SESTI JUNI: IZJAVA ALIJE IZETBEGOVICA

Alija se povlaci iz drzavne politike! Prije samo dvije godine bila bi to vijest na koju bi i najpostojaniji kriticari Izetbegoviceve demokrature reagirali njezno, suosjecajno, sa dozom postovanja prema velikoj gesti, netipicnoj za Balkan. Ali, prije 730 dana Izetbegovic nije, nakon detaljnog uvidjaja u kadrovski registar svoje ideoloske nomenklature, vidio adekvatnu zamjenu za sopstveni politicki genij. U utorak, 6. juna 2000. godine, nakon ocitog bozanskog prosvjetljenja, Alija je ugledao zamjene. Komunisticki diktator Tito procijenio je da ga uspjesno moze zamijeniti osam ljudi: lider SDA bio je skromniji - tek trojica. Haris, Edhem i Safet, koji u nas politicki novogovor, logikom svojih lijepih imena, unose zvucnu skracenicu HES. Dakle, HES bi trebao zamijeniti Izetbegovica, u vaznoj i odgovornoj zadaci nacionalnog kerbera.

Na stranu mitska projekcija buducnosti u koju se intervenira personalnim proklamiranjem politickog naslijedja, sto je tipsko mjesto jedne kastinsko-feudalne vizije svijeta; na stranu Izetbegovicevo uvjerenje da kao predsjedavajuci drzavnog Predsjednistva ima pravo favorizirati svoje sredovjecne junose, i na stranu suosjecanje koje je svojim plavim ocima, svojom tugom i svojim hrapavim glasom izazvao u "muslimanskom narodu"; njegovo povlacenje prije zasluzuje prezir nego aplauz. Izetbegovic je, znaci, bio u pravu kada je na TV BiH kazao da ce kriticari i ovaj njegov potez protumaciti lose. Treba puno milosrdja, koje ne moze stati pod moju ranjenu kozu, pa da Alijino povlacenje iz "srca tame" etiketiram kao duboko human i odgovoran cin. Naprotiv, mislim da je u pitanju cisti, nepatvoreni, bezobrazluk. On je baziran na psiholoskoj kategoriji kaprica koji je duboko imanentan osobama u kasnoj zivotnoj dobi.

Izetbegovicev intervju TV BiH jos jednom je pokazao svu mudrost Saint-Exupéryjevog Malog princa; zbilja, "bitno je ocima nevidljivo". Gledaoci su vidjeli jednog, reklo bi se, iskrenog covjeka koji najavljuje svoje povlacenje zbog neposjedovanja fizicke i nervne kondicije za delikatne zadatke drzavnog sluzbenika. Zateceni auditorijum prisustvovao je raskosnoj favorizaciji jedne politicke nekompetentnosti koja je uspjesno maskirana dramatskom brigom za stanje nacije. Zbunjeno covjecanstvo pred ekranima buduceg PBS-a vidjelo je da ih Stari nesto hinji i da skriva neku golemu ljutnju duboko u sebi, bas zbog njih, TV gledalaca. Ali, ono sto nisu vidjeli bit je politicke filozofije Konfucija iz naseg sokaka, kako ga je, krajnje neodgovorno, atribuirao zagrebacki gospodin Semso Tankovic. Prije Konfuzije, nego Konfucije, Izetbegovic je, vanserijskom nedorecenoscu, ostavio prostora za posvemasnju analizu uzroka i posljedica oktobarskog putovanja u mirovinu.

Usta puna zemlje
Topli razgovor Izetbegovica i Hadzifejzovica sve vrijeme trajanja ipak je bio opterecen nekom strasnom vrstom negativne energije lidera SDA, koju je on sukcesivno odasiljao prema medjunarodnoj zajednici, SDP-u i onom dijelu bosnjackog naroda koji ga je izdao glasajuci na opcinskim izborima za socijaldemokrate. Kada bi se energija mogla opipati a da se ne nastrada, "pipac" bi i fizicki znao na sta mislim, jer bi se rastreso, k'o macak Silvester kad Tviti u njega ukljuci struju.

