Ljubisa Savic Mauzer ubijen je sedmog juna u 21:15 u svom rodnom gradu Bijeljini! Nekadasnji komandant jedinice "Panteri" iz sastava Vojske Republike Srpske, covjek kojem nikada nisu dokazane optuzbe da je drzao koncentracioni logor u Semberiji, i jedan od najzescih postratnih opozicionara u RS–u, zbog cega je na njega vec pokusan atentat, izresetan je dok se vozio u svom automobilu, vjerovatno iz kalasnjikova. Poznavaoci prilika s obje strane Drine ovo ubistvo dovode u vezu sa jos jednom smrcu, onom Srdjana Knezevica, paljanskog policajca odanog Biljani Plavsic.

Podsjetimo, u vrijeme Knezevicevog ubistva, Mauzer je bio nacelnik uprave za logistiku Ministarstva unutarnjih poslova RS–a, dok mu je ministar bio Milovan Stankovic. Bio je to prvi sastav prve vlade Milorada Dodika. Kao dokazano efikasnom, Mauzeru je nalozeno da pronadje Knezeviceve ubice. On je otisao na Pale i izvrsio naredjenje, ignorirajuci pravila sluzbe. Ustanovljeno je kako je Savic uhapsene mucio i onda je cijela prica zavrsena. Njemu je trajno zabranjen policijski rad, a Knezevicevo je ubistvo ostalo nekaznjeno. Kako, medjutim, nikada nisu prestale kolati price o tom dogadjaju i cinjenici da je Savic zaista nasao ubice koje nisu uhapsene, bilo je jasno da Mauzeru prijeti metak. Stigao ga je u Bijeljini. A dosao je, uslovno receno, iz Srbije. Pa i ako nije, sasvim je sigurno da je ovo ubistvo imalo odjeka s obje strane Drine.

Kaznjenicka bojna na velika vrata vraca se u Hercegovinu. To nam ovih dana potvrdjuju razliciti izvori. U toku je radikalizacija bezbjednosno–obavjestajnog sustava Hrvata u BiH, kljucna mjesta preuzimaju radikali i ekstremisti. Nedavno je, tako, za seficu kabineta Zeljka Siljega – sefa Sluzbe nacionalne sigurnosti, postavljena stanovita Mara Brekalo, bivsa tajnica Mladena Naletilica Tute. Navodno, general Siljeg je pristao na tu akviziciju poslije intervencije Stanka Sopte Baje, trenutno vrlo utjecajne licnosti u hrvatskim vojnim i politickim krugovima. Kako doznajemo, general Sopta glavni je kadrovik u hrvatskim redovima federalne vojske i policije. Na njegovo je insistiranje doslo do postavljanja generala Siljega za sefa hrvatske tajne sluzbe, prilikom cega je smijenjen dotadasnji direktor SNS–a Ivica Primorac, inace Jelavicev kadar. Zeljko Siljeg u Hercegovini uziva popularnost proizaslu iz cinjenice da se nije okoristio u ratu, ne spada u generale HVO–a koji imaju vlastite firme ili se nalaze u upravama javnih poduzeca. Govori se da je skroman, ali politicki radikalan oficir: 1993. je kao zapovjednik HVO–a u Livnu izdao naredbu "pobiti i spaliti sve muslimansko" – koja, nasrecu, na tom podrucju nije realizirana. Time se Siljeg, vjerovatno, htio pokazati kao pravovjerni ekstremist, sto ne znaci da za tu naredbu ne bi trebao odgovarati. Postavljanje takve osobe na jedno od najvaznijih mjesta bezbjednosnog sustava hrvatske komponente u Federaciji je izuzetno opasno. Dolazak bivse Tutine tajnice, anonimne dame iz Sirokoga, pokazuje jos opasnije namjere: pretvaranje tajne hrvatske policije u reformiranu Kaznjenicku bojnu.

