Ko je odbranio Dobrinju? Zasto Mustafa Hajrulahovic Talijan nije trebao biti komandant Prvog korpusa? Sta je nadjeno u sarajevskim stanovima pretresenim bez sudskog naloga? Kakav je vojni policajac bio Ismet Bajramovic Celo? Ko je vise komandovao Armijom BiH: Sefer Halilovic ili Alija Izetbegovic? Kome je Juka pucao u koljena? Kerim Lucarevic Doktor, jedan od osnivaca Patriotske lige, ratni komandant, zatvorenik, novinski izdavac, opozicionar, povratnik u SDA i direktor Energopetrola, svoja je sjecanja slozio u knjigu punu odgovora na sva ova pitanja. Za Dane govori o tome kako je nastalo njegovo prvo djelo i sta sve nije napisao

Doktor je njegovo ime iz vremena ilegale Patriotske lige, ciji je clan, ali i jedan od utemeljitelja bio. Prvi komandant Vojne policije Oruzanih snaga BiH spadao je u red visokoobrazovanih heroja ovoga grada - ima diplomu Ekonomskog fakulteta. Jedinice kojima je komandovao odigrale su znacajnu ulogu u deblokadi sarajevskog naselja Dobrinja, ali i u citavom nizu odsudnih bitaka vodjenih tokom maja i juna 1992. Iako izrazenog borbenog duha i uistinu uspjesne na frontu, ekipe vojnih policajaca bile su na losem glasu: suvise su ozbiljno shvatale svoje pravo ulaska u tudje stanove. Kerim Lucarevic jedan je od prvih uhapsenih ratnih komandanata: pritvoren, sudjen, neosudjen. Bio je predsjednik Narodne stranke, izdavac Narodnih novina, ostri opozicionar i kriticar vlasti, da bi nakon Daytona svoju energiju preusmjerio na Energopetrol. Ne, ni direktor nije postao kao drugi ljudi, a nedavno se prikljucio i nevelikoj porodici biljeznika sarajevske ratne historije. Bitka za Sarajevo: Osudjeni na pobjedu, po rijecima autora, namijenjena je mladima - da se ponose herojskom odbranom grada i zemlje. Dakle, sem Sarajeva, tu je Zvornik, dio visegradskog i gorazdanskog ratista, te Bradina - mjesta kojima su i po planovima agresije bili namijenjeni kljucni ataci. Knjiga vrvi imenima, dogadjajima i ratom, no, prezimena su rezervirana za brojne poginule i nekolicinu koja je naredjivala. Sefer Halilovic, jedan od rijetkih komandnih likova koji se u knjizi pojavljuje i kao pozitivac - inace recenzent ovog djela - knjizi priznaje autenticnost, sam autor obecava nastavak svoje spisateljske karijere i drugu knjigu koja ce osvijetliti i one dogadjaje koji naprosto nisu za ponos, ali i svoje hapsenje, zbivanja koja su mu prethodila i zbog kojih je ponio epitet tipicnog sarajevskog heroja - slavljenog, pa odbacenog. Knjiga ce, posve sigurno, izazvati burne reakcije i otvoriti citav niz pitanja. Dani su pokusali potraziti odgovore na ona koja su u knjizi naprosto presucena.

DANI: Sedamnaestog juna 1992. Dobrinja je deblokirana. Dan kasnije osobno si mi organizirao odlazak u ovo naselje, insistirajuci da se javim komandantu odbrane Dobrinje - Ismetu Hadzicu Muteveliji. U knjizi ga naprosto nema. Zasto?

LUCAREVIC: Ismet Hadzic je tada bio komandant vojne policije Dobrinje, i ja sam ga, nakon ulaska u Dobrinju, postavio na mjesto komandanta brigade. Ali, opisujuci to stanje na Dobrinji tada, mi opisujemo ljude koji su bili heroji, koji su nosili na sebi teret bitaka: to su bili rahmetli Senad Poturak, Reuf Bajevic, Hasib Zeba i niz drugih heroja koji su, ja imam obavezu da ih istaknem u prvi plan, cinili natcovjecanske napore, izlazili pred transportere na pet metara, unistavali ih, omogucavali zivot Dobrinji do naseg dolaska. Ja sam prikazao u toj knjizi stanje kako je bilo: ako sam ja kao komandant vojne policije RBiH bio prvi diverzant, onda to jednostavno daje drugu sliku o svim tim desavanjima. Jer, taj posao je trebala da odradi diverzantska jedinica korpusa ili specijalna jedinica MUP-a. Posto niko nije htio da ide, onda sam ja kao komandant vojne policije, a cak sam bio na neki nacin treci covjek Armije, pokupio dobrovoljce i isao kao diverzant s njima da razbijem obruc oko Dobrinje. U knjizi opisujem ljude koji su herojski nosili taj dio rata na svojim ledjima.