Uzrok te ljute energije prema medjunarodnoj zajednici kao vanjskom faktoru i prema dva unutrasnja faktora (SDP-u i narodu koji nije dosao tobe) ne lezi ni u kakvim strateskim razlozima, vizionarskim suceljavanjima, nefunkcionirajucoj drzavi, Aneksu sedam Dejtonskog sporazuma, itd. Izetbegovic napusta bojno polje zbog ljudima sitnog, a njemu golemog razloga. Zbog uzdrmane sujete.

Nju su, onako birokratski, prvo uzdrmali predstavnici medjunarodne zajednice kada su ga izjednacili sa ostalim nacionalnim liderima proglasavajuci ga nacionalistom, a politiku SDA nacionalistickom. Sujeta je zatim nokautirana odlicnim izbornim rezultatom SDP-a, u koji Izetbegovic jos uvijek intimno ne vjeruje, da bi sav njegov ponos i sve ono sto je ulozio u projekt reislamizacije bosanskih muslimana i njihovog uspravnog hoda bilo porazeno, uzdrmano i survano izdajom naroda koji je, uza sva blagostanja sto ih je dobio od SDA, ipak odlucio glasati protiv te Stranke.

Uh, kako je Otac bio bijesan, cak toliko da je sve te bosanske gradjane, sve te Bosnjake koji su glasali za SDP onako lakonski izbacio sa nacionalne police - ne, oni nisu njegov narod, njegov narod su oni koji su pristali da predju Crveno more i da mu se nikada vise ne vrate, jer ih ceka Zelena Oaza nove drzave sretnih ljudi na cijem celu je on, Spasilac, Mojsije, Vjecnik. Izetbegovic je stotine hiljada gradjana ispisao iz kategorije nacija ne razmisljajuci da takvim pokvarenoredukcionistickim pristupom sebe ispisuje iz nacije u ciju zrelost ocito sumnja.

Njegovi ljudi, njegova nacija i njegova ceznja su neuki, svijet koji nije podlozan propagandi, koji mrzi novinare i javnost, koji nije inhibiran "zadahom grada", koji suti i prepusta Vodji da ih vodi do Stradije, kao Dange na cijim celima je zig a na zigu pise: Da, mi smo Bosnjaci. Mi smo pristali na koncepciju etnicke podjele zemlje, mi smo pristali na ono sto vodi nasem nestanku (kako moze jedan narod nestati, rekao bi isti Izetbegovic), mi smo pristali na etnicki imperativ, mi smo pristali na ono na sto Jedino Nismo Smjeli Pristati. Ali, to jeste Izetbegovicev izbor, jer se on nije libio kazati kako se bosnjacki narod nije dovoljno osvijestio, kako je podlozan propagandi i kampanji, dok druga dva naroda nisu, ona imaju svoj zacrtani put. Majko moja! Dodje mi da placem, da se smijem, da vristim, da psujem! Koji je ovo kategorijalni aparat, sta su referentne tacke ovog skolastickog populizma? Pazite, dok je SDA pobjedjivala na izborima, zahvaljujuci totalnoj kontroli najuticajnijih medija, narod tada nije bio podlozan kampanji, a sada, kada je SDA izgubila kontrolu nad Televizijom i Dnevnim avazom, zadrzavajuci utjecaj samo preko "mreze osobnih veza", onda je odjednom narod podlozan kampanji i ne zna svoj put. Bol i uvrijedjenost takvim ponizavanjem nasih ljudi vise se ne moze iskazati ni opcom poentom ovakvih pasaza - O vremena, o obicaji! Ovo je mimo vremena, ovo je mimo obicaja, ovaj diskurs sam ja sanjao, ovo ne postoji. Ipak, gledao sam na televiziji.

Cudo nevidjeno
Sta tek kazati za etnicko-drzavni paradoks koji, u parafrazi, glasi: medjunarodna zajednica konsolidira stvari, gura Bosnu naprijed, ali, to moram kazati, ipak, na stetu muslimanskog naroda. Kazem muslimanskog, jer nas oni tako zovu. Kako na stetu muslimanskog naroda moze biti Bosna koja ide naprijed? Ako medjunarodna zajednica radi protiv bosnjackog naroda, koga Izetbegovic, navodno zbog drugih, reducira na religijski identitet, onda radi i protiv Bosne. Ne moze Bosna biti protiv bosnjackog naroda. Ali, protiv bosnjackog naroda moze i jeste politika koja stvari postavlja tvrdo etnicki. Izetbegovic zamjera medjunarodnoj zajednici da jaca Bosnu a slabi bosnjacki narod, a onda njegovi poslanici na drzavnom parlamentu glasaju za Spasoju Tusevljaka, ciji se izbor za mandatara savezne vlade gadi upravo toj medjunarodnoj zajednici. Pa ne jaca valjda izbor Tusevljaka bosnjacki narod?

