Tata je imao zuljevitu ruku, a majka zelju da govori samo kad ima nesto reci. Mali je Ante dobro ucio, lako se odlucivsi izmedju druzenja s kriminalcima i druzenja s knjigom. Vojne je skole pozavrsavao sa odlicnim ocjenama. Sve ovo pise u nedavno objavljenoj monografiji clana Predsjednistva BiH Ante Jelavica. Knjizi u kojoj na 50 strana nema niti jednog retka o njegovom zivotu u JNA. Umjesto toga, citatelju se nude filozofska promisljanja prototipa hercegovackog borca za nacionalnu stvar s kraja proslog vijeka, rodjenom u selu koje je dobilo asfalt tek kada je Ante dosao na vlast i na vrh drzave koju je predavao Tudjmanu 1999.

Neki dan u bistrou zagrebackog hotela Esplanade, s ministrom Prcom razgovarao sam o Anti Jelavicu. Esplanadin bistroic nalazi se uz tramvajsku prugu, prakticno na cesti, pa su janjeci "kotleti na salatu" u tanjuru ministra obrane poigravali dok ih je on uvjezbano ciljao vilicom. Ja sam u trenutku ispio casu svoje "Jamnice", jer je dan bio sparan, a moj karakter ljubazno se odupro ponudi velikodusnog Esplanadinog menija i gospodina ministra. Razgovor se odvijao u dva strateska pravca: prvo - obrambena politika Federacije BiH, drugo - aktuelni tracevi o HDZ-ovcima. Prvu temu apsolvirali smo nadusak, a onda smo se mirno posvetili drugoj temi.

Pred mojim uzasnim nasrtanjima na predsjednika stranke, Jelavica, Prce se uvjerljivo branio, vjestim jezikom (rekao bih da je tu bilo i argumenata) zonglirajuci kotletima i mrvicama mrkve poput vjestog balansera. I tako, nakon pola sata izmijenjene barazne vatre u duelu sa Prcom, Jelavic mi se nekako ucinio realnijim, pa i blizim. Nije mu lako, u stranci i sire ima posla s dobronamjernim amaterima, ali i kriminalcima, ubojicama i ratnim profiterima. Vecina ih uopce ne razumije polozaj u kojem su se nakon rata zatekli Hrvati i HDZ opcenito. Vecina ih ne zna sto su to medjunarodni pritisci, prijetnje sub poenom, objede u Frankfurter Rundeshau, tracevi u State Departmentu, na Capitol Hillu, i svim tim bjelosvjetskim kuhinjama. A i kako bi? Najveci dio ih u zivotu nije sreo stranca, osim u parlamentu, gdje ima i drugih stranaka, ne znaju jezike, ne prate stampu, a ipak vjeruju svemu sto tamo pise. Uredno se informiraju na ulici.

Sin, tata, brat
Od skole, jedan dio ih ima vozacku, a drugi je pozavrsavao kurseve na Mostarskom sveucilistu, uz koje idu i univerzitetske diplome. Taj i takav HDZ, Jelavic mora voditi iz pobjede u pobjedu, s diplomom akademca JNA i urodjenim smislom za diplomaciju. Odupro se naredbama iz Zagreba, naime, izabran je mimo volje Tudjmana, a nakon njegove smrti posvadio se i s Pasalicem - kraljem svih hrvatskih intriga. Na tom putu, osim dva-tri najbliza saradnika (Prce spada medju ona prva dva), na horizontu nema pravog partnera, sudruga, suduznika… Tu su jos i tvrdolinijasi, okrutan soj. Za njih se zna, ako ne uspiju u zivotu, bit ce dobri haaski optuzenici. Nikome ne vjeruju. Naoruzani su i imaju jos dosta naoruzanih prijatelja. Sa starim hardlinerima poput Bendera i Pere Markovica je lako. Das im stan, sinekuru u nadzornom odboru neke javne firme, zaprijetis im Haagom, pozivas ih na obljetnice. Mladji su problem: generali Sopta, Rasic… neobuzdani, uzasno tasti, a vojska ih voli. Prijete, postavljaju i smjenjuju u bankama, na posti, u policiji, na sjednicama se hoce i potuc'. No, i to se da kontrolirati. Jelavic je vjest politicar, kompromiser.

A kakav je kao sin, brat, suprug, otac? O tome nisam s Prcom. Ovih dana sam, naime, procitao monografiju o Jelavicu, koju je potpisao Josip Pejakovic, za kojeg nisam siguran je li to onaj poznati glumac, monodramist. Cijelu stvar financira Internacionalna liga humanista (ciji je pokrovitelj i Jelavic), pa je motivacija pisca, nema sumnje, humana. I devizna, naruke.

Zivotni put Ante Jelavica opjevan je na pedeset stranica kroz vedru kronologiju odrastanja, sazrijevanja i ucenja. Naravno, Jelavic je bio medju najboljim ucenicima u svojoj generaciji, a poseban afinitet pokazivao je prema matematici i fizici, dok je algebru, navodno, usavrsio vodeci logisticki centar HVO-a u Grudama, gdje je strucnjak za decimale i vadjenje korijenja iz hrvatskog proracuna bio i Ljubo Cesic Rojs.

