Bosanski barometar 2000

Rudari Rudnika mrkog uglja u Zenici stupili su 12. juna u generalni strajk. Oni vec dva mjeseca primaju samo dio place, a topli obrok nisu vidjeli od aprila. Rudari k'o rudari, kopali su i uz mizerne place te iskopali u aprilu ugalj za Elektroprivredu BiH u vrijednosti 1,2 miliona KM. Elektroprivreda im je isplatila samo 504.000 KM. Gdje je nestala razlika od 700.000 KM zna covjek koga tog ponedjeljka nisu brinuli ni rudari, ni njihove familije koje nemaju sta da jedu, ni mizerne place koje su ispod federalnog prosjeka od 326 KM. Mehu Obradovica tog dana je brinula matematika. Ne, generalni direktor Elektroprivrede BiH nije racunao kako da namakne 700 hiljada maraka i posalje ih rudarima. On je racunao kako da fudbalski klub ciji je predsjednik udje u finale. Jer Meho nije mogao podnijeti da tolike pare Elektroprivrede BiH, ulozene u to da FK "Sarajevo" udje u finale, jednostavno propadnu. On nije mogao da shvati kako to da je 6 (slovima: sest) vece od 5 (slovima: pet) golova. Nije mogao da shvati ni to kako njegov sef Edhem Bicakcic nije mogao – onako kako njemu naredjuje – da telefonom izda direktivu po kojoj u finalu mora igrati omiljeni im klub. Jedino gore od nadmenosti sa kojom Obradovic govori o sistemu takmicenja u fudbalu (o cemu nema pojma) jeste cinjenica da nije svjestan koliko je degutantna njegova pojava na pres–konferenciji FK "Sarajeva", dok u isto vrijeme garavi, umorni i gladni rudari mole za marke koje su zaradili. Ali jedno je barem jasno: dok je god ovaj prepotentni poslusnik vladajuce garniture SDA na celu Elektroprivrede, niti ce se rudari hljeba najesti, niti ce "Sarajevo", posteno i na zelenom polju, zaraditi svoju ulaznicu za Evropu.

Licemjeri, farizeji, vlastoljupci… Jedino ovakvim i slicnim atribucijama Dani mogu pocastiti Stranku demokratske akcije koja "predlaze usvajanje amandmana na Pravila i Propise privremene izborne komisije kojim bi se onemogucilo glasanje u opcinama privremenog boravka izbjeglim i raseljenim koji koriste tudju imovinu i stanove". Zasto negativne ocjene kada je ovo korektan i probosanski zahtjev? Zato sto SDA predlaze bojkot izbora ako se njihov amandman ne usvoji. E, tu i jeste kvaka. Kakva Bosna i Hercegovina, kakav bosnjacki narod i slicne trice i kucine! Strah od gubitka vlasti tjera SDA na ponovno raspirivanje straha od obrasca P–2, koji inace nije bio sporan dok se nije izgubilo na opcinskim izborima u aprilu. Doduse, jeste se SDA oglasavala o obrascu P–2, koji podrzava etnicku podjelu zemlje, ali bili su to samo medijski corci kako se ne bi izgubili glasaci. Da nije tako, zasto uporno, svih ovih godina, SDA nije bojkotirala izbore zbog tog famoznog obrasca? Onda bi njihov najnoviji zahtjev zasluzio podrsku.

E, sad kad se vlast moze izgubiti, odjednom briga za narod. Haj'mo ovako: neka se odrze izbori u novembru, pa ako SDA izgubi, neka podrzi stranke pobjednice u nastojanju da ukinu obrazac P–2. A neka se eventualne (pretpostavljene) stranke pobjednice prije izbora obavezu da ce ukinuti famozni P–2. Valja l' ova?