Ako ce gradjani ove zemlje, u perspektivi, dobiti jaku drzavu Bosnu i Hercegovinu, kako bosnjacki narod moze biti slab, kako uopce bilo koji narod u takvom kontekstu moze biti slab? Ni srpski ni hrvatski ni bosnjacki narod tada ne mogu biti slabi. Bosni trebaju sva tri njena naroda u svoj njihovoj autenticnoj i autohtonoj jakosti da bi mentalno pripadali novoj Bosni i osjecali je svojom domovinom. To je tezak izazov, opterecen ustavnom konstitucijom drzave, opterecen etnicizmom kao mjerom svih stvari, koji, sto je nakon Izetbegovicevog TV istupa apsolutno jasno, SDA i on sam pothranjuju. Izetbegovic naprosto ne moze napustiti svoj ideoloski okvir, njemu je kasno za novo paljenje, njemu je Lagumdzija dalji od Mahathira i Hatamija. Uzrocno-posljedicno, znaci li to da su Bosnjaci koji su glasali za SDP njemu dalji od Malezijaca i Iranaca?

Eksplicitno kazavsi da Lagumdzija ne moze predstavljati Bosnjake u drzavnom Predsjednistvu, Izetbegovic je (Lagumdzija je u jednom temporalnom smislu nebitan) ustvari porucio da ne priznaje multietnicku Bosnu i Hercegovinu, vec da je mjera buducnosti suetnicka Bosna i Hercegovina, sto je fiks-ideja srpskih i hrvatskih nacionalistickih krugova. Zato, idi, najdrazi, kako vec rece kolega Avdic u komentaru u Slobodnoj Bosni.

Pripremajuci se za napustanje drzavne funkcije nakon deset godina predsjednikovanja Bosnom i Hercegovinom, Izetbegovic najavljuje povlacenje u stranacku ljusturu. Povlaci se u dubokom nesporazumu sa Bosnom i Hercegovinom, uvrijedjen demokratizacijom drzave na stetu muslimanskog naroda, sa socijalno-politickim pristupom koji nikako da prevlada asmodejsku ideju etnicke koegzistencije i radosno se upusti u multietnicku konvergenciju ideja, ljudi, roba, kapitala… Sta moze biti posljedica te nefunkcionirajuce uskogrudosti?

Nova SDA
Izetbegovic odlazi u drzavnu, ali ne i politicku mirovinu. Ostajuci na celu SDA, on ponovno pravi okvir za parainstitucionalno djelovanje, jer moc je tamo gdje je on, pa ce drzava, kakva god da je, trpjeti ako kojim slucajem SDA pobijedi na opcim izborima u jesen. A da se ne misli odreci vlasti i slasti, Izetbegovic je potcrtao i favoriziranjem vec pomenute trojice nasljednika, tzv. HES-a.

On je bacio kosku, pa ce izmedju njih, ma kako mozda sve izgledalo idilicno i dogovoreno, poteci zla krv.

Izetbegoviceva politicka ambicija da sa Silajdzicem, Bicakcicem i Orucevicem formira nacionalni centar je legitimna, ta ideja se razradjuje i grana i, nazalost, njome se jos jednom utvrdjuje i redistribuira etnicki princip. Njegova prakticna operacionalizacija je dvojac Orucevic - Tomic na matrici sjedinjavanja Mostara kao oglednog primjera mogucnosti daljnje egzistencije etnickog principa, sada kao dobrog. Ako se jos cudite zasto je Orucevic napustio Predsjednistvo SDA, sve ce vam biti jasnije kad kao i ja iz srca vlasti saznate da mu je to Alija kazao. Uslovno receno, Alija pravi novu SDA, s namjerom marginalizacije onih koji su mu se suprotstavili.