DANI: Rahmetli Mustafa Hajrulahovic Talijan, prvo komandant Regionalnog staba, potom komandant Prvog korpusa, u tvojoj je knjizi na nekoliko mjesta opisan u vrlo losem svjetlu: je li u pitanju tvoj a priori negativan stav prema komandantima koji, po tvojoj ocjeni, nisu bili aktivni na frontu?

LUCAREVIC: Sve radnje koje su opisane i za koje je on vezan su istinite: on je trazio da se pusti konvoj iz Kasarne "Jusuf Djonlic" - da smo ga pustili, palo bi Sarajevo, pala bi Bosna. Ja sam ga otjerao. Nije on to trazio sam - trazili su to zajedno on, Doko, Pusina i general Boskovic. Dalje: ako na teritoriji postoji korpus, onda je taj korpus nadlezan da vodi oruzana dejstva. Ukoliko taj korpus ne izvrsava svoje obaveze, a to odradjuju jedinice vojne policije sa mnom na celu, onda se postavlja pitanje zasto je to tako. O svemu je bio informisan Sefer Halilovic, koji jako dobro zna kompletnu problematiku tih dana. Ja sam vise puta trazio da se smijeni Mustafa Hajrulahovic, posebno u maju, kada sam saznao od Ramiza Salcina da je njegova porodica u Banjoj Luci - ne mogu roditelji biti na neprijateljskoj teritoriji, a on voditi oruzana dejstva. Medjutim, situacija je bila takva kakva jeste, ja sam uzeo na sebe najvecu odgovornost i mi smo pokrivali sve one tacke koje nisu funkcionisale, nadajuci se da ce to u nekom narednom periodu biti rijeseno.

DANI: U isto vrijeme, Ismeta Bajramovica Celu u knjizi pominjes samo po dobru. Koliko se sjecam, jos u to vrijeme ti si davao intervjue u kojima si tvrdio da se neke stvari u vojnoj policiji moraju rijesiti i obecavao da ce odgovarati komandiri jedinica: taj dio price o vojnoj policiji potpuno ignoriras u knjizi.

LUCAREVIC: Sve nije moglo stati u jednu knjigu. Mi smo oformili vojnu policiju koja je imala 2.600 ljudi i bila 90 posto svog potencijala u oruzanim borbama, a samo 10 posto obavljalo vojnopolicijske poslove, koji i jesu njena nadleznost. U tom periodu, po naredbi Hajrulahovica, osnivaju u svakoj brigadi posebno vojnu policiju, a kada ona nesto napravi - to se pripisuje cijeloj vojnoj policiji. Primjer je slucaj kada smo mi uhapsili Zornica i ostale, utvrdili da je to vojna policija Seste brdske brigade i sve to obavili u roku od osam sati. Bila je to svjesna opstrukcija: 11 vojnih policija pod nadleznoscu korpusa, i nasa vojna policija. Ako je vec trebalo praviti vojne policije po brigadama, zasto nisu regrutirani izmedju 2.600 nasih policajaca?

DANI: Izbjegavas odgovor: pitala sam za Ismeta Bajramovica Celu.

LUCAREVIC: Ismet Bajramovic je pod mojom komandom bio pozitivna licnost. Vojnu policiju su cinili dobrovoljci, preko 30 posto je bilo pravoslavaca koji su se smatrali Bosancima, 17 posto katolika, ostalo su bili Bosnjaci i ateisti. To je bila multietnicka jedinica - ja nisam nikoga mobilizirao. Mobilizacija i neposredna ratna opasnost je proglasena 17. juna - kljucne bitke su vodjene u aprilu, maju... Najveci teret rata su ponijeli ti dobrovoljci i oni u tom periodu imaju velike zasluge.

DANI: Zasluge nisu sporne, sporno je pretresanje stanova i ono sto se, najblaze receno, zove prekoracenje ovlastenja. Sam si se, u to doba, vrlo precizno odredio spram krivice te vrste, a to je bio povod za zahtjev za Bajramovicevu smjenu.

LUCAREVIC: To se nije odnosilo na Bajramovica, ali se radi o sljedecem: u gradu je bilo 20.000 dugih cijevi koje su bile podijeljene petoj koloni i trebale da djeluju iz stanova i zgrada. Znaci, Sarajevo nije bilo napadnut grad, nego je bilo okupirano. Sta uraditi u toj situaciji kada djeca i zene padaju od snajpera? E, sad, kompletna prica o snajperistima trazi puno vremena i prostora. Pazi, taj posao je trebalo da radi MUP, to nije bio posao vojne policije, jer se radi o civilima. Kad sam dosao i trazio da mi se da zakonsko uporiste da to radimo, kazu - treba nalog suda. U sudu nema nikoga. Treba MUP to da radi, ali jednostavno nece. Onda sam ja, zbog mrtvih zena i djece, izdao naredbu da se pretrese cijeli grad. Mi smo oduzeli 20.000 dugih cijevi - to je sest brigada razoruzanih u Sarajevu. Nakon toga je Simovic, kao predsjednik komisije za zastitu ustavnog poretka, protiv mene napisao bunt prijava. To je jos april, pazi, mi smo, dakle, sprijecili zlo koje je trebalo istovremeno djelovati da ne bi bilo nikakve borbe u Sarajevu. Mi smo u stanovima pronalazili mitraljeze, automate, snajperske puske, stotine bombi, rucnih bacaca.