U utorak, 13. juna tekuce godine u tiskanom megafonu SDA oglasio se novi zamjenik ambasadora BiH u Italiji. Da ne bude zabune, nije rijec o Dnevnom avazu, vec o Ljevakovicevim Vecernjim novinama, koje su sa novim stanovnikom Rima napravile cak i intervju. Pa ko je taj novi zamjenik ambasadora, ko je taj novi drugi covjek bosanske ambasade u talijanskoj prijestolnici? Vjerovali vi ili ne, Enver Demirovic. Diplomatsko iskustvo: nula. Znanje o medjunarodnim odnosima: nula. Kultura dijaloga: ne postoji. Ostale personalne reference cemo izostaviti, ali ipak ne mozemo da ne pomenemo jednu. Enver Demirovic je onaj novinar koji je tokom rata na "presicama" u medjunarodnom novinarskom centru postavljao najdosadnija pitanja; ustvari, uopce nije postavljao pitanja, nego je davao komentare koji nikoga nisu interesirali vec su samo zamarali okupljeni svijet. Onda je, nakon komentarisanja i komentatorskog prigovaranja, hodao po svijetu, pa napisao neke knjizice, a u biografiji svoje licnosti nije izostavio ni ovaj biser: istakao se postavljanjem pitanja na pres–konferencijama. Eto, takav covjek nam je otisao za suambasadora. Kako je to uspio, pitanje je za Huseina Zivalja, a ocekivani odgovor vjerovatno da se radi o veoma sposobnom kadru koji se istakao dobrim postavljanjem pitanja, ili, bolje receno, dobrom servilnoscu prema nadredjenima. No, Demirovicev izbor ne treba da cudi. On se samo nastavlja na tragikomicnu kadrovsku vrtesku nase diplomacije u kojoj prosperiraju podobni, oni koji sjede u prvom redu na pres–konferencijama SDA, a ne oni koji postavljaju prava pitanja i nude prave odgovore.

Portparol Misije OSCE–a u BiH krajem ovoga mjeseca odlazi iz Bosne i vraca se u Sjedinjene Drzave. Suzdrzana, ozbiljna, decentna i uvjerljiva, gospodjica Domi nemalo nas je iznenadila oglasivsi se u Avazu rezolutnim cenzorskim bicem retoricke naravi koji se srucio na izdrzljiva pleca novinskih urednika i andjeoska pluca Nadine Fetic. Ko je zaboravio, evocirat cemo uspomene. Nadina je Bosanka koja se slikala za junsko izdanje hrvatske inacice Playboya, u estetskoj magiji koja nas je raskosno uvjerila da nakon dima, celika i Alise iz Zenice stize "deseto cudo istoka", Ljepota Njom Samom. I sta se onda desi? Tanya Domi, koju bi Otto Weininger (da je ziv), u uznemiravajucoj knjizi Spol i karakter, vjerovatno svrstao u maskulinaste zene, cije su emocije, gle paradoksa, krajnje feministicke, To nase iz Zenice, To nase lijepo kao grijeh, onako povrsno etiketira pornografijom. Zabrinuta za stanje naseg duha, Tanya Domi, domacinski, kucanski, konzervativno kao da je upravo stigla sa mostova okruga Madison, Nadinu, taj najljepsi proizvod nase nacionalne geografije, deartizira, deerotizira i pornografizira, sto je cisti nepatvoreni ocni lapsus. Cak je neukusno u kontekst price o pornografiji nasih dnevnih novina i istrazivackih magazina trpati uzasne stvari koje su ovdje dozivjele obicne zene. Nasilje nad desetinama hiljada Bosanki nema veze sa ljepotom Nadine Fetic, vec sa politickonacistickom pornografijom koja je produkt jedne jadne mitoloske svijesti. A ako cemo vec locirati najcistiju i najtransparentniju pornografiju, ona se svakodnevno ocituje: Dejtonski sporazum, sklepan muskom bahatoscu u maco bazi Wright Petterson, zar to, postovana Tanya, nije pornografija, par exellence! A medjunarodna birokracija pristala je da tu pornografiju implementira!