U sluzbu nacionalne sigurnosti ulazi i Marko Skoko iz Sirokog Brijega, bivsi vojnik Kaznjenicke bojne i bivsi specijalac MUP–a Herceg–Bosne. Ostatak sastava te sluzbe takodjer se popunjava kadrom iz Kaznjenicke bojne. Siva eminencija te radikalizacije hrvatskih spijuna je Baja Sopta, mladi hercegovacki general, kojeg su nove vlasti u Zagrebu pronasle u kazneno operativnoj evidenciji nekadasnjeg SUP–a RH – prije rata Sopta se nasitno bavio kriminalom. U ratu je bio vojnik Kaznjenicke bojne, kojeg je Tuta, navodno, pripremao za svog nasljednika. Nakon rata zavrsio je ratnu skolu u Zagrebu, gdje je redovito posjecivao kabinet predsjednika Tudjmana. Bio je njegova cvrsta ruka u Hercegovini. Danas drma HDZ–om, a u sluzbe postavlja kadrove iz Sirokog Brijega. Za nacelnika granicne sluzbe nedavno je instalirao Miju Jurica iz Sirokoga, bivseg djelatnika SDB–a. Pri tome su, navodno, uspjeli prevariti medjunarodne kontrolore: na testu koji su u prisustvu inozemnih instruktora pisali svi kandidati za nacelnika bio je i Mijo Juric. No, on je, tvrde nasi izvori, dva dana prije dobio iste testove od Tome Mihalja, direktora granicne sluzbe i bivseg nacelnika specijalne policije odanog Baji Sopti. Inace ne narocito obrazovani Juric pripremio se i najbolje prosao na ispitu!

Uz Soptu se vezuje i Maka Radic, bivsi zamjenik sefa specijalne hrvatske policije, generala Mije Jelica. Radic je u evidenciji IPTF–a opisan kao surov i opasan ekstremist, uvijek naoruzan. ICG u svom izvjestaju za Mostar tretira ga kao izuzetno opasnu osobu. Kao ljudi od Soptina povjerenja, u nekim internim dokumentima medjunarodnih kontrolora u Hercegovini spominju se jos i stanoviti Skegro i Puljic, dvojica rabijatnih tipova iz specijalne policije, te Zeljko Planinic i Ivan Cikota, bivsi pripadnik Kaznjenicke bojne – koji je nedavno, na nogometnoj utakmici u Posusju, pretukao Blaza Sliskovica. Taj krug ljudi, prema nekim izvorima, vrsi teror u Hercegovini i predstavlja najvecu smetnju implementaciji Dejtonskog sporazuma. Navodno, dio njih prijetio je ubistvom Jadranku Prlicu, nezadovoljan njegovom suradnjom s medjunarodnom zajednicom. Iz njihovih redova, saznajemo od jednog medjunarodnog izvora u Mostaru, aktivirani su pripadnici policije koji su lani okrutno pretukli jednog novinara rijeckog Novog lista, izvukavsi ga iz hotela "Ero". Ista grupa stoji i iza krvave akcije protiv Bosnjaka u Liska parku od prije tri godine, najveceg udarca ujedinjenju Mostara.

Zbog svojih cestih radikalnih istupa i zbog nekontroliranog ponasanja svoje grupe, Sopta je postao neomiljen i medju dojucerasnjim prijateljima. Navodno se, tako, ozbiljno posvadjao s generalom Mijom Jelicem, bivsim zapovjednikom hrvatske specijalne policije. U Hercegovini se takodjer sumnja da general Sopta stoji iza stanovite tvrtke "Sonda", koja se bavi polaganjem elektricnih kablova, a koja je, navodno, ovih dana od "Elektroprivrede" Republike Hrvatske dobila posao vrijedan pet miliona DEM, cime radikalizacija politickog prostora u Hercegovini dobija i svoje ekonomske forme.

