Prilog Bicakcicevim razmisljanjima o "borcima protiv bosnjackog naroda"

Procitah u proslonedjeljnim Danima kako me Bicakcic, u govoru bosnjackim intelektualcima, svrstao - ni manje ni vise - u "udbaske perjanice politicke strategije borbe protiv bosnjackog naroda"! Vidi se, diplomirao momak u Milosevicevoj skoli zaludjivanja naroda i prihvatio se vozdovog recepta: optuzis sve koji kriticki misle i govore o vlasti da su izdajnici i onda se oni ubise dokazujuci da nisu. A vlast traje li traje.

U ovom slucaju trik je potpuno propao. Ne pada mi na pamet da perjanicama odbrane bosnjackog naroda od mojih tekstova polazem racun o svome radu, jer on je prilicno javan - stotine tekstova u milionima primjeraka u najuglednijim listovima u svijetu, dostupnih i srednjoskolcima koji se sluze internetom i engleskim, desetine sati snimljenih radio i televizijskih intervjua, stotine predavanja na najboljim americkim univerzitetima, i knjiga Sve dok Sarajevo postoji, u kojima moje svjedocenje o Bosni dosljedno polazi od sljedecih cinjenica: ona je zrtva velikosrpske i velikohrvatske otimacine za teritorijama; nad njenim prvenstveno bosnjackim stanovnistvom pocinjeni su zlocini genocidnih razmjera; stotinama hiljada prognanih svijet duguje pravo na povratak; zlocinci moraju biti izvedeni pred sud kako bi moglo da pocne pomirenje medju nevinima.

Ako je tako, a jeste - jedan kroz jedan - onda vise nije u pitanju autor ovog teksta, ali jesu, itekako, same bosnjacke perjanice, i Dedo i Edo, i njihova uloga u - da citiram Bicakcica - "borbi protiv bosnjackog naroda".

Zapjenuseno upiranje prstom na "neprijatelje naroda", "izdajnike" i "strane placenike", po uzoru na perjanice balkanskog ultranacionalizma - Milosevica i Tudjmana, nece amnestirati bosnjacke politicke prvake devedesetih od polaganja racuna o tome kako su to oni i od koga branili svoj narod?

Tu su njihove zasluge monumentalne.

Nisu nikakve "udbaske perjanice", nego je Alija Izetbegovic u ime SDA pozdravio osnivacki skup Srpske demokratske stranke u Sarajevu 1990. godine uzdahom olaksanja usamljene provincijske udavace: "Mi smo vas cekali, vi imate mjesto ovdje." Nisu novinari koje Bicakcic kandiduje za neprijatelje naroda - vec njegova partija i njen vodja - pozvali narod da te godine glasa za SDS i tako direktno doveli na vlast u Bosni i Hercegovini Radovana Karadzica i ratnu paljansku bratiju. Nije ni jedan od Bicakcicevih omiljenih "neprijatelja naroda", nego opet njegov veliki vodja i ne pitajuci ni na koji nacin "svoj" narod, potpisao dejtonsku drzavu sa dva entiteta, tri vojske i milion i po prognanih (u to vrijeme ovaj je "borac protiv bosnjackog naroda" na strani komentara u The Washington Postu objavio vapaj pod naslovom: "Ne dijelite Bosnu"). I nije se u ovim godinama poslije Daytona ovaj pisac, koji vec sest godina zivi od svog rada u americkim novinama i javnosti i uredno transparentno prijavljuje primanja u drzavi cistih poreskih racuna, vec perjanice stranke na vlasti, bogatio na narodnoj muci u primitivnoj prihvatizaciji bosanskog nacionalnog bogatstva i stranacko--ideolosko-mladomuslimansko-familijarnoj kontroli nad javnim dobrima.

Koliko li je tu inspirativnih tema za razglabanja u "frontu organizovanih snaga" bosnjacke inteligencije! Ali, zasto bi se umne glave zamarale pretresanjem politicke odgovornosti svojih politickih vodja kad, eto, mogu da meze novinare koje im Edo - za potrebe borbe za odrzavanje na vlasti - velikodusno servira kao nekakvu "pratnju" prvaka vodece opozicione stranke (hvala na pitanju, na skupu spoljnopolitickih eksperata u Washingtonu na kojem je govorio i gospodin Lagumdzija, serviran sam kao dezert - bio sam pocasni govornik za ruckom).

Ovdje je ironija sto ja zapravo imam duboko saosjecanje za zapjenuseni ton u kojem me siroti Bicakcic gura u "udbaske perjanice" ili "pratnju" njegovih politickih protivnika: svim pripadnicima nacionalistickog ljubavnog trougla - reprezentantima ta bosanska "tri oka u glavi" (SDA-SDS-HDZ) - svi oni koji jos svjedoce o bosanskoj tradiciji i kulturi postovanja za razlike dodju kao nekakva nemirna savjest, nocna mora i, svakako, borci protiv naroda koji su oni tako lijepo podijelili i uzeli pod svoje. Ali, jos gore od nemirne savjesti je osjecanje panike pred konacnim raskrinkavanjem cijelog tog politickog projekta u kojem su jedni druge zeljno cekali i preporucivali izbornoj javnosti: sta ako, ne-daj-Boze, talas promjena koji je zbrisao tudjmanovstinu i koji je nagovijesten u lokalnim izborima u bosanskim urbanim centrima jednostavno pomete sa scene sve vodece kreatore i bosanskih "deset najtezih godina"?

Tada bi moglo doci do ispostavljanja racuna i za bogatstva koja su odabrani tetici--amidzici-sestrici i ini stekli u godinama bosnjacke bijede i izgnanstva. Za visak pjene i kiseline koji to izaziva u federalnom mi premijeru ne mogu, nazalost, da ponudim nista bolje od - "alka seltzera".