"Ovakvu knjigu smo trebali napraviti jos 1996. godine, i priznajem da smo pogrijesili jer smo se vodili za preporukama da koristimo neke modernije metode identifikacije", kazao je Amor Masovic na promociji jos jednog tuznog svjedocanstva ovog rata, Knjige fotografija pronadjenih ostataka 354 Srebrenicana. A koliko je sef Drzavne komisije za nestale bio u pravu govori podatak da je od oko tri hiljade tijela, koliko je do sada pronadjeno, identificirano samo 76 posmrtnih ostataka. Iza ove humane ideje stoje izmedju ostalih i Medjunarodna komisija za nestale i Medjunarodni komitet Crvenog kriza, ali sto je uopce napravljena, valja zahvaliti dr. Rifatu Kesetovicu, direktoru Identifikacijskog projekta Podrinje. Nije predvidjena, da kazemo, "javna upotreba" ove knjige: ona je prvenstveno namijenjena familijama nestalih, i one ce je u narednih nekoliko sedmica imati priliku pregledati. Neke od unesrecenih familija ce mozda prepoznati ostatke svojih najblizih na fotografijama i prirediti im dostojnu dzenazu; s druge strane bit ce to kraj nadanja da su njihovi sinovi, braca, roditelji mozda, negdje, ipak zivi. Ali, njihove muke su ipak poznate samo njima, pa o njima ne treba spekulirati. Konacno, ovakav vid konkretne akcije ce vjerovatno uciniti mnogo vise za njihov dusevni mir nego isprazna, manipulatorska, politicka naklapanja koja uvijek dolaze u krivo vrijeme.

Nezavisna novinarska udruga ubola je "u sridu": konacno je neko digao glas protiv finansijskog terora koji vlast provodi nad medijima. Naravno, povod je vec u pjesmama opjevani upad poreskih inspektora u stampariju Dnevnog avaza. No, Mehmed Husic, predsjednik Nezavisne unije profesionalnih novinara, htio je da ovim saopcenjem stvari digne na opci nivo, pozivom da Vlada Federacije ili OHR donesu odluku o prestanku svih policijskih i poreskih akcija u svim medijima u BiH do okoncanja izborne kampanje i istinske depolitizacije u poreskim institucijama. Pritom, dvije stvari treba uzeti kao posebno bitne: izjavu direktora Poreske uprave Kantona Sarajevo i britanskog ambasadora u BiH, obje date Dnevnom avazu. Prvi, Midhat Arifovic, prinudno je poslan na godisnji odmor pred upad u Avazovu stampariju i veli da je citava akcija vodjena bez njegovog odobrenja, znaci – nelegalno. Drugi, Graham Hend, tvrdi kako bi u njegovoj zemlji ministar koji bi naredio takvu akciju poreskih sluzbenika bio pozvan da podnese ostavku. Arifoviceva izjava upucuje na pojavnu ispolitiziranost organa koji mogu, vrlo efikasno, izvrsiti pritisak na svaki medij, a Hendova tvrdnja vraca nas u surovu realnost u kojoj nikada niko u ovoj zemlji nije podnio ostavku zato sto je (ne)posredno naskodio nekom mediju. Naravno, samo naivni mogu vjerovati u to da se vladajuce stranke u predizbornoj kampanji nece sluziti svim instrumentima drzave kako bi opstale na vlasti. Ali, isto tako, ne treba sumnjati u to da se novine nece sluziti svim dozvoljenim sredstvima (a ovo saopcenje NUPN–a je jedno od takvih) da u potpunosti razotkriju malignu prirodu odnosa vlasti spram "nepodobnih" medija u BiH. To je, uostalom, najbolji nacin da oni koji tu vlast ne zasluzuju, sa nje i – odu.

