O Hermanu Lavoyeru, zvanom German, ja sam vec pisao. On je onaj veliki majstor koji na poljima Chicaga, pored jezera Michigan, organizuje, iz nejasnih razloga, bez ikakvog profita, fudbalske utakmice. Svake ljetne nedjelje i praznika on se dopela u kombiju, starom trideset godina, na kojem je nacrtana fudbalska lopta ispod koje pise Kick me make my day (Sutni me, uljepsaj mi dan). Herman istovari golove i mreze, narandzaste kupe i korner zastavice, jednobojne majice koje dodju kao dresovi razlicitih zamisljenih timova (na njima pise Uptown United, German National Team, Ecuacollor) koji se sastave od ljudi koji se ukazu svake nedjelje oko tri. Ljudi koji se ukazu nevjerovatna su kombinacija naroda i narodnosti iz svih coskova svijeta: Meksiko, Ekvador, Kolumbija, Brazil, Cile, Peru, Nigerija, Kamerun, Kongo, Irak, Iran, Maroko, Jamajka, Belize, Francuska, Rumunija - a neki dan se ukazao i (odlican) golman sa Tibeta. Od Bosanaca imam ja i covjek zvani Enes, koji je Hermanov omiljeni igrac. Enes je cutljivi majstor koji sve zna - nekad je igrao za "Jedinstvo" iz Bihaca, pa i u trecoj austrijskoj ligi. Kazu da je jednom dao gol "Bayernu" iz Münchena. Elem, Herman podijeli dresove, sastave se timovi, a on sudi u crno-bijeloj majici na strafte, sorc navucen skoro do sisa - faul sudi samo kad se glava zakotrlja ili kada pukne kost. I svake nedjelje on dodijeli neki trofej - zlatni igrac vjecito na ivici toga da opuca loptu, sa ugraviranim natpisom, koji on da nekome iz ekipe koja dobije najvise utakmica. Ja sam svojevremeno osvojio Bosnia Cup 1998.

Nije potpuno jasno zasto Herman sve to radi, mada sam ja jednom iz njega izvukao da on to radi po Bozjoj zapovijesti. I zaista, dovoljno ga je vidjeti dok sudi: oci mu cakle, potpuno je hipnotisan kretanjem lopte, iako se u tom trenutku lopta odbija od necije trapave cjevanice. Ali Herman, koji je vozac kamiona, treba da se penzionise sljedece godine i kad se penzionise, preselice se na Floridu, a nase bratstvo i jedinstvo ce se mozda raspasti, kao tamo onomad kad se Tito izvalio.

Zato ja pokusavam da igram sa Hermanom sto vise mogu, uprkos mojim putovanjima i spisateljskim obavezama. Prosle nedjelje se opet igralo, po velikoj sparini, zbog koje je bila velika nervoza. Nervoza je uvijek, jer ako izgubis utakmicu, moras da cekas na red da opet igras, tako da se igra vrlo ozbiljno i ozbiljno se tuce po nogama i medjusobno psuje. I tako smo prosle nedjelje svi bili nervozni i zedni i nezadovoljni vlastitom pokazanom igrom, nebo se mrcilo iznad nebodera na ivici Lake Shore Drivea, a u oblacima se krckala kisa. I onda nas je odjednom zapljusnuo talas hladnoce, kao da je neko otvorio dzinovski frizider, i kisa je iznenada dosla. Ja takvo nesto nikad u zivotu nisam vidio: kisa je pocela na drugom kraju terena, vidio sam olovnu zavjesu kise kako se svejednako pomjera prema golu, kao napad "Bayerna", i mi smo zapucali bjezati od kise. Kisa nas je, naravno, stigla i za cas smo bili mokri kao misevi, bilo je hladno i bilo je nesto zastrasujuce u silovitoj proizvoljnosti kise - dok su nas talasi kise zapljuskivali, ama bas nista nije zavisilo od nase volje i pameti.

_Ja sam otrcao prema Hermanovom kombiju - u trenutku katastrofe to je izgledalo kao utociste, takorekuc Nojeva barka - i tamo se naslo nas sestorica: Herman, Enes, Max iz Belizea, covjek iz Cilea kojeg svi shodno tome zovu Chile, Hermanov automehanicar Rodrigo koji njegov kombi raznim cudima odrzava u zivotu vec trideset godina, Rodrigov truntavi, tunjavi jaran koji nista nije rekao i nista nije razumio, i ja. I mi ti sjedimo u kombiju po kojem kisa tutnji, kao da smo u sanduku, a neko baca lopate sljunka po poklopcu. Te ja pitam Hermana kad ide na Floridu i da li ce tamo naci nekoga da igra lopte sa njima. A on kaze ide sljedece godine, i siguran je da ce naci nekoga, jer ako dajes ne trazeci nista zauzvrat, naci ce se neko da uzme to sto dajes. Ovaj iz Cilea pocne da ponavlja slabo naucene lekcije iz nekog udzbenika duhovnosti - nesto o samoaktualizaciji i bezuslovnom predavanju. A ja pitam Hermana, sta ako su stari i ne mogu trcati. Prekoputa mene, na portabl frizideru punom piva sjedi Enes i cuti, ali sve razumije - tek se povremeno pridigne kako bi se pivo doturilo nekome. Herman kaze, neka, to je jos bolje ako su stari, on im moze pomoci - kroz fudbal - da se suoce sa vjecnoscu, da shvate da ovo nije sve. Ja sam covjek agnostik, skeptican, sujetan i oprezan, ja malo dajem i puno ocekujem - sve sto oni govore izgleda mi koksali, naivno i prejednostavno.

Zapravo izgledalo bi mi naivno i jednostavno da se napolju - gdje je sve sivo od kise koja izgleda kao pocetak potopa - ne desava sljedece: na setalistu blizu terena stoji Scott, kojeg svi zovu Lalas, po bradatom americkom igracu, pored svoje zene u kolicima - njegova zena ima strahovitu misicnu distrofiju i prakticno je nepokretna i bespomocna; oni cekaju zajedno da kisa prodje - Lalas u majici na kojoj pise Uptown United, njegova zena pod kartonom koji se rastapa od kise - blizu njih nema nikoga i oni su potpuno mirni, kao da ih nesto stiti, Lalas gleda prema horizontu zatrpanom kisom. Do kombija dotrcava Hakim, Nigerijac, koji igra svaki dan, i pita nas da li smo vidjeli njegove kljuceve (keys) a mi kazemo kakvi kljucevi, bozji covjece, po ovom kijametu, a on kaze ne kljuceve (keys) nego djecu (kids); onda gledamo Hakima kako panicno trci oko terena i po parku, u zeleno-bijelom nigerijskom dresu, skuplja djecu jedno po jedno i ona mu vise na prsima kao male koale - i drago nam je da ih je nasao. A citavo to vrijeme, kao da ih kisa ne dotice, tibetanski golman i njegovi tibetanski jarani, koji su se prije potopa dodavali iza gola, igraju fudbal. Trce po terenu potpuno prekrivenom vodom, kao da trce po moru, zemlja ispod njih se isparava, izmaglica im dotice zglobove i izgleda kao da lebde par inca iznad zemlje. I da ga jebes, svaki od njih bi mogao biti Dalaj Lama licno.