Arhiva DANI 158
HAMDIJA THE KID
|
Ili, kako je samoca na malom kucnom prostoru izvela kulturne razlike do mentalitetske eksplozije |
Pise: Semezdin Mehmedinovic |
|
|
|
U nekom od onih izbjeglickih programa, Hamdija je iz Manjace deportiran u Washington. Kazem: deportiran, jer on, zacijelo, nije izabrao to da ga preko oceana preseli u drugi zivot, nastani u Sesnaestoj ulici i zaposli u prodajnom servisu cadillaca. Kakvoj samoci je bio izlozen u prvim mjesecima svoga egzila svjedoci sljedeci, djelomicno realiziran, plan: da s ulice pokupi vjevericu i privede u svoj stan, te tako sa zivim stvorom podijeli sobni zrak. Te, vjeverice: sentimentalni odnos prema njima, kakav mi poznajemo, ovdje te na prvom ulicnom uglu napusti. U Washingtonu one, vjeverice, zive u javnoj komuni sa stakorima, pare se medjusobno. Pred Glasom Amerike, na djelatnika te kuce, jednom se okomila ratoborna vjeverica. "I sta si uradio?", pitam ga. "Nista. Prvo sam bjezao, ona za mnom, pa sam stao, ispustio punu limenku cole i onda se ona udaljila." "Nisi bio grublji?" "Ne", kaze. "Da sam bio, sutradan bi Washington Post objavio na naslovnoj strani: zBosanski Srbin napao vjevericu!'" Dakle, sa sentimentalnim sjecanjem na ovog sumskog stvora, Hamdija je uspio scepati tu jednu vjevericu koja mu je vec u liftu njedra izgrebala - i, nemajuci izbora, on se vraca nazad, pred zgradom je pusta i kaze: "Idi, nisi mi zena." Usamljenost je ta koja ga izvodi u veliki park na Sesnaestoj, te je tako, prostodusno, kuci poveo tri crnoputa stanovnika tog parka koji su, zatekavsi se u njegovom stanu, nasrnuli nozevima i propisno ga nagrdili. Divljom snagom, kakvu je valjda u stanju samo strah probuditi, koristeci se biciklom kao stitom, izgurao ih je preko praga i tijelom zaprijecio vrata. ("Nemam ja bicikl da bih s njim paradiro pred Bijelom kucom, vec da se njime branim. I u Bosni sam ga koristio, a za to je najbolji marke Rog. Americki bicikli nemaju tezinu u ruci, ali mogu posluziti svrsi.") Elektricar po struci, s ulice kupi odbacene televizore i kompjuterske monitore, kuci ih popravlja, te tako i njih privodi svrsi. A svrha televizora je da ukinu sobnu tisinu i zato u svako doba dana cetiri ekrana gore. Sekundarni cilj kompjutera je baza podataka: Hamdija pravi dugacak spisak onih koji su, prema njemu, pocinili zlocin. A sve te kompjutere je umrezio za potrebe primarnog cilja: kolapsa Banje Luke. Na koji hakerski nacin ce proizvesti kolaps, on se jos nije dosjetio, ali se iz njegovih rijeci, pouzdano, ocituje patnja, mrak i bol u imenu grada. Tamo je, kaze, bio pritvoren u zimu 1993. godine. "Svako jutro su me u cetiri budili - Ajde, Amdija, da se svom bogu pomolis." Vodili su ga, potpuno nagog, na potok. Prvog jutra mu led na kojem je klecao i koji se pod teretom tijela polomio, zgulio kozu s koljena. Sutradan ujutro, na vodi bi se nahvatala nova ledena kora koja je iznova ranjavala koljena. "Molio sam onoliko koliko sam znao, oni su me osvjetljavali snopovima baterijskih lampi i ja sam tako vidio da se ribe, sitni Boziji stvorovi, skupljaju oko mene, dolaze da se griju ili da sisu krv." Hamdijina ratna prica, nakon dolaska u cadillac, izazvala je takav dojam da je glavni menadzer, ganut do kostiju, rijesio da ga nastani u vlastitoj kuci: brinut ce o njemu sve dok ga sasvim materijalno situira, povuci ce svoje veze da Hamdijinu porodicu preseli iz Bosne ovamo, i vec su iste veceri, njih dvojica, glasno - svaki na svojem jeziku, ulazili u klokotavi djakuzi kao u iluziju, sad vec obecanog, Dzenneta. U zelji da cim prije uzvrati dobrocinstvom, siroti je Hamdija, vec sljedeceg jutra, uposlio svoje ruke iskusnog zanatlije: vrtnim je makazama zimzelen u dvoristu modelirao, tako sto je poukido vertikale tom ukrasnom drvlju, sisajuci njihove krosnje u savrsene lopte. Kad se supruga, tek