Tata Gojko Jelavic bio je pricljiv, istinoljubiv i pravedan. Obitelj je zivjela u kamenoj potleusici, tipskom modelu rodne kuce hercegovackih tajkuna, na obronku sela Podprolog, koje je, zapravo, asfaltirano tek nakon dolaska Ante Jelavica na vlast. Zaljubljen do usiju u gospodju Ivu, Antinu mamu, takodjer iz Podprologa, Gojko je reprezentirao idealnog muza i oca, katolika vjernog obitelji, zilavog i vitalnog mudraca s kamenjara: "Kada sam polazio vise razrede osnovne skole tata je cesce odlazio na roditeljske sastanke. Znao me je na sebi svojstven nacin pohvaliti. Njegova zuljevita ruka, koja bi me pomilovala po kosi i licu, bili su mi najdrazi dar i nagrada." (Jelavic)

Gojko je uz to vrlo komunikativan covjek, a tu je osobinu, priznaje, usvojio i sam Ante Jelavic. Na roditeljske sastanke odlazila je i mama Iva, pa se ta praksa pretvarala u neku vrstu obiteljskog ritualnog divljenja Antinim ocjenama. O toj fascinaciji Antinim znanjem u kuci se raspravljalo danima: "Mama je znala po nekoliko dana pricati i prepricavati svoje dojmove. Znala je radovati se. To je bio njezin dar, njezina nagrada za moj uspjeh. Bio sam sretan i ponosan. Mama nije mnogo govorila, pricala, osim kada bi za to imala razloga. Po prirodi, sutljiva, tiha, ali do kraja realna. Znala je ponekad i podici glas, ali samo ako je rijec o nepravdi, lazi, neistini i sl. Kazu da sam poprimio te osobine." (Jelavic)

U ovih je par prostodusnih redaka oslikana obiteljska paradigma obitelji Jelavic, tipicne provincijske, prihercegovacke familije poljoprivrednika u kojoj je otac karakteristicno mudar, pricljiv i zuljevitih ruku, a mama talentirana za sutnju, prica kad ima sto za reci (?!), uglavnom o Antinim ocjenama. Gimnaziju u Zagrebu, kao i Vojno-tehnicku akademiju, Jelavic je zavrsio odlicnim uspjehom. No, zivot u velegradu budi u njemu nostalgiju za Podprologom, rajskim gnijezdom pored Vrgorca. Samo disciplina i marljivost napravile su od njega porucnika JNA, inace bi, kaze, zavrsio na ulici, medju probisvjetima i emigrantima. Izbor je bio: odati se skitnji ili prihvatiti se rezima i knjige. Odlucio se za rezim.

Starjesina unutarnje bitke
Monografija tu trpi od odredjenih praznina, jer nema fotografija iz JNA, niti "prica o zivotu i radu staresina". Ostatak monografije priredjivac se otvoreno ulizuje "predsjednickoj obitelji, djeci i unucicima", dok Jelavic filozofira "bitku". Njegova se razmisljanja o sustini, naravno, ne temelje na Heideggeru, ali jesu nekakva filozofija: "Da bi covjek zaista izgradio vlastiti autoritet potrebno je da upozna i samoga sebe. Upoznati samoga sebe mnogo je teze nego upoznati bit i karakter drugoga covjeka. Postavlja se pitanje moze li covjek upoznati samoga sebe i kako? Naravno da je tesko. Nekome to nikako i ne uspijeva. Ali, svjesnim i voljnim naporom to je moguce vecem broju ljudi. Treba teziti za tim da ljudi upoznaju sebe, to osobito vrijedi za ljude koji se nalaze na vodecim mjestima. Zivot i rad pruzaju mnogo prilika da covjek udje u svoju bit, da upozna svoju licnost, njezine pozitivne i negativne strane. Ako to uistinu zeli, covjek sebe moze upoznati. Kljuc upoznavanja drugoga i sama sebe ne nalazi se u tome sto drugi ili sto mi kazemo sami o sebi, vec u rezultatima naseg rada."

Citat bi bio prihvatljiviji stanovitim krugovima filozofa iz Podprologa kada umjesto "upoznavanja svoje negativne licnosti" covjek voljno ili svojevoljno ne bi poznavao samo svoju licnost, koja onda ima "negativne" i "pozitivne" strane. Ali pustimo to. Mnogo je potresniji Jelavicev osjecaj za pravdu, istinoljubivost i postenje, koji se najbolje, gotovo testamentarno, ocrtava u stenogramu razgovora sa predsjednikom Tudjmanom objavljenom nedavno u Jutarnjem listu. Tu Jelavic, i drustvance iz Hercegovine, mislim da su bili general Sopta, Rojs, Kostroman i jos neko, sufliraju Tudjmanu na podjeli Bosne ne u 1991., ne u 1993., nego u 1999., dakle u godini kada je Jelavic predsjednik BiH. O Bosni se govori kao o nekoj parceli kod Podprologa, koju treba, onako malu, neplodnu, u zapizdini, jos i podijeliti ("Nama Drvar, Grahovo, Glamoc, mogli bismo i Travnik, tamo je nase, ali to je maksimum…").

Monografija je zato krucijalni dokument o profilu hercegovackog politicara, koji su proteklim desetljecem drmali u dvije drzave. Sve su to mali cinovnici, casnici nizeg ranga ili kriminalci, i probisvjeti cija bi biografija uvijek mogla zapoceti u dlaku isto kao i Jelaviceva. "Rodjen sam u jednom malom mjestu Podprolog kod Vrgorca zdavne' 1963. godine."