Ministar za izbjeglice Republike Srpske povukao je nesvakidasnji potez. Suspendirao je trojicu radnika ministarstva na cijem je celu. Razlog: primanje mita da bi se onemogucio povratak raseljenih i povrat imovine. Iako se Dragicevicu mogu uputiti zamjerke zasto odmah nije gospodi sklonoj mitologiji uredno urucio otkaze, ovaj neocekivani rast etike u izvrsnoj vlasti Republike Srpske zasluzuje pohvalu. Prije svega, suspendirani su radnici koji su sprecavali povratak etnickih starosjedilaca u svoj kraj i na svoju zemlju, sto Dragicevicevoj odluci priskrbljuje dodatnu vrijednost. Nakon pet godina opstrukcije povratka prognanih i monoetnicke getoizacije Republike Srpske, jedan entitetski sluzbenik poslao je kuci svoje podredjene zato sto su nezakonitim ponasanjem onemogucavali ljude da uzivaju u svojoj imovini. Ovo je prva pravno–politicka gesta nekoga iz vladajuce nomenklature u Republici Srpskoj koja ce zbiljski, konkretno i, nadamo se, ucinkovito djelovati na polozaj Bosnjaka i Hrvata koji se vracaju svojim kucama. Cinjenicno kazano, oni gradjani Bosne i Hercegovine kojima je pomenuta trojka korupcionasko–nacionalistickim djelovanjem prijecila povrat imovine, trebali bi u najkracem mogucem roku ostvariti svoja suspendirana prava. Tek ako uslijedi i taj drugi dio price, Dragiceviceva odluka imat ce i pravnu i politicku i ljudsku tezinu. Ostane li sve samo na suspenziji radnika koji su "vodili upravni postupak", bit ce to ociti dokaz Dodikovog kupovanja podrske medjunarodnih faktora, bez ozbiljnije ambicije da ispuni nalog Madeleine Albright: da od Republike Srpske napravi multietnicki entitet.

Jusuf Pusina i ljudi koji rade za ovog nesmjenjivog, vjecitog predsjednika opskurne fudbalske organizacije, po ko zna koji put su prevarili sve ljubitelje lopte u ovoj drzavi. Prvo su, kroz dogovor sa celnicima NS Herceg–Bosne, omogucili klubovima takmicenje za izlazak u Evropu niskog kvaliteta, ali visoke tolerancije i fair playa. Sve do posljednjeg kola i posljednje zajednicke sjednice celnika dva saveza. Tada je na vidjelo isplivao sav jad i bijeda fudbala koji se igra na prostoru koji pokrivaju Pusina i Dominkovic. Davao je ko je kome trebao, sto golove, sto bodove. No to nije bilo sve. Oni koji sami sebe nazivaju "fudbalskim radnicima" (mada ni sa fudbalom ni sa radom nemaju veze) u sistem takmicenja su jos u startu ugradili "fabricku gresku", kukavicije jaje nejasnih pravila koja su svi tumacili kako im je odgovaralo. Tako se i moglo desiti da po zavrsetku utakmica ne bude automatski jasno ko je finalista doigravanja, pa su prvi ljudi FK "Sarajeva" imali, ako nista, tehnicko pravo da se zale zbog diletantskog nacina na koji su primijenjena "pravila" takmicenja. I konacno, kao kap u prepunu casu je stigao potpuno stupidan i neracionalan prijedlog da buduca zajednicka liga broji 20 ili 24 kluba!? U zemljama sa daleko kvalitetnijim fudbalom, sa milionima maraka ulaganja i pametnijim ljudima u fudbalskim organizacijama, nikome ne pada na pamet da prva savezna liga broji vise od 12 ili, najvise, 16 klubova. Ali ne, pusinici ocito moraju slijediti vise stranacke (nacionalne) interese i progurati sto vise "svojih" klubova. Ucinivsi tako od jedne prelijepe igre (u kojoj ovih dana uzivamo gledajuci EURO 2000) poligon za ispoljavanje gluposti, primitivluka, nekompetentnosti i politicki retardiranih ideja.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	MEHO OBRADOVIC
	SDA
	MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA
	TANYA DOMI
	IDENTIFIKACIJSKI PROJEKT PODRINJE
	NEZAVISNA UNIJA PROFESIONALNIH NOVINARA
	MILADIN DRAGICEVIC
	NS BIH