U Zagrebu je u prosli utorak otvorena izlozba slovenskoga genija arhitekture Joze Plecnika. Nikad nije bilo da se ne zna kako Plecnik pripada medju ono najbolje sto ima evropska arhitektura dvadesetoga stoljeca, ali neka se, barem i na ovim stranicama, evocira i neobicna "bosanska veza" velikoga umjetnika

Po nalogu nekog smijesnog lokalizma, kojemu se ne uspijevam oteti ni danas, kada je svedena pozamasna bilanca nepopravljivih steta sto mi ih je nanio, mnoge velike i vrijedne pojave iz bijeloga svijeta uzmognem tvarno i zivo osjetiti tek ako ih mogu prisloniti uz neku svoju bosansku fascinaciju, iskustvo. Ta je rabota uvijek prokleto blizu provincijalizma - mozda provincijalizam sam! - i ne zna onaj tko mu se nije otimao koliko kosta napor da doticnu pojavu ne snizis, ne smanjis na svoje male, provincijalne mjere kada ju dozivljujes tako.

U Zagrebu je u prosli utorak pod trostrukim tzv. visokim pokroviteljstvom (Vaclav Havel, Milan Kucan i Stipe Mesic) otvorena izlozba slovenskoga genija arhitekture Joze Plecnika (1872-1957). Nikad nije bilo da se ne zna kako Plecnik pripada medju ono najbolje sto ima evropska arhitektura dvadesetoga stoljeca. Medjutim, njegova nova i stvarna slava pocinje tek u novije doba, otkako mu je 1986. bila postavljena velika izlozba u pariskom Beaubourgu. Potom je 1996. napravljena jos reprezentativnija postavka Plecnikovih radova u Pragu (u kojemu je ostvario svoje najbolje zamisli), pa je ta izlozba, pod karakteristicnim motom: arhitektura za novu demokraciju, obisla Warszawu, Budimpestu, Ljubljanu, New York, Berlin, Bruxelles, Pariz i Barcelonu, a nakon sadasnje zagrebacke postavke seli u Haifu.

Pa, na dalekoj margini zagrebacke Plecnikove izlozbe neka barem u ovoj rubrici ostane evocirana neobicna "bosanska veza" velikoga umjetnika. Rijec je o njegovu dugogodisnjem prijateljstvu s fra Josipom Markusicem (Kotor Varos 1880 - Jajce 1968), vjerojatno najsnaznijom licnoscu medju bosanskim franjevcima u dvadesetom stoljecu i jednom od najvecih medju njima uopce.

Plecnikov i Markusicev put ukrstili su se negdje izmedju dvaju svjetskih ratova. Na bazi nekadasnje prisutnosti bosanskih franjevaca, jos iz otomanskih vremena, u prekosavskim i prekodunavskim krajevima, njima je na upravljanje 1926. dodijeljena tada jos velika i brojna katolicka zupa u Beogradu. Tamo su od samoga pocetka djelovali vrlo ugledni i obrazovani franjevci. Jedan od njih, fra Arkandjeo Grgic, nagovorio je Plecnika, tada vec cuvenoga arhitekta, da nacini plan za zupnu crkvu sv. Ante. U to vrijeme Markusic je bio provincijal Bosne Srebrene, i njegova je rijec bila presudna kod prihvacanja Plecnikova plana, cime se suprotstavio dominantnim konzervativnim shvacanjima crkvene arhitekture i umjetnosti. Na takve prigovore odgovarao je s otresitom samosvijescu emancipirana intelektualca i esteta: "Previse smo se bili naucili, da zlica mora biti drvena, a noz - sklopac."

Plecnikova beogradska crkva odmah je pobudila vrlo zive strucne diskusije i polemike, jer je bila djelo jednoga snaznog autora, u isti mah duboko prozetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama. Ipak, najbolji i najkompetentniji tumaci prepoznali su u njoj novu i trajnu vrijednost, a sam Markusic je u jednom pismu Plecniku 1933. to pregnantno izrazio: "Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva."

Od 1931. do 1939. Markusic je sluzbovao kao gvardijan beogradskoga samostana, te je mnogo radio na dovrsavanju Plecnikove crkve prema njegovom detaljnom planu. U tim godinama zacelo se i potpuno produbilo jedno neobicno snazno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvacanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere... Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodisnjega razdoblja. Nitko ih do danas nije studiozno proucio, a kamoli priredio za eventualno objavljivanje. O njima je, koliko znam, kod nas jedini javno referirao profesor fra Vitomir Slugic na simpoziju o Markusicu u Jajcu 1980.

U tim pismima dvojica prijatelja razmjenjuju meditacije o arhitekturi i umjetnosti, o odnosu sakralnoga i estetskoga, pri cemu se relacija uspostavlja kao istinski dijaloska, produbljujuca. Jos uvijek lezi potpuno neprocijenjena ogromna kolicina izvornih skica, crteza i planova, koje je Plecnik slao Markusicu, i koji su vecinom cisti unikati. Veoma je zanimljiva i razvojna linija Plecnikova odnosa spram Markusica, koja dolazi i do ovakvih izraza potpune odanosti: "Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor." (1954)

Ima necega usudnoga u cinjenici da Plecniku nije uspjelo nikad nista graditi u Bosni, i pored dugotrajnih i ozbiljnih planova. Vec 1933. Markusic mu povodom beogradske crkve pise: "Zalimo samo to sto ova crkva nije u sredistu nase provincije, jer ona jest nas ponos, ali je daleko od zfratarskog naroda' Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo narocite svoje cari i osjecaje. Zao mi je i za Vas sto nam blize niste, da Vas prisvojimo."

Prije nego sto ce konacno prihvatiti da radi nacrt crkve u Sarajevu, Plecnik je iskazivao ustezanje toliko karakteristicno za prosvijetljenoga znalca i umjetnika: boji se, govorio je, raditi u Bosni, u kojoj je muslimanska arhitektura ostavila toliko velikih djela! A kada se prelomio, napravio je velicanstven nacrt za "katedralu Vrhbosne", s ambicijom da to bude nova Aja Sofija. Nacrt, nazalost, u Sarajevu nije prihvacen, kao ni drugi, manji, za crkvu Marije Andjeoske na Kovacicima. Zasto, s kakvom argumentacijom, u kakvim okolnostima, tko je sprijecio mogucnost da Sarajevo danas ima Plecnikovu crkvu - ostaje duboko zakopano u arhivima mjerodavnih institucija.

Tek, kao bizarnost kojoj je tesko pridati makar i samo simbolicnu vrijednost, stoji podatak da na starom katolickom groblju u Varesu minijaturna kapelica, sto ju je po neprovjerenim legendama crtao Ivan Mestrovic, ima tornjic malen kao igracka, koji se pripisuje Plecniku! Jedino njegovo "djelo" u cijeloj Bosni.