U zoru sestog juna, tacno u cetiri sata i petnaest minuta, u stampariju novinske kuce "Avaz", taman pred kraj stampanja novog izdanja Dnevnog avaza, uslo je sest poreskih inspektora i odmah se dalo na posao. Krenuli su, ni manje ni vise, rucno brojati stampani tiraz ovog dnevnika koji svakoga dana izlazi u vise desetina hiljada primjeraka. Radnici "Avaza" su, kada su shvatili da ce izlazak novine kasniti satima, dio tiraza jednostavno uzeli i poceli razvoziti. Nekih devet sati poslije, sve je ovo novinarima okupljenim na pres–konferenciji ispricao glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza Mensur Osmovic. Dok mu je sa lijeve strane sjedio zamjenik Fahrudin Djapo, a sa desne urednica vanjskopoliticke rubrike Sanja Omanovic, Osmovic je izgovorio nekoliko recenica koje definitivno potvrdjuju da "bosnjacki medijski projekt" i najveca bosnjacka nacionalna stranka vise nisu na istoj strani.

"Pritisci na nezavisne medije i Dnevni avaz se pojacavaju. Ostvarile su se prijetnje najvisih duznosnika SDA izazvane nasim pisanjem o korupciji, posebno u slucaju privatizacije Hotela zMarsal'. Prva od tih prijetnji dosla je od Edhema Bicakcica u jednom internom razgovoru", kazao je Osmovic, a onda dodao da je "Avaz" jedna od najuspjesnijih firmi u BiH, koja je u prvih pet mjeseci ove godine na ime poreza platila 650.000 maraka. "Ocekujemo reakcije domaceg i inozemnog faktora, prije svih predsjednika Alije Izetbegovica, nakon kojih ce se znati da li on reprizira srbijanski metod pritiska na medije", dodao je Osmovic, obavijestivsi novinare kako ce svoju stampariju od slicnih akcija inspektora cuvati zaposleni u kompaniji Fahrudina Radoncica, medijskog tajkuna kojem je nedavno zaprijeceno ubistvom!

Dan nakon dramaticne presice, u "Avazu" su se ponovo pojavili poreski inspektori i nastavili ispitivati dokumentaciju o poslovanju te kuce, uz dva zanimljiva pokusaja pronalazenja gresaka. Prvo su, tvrde izvori Dana, zeljeli pregledati i staru dokumentaciju ne bi li nasli neki sitni dug star vise godina, pa na njega izracunali zatezne kamate (dnevna 0,5 odsto) i time dosli do ko zna kolike cifre koju "Avaz" mora platiti. Kada su shvatili da i Radoncicevi poznaju zakon prema kojem inspektori imaju pravo pregledati tek dokumente nastale nakon njihove zadnje posjete, zatrazili su papire vezane za vilu koju je vlasnik "Avaza" iznajmio Ambasadi SAD–a. Kao odgovor, dobili su potvrdu Jadranka Prlica da se luksuzna kuca iznajmljuje za potrebe DKP–a i da je njen vlasnik oslobodjen poreza. Bas kao i njegova novina stega SDA ili onih sto su, kako bi Osmovic rekao, svojatali Dnevni avaz.

Kurt Schork, novinar Reutersa, ratni dopisnik te agencije iz Bosne, o cijoj su smrti u Sijera Leoneu Dani pisali u proslom broju, bit ce sahranjen u Sarajevu. Time ce zapravo biti ispunjena posljednja zelja ovog americkog novinara – da mu grob bude blizu ljudi o cijoj je sudbini napisao jednu od svojih najboljih prica. Dio pepela iz Schorkove urne bit ce tako polozen na sarajevskom groblju Lav, pored humki Boska Brkica i Admire Ismic, sarajevskih Romea i Julije, kako ih je nazvao opisujuci njihovu pogibiju prilikom pokusaja izlaska iz opsjednutog grada.

