U ljeto 1976. malo smo spavali i ucili smo koji su to olimpijski sportovi. Prijenosi su pocinjali negdje oko ponoci i trajali su do pred jutro. Cucali smo pritajeni u dnevnim boravcima, ukucani su hrkali sa svih strana, mati bi se nocu dizala, onako bunovna gasila televizor i tjerala te u krevet, ali se nisi dao jer si upravo pratio olimpijsko polufinale u hokeju na travi u kojem je reprezentacija Indije pokusavala nekog pobijediti. Zaboravio si koga, ali to nije ni vazno jer si iz sveg srca navijao za Indijce iako s njima nista nisi imao. Svidjalo ti se sto su se svi prezivali Singh, pa ti se cinilo da je cijela reprezentacija sastavljena od jedne jedine familije. Tada si po prvi put u zivotu navijao za nekoga tko nije tvoj, sto je bio veliki napredak u zivotu i prvi korak ka tvojoj fatalnoj internacionalizaciji.

Tog ljeta u Montrealu su jugoslavenski kosarkasi pobijedili Sovjetski savez, za koji je prvi puta bio nastupio Vladimir Tkacenko, div od tada nezamislivih dva metra i dvadeset centimetara, kojega su svi u Sarajevu zvali Skacenko, ali ga je Zeljko Jerkov uspio nadskakati, pa smo tako stigli do finala u kojem smo, logicno, izgubili od Amerikanaca, sto se nije moglo smatrati porazom, te su se kosarkasi u domovinu vratili kao nacionalni heroji. U toj su reprezentaciji igrali Kicanovic, Dalipagic i Cosic, te posljednji put i Damir Solman, koji se nakon Olimpijade, u dvadeset osmoj godini zivota, oprostio od igranja u najboljoj vrsti, ali je, recimo, nastupio i Blagoja Georgijevski, brko iz skopskog "Rabotnickog" koji skoro i nije ulazio u igru, tako da nam njegov dres s brojem trinaest nije mogao donijeti nesrecu. Selektor je godine bio Mirko Novosel, koji je iz neke svoje pizme i poveo na Olimpijadu Georgijevskog, a ne Ljubodraga Ducija Simonovica, fenomenalnog bradonju iz "Crvene zvezde" kojem ce nedolazak u Montreal biti tolika frustracija da ce kasnijih godina pisati knjige protiv Olimpijskih igara i profesionalnog sporta koji je vec bio zavladao Olimpijadom.

U Montrealu je rodjen jos jedan veliki sampion. Bio je to Matija Ljubek, kanuist iz Belisca koji je u kanuu jednokleku osvojio jednu zlatnu i jednu broncanu medalju, pa nam je odjednom jako vazan postao sport za kojeg ranije skoro da nismo ni znali da postoji. Na beogradskom aerodromu pojavio se s medaljama oko vrata, ljudi su ga grlili i ljubili, a posljednje sekudne njegovih olimpijskih trka jos dugo ce se vrtiti po televizijskim ekranima, pa ce nakon tisucite reprize nacionalna sportska ekstaza postati slicna antickome mitu iz skolskog udzbenika, cija dojmljivost nije u onome sto se dogodilo, nego u nacinu na koji covjecanstvo to dozivljava.

Montreal je upamcen i po nekoliko velikih poraza. Europski rekorder Nenad Stekic skocio je udalj bijednih sedam metara i devedeset centimetara i zavrsio je na petom mjestu, a mi smo se nadali zlatu, a ni Luciano Susanj nije opravdao ugled europskoga prvaka i ostao je negdje pri kraju kolone osamstometrasa. Tih poraza sjecat cemo se jednako cesto kao i pobjeda. Nacionalno odusevljenje uvijek nam je bilo jednako vazno kao i nacionalna rezignacija. Nismo bili naviknuti na osrednjost jer je sav nas zivot bio i ostao u krajnostima trijumfa i katastrofe. Bili smo djeca i nas svijet bio je zapravo djeciji. Raspad Jugoslavije znacit ce i za ljude i za drustvo trenutak odrastanja. Napravljen je korak od obdanista do koncentracionog logora. Otuda i sumnja u smisao odrastanja i u sposobnost djece i drustva koje se tako radovalo zlatnim medaljama da odraste u pristojan svijet.

I jos godinama si nakon te Olimpijade kasno nocu, kad ne bi mogao spavati dok su te hvatale pubertetske nesanice, mislio o tome sto li, Boze blagi, sada rade ljudi u Montrealu, budni ljudi usred bijela dana. Tamo gdje je tvoja noc neciji dan, tamo je Montreal i tamo se odlazi samo na Olimpijadu. Naravno, ako si Matija Ljubek ili ako si Dragan Nikitovic. A ako nisi, onda valjda nikad neces ici u Montreal jer je strasno gledati u sunce dok nocni poljevaci tutnje Titovom ulicom i nad gradom spava nebo, kao sto je strasno otici u Australiju i onda gorko uvjeravati samoga sebe da u Sarajevu ljudi hodaju naglavce. Tamo gdje usred noci pece sunce, tamo trebaju biti samo Olimpijade i vrlo je prakticno da budu, jer u vrijeme najuzbudljivijih prijenosa nase majke spavaju i sanjaju svoje majcinske snove u kojima se nama dogode sve strasne stvari samo da nam se ne bi dogodile u zivotu.