On dakle ostaje, ako ga zdravlje posluzi, glavni igrac navodno osvjezene SDA, samouvjereni spasilac Bosne koji ju je izvukao iz kandzi velike Srbije, inace objektivno prisutne nekoliko kilometara od centra Sarajeva; on odlazi i ostaje, on polazi i dolazi, on sumnja u nacionalnu vjerodostojnost stotina hiljada ljudi, on samo produzuje zabunu, smutnju, bespotrebno provocira podjelu na liniji SDA - SDP, nesretan sto modeliranje nacije nije dalo ocekivani rezultat, on je voljeni lik jednog dijela nasih deda i nena, on je protiv Interneta, ali i za Internet, protiv Djeda Mraza, ali eto moze ponekad, on je reformator i konzervativni agitator, on je, jednom rijecju, nepatvoreni i nicim omedjeni naslov ovoga teksta. Gospodin Konfuzije.

Definitivno, nema č.

Tri suvara su...

Pise: Emir Imamovic

Haris Silajdzic, potencijalni kandidat br. 1: Predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu iza sebe ima vise politickih razlaza i pomirenja sa Strankom demokratske akcije nego brakova. Haris Silajdzic se naime zenio tri puta, a sa Alijom Izetbegovicem razilazio i mirio barem dva puta vise, obrazlazuci takve poteze, kao i sve druge, tvrdnjom da je to dobro za drzavu BiH. Zbog razvijenog drzavotvornog osjecaja, primjetne nespremnosti na potpuni razlaz s vrhom SDA, ili iz nekih, sasvim trecih razloga, Izetbegovic je Silajdzica stavio na prvo mjesto liste svojih nasljednika. Tamo gdje ga medjunarodni predstavnici u i za BiH nikako ne bi zeljeli vidjeti, za razliku od gradjana, zahvaljujuci kojima bi, u slucaju vanrednih izbora, Silajdzic zaista mogao uci u Predsjednistvo. Naime, doktor drustvenih nauka iz Sarajeva, rodjen prvog septembra 1945. u ulemanskoj porodici (djed hadzija, otac imam Begove dzamije), osvojio je najvise glasova u radijskoj anketi napravljenoj jutro nakon sto je bosnjacki vodja, ustolicen proslog stoljeca, objavio da odlazi i da jos ima i nekih zelja glede zamjene.

Nekih osam sati poslije, Silajdzic je svojoj glasackoj bazi uputio poruku: "Ne namjeravam se kandidovati za funkciju clana Predsjednistva BiH iz reda bosnjackog naroda ukoliko to mjesto bude upraznjeno u oktobru. Razlozi zbog kojih se ne zelim kandidovati za clana Predsjednistva su principijelni i identicni su razlozima zbog kojih se nisam zelio kandidovati ni za funkciju u novom sastavu Vijeca ministara. Izbor clana Predsjednistva na takav nacin predstavljat ce jos jedno odstupanje od Ustava i Dejtonskog ugovora. Takvih odstupanja od Dejtonskog ugovora ima veoma mnogo i na taj nacin je u praksi vec izvrsena sustinska revizija Dejtonskog ugovora i to na stetu reintegracije BiH, njene cjelovitosti i drzavnosti."

Odahnuli su tako i anketirani sto su u Silajdzicu prepoznali tek sinonim za narcisoidnost, ali i predstavnici ino-organizacija kojima covjek sto je Izetbegovicu uvijek spreman uputiti "uzdrzane komplimente" ide na zivce svojom tvrdnjom da "Dayton nije sveto slovo". Njima bi zapravo Silajdzic predstavljao prilican problem, jer na njegova pitanja vezana za cesta odstupanja od Mirovnog sporazuma (spor povratak izbjeglica, neustavna entitetska privatizacija, neutemeljeno favoriziranje Milorada Dodika) tesko da i sam Petritsch moze odgovoriti. U isto vrijeme, svojim je radom protiv sporazuma u cijem je kreiranju sam ucestvovao, Haris Silajdzic u ocima vecine zitelja Republike Srpske (gdje njegova stranka prakticno ima samo jednog clana), ili zilave Herceg-Bosne, "veci islamski fanatik" cak i od tamo tradicionalno omrazenog Izetbegovica.