probudjena, protezala kraj prozora - i spazivsi Hamdijinu kreaciju - prvo je vrisnula, potom ostala zamrznuta u tom raspetom polozaju. Birajuci izmedju novog stanara i supruge, menadzer je rekao: "Meni se to bas svidja." Na poslu, pak, gonjen zeljom da svoju zahvalnost izrazi na najubjedljiviji nacin, Hamdija je tumarao u krug servisa ispitujuci njegove tehnicke aspekte. Ukocen, eno ga stoji i svako malo iskoracuje desnom nogom praveci kontakt s fotocelijom od cega se golema aluminijska vrata otvaraju i zatvaraju. To je trajalo tako izvjesno vrijeme, a onda je insistirao na skupu svih radnika pred kojima ce saopciti rezultate svog ispitivanja. Pristao je jednom na ispunjavanje zelja i - nemajuci izbora - gazda je skupio radnike, a Hamdija prevodiocu rekao ono sto prevodilac svim ostalim: iz procesa proizvodnje, sto ce poluciti fantasticnu ustedu, treba iskopcati struju, pokretac masina koji ce on instalirati bit ce bezican, a na pitanje: o kojem energetskom pokretacu se tu radi, Hamdija je, sireci ruke bezazleno i sa trijumfalnim osmijehom, rekao: "Radi se, zapravo, o obicnom zraku." Ti radnici, koji sasvim skladno zive bez utopija, razisli su se, vrteci glavom, s osjecanjem prevarenosti. Ali na utopijskoj ravni - zracni cadillaci su isto sto i onaj kolaps Banje Luke. Menadzer je ovaj dogadjaj pripisao posljedicama rata, a Hamdija potpuno utonuo u svoju samotnost. Sad je, istina, okruzen ljudima, svoj rjecnik koristi da dvije rijeci sastavi jednu uz drugu i tako prenese osnovnu informaciju, a upravo to ga cini samotnijim: nastanivsi se u kuci stranca, odvojio se od Bosanaca s kojima je imao svakodnevni kontakt. Navecer, ostajuci sam u sobi, jednu po jednu, otvara flase s alkoholom - kolekcija koja je vec desetljecima skupljana - i iz svake je vec otpio ne vise od cepa, kako cijela stvar ne bi bila uocljivom. U tri ujutro, supruga panicno budi kucnog gospodara. Mogu zamisliti te srsi Amerikanca, s kojim se menadzer tog jutra spustao niz stepenice slusajuci oniricki, demonski glas nekog covjeka koji u tami govori davno vec iscezlim jezikom. A kad je u prizemlju upaljena svjetlost, ona je, jasno, otkrila Hamdiju koji u napadu samoce prica s Bosnom, sa uscuvanom navikom glasnog govorenja u telefonsku slusalicu. A samotan covjek je podozriv. Hamdija je poceo misliti ovako: on sigurno ima valjan razlog sto je tako darezljiv prema meni. On mi prigovara sto sam pobro mrve alkohola. Ustvari, On je dobar, Ona je losa. Ovako mrsav nisam bio, dok nisam dosao ovdje. Gladan sam! Vec bijesan sjedi za stolom, lista rjecnik, a kad se supruga pojavila, podigao je ruku i sasvim povisenim tonom rekao: "Woman! Sandwich! Now!" A woman je na to briznula u plac. Tako je stvar postala nepodnosljivom. Zato sto je progovorio, Hamdiju preplavljuje osjecanje slobode, vec je javno otvorio flasu votke, suprugu je u prolazu ustinuo i cekao da vidi sto od nje moze ocekivati. Ona je vec sutradan bila kod psihijatra, menadzer nije imao rjesenje za novonastalu situaciju, usred kuce je dobio americki film u kojem sve vodi tragicnome kraju. A u zbilji: samoca je na malom kucnom prostoru izvela kulturne razlike do mentalitetske eksplozije. Reklo bi se kako je probudjena esencijalna razlika. Nije li ono Brodski negdje rekao kako nas samoca upucuje u esenciju stvari, jer je esencija stvari takodjer samoca. Hamdija je jednog dana samo nestao i uredne zivote ispunio olaksavajucom prazninom. Svoju samocu je deportirao u Kentacky, odakle se javio razglednicom, kojom je izrazio svoju zahvalnost. Za sta zahvalnost, to vise i nije vazno, ali u Kentackyju bez bicikla, to je sigurno, Hamdija nigdje nije prispio. |
Objavljeno u broju 158 DANA, 9. juni / lipanj 2000.
Home – Novi broj – Arhiva – Uz ovaj broj – Intervju DANA – Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.