Nazalost, storija o Kurtu i Sarajevu imat ce dozu pateticne karikaturalnosti za koju su krivi Nezavisna unija profesionalnih novinara i kantonalna policija. Unija je, naime, odlucila da Schorku i Miguelu Gil Moreni Del Moru, takodjer poginulom novinaru, dopisniku AP–a, posthumno dodijeli pasose Bosne i Hercegovine. U prevelikoj zelji da se izrazi zahvalnost kolegama najavljeno je dodjeljivanje putnih isprava ljudima koji su otisli tamo gdje nikakvi dokumenti ne trebaju. Pasose ce predstavnicima Reutersa i Associated Pressa uruciti ministar MUP–a Kantona Sarajevo Ismet Dahic.

Hoce li federalni poreski inspektori uskoro pokucati na vrata ureda jednog od zapovjednika HVO–a, covjeka odgovornog za rusenje mostarskog Starog mosta, inace filmskog reditelja koji je ekranizirao prvi scenarij Abdulaha Sidrana, generala Slobodana Praljka? Odgovor se, naravno, ne zna, ali se barem zna razlog inspektorske (tesko) moguce posjete: navodno je general Praljak duzan sedam miliona DEM neplacenog poreza drzavi, a sve na osnovu prodaje cigareta u svojoj tvornici duhana, koju upravo preseljava iz Capljine u Ljubuski.

Premjestanje tvornice moze se objasniti problemima koje je Praljak imao s pripadnicima tvrde linije HDZ–a, odnosno Hercegovacke banke, jer je on komitent Aura banke u Mostaru, koju, naravno, vodi druga frakcija hercegovackih Hrvata. Inspektorski nerad, pak, nema objasnjenja. Ima, ali je vec malo otrcano: ne smiju.

Cetiri bh. dame, sve cetiri razlicitih nacija, valjda mislivsi da ce tako biti u diplomatskom trendu, neki dan su se sastale na Vrelu Bosne i tamo napravile promociju cetiriju krpenih lutki. Jedna lutka se zove Mara i ima srpsku nosnju na sebi, druga se zove Ana i ima hrvatsku nosnju na sebi, treca se zove Emina i ima, naravno, bosnjacku nosnju na sebi, i cetvrta se zove Hana i ima, a sta bi drugo do jevrejsku nosnju. S ovim lutkama, koje su, usput receno, fascinirajuce ruzne, cetiri bh. dame, cetiri supruge cetiri prva supruga u BiH, htjele su navodno promovirati nacionalnu toleranciju, multikulturu, suzivot…Ali, zaboga, da li su cetiri dame svjesne sta su ucinile? Ili su to sto su cinile, cinile sasvim svjesno!

One su, jednostavno, tim bezazlenim malim stvorenjima (krpene lutke se ne daju velikoj djeci), koja cestito ne znaju ni za rod, jer nisu ni zenski, ni muski, vec tek srednji, a kamoli za naciju, poklonile lutkice koje ce ih jos u najranijem dobu razdvojiti po nacionalnoj osnovi. Ko misli drugacije neka u izlog neke prodavnice stavi ove cetiri lutke i pusti cetiri majke – jednu Bosnjakinju, jednu Hrvaticu, jednu Srpkinju i jednu Jevrejku, i neka vidi koju ce lutku svojoj djevojcici kupiti svaka od njih. Poslije, neka slobodno nadgleda kako ce se razvijati te male djevojcice i sta ce nauciti od svojih lutkica i "opreme" koja dodje uz njih (npr. Emina je odjevena u dimije i nanule, ima kaseticu na kojoj je Pjesma o Emini i slikovnicu u kojoj je nesto o zivotu Emine Bosnjakinje – tako da ce toj nekoj djevojcici koja dobije tu lutku sigurno, sto nije nikakvo cudo no normalna djecija reakcija, najljepse ime biti Emina, ona ce sigurno pozeljeti da izgleda bas kao Emina, da ima nanule i dimije, i dukate oko cela, ona ce zeljeti da se samo iz srebrenog ibrika napije vode i niz bascu djule zaljevati ode…; mala Hrvatica ce, zasigurno, najvise voljeti ime Ana i zeljeti da izgleda, da se odijeva, pjeva i ponasa samo kao Ana; mala Srpkinja…).

