Vazan korak ka uniformiranju, ustvari - urbanizaciji grada isao je preko smeca. Ranije su gradjani svoje otpatke iznosili pred kucna vrata u zivopisnoj garnituri kanti i kofa, plasticnih u kojima je nekad bila polikolor boja, metalnih namijenjenih masinskom ulju, pa onda kanti u kojima se mijesao cement i bitumen, kanti u kojima su veletrgovine uvozile masline iz Grcke ili medicinski alkohol tko zna otkud, pa kanti koje su nekad davno bile kupljene za pranje podova, ali su u medjuvremenu promijenile namjenu. U svrhu iznosenja smeca pred kucna vrata koristeni su i odbaceni lonci za iskuhavanje vesa, cupovi u kojima su se prethodno osusili oleanderi doneseni s mora i ubijeni strasnom sarajevskom klimom, pa kasete za voce pokupljene na Markalama i kutije razlicitih svrha i namjena na kojima su blijedili svakakvi natpisi i podsjetnici na neku pretpovijest koja je tako pred haustorom, ispunjena smecem, djelovala strasno daleko.

Smetljari su uredno praznili sve te kante i kofe, kasete i kutije i vracali ih natrag pred haustor jer je gradjane u stanje potpunoga bijesa i pomracenja uma dovodila i sama pomisao da bi neki smetljar, Siptar ili Cigan - naravno, mogao zajedno s nasim smecem u kamion baciti i ono u cemu se smece nalazilo. A kamion je u to vrijeme bio onaj obicni, otkriveni sandukas, na koji je onako djuture, bez ikakvoga reda, selekcije i smisla ubacivano svo nase smece i s kojega se sirio sav smrad nasega grada. A to koliko je Sarajevo smrdilo, to uopce nije za pricu, niti bi nam itko vjerovao kada bi se o tome i usudili pricati; ne bi vjerovali ljudi iz drugih gradova, ali ne bi vjerovale ni one Sarajlije rodjene i odrasle nakon tih godina. Sa stanovista javne higijene danas se cini naprosto nezamislivim da su tada gradom kruzile desetine otkrivenih, sasvim obicnih i nenamjenskih TAM-ova i FAP-ova na koje su smetljari samo bacali svo nase smece.

A onda je netko, valjda Skupstina grada, odlucio stati u kraj svom tom javasluku, primitivluku i peksinluku koji nam, ruku na srce, uopce nije smetao i odluceno je da se poduzmu neki koraci. Kupljeni su oni kamioni za mljevenje smeca, a od kuce do kuce zasli su povjerenici mjesnih zajednica, telali naseg doba, da izvijeste narod kako se smece vise nece pred haustore iznositi u svakakvim kantama, nego valja zavuci ruku u dzep i platiti specijalne gradske kante, po jednu za svako domacinstvo, u kojima ce se od sljedeceg mjeseca iznositi smece. Neki su telale ozbiljno shvatili i odmah su dali pare za te kante, dok su se drugi pouzdavali u blazenu anarhiju, rekli su da su kokuzi i nadali su se da ce ovo biti samo jos jedna drustvena akcija koja ce dozivjeti propast.

Medjutim, vec sljedeceg prvog smetljari su u grotla novokupljenih kamiona za mljevenje smeca zajedno sa smecem ubacili i sve nase stare kante, a vracali su samo one nove, uniformirane, unificirane i uredno placene povjerenicima mjesnih zajednica. Sarajlije su se tu nasle duboko uvrijedjenim. Naime, netko je zajedno s njihovim smecem u propast bacio i njihovo vlasnistvo. Koliko god sve te kante za nekog drugog mozda slicile na smece, nama su one bile upravo to. Vlasnistvo.

Tako su, eto, u najkracem roku sve Sarajlije morale imati jednake kante za smece, a grad je postao slicniji svim drugim gradovima na svijetu. Nismo zbog toga bili sretniji i zadovoljniji, ali smo se brzo naviknuli, kao sto se covjek navikne na svu onu muku i tegobu koja razlikuje zivot u gradu od zivota na selu i koja nas svakodnevno mijesi kao plastelin i pretvara nas u sve novije i novije gradjane, u skladu s modernim europskim trendovima.

Sve bi bilo u najboljem redu da nismo zivjeli u socijalizmu, a socijalizam je bio i ostao eksperimentalno drustvo u kojem ljudi cesto imaju ulogu bijelih miseva, premda se njihovo stradanje, barem u slucaju jugoslavenskoga socijalizma, niposto ne bi smjelo usporedjivati sa stradanjem bijelih miseva. Naime, nije proslo ni pola godine, a netko je skontao kako nove kante nisu dovoljno prakticne, suvremene i urbane, pa je na nadleznom forumu odluceno da kante budu zamijenjene specijalnim najlonskim kesama i kontejnerima koji ce se nalaziti na uglu svake ulice. I opet nas nitko nista nije pitao. Samo su jednoga dana smetljari pokupili sve nase skupo placene kante i proglasili ih za smece te je tako pocela povijest sarajevskih kontejnera koja nije zavrsila ni do dana danasnjega i koja je bila ispunjena nizom lijepih, saljivih i na kraju potresnih epizoda. Dok su se u ratu sakrivali iza kontejnera pred snajperskim nisanima i dok su mnogima kontejneri spasavali glave, ljudi se vjerojatno nisu ni sjecali kako je uopce zapocela prica o kontejnerima. Od omrznutih dokaza kako nas je vlast opet zajebala, ti kontejneri postali su dio kulturnoga identiteta ovog grada i zavrijedili su da, sasvim ozbiljno, udju u neku lirsku pjesmu. Jeste li ikad gledali kroz neki prozor liniju razdvajanja, brisani prostor kojim nitko ne prolazi i kojim nikad nitko nece proci, a na tom brisanom prostoru - kontejner? Zar nije taj kontejner najdalje i najzudjenije mjesto do kojega oko seze? Zar nije sarajevski kontejner iz 1992. jedna mala Arkadija i jedna Sumatra iz pjesme Milosa Crnjanskog na kraju koje svi postanu bezbrizni, laki i nezni?