradiranje do potpunog provincijalizma i konacno udaljavanje od svijeta koji ubrzano zamice u buducnost. Alija Izetbegovic na tragikomican i nelegitiman nacin odredjuje nasljednike kao za privatnu prciju, u casu u kojem niko to od njega ne trazi i na nacin koji dvojicu kandidata iz trija HES prisiljava da mu makar formalno uzvrate "korpom", da bi se treci, kao izraziti marginalac, najnesposobniji i najnepopularniji, ispostavio i kao najuporniji igrac u igri u kojoj su, zapravo, svi izgubili.

Najzalosnije je sto u svojoj viziji drzave, demokracije, porodice i vlasti Izetbegovic vjerovatno istinski misli da je ucinio ono sto ga spada i sto mu je cak obaveza. Tako je mislio i Assad. Tako su mislili i Enver Hoxha i Nikolae Ceausescu. Sto je najgore, tako su mogli da misle jer im je "narodni okolis" tamo gdje su vladali bio odgovarajuci. Paradoksalno je ali istinito da tako, cak, nisu mogli da misle ni Slobodan Milosevic ni Franjo Tudjman bez obzira na to sto njihov licni mentalni sklop nije daleko od "monarhizma" ove vrste. Razlika je u cinjenici da ta vrsta socio-politicke zaslijepljenosti nije mogla proci u njihovom najblizem okolisu, pa makar se radilo i o narodima koji se bas nisu proslavili svojim poimanjem demokra(t)cije.

Ipak, jos uvijek se iskreno nadam da narod kome pripada ovdasnji odlazeci vodja nije dobrovoljno dobacio do podanickog incesta na kakav su bili prisiljeni savremenici Hoxhe, Ceausescua i Assada. Ako sam se prevario, jadni nas Bashar ni uz najbolju volju i amanet u njega mu oca nece moci da sacuva Bosnu.