Damama sa lutkama se ne bi imalo sta zamjeriti samo u jednom slucaju – da su sve cetiri lutke spakovale u jedan paketic i prodavale ih jedino zajedno. A i onda bi bilo zanimljivo gledati sta bi iz paketa izdvojili roditelji, a sta djeca.

"Jedan je dosao sa konjskom zapregom i razvalio kapiju psujuci mi sve tursko i balijsko, a nakon toga se skupilo pedesetak srpskih zena koje su mi zaprijetile da napustim selo, jer nece dopustiti da jedan balija istjera pet stotina srpskih izbjeglica iz Brezovog Polja. Nakon sto sam i u prethodna tri dana, kako sam se vratio u svoju nenaseljenu i adaptiranu kucu, prezivio brojne provokacije, psovke i prijetnje, morao sam jos jednom, kao i '92. godine, napustiti svoje selo. Moram istaci da je nama koji smo se bili vratili, pokusala pruziti zastitu majka nekog Pere, koji je jedan od komandira milicije, ali da je i ona zbog toga pretrpjela teske uvrede i napade", prica nam pred zgradom Distrikta u Brckom Ejub Huremovic, jedan od nesudjenih povratnika u Brezovo Polje, naselje u kojem je prije rata zivjelo oko 600 bosnjackih porodica.

Slicno se dogodilo i Ejubovim komsinicama – Suadi Smajlovic i Hajri Zahirovic. Policija je stigla sa zakasnjenjem. Trenutno se vodi istraga u koju su ukljuceni i pripadnici IPTF–a, a Ejub Huremovic se morao vratiti u Tuzlu, gdje vec godinama placa skupu podstanarsku kiriju.

Vec prvih dana svog mandata u Brckom Garry Matthaus, novi supervizor, placa neugodne racune neshvatljivih propusta svoga prethodnika Roberta Farranda i njegove pogubne koncepcije "polako, polako, polako...", zahvaljujuci kojoj se u nekim dijelovima Distrikta brizljivo njeguje tradicija nacionalistickih orgija iz '92. godine.

Prije desetak dana policija je zakucala na vrata stana Bobana Miletica Bapsija, aforisticara iz srbijanske varosi Knjazevca. Bapsi se nije zacudio posjeti: prvo, u Srbiji je za posljednjih mjesec dana postalo pitanje casti imati posla sa policijom; kome oni ne pokucaju, taj ili je njihov ili s njim nesto nije u redu. Drugo, Bapsi je na policiju navikao buduci da je prosle godine vec odlezao dva mjeseca zato sto su lokalni sudija i sef komiteta procitali jedan Bapsijev aforizam, u kome je glavnu ulogu igrao Slobodan Milosevic.

Dok se Bapsi u policiji preslisavao je li opet nesto napisao, policajci, o kojim svi koji ovih dana prolaze obradu u stanici izjavljuju kako su bili "korektni" i "ljubazni", objasnili su mu razlog privodjenja. Prijavio ga je komsija da se bavio prodajom testera za koje se sumnja da su ukradene. Slijedio je pretres stana, gdje policija nije pronasla nijednu testeru, ali im se sumnjivim ucinila jedna geografska karta Srbije, koja je pripadala Bapsijevoj 11–godisnjoj kcerki. Oca su pitali da li dijete ima kartu zato sto je clan "Otpora" ili zato sto ide u skolu.

Kada su utvrdili (i) nevinost djeteta, slijedilo je visesatno policijsko saslusanje, poslije koga je Bapsi najzad utvrdio da nisu problem ni aforizmi, ni motorne pile, ni karta, ni kcerka. Priveden je, ako je vjerovati policiji, zbog svog 85–godisnjeg djeda, za koga je utvrdjeno da je po varosi dijelio letke "Otpora". Bapsiju je nalozeno da ozbiljno porazgovara sa djedom, za koga jos nije utvrdjeno da li je u svom cudnom uzrastu upisao neki fakultet i da li je nosio majicu sa znakom "Otpora".

