Kada je u svom nedavnom govoru u Bruxellesu Wolfgang Petritsch rekao da Bosna ne moze dalje sa ostarjelim ratnim liderima, svi prisutni u sali su pogledali u Aliju Izetbegovica iako Visoki predstavnik nije pomenuo nijedno ime. Nekoliko sedmica kasnije, pokazalo se da je briselska epizoda oznacila uvertiru u prvi cin povlacenja sa javnih funkcija covjeka cije su osobne odluke, formalno u ime bosnjackog naroda, umnogome odredile sudbine i Bosne i miliona njenih gradjana.

Nikada tokom svoje vladavine apsolutni vladari ne lice vise na svoj narod nego u trenucima kada odlaze sa vlasti. Potvrdio je to i Izetbegovic svojim pojavljivanjem na televiziji kada je puku saopcio odluku o povlacenju iz Predsjednistva BiH: na njegovom licu mogli su se procitati razocarenje, ljutnja i nevjerica u okolnostima koje su ga natjerale da uskoro napusti kabinet u kojem stoluje vec duze od deceniju.

Da je istu odluku donio prije posljednjih izbora, slusajuci savjete i svojih najblizih saradnika i obracajuci paznju na rubriku "datum rodjenja" u svom izvodu iz maticne knjige, Izetbegovic bi ostao upamcen kao jedini balkanski vladar koji se povukao na vrhuncu svoje moci. No, vlastoljublje presudno utice na najznacajnije odluke vladara, bas kao sto vlast hrani ego. Ipak su bili neophodni porazavajuci izborni rezultati Stranke demokratske akcije na proteklim izborima da bi se Izetbegovic suocio sa bolnom realnoscu: glasovi vecine bosnjackih glasaca otkrili su mu da ga vise ni "njegov narod" ne dozivljava kao svog lidera i, jos bolnije, da je njegov osobni autoritet vec podobro okopnio i u njegovoj vlastitoj stranci.

Koliko u sustini ne razumije politicku sazrelost Bosnjaka, Izetbegovic je raskosno demonstrirao svojom razocaranoscu u "bosnjacku nezrelost" iskazanu rezultatima opcinskih izbora. Izvor njegove deprimiranosti lezi u njegovom neprihvatanju vec siroko rasprostranjenog uvjerenja, cak i medju njegovim dojucerasnjim pristalicama, da najvise sto moze da ucini za Bosnu u ovom trenutku jeste da se povuce.

U obrazlaganju svojih primjedbi na racun medjunarodne zajednice, Izetbegovic je nesvjesno otkrio i svoj temeljni nesporazum sa konceptom Bosne za koji se borio i najveci broj bosnjackih patriota. "Cini mi se da medjunarodna zajednica gura projekat Bosne na racun muslimanskog naroda", nekoliko puta je ponovio Izetbegovic. Njegovo iskreno uvjerenje otkriva puno vise od rutinske primjedbe na racun svjetskih drzavnika i diplomata. Jednostavno, Izetbegovic ne shvata da Bosna i opstojnost Bosnjaka nikako ne mogu biti u koliziji i da "guranje projekta Bosna" jeste vrhunski interes prije svega Bosnjaka i muslimana, ma koliko se cinilo da bi ekskluzivno muslimanska (ili multinacionalna vlast po receptu SDA) na jednom dijelu teritorija mogla biti garant ocuvanja njihovog vjerskog identiteta, do kojeg je njemu najvise i stalo.

Iako ne znam da li i za politicke mrtvace vrijedi pravilo "sve najbolje", Izetbegovicevo povlacenje vjerovatno nije najbolja prilika za evidentiranje njegove odgovornosti za kriminalizaciju vlasti i bilansiranje katastrofalnih rezultata njegove vladavine. Ocito je da se nakon dovrsetka smjene vlasti time napokon nece vise baviti samo mediji. No, Izetbegovic toga nije svjestan, bas kao ni cinjenice da vec odavno nije u prilici da Bosnjacima odredjuje svog nasljednika. Da kojim slucajem to jeste, nikada se ne bi ni povukao iz svjeze renovirane zgrade u Titovoj ulici.

Senad PECANIN