DANI: Mozes li objasniti kako si donosio odluke za koje i sam priznajes da se s njima nije slagao tvoj pretpostavljeni Sefer Halilovic, ali se slagao Alija Izetbegovic i obratno: kada je Halilovic odobravao tvoje postupke, Izetbegovic te prozivao? I tvoja knjiga zapravo svjedoci o potpunom haosu u sistemu rukovodjenja i komandovanja.

LUCAREVIC: Nemoguce je - ponovit cu neke stvari koje je i Sefer naglasio - spontano voditi rat. To je bila organizacija izuzetno dobro pripremljena, barem kada je o mojim jedinicama rijec, koja je koordinirala na sirem teritoriju. Ali, ja sam bio na terenu, obracao se nadleznim koji imaju odgovornost i kompetencije da nam mogu narediti u tim historijskim trenucima, ali - sta se desava: vidim stanje, kolona hoce da ide i ne moze mi niko narediti da je pustim. Nema sanse. Mogu oni pricati, ali ja vidim da je u pitanju goli opstanak. Meni su u "Djonlicu" rekli: naredjenje je, poslusaj ili ides u zatvor. Neka idem, ali nece izaci. General Boskovic kaze: ja cu dignuti avijaciju, sravnit cu Sarajevo. Odgovorim mu: ti radi po svom, ja cu po svom. Poslije je pricao kako citavu noc nije spavao, nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka. Meni je bio ministar odbrane Jerko Doko, koji je sve ucinio da padne Sarajevo, Simovic je bio predsjednik Komisije za zastitu ustavnog poretka, Alija Delimustafic ministar MUP-a, Vitomir Zepinic njegov zamjenik, i cim je presao na suprotnu stranu, postao pukovnik bezbjednosti srpske republike. Znaci, to su bili ljudi s kojima sam trebao raditi u tim danima. Kako?

DANI: Gdje je onda u svemu tome Halilovic?

LUCAREVIC: Mislim da je Sefer bio izuzetno pozitivna licnost u tom periodu, da jednostavno bez njegove, na odredjeni nacin, podrske, ja ne bih mogao raditi to sto sam radio. Svaki moj potez je Sefer znao, i samo je on znao, jer ja sam zajedno s diverzantima isao u akcije. I ne znam kako sam prezivio. Ali sam uvijek govorio: ako padnem, ti nastavljas; ukoliko tu pogines, vodi taj i taj...

DANI: U knjizi opisujes vanredni sastanak Alije Izetbegovica sa svim komandantima brigada, gdje ti je Alija Izetbegovic dao za pravo mimo Halilovica i svih ostalih. Radi se o napadu na kucu Matica. Malo poslije, i pored Izetbegoviceve deklarativne podrske, ti si uhapsen.

LUCAREVIC: Ko cita, sve mu je jasno. Medjutim, u tome je casu vojna policija bila prejaka formacija, presnazna formacija koja je savladala sve one koji su trebali da je razoruzaju. Na kraju smo mi razoruzali ostale, opkolili korpus, zaustavili sve. U svakoj armiji, napad na vojnu policiju je vojna pobuna. Ovdje se radilo o direktnom napadu na vojnu policiju od pripadnika drugih policija.

DANI: Da, ali je odbijanje naredjenja u svakoj vojsci vojna pobuna.

LUCAREVIC: Mozes onda slobodno reci da sam i u Kasarni "Jusuf Djonlic" napravio vojnu pobunu. Naredio mi ministar odbrane, Glavni stab, svi, a ja ih otjerao. Ja sam napravio tu vojnu pobunu u interesu naroda. Stojim iza toga. Ali, nakon svega je u februaru dosao ukaz da se raspusta vojna policija. Mi smo rekli: izvolite, radite, bit cemo obicni vojnici. Meni su nudjena neka generalska mjesta. Odbio sam, rekao sam: bit cu obican vojnik. Mene funkcija nikad nije interesovala, to znaju svi koji su sa mnom bili, jer da me je interesovala, ne bih isao prvi u akciju. Mi smo isli sa osnovnim ciljem - odbraniti narod od fasizma. Mislim da smo u tome uspjeli. Da smo ostali, uradili bismo puno vise. Uostalom, vidjet ces, sve cu ja to objasniti u drugoj knjizi: i moje hapsenje, i ono sto je bilo poslije. Znam ja puno detalja koje drugi ne znaju.