LICNOST U FOKUSU

Kada je objavljeno da su vojnici SFOR–a razvalili vrata na porodicnoj kuci Sretena Krajisnika i onda njegovog sina Momcila, bunovnog od sna i obucenog tek u pidzamu, hitno prebacili do Den Haaga, beogradski su novinari sarajevskim i drugim kolegama postavili pitanje: "Da li je Biljana Plavsic sljedeci putnik za Scheveningen?" Bas kao da su nesto naslucivali. Istina, slutnje su im se brzo pokazale pogresnim. Barem jednim dijelom. Jer Biljana Plavsic je otisla, ali ne u celiju, vec sa politicke scene Republike Srpske, pozornice na kojoj je jednom dozivjela ovacije i bezbroj puta bila porazena.

Celicna lady srpske politike, kako su je tokom bosanskog rata nazivali zapadni novinari, pokusavajuci i takvim, u sustini nemogucim poredjenjima, pokazati koliku moc uziva vremesna Visocanka, nije vise predsjednica Srpskog narodnog saveza, stranke koju je osnovala nakon sto je pokrenula nikada zahuktalu antikorupcijsku kampanju, usmjerenu prije svega na svoju bivsu partiju – Srpsku demokratsku stranku. Tijesno je porazena od svog potpredsjednika, Jovana Mitrovica, jos jednog, tek nesto novijeg Milosevicevog covjeka zaduzenog da Srbi sa zapadne obale Drine politicki funkcioniraju onako kako to Dedinju odgovara. Da ne bude zabune, Mitrovic nije postao predsjednik, vec je tu poziciju ostavio Draganu Kosticu, ali to ne mijenja nista, jer taj Kostic je jedna od naglo potegnutih figura kakvim vrvi RS, entitet koji demokratiju prima na kapaljku u terapiji koja izgleda kao da je uvijek na pocetku.

Biljana Plavsic, nekadasnji sef Odsjeka za biologiju na sarajevskom Prirodno–matematickom fakultetu, svoju je, kazu, zavidnu akademsku karijeru podredila politici u vrijeme raspada socijalistickog sistema u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa Nikolom Koljevicem, SDS je kandidira za Predsjednistvo tadasnje Republike Bosne i Hercegovine, u koje ulazi zahvaljujuci i, izmedju ostalih, bosnjackim glasovima: SDA je pocetkom prosle, krvave decenije, svojim glasacima preporucivala da podrze i predstavnike SDS–a!

Dvije godine poslije, Biljana Plavsic ce pokazati kakvu BiH ona vidi: nakon sto je Srpska dobrovoljacka garda okupirala Bijeljinu, brutalno se obracunavsi s muslimanskim stanovnistvom, ona ce se pred kamerama srbijanskih televizija tri puta poljubiti sa komandantom operacije – Zeljkom Raznatovicem Arkanom.

Od tada pa sve do 1996. nalazit ce se u vrhu SDS–a i Republike Srpske, uvijek uz Radovana Karadzica, Momcila Krajisnika i Ratka Mladica, ali i novootkrivene perjanice paljanskog fasizma. Dragana Kalinica, naprimjer, kojeg je navodno ona negdje u devedesetim po prvi put uvela u crkvu i naucila ga da se prekrsti. Tek kada Karadzic napusti "javni zivot", Biljana Plavsic postaje predsjednica RS–a i ubrzo pokrece talas promjena u kojima su jedni prepoznali budjenje demokracije, drugi uvod u medjusrpski rat izmedju "Biljinih i onih s Pala", a treci sansu da napuste politicke margine i krenu visoko. Do kozne fotelje u Banskim dvorima u Banjoj Luci, novoj prijestolnici Republike Srpske.

Medju takvima je i Milorad Dodik, premijer manjeg bosanskog entiteta i predsjednik tamosnje socijaldemokratske stranke koja je zajedno sa Plavsickinim SNS–om i Radisicevim socijalistima cinila Koaliciju "Sloga", ciji ce kandidat za predsjednika RS–a biti bas Biljana Plavsic. Tada ju je porazio Nikola Poplasen i sve sto se poslije desavalo bilo je kao na traci: Dodik se zabavio sobom, Radisic socijalistima i naftom, a Biljana Plavsic je izgubila moc, pa i, uslovno receno, ime. Vec dugo su je svi zvali – Baba. Sada vise nema ni stranku. Ostaje joj da ponavlja ono sto je rekla u jednom od svojih posljednjih intervjua: "Slobodan Milosevic, koji je zivot izjednacio s vlascu, RS bi razorio za mjesec dana vladavine." Ko zna, mozda joj u Haagu, ako zaista tamo ode, ovu izjavu uzmu kao olaksavajucu okolnost.

RIJEC U FOKUSU

Prije tocno sedamdeset i sest godina (3. lipnja) u Kierlingu pokraj Beca umro je Franz Kafka. Ovaj diplomirani ceski pravnik imao je svega 41 godinu kad ga je dokrajcila tuberkuloza, ta strasna bolest koja je sve do Drugog svjetskog rata bila neizljeciva, a koja je svojom kosom pokosila brojne znacajne knjizevnike – medju nasima sjetimo se samo Branka Radicevica i A. B. Simica. Najveci dio zivota Kafka je proveo u svom rodnom Pragu, gdje je radio u jednome odvjetnickome uredu, gotovo anoniman.

Svjetsku slavu steci ce tek nakon smrti, kao jedan od navecih knjizevnika modernog vremena. Svoje romane (Zamak i Proces), pripovijesti (Preobrazaj), ljubavnu korespondenciju (Pisma Mileni), te svakodnevne biljeske (Dnevnici) bio je zavjestao plamenu. No oni ce najvecim dijelom biti objavljeni nakon njegove smrti, zahvaljujuci prijatelju Maxu Brodu. Vec nakon objave oni ce postati nekom vrstom opceg mjesta i zastitnog znaka novog knjizevnog misljenja.

Iako bijase ceski Zidov, Kafka je opcenito prihvacen kao njemacki pisac, jer je sva djela napisao na njemackom. On nije mario za nacionalno i vjersko, vec za univerzalno i sveljudsko, pa bi ga se tek po porijeklu moglo smatrati zidovskim piscem. U jednom dnevnickom zapisu tek spominje da se njegova baka prezivala Lewy, i da je potjecala iz Sarajeva.

Franz Kafka je ovih dana dobio svoj trg u srcu Staroga grada Praga. Njegovim imenom trg je nazvao praski gradonacelnik Jan Kasl, koji je nedavno sa zaljenjem izjavio da je "Franz Kafka, najpoznatiji ceski knjizevnik u svijetu, potpuno nepoznat u vlastitoj zemlji". Veliko je pitanje sta bi Kafka znacio i gradonacelniku, da na celu drzave ne sjedi veliki ceski pisac Vaclav Havel.

Rijec "kafka" na ceskome znaci cavka. Simbol te ptice pojavljuje se cesto u Kafkinoj prozi, kao glas necega zlogukog, necega sto navjescuje smrt i nesrecu. Njegova literatura, pak, obuhvaca cijeli jedan konglomerat pitanja o prostoru ljudske slobode, diktature, osobne i socijalne psihologije, o tjeskobi kao nasem svakodnevnome ozracju. Tko se danas ne prisjeca velikih jada Josefa K., koji luta u strasnome labirintu zakona nevidljivog diktatora, ili Gregora Samse, koji se u mucnome bdijenju pretvara u ruznoga insekta. Tko od nas jos nije pozelio ovakav izlaz iz sveopcega ludila svijeta: "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brizno upitao kamo cu, otresito sam odgovorio: 'Dalje odavde'. Nakon dvadesetak minuta cekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: 'Ali gdje cete gospodaru? Koji je vas cilj?' Uzjahao sam i odgovorio: 'Dalje odavde – to je moj cilj'" (Franz Kafka: Kratke price).