Kako, dakle, Silajdzic odbija svaku drzavnu funkciju, u cemu ga kojekakvi uredi za BiH svesrdno podrzavaju, eto ljubimcu sredovjecnih dama idealne prilike da se posveti, recimo, svojoj omiljenoj literaturi (Dervis i smrt M. Selimovica, Seobe M. Crnjanskog). Samo ako jednom skupi hrabrosti i cvrsto odluci da ne udovolji Izetbegovicu.

Edhem Bicakcic, potencijalni kandidat br. 2: Jedna od teorija raspleta u postkomunistickim drustvima kaze kako nacionalni politicki pokreti pocinju propadati u onom trenutku kad najmocnije pozicije u njima i drzavi kojom vladaju osvoje biracima najomrazeniji likovi. U takve dijelom, ako ne i potpuno, spada i potpredsjednik SDA, predsjednik Vlade FBiH i moguci bosnjacki clan Predsjednistva BiH Edhem Bicakcic. Nije nikakva tajna da ga, blago receno, ne vole: penzioneri, radnici (i zaposleni i oni na cekanju), vojnici (demobilizirani i aktivni), dobar dio zitelja Tuzlanskog kantona i skoro svi Mostarci. Puno za jednog cetrdesetosmogodisnjaka (rodjen 17. januara 1952. u Sarajevu), malo za covjeka koji ne krije da mu je zivotni moto strpljenje i upornost, te da mu je karijera na neki nacin odredjena kada je uhapsen sa knjigom Politika kao sudbina.

Od onih koje je Izetbegovic istakao kao vlastite favorite, iako drugoplasirani na listi, bas Bicakcic ima najvise sansi. Ponajmanje zato sto ne krije da je kao mlad znao i popiti, sto mu kao vrlinu mogu upisati sekularni Bosnjaci, odnosno sto redovno ide u dzamiju, sto opet godi uhu sklonijih tradiciji ili sto o Izetbegovicu misli sve najbolje: "Bez predsjednika Izetbegovica vjerovatno bi ponovo porasli apetiti nasih susjeda. U tom kontekstu predsjednik Izetbegovic postaje stamena brana njihovim interesima, a ovaj projekat nezavisne BiH, uredjene kao moderna evropska drzava, decentralizirane iznutra po Dejtonskom sporazumu, moze biti lakse i bezbolnije realiziran sa Izetbegovicem nego sa bilo kojim drugim kandidatom."

Federalni premijer, prije svega, ne krije svoje ambicije: "Nisam opterecen kandidaturom, ali je necu odbiti ukoliko dobijem sansu. Da budemo jasni, ta sansa podrazumijeva apsolutnu podrsku stranke ciji sam clan. Dakle, potrebni su uslovi da bi se covjek upustio u jedan tako ozbiljan posao"; i ne treba mu cak ni ono sto sam misli - podrska SDA. Bicakcic je, naime, toliko ojacao da ga Stranka, htjela - ne htjela, mora i podrzati i pripaziti. I tu je moguca formula njegovog uspjeha. Samo on moze umiriti nezadovoljne i siromasne penzionere ili radnike tako sto ce dio novca iz Obradoviceve Elektroprivrede prebaciti u razne i prazne socijalne fondove i samo on moze jednom svojom naredbom upucenom u kantone s bosnjackom vecinom pokriti gubitak od nekoliko desetina miliona maraka nastao nevjerovatnim prebacivanjem drzavnog novca u neuglednu Promdei banku, vlasnistvo biznismena sumnjivih sklonosti, rahmetli Ibrahima Dedica.

Ipak, Edhem Bicakcic je za Bosnu i Hercegovinu, od tri predlozena, najgore moguce rjesenje: sjajan za efikasno realiziranje zamisljenog i operisan od osjecaja za strateske drzavne ciljeve. Sam je to, na kraju, potvrdio bezbroj puta. Radi sto ranijeg pocetka privatizacije, slozio se da taj proces ostane na entitetskom nivou i tako u ekonomsku strategiju razvoja drzave uveo i elemente postovanja ratnog plijena. Kada je vec i takva privatizacija krenula, uvijek je bio skloniji njenom brzom odvijanju nego postivanju zakona. Usput je s Miloradom Dodikom dogovorio svasta nesto vezano za pruge i puteve, plativsi to usporavanjem i otezavanjem povratka izbjeglih. Zbog svega toga, njemu mozda ne, ali bi nama sigurno bilo bolje, da Bicakcic svoje sposobnosti usmjeri u ono za sta se vec skolovao: u elektrotehniku.

Safet Orucevic, potencijalni kandidat br. 3: Idealan kandidat za provodjenje onoga sto je rahmetli Alija Isakovic nazvao prosvijecenom diktaturom. Mladji od Bicakcica (rodjen 30. maja 1955), visok (189 cm) skoro koliko i Ganic, jak (tezak zapravo 105 kg), zdraviji od Izetbegovica (muci ga samo kamen u zuci), s kojim dijeli zanat - obojica su pravnici; kazu, ljepsi od Silajdzica i definitivno veci mangup od svih nabrojanih. Za sest godina vladanja Mostarom porazio je barem tri garniture najtvrdjih HDZ-ovih kadrova, Hansu Koschniku objasnio da se granice po gradu ne mogu crtati ni puskom ni linijarom, razorenu hercegovacku prijestolnicu vratio Bosni (i Hercegovini), i usput, na istocnoj obali, pod svoju kontrolu stavio sve sem pravca toka Neretve i radija Studio 088.

Ipak, predratni vlasnik dva poslovna prostora, dvije kuce, dva stana, jahte, sedam automobila i bankovnog racuna sa zavidnim brojem cifri, cijelu je pricu o nasljedniku ucinio skoro nezanimljivom. Prvo je dao ostavku u Predsjednistvu Stranke demokratske akcije, pa onda Izetbegovicu, kojeg naziva bosanskim Lincolnom, rekao da nece iz Mostara na rad u Sarajevo, i na kraju sve zacinio potvrdivsi kako je bas prvom u Predsjednistvu i Stranke i drzave predlagao da se povuce: "To je bio dobronamjeran prijedlog da se Izetbegovic povuce te da utice na formulisanje nasljednika i profiliranje SDA, koja bi odrzala svoj probosanski koncept te sirinu koju je sadrzavala od lijevog do desnog krila", pokazavsi na kraju kako u tom procesu ne trazi mjesto za sebe: "Silajdzic je alternativni lider karizmi Izetbegovica i on, zapravo, ima sansu da moze sam obnoviti Koaliciju. Silajdzic ima mogucnost onoga cega SDA definitivno nema - koalicije sa SDP-om. A to je mozda kljucni momenat."

Kljucni momenat u svemu ovome nije, naravno, taj da Silajdzic moze koalirati sa SDP-om, sto je uostalom opet potvrdio rastaljujuci se sa SDA-om oko nacelnickih funkcija, vec taj sto je od sve trojice zeljenih nasljednika jedino Orucevic spreman barem malo oponirati Izetbegovicu i javno (rjedje nego tajno) poruciti kako u "stranci muslimanskog povijesnog kruga" nema nikoga ko se u politiku razumije koliko i Izetbegovic (recimo, vjesto lose). I bas taj Orucevic ni ne pomislja da naslijedi Izetbegovica, od kojeg, ako nista, nikako ne moze raditi gore.

Za svoje odbijanje primamljivih ponuda iz Sarajeva Orucevic ima barem dva razloga: sasvim mu je dobro u Mostaru, gdje njegov projekt ujedinjenja grada, s Nevenom Tomicem kao dogradonacelnikom, ulazi u zavrsnu fazu. Takodjer, ni u SDA mu ne mogu nista jer uziva bezrezervnu podrsku njenog, ocito dozivotnog predsjednika. Jedna bi ga stvar, medjutim, mogla dovesti za isti sto sa Zivkom Radisicem i Antom Jelavicem: Silajdzic je odbio ponudjeno, i ako Orucevic uradi isto, a neko odluci udovoljiti Izetbegovicevim zeljama, bosnjacki clan Predsjednistva BiH bit ce Edhem Bicakcic, sa kojim se Safa, blago receno, ne moze. To, medjutim, nije neki razlog. Orucevic i Bicakcic se nikada nisu voljeli, pa mostarskom gradonacelniku nije palo na pamet da, iako je mogao, od Izetbegovica trazi da ga stavi na